www.art-page.eu

art-page.eu

Vjerovati u Allaha dž.š.

Preuzeto sa igbd.eu

1. imanski šart: AMENTU BILLAHI

Prvi i osnovni temelj islamskog vjerovanja (imana) jeste amentu billahi - vjerovanje u jednog jedinog Allaha.

"Allah je -nema boga osim Njega -Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji! Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Moč Njegova obuhvata i nebesa i Zemlju, i Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni!"
(Kuran, el-Bekare, 255.)

Istinu i uvjerenje da je Allah jedan jedini Bog, izvor i utočište svemu i svakome (Allahu-s-samed), Onaj Kome se sve i svako obraća, svjedoče Allah, meleki, sve objave, svi vjerovjesnici i istinski mudri i učeni ljudi.

"Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega - a i meleki i učeni - i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog!"
(Kuran, Ali bnran, 18.)
"Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mit nisino objavili: Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!\"
(Kuran, el-Enbija, 25.)

Vjerovanje u jednog jedinog Allaha temelj je svih objava, osnovna poruka svakog vjerovjesnika i bit tradicije svakog naroda u svakom vremenu. Taj osnovni princip vjerovanja (imana) podrazumijeva svjesnu, slobodnu i namjernu poko¬rnost i predanost jedinom Allahu (islam), ovisnost i robovanje samo Njemu (ibadet), bezprizivno pokoravanje Njegovoj volji (šerijat), činjenje dobra u ime Njega, a na korist ljudi, i borba protiv zla (ahlak ili etika), izvršavanje obreda u ime Njega, neprestanu svijest o Allahu (et-takva), stalnu misao i sjećanje na Allaha (zikr), bezuvjetnu poslušnost (itaat), neprestano veličanje (tekbir), slavljenje (tesbih), zahvaljivanje Allahu (temhid i tešekkur). Sve ovo ljudi trebaju činiti zato što im je Allah podario život, zdravlje, um, razum, dakle pamet, osjetila; darovao nafaku i uvjete života kao što su nebesa, zvijezde, sunce, mjesec, zemlja, rijeke, jezera, izvori, mora, usjevi, plodovi, voće, povrće i razne životinje. Sve što je Allah stvorio besplatno je povjerio, podario i upokorio ljudima pod jednim jedinim uvjetom: da Mu na svemu podarenom budu zahvalni i pokorni, i to samo Njemu i nikome više.

"Allah vam daje da se morem koristite da bi lađe, voljom Njegovom, po njemu plovile, da biste mogli tražiti blagodati Njegove i da biste zahvalni bili. I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su zaista pouke za ljude koji razmišljaju."
(Kuran, el-Džasije,12. i 13.)

Prema Kuranu - kao rezultat prvog i osnovnog principa vjerovanja (imana) na planu umme ili zajednice muslimana na razini ekonomije, da ne bi ljudi zapali u ovisnost i robovanje državi, partiji, naciji, rasi, klasi ili plemenu, što ih vodi širku (politeizmu), važi osnovno načelo - Allah je jedini posjednik, suveren i stvarni vlasnik svega i svakoga.

"Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji."
(Kuran, el-Bekare, 284.)

U politici - da ne bi došlo do faraonizacije i despotizacije društvenog života, pogotovo u državi - samo Allah zapovijeda. On je jedini izvor vječnih i neizmje¬njivih zakona. U kulturi - da to ne bi pojedinci, određene odabrane rase i narodi sebi umislili - jedino Allah sve zna. To je jedini način i put da se izbjegnu razni etnocentrizmi i poricanje drugih kultura. Allahovo biće neusporedivo je bilo s kim i bilo s čim. Ljudi nemaju definicije Allahovog bića:

"Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi."
(Kuran, eš-Š"ra,11.)

