Nocni sapat duse otvori vrata davno zatvorena,

zapecacena mislih za navijek;

Na sedefnom pijedestalu gral od stakla;

Miris zaboravljeni nadje put do srca,

Ushicenje zanosno me proguta;

Sjetih se davnih ljetnih veceri, sto gajise ono sto vec skrsen gubim;

Iz grala se nasladih, nadajuc se cudu.

 

Iglice mraza odjenuse sve stvoreno,

Ostar zrak procisti mi dah;

Ozaren prizorom na liticu stadoh, zaledih se od ljepote divne;

Ruhom udahnuh duboko, cistotom se ispunih;

Ruke pruzih, Tebi se predah,

za ponor me nije briga,

Hodam, zatvorenih ociju gazim po cupriji tankoj;

U Tebe se uzdam Tebi se nadam.

Huk vjetra me podsjeti da po stazi sto Tebi vodi skruseno hodim;

Evo cujem i on ti hvalu cini, Hu Allah bez daha vihori;

Gdje god lice okrenem o Tebi mi sve govori;

Sto je zivot doli varka, kratak put sto vjecnost vara.

 

Pupoljak divlje ruze, rasiri ruke nad travom zelenom;

Crveneci se svjedoci o tajni sto zemlja Bosanska krije,

Crvena od bescasca i srama vidjenog ,

Crvena od srdzbe na covjeka sto zile joj krvlju skvasi, 

Crvena iz inata dusi ocrnjenoj i uprljanoj, 

Crvena od neduzne majcinske suze, sto dusu na komade trga; 

Crvena od grcaja bezgrjesnog djeteta, sto nevino posvjedoci gadosti i

gnoju ljudskom, 

Crvena sto svjedoci o tajni sto zemlja Bosanska krije. 

 

Evo, osjetim kako klizis mi kroz krute sake, radom i znojem umivene;

Evo, padas a ja te, vec umoran i tezak, ne dam,

Grabim te grubo, ne dam pustinjskom pijesku da te uzme;

Evo, osjetim, slutim da vec i zadnja kap se rastaje;

Ne, ne dam tu kap rose, sto zanosno svjetluca,

moja je dokle srce grudi mi grije.