Allahovo biće nikad neće pojmiti ničiji um, razumjeti ničiji razum, dokučiti ničije iskustvo, znanost niti povijest. Božije biće podjednako je nedostupno sva¬kom čovjeku i narodu bez obzira gdje i kada žive. Iskustvom, znanošću, poviješću, umom i razumom mogu se samo detaljnije spoznavati Allahova stvorenja, koja Njega, kao Stvoritelja, svjedoče i potvrđuju.
"Kako je Bog metaempirički bitak, On je nedostižan ljudima, koji su ograničeni svojim osjetilima. On je stoga iznad svakog poimanja. Njegova transcendencija izvodi se iz toga što je On s one strane ograničenja vre¬mena, prostora i osjetilne egzistencije svijeta. On, im, naime, prethodi, ali je takoder imanentan dušama (enfifs) i redu koji prožima prostor i vrijeme (afak). Prava priroda Božija ne može se uopće spoznati. Kako je Božija bit nedostižna, te stoga i neopisiva (neizreciva, nepredstavljiva, nepojmljiva i nedokučiva), svojstva su samo simboli Njegove zbiljnosti prilagodene ljudskiin mogućnostima. No, na njih se ne može gledati samo kao na formalnost izvanjskog iskaza. Kako su oni nešto što čovjek dobiva od Njega, oni su, donekle, istinska predodžba o biti, jer bar moraju biti u skladu s njom, te put ka njoj vodi, ipak, preko tih svojstava."
(Uvod u Kuran)
Nedvojbena je istina da se ispravna spoznaja o Allahu, dž. š., može postići isključivo putem Njegovih riječi, imena (el-esmau-l-husna).

"Allah ima najljepša imena, i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena..."
(Kuran, el-Eraf,180.)
Svojstva (sifati) i djela koja On sam otkriva mogu biti spoznana pod jednim osnovnim uvjetom - da čovjek vjeruje. Objava, Allahova imena, svojstva i svi stvoreni svjetovi i stvorenja istodobno vode ljude jedino ispravnoj vjeri u jednog Allaha. Osnovna Allahova svojstva, na osnovu kojih vjerujemo u Allaha, jesu: Allah ima i postoji - vudžud; On je jedan - vahdanijjet; nije postao - kidem; neće Ga nestati - beka; nije nikome i ničemu sličan-muhalefetun li-l-havadisi; Bog sam opstoji - kijamun binefisihi; Allah živi Svojim vječnim životom - hajat; sve zna - ilm; sve čuje - sein; sve vidi - besar; sve čini Svojom voljom - iradet; On je svemoćan - kudret; sve stvara, održava i rastvara – tekvin; govori Svojim, Božijim govorom - kelam. Osnovna Allahova svojstva kazuje sura Ihlas:

"Reci: On je Allah - jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!"
(Kuran, el-Ihlas,1.-4.)

Vlastito je Božije ime Allah. Iza riječi Allah obavezno treba dodati dželle¬šanuhu, što znači Uzvišeni. Središte vjere i etike u svakom vremenu jesu srce i duša. Srce teži, želi, traži i probija se ka Bogu. Središte vjere jeste srce, a njena pokretačka snaga jeste ljubav prema Bogu. Vjera je takoder stvar duše. Ona se po mnogo čemu korijeni u ljudskoj naravi, u čovjekovoj potrebi da nadraste sebe i svoje ogranReno, relativno i prolazno zemaljsko biće i da se tako približi ka Jednom, ka Apsolutnom, ka Izvoru i Utoku svega. Ako nema vjere u Boga, čovjeku i ljudima, svjedoči povijest, sve je dozvoljeno. Bez vjere u Boga ne može se uspostaviti pravda ni na površini jedne suze. Bez vjere u Boga ima moralnih pojedinaca, ali nema moralne zajednice niti društva; čovjek i ljudi nemaju ispravan odnos prema stvorenim svjetovima, stvorenjima, bićima i ljudima: ili ih poriču i uništavaju ili ih obožavaju.I jedno i drugo težak je i neoprostiv grijeh. Vjerovanje u jednog jedinog Allaha kojim se poriču i isključuju drugi bogovi i božanstva naziva se tevhid i vahdanijjet ili monoteizam. Vjerovanje u dva ili više bogova naziva se širk ili politeizam. Ne¬vjerovanje u Boga naziva se kufr ili ateizam. Vjerovanje u jedan jedinstveni svjetski duh koji obuhvata sva stvorenja naziva se animatizam. Vjerovanje u pojed¬inačne samostalne duše koje nastanjuju svako biće, stvorenje i životinju naziva se animizam. Vjerovanje da se duh pradavnog pretka uselio u neku stvar, biljku ili životinju naziva se totemizam. Vjerovanje u svetost stvari i predmeta uopće naziva se fetišizam.
Pripadnici bilo koje vjere nazivaju se millet. Od danas postojećih vjera u svijetu su brojni: kršćani, židovi, budisti, brahmani, konfučijevci i muslimani. Vjerska zajednica muslimana naziva se ummet. Sljedbenici islama nazivaju se mumini i mü minke. Ko čvrsto i iskreno vjeruje u Allaha, on je pravi musliman i dobar čovjek. Nebesa bez stubova, koja je Allah stvorio, a koja svako gleda, Sunce, Mjesec, Zemlja i sve zvijezde neprestano očituju Allahov red, poredak i zakonitost. Sve je stvoreno s mjerom, svrhom i ciljem. Sva stvorenja i svjetovi stvoreni su da slave i veličaju Allaha i da koriste ljudima. Ništa nije stvoreno slučajno, bez svrhe i smisla, radi igre i zabave.

"Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je izmedu njih da bismo se igrali; Mi smo ih stvorili s ciljem, ali većina ovih ne zna."
(Kuran, ed-Duhan, 38. i 39.)
Vjerovati u Allaha, dž. š., znači imati red u glavi, u srcu i duši te uvažavati red u svijetu, životu, univerzumu i medu ljudima.

Vjerovati u Meleke

Preuzeto sa igbd.eu

2. imanski šart: VE MELAIKETIHI
Drugi temelj i načelo islamskog vjerovanje (imana) jeste ve melaiketihi - vje¬rovanje u Allahove meleke. Vjerovanje u meleke sastavni je i bitni dio svih objava vjerovjesnicima i njihovim ummetima.

"Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih. I oni govore: Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti!"
(Kuran, el-Bekare, 285.)

Vjerovanje u osnovna načela islama ili imanske šarte, pa medu njima i u meleke, spada u najveće dobro, istinu i ideal islama.

"Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike..."
(Kuran, el-Bekare,177.)
Tako vjerovanje u šest imanskih šartova predstavlja supstancu islama i os¬novno jezgro svake objave u svakom narodu i svakom vremenu. To svjedoče dva osnovna izvora islama -Kuran` i hadis. U mutevatir hadisu koji prenose i Buharija i Muslim na pitanje meleka Džibrili-Emina: "Šta je iman ili vjero¬vanje?", Resulullah odgovara: "Iman je da vjeruješ u Allaha, u Njegove meleke, u Njegove kitabe (knjige), u Njegove poslanike, u Sudnji dan i da vjeruješ u Alla¬hovu odredbu o dobru i zlu."
Dakle, vjerovanje u meleke sastavni je i neodvojivi dio imana. Meleki pripadaju višem, duhovnom redu stvari (gajb) kao i ruh, ahiret, džennet i džehen¬nem. Zato su meleki, kao gajb, a uistinu postojeći svijet i bića, s onu stranu ljudskog znanja, iskustva, razumijevanja i poimanja. Svjedok je i garant njihovog postojanja Allah u Objavi i Poslanik u hadisu. Kuran kategorički upozorava:

"A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet - daleko je zalutao."
(Kuran, en-Nisa,136.)
Da nema nikakve sumnje u postojanje meleka, jasan i nepobitan dokaz jest to što se u Kuranu u trideset i tri sure na sedamdeset pet mjesta govori o melekima i njihovim različitim funkcijama, koje im je namijenio Allah, dž.š., na nebesima i na Zemlji.
S obzirom na to da meleki pripadaju skrivenom (gajb) i čovjeku nedostupnom, a ipak istinitom i postojećem svijetu, islamska ulema isključivo na osnovu Kurana i hadisa daje samo opisnu definiciju meleka. Otud se kaže da su meleki nevidljiva, duhovna, razumna bića koja je Allah, dž.š., stvorio od nura ili svjetlosti i odredio im posebne, velike i časne dužnosti na nebesima i na Zemlji. Da bi te dužnosti mogli obavljati, Allah, dž.š., podario im je veliku moć, znanje i sposob¬nost. Oni nikada, za razliku od ljudi, Allahu poslušnost ne otkazuju, već Ga bez prestanka slave, veličaju, robuju Mu, pokoravaju Mu se i sve povjerene dužnosti sa zahvalnošću izvršavaju.

„I vidjet ćeš meleke kako prijesto okružuju, veličajući i hvaleći Gospodara svoga; i svima će se po pravdi presuditi i reći će se: Hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!"
(Kuran, ez-Zumer, 75.)

Dakle, ključna i osnovna funkcija meleka u odnosu na Allaha, dž. š., jeste da Ga slave, veličaju, da svjedoče Njegovo postojanje i da Mu bez prestanka zahvaljuju:

"Meleki koji drže prijesto i oni koji su oko Njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: Gospo¬daru nag, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri!"
(Kuran, el-Mumin, 7.)
Allahovo postojanje svjedoči On sam, svjedoče ga sve objave, svi stvoreni svjetovi, svi vjerovjesnici i vjernici, ali i meleki:

"Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega - a i meleki i učeni - i da On postupa pravedno. - Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog!"
(Kuran, Ali Imran, 18.)

Svojstva meleka
Da su meleki stvoreni od nura (svjetlosti), svjedoći hadis koji je zabilježio Muslim: "Meleki su stvoreni od svjetlosti, džini od bezdimne vatre, a čovjek je stvoren od onoga što mu je (od zemlje)." Kao duhovna bića meleki ne jedu, ne piju, ne griješe, ne razmnožavaju se, nisu ni muškog ni ženskog spola, i nikada Allahu dužnosti ne otkazuju. Za razliku od ljudi, njima nije podarena sloboda, već su im odredene jasne i precizne funkcije u univerzumu i na Zemlji, medu ljudima. Tako se mogu, kako Kuran svjedoči, izričito po Allahovoj odredbi pretvarati u ljude. Meleki posjeduju ogromnu snagu i moć, kako bi mogli od Allaha povjerene funkcije izvršavati. Takvih osam meleka drže i čuvaju Arš. Jedan od njih - Is¬rafil puhnut će u sur, prvi put da najavi kraj svijeta i života, a drugi put da najavi proživljenje i Sudnji dan. Sve znanje, moć, snaga i sposobnosti meleka u pot¬punosti su u funkciji izvršavanja Allahove volje.

"Oni ne govore dok On ne odobri, i postupaju onako kako On naredi."
(Kuran, el-Enbija, 27.)

"Njegovo je ono što je na nebesima i što je na Zemlji! A oni koji su kod Njega ne zaziru da Mu se klanjaju, i ne zamaraju se; hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju." (Kuran, el-Enbija,19. i 20.)

Da se meleki ne žene, ne raznmožavaju te da nisu ni muškog ni ženskog spola, svjedoči Kuran na više mjesta:

"Oni meleke, koji su robovi Milostivog, ženama nazivaju. Zar su oni prisu¬stvovali stvaranju njihovu? Njihova će tvrđenja biti zapisana i oni će odgovarati!"
(Kuran, ez-Zuhruf, 19.)

Mušrici i kafiri u pogledu meleka idu još dublje i traže grijehe:
"Oni Allahu kćeri pripisuju - hvaljen neka je On! -a sebi ono što priželjkuju"
(Kuran, en-Nahl, 57.)

"A upitaj ih: Zar su za Gospodara tvoga - kćeri, a za njih - sinovi; zar smo u njihovom prisustvu meleke kao žene stvorili?"
(Kuran, es-Saffat, 149. i 150.)

"Zar je vag Gospodar vas sinovima obdario, a Sebi, kao kćeri, meleke uzeo? Vi, zaista, izgovarate krupne riječi."
(Kuran, ei-Isra, 40.)

Pored slavljenja, veličanja, zahvaljivanja i svjedočenja Allahovog postojanja, jedna od najčasnijih i najvećih funkcija meleka jeste da sve Allahove objave putem vjerovjesnika dostavljaju ljudima.

”On šalje meleke s objavom, po volji Svojoj, onim robovima Svojiln kojima hoće: Opominjite da nema boga osim Mene i bojte Me se!`
(Kuran, en-Nahl, 2.)

Najveću ćast i odliku medu melekima da prenosi Allahove objave ljudima preko svih poslanika imao je melek Džibril ili Ruhu-l-Kudus (Duh sveti i potpuno čisti) ili Ruhu-l-Emin (Duh povjerljivi).

"I Kuran je, sigurno, objava Gospodara svjetova; donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ."
(Kuran, eš-Šuara,192.-194.)

Sljedeća odlika i svojstvo meleka jest posjedovanje moći spuštanja i dizanja na nebesa bez sila i sudara.
"K Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje."
(Kuran, el-Mearidž, 4.)

"I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu; On šalje gromove i udara njima koga hoće - i opet oni raspravljaju o Allahu, a On sve može."
(Kuran, er-Rad, 13.)

"Allahu se klanja sve živo na nebesima i na Zemlji, u prvom redu meleki, i oni se ne ohole, boje se Gospodara svoga, Koji vlada nad njima, i čine ono što im se naredi."
(Kuran, en-Nahl, 49. i 50.)

U ovim ajetima poruka je čovjeku više nego očigledna. Kada se Allaha boje i od Njega strahuju meleki, zašto ne bi strahovao i bojao se čovjek, koji stalno i svjesno i nesvjesno griješi. Meleki su stvoreni prije čovjeka.

"A kada Gospodar tvoj reče melekima: Ja ću i na Zemlji namjesnika postaviti! - oni rekoše: Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, uzdižemo."
(Kuran, el-Bekare, 30.)

Svijet meleka i ruh svakog čovjeka spadaju u emrullah - Allahove odluke i naređenja, a za ljudsku spoznaju u gajb svijet - postojeći a nevidljivi, dok čovjek¬ovo tijelo, zemaljska bića i stvorenja spadaju u halkullah -Allahova stvorenja koja su dostupna umu, razumu i osjetilima. Broj meleka osim Allaha niko ne zna.

"... a vojske Gospodara tvoga samo On zna."
(Knran, el-Muddessir, 31.)

Jedan hadis kaže: "Nebesa bruje, na što imaju pravo. Na njima nema mjesta, a da na njemu nema nieleka na sedždi ili ruku."

Vrste i dužnosti meleka
Svaka vrsta meleka ima svoja zaduženja. Mada ima više vrsta meleka, četverica su najpoznatiji, i oni se nazivaju veliki meleki ili el-melaiketu-l-mukarrebun. To su Džibril, Mikail, meleku-l-mevt (Azrail) i el-Munadi (Israfil). Džibril je medu melekima ono što je Kuran medu objavama i Muhammed, a.s., medu vjerovjes¬nicima. Džibrilova je uloga najveća i najčasnija - spuštanje objava. Melek se Mikail, prema učenju islama, brine o svim prirodnim promjenama, kakve su: strujanje vjetra, kretanje oblaka, padanje kiše i snijega, rast bilja, nafaka stvorenja i sve što je u vezi s tim. Samo jedan kuranski ajet spominje meleka Mikaila.

"Ko je neprijatelj Allahu, i melekima Njegovim, i poslanicima Njegovim, i Džibrilu, i Mikailu - pa, Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju."
(Kuran, el-Bekare, 98.)

Ne vjerovati u Mikaila znači negirati Allahov red, poredak, sistem, zakonitost, harmoniju i ravnotežu koju Allah preko tog meleka uspostavlja u svjetovima. Meleku-l-mevt, u narodu poznat pod imenom Azrail, jest onaj melek koji, po Allahovoj volji i odredbi, rastavlja duše od tijela.

"Reci: Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije Ćete se Gospodaru svome vratiti."
(Kuran, es-Sedžde,11.)

Meleke koji ljudima uzimaju duše Allah naziva Svojim izaslanicima. Ovisno o tome kako su živjeli na ovom svijetu, ljudima će meleki, prema zasluzi, duše uzimati. Neki će ljudi tada biti udarani po obrazima, ledima; silnici će biti u smrtnim mukama, i njihove će se duše silom uzimati, a vjerničke blago i bezbolno. El-Munadi ili Israfil jest melek koji će po Allahovoj odredbi najaviti Sudnji dan.
"I osluškuj! Dan kada će glasnik pozvati iz mjesta koje je blizu...- to će biti Dan oživljenja."
(Kuran, Kaf, 41. i 42.)

Sa stajališta čovjeka i njegova života postoje posebni meleki Kiramen-Katibin, čija je osnovna funkcija da prate svakog čovjeka i bilježe sva ljudska djela te da ljudima donose dobre i plemenite misli, kao što mu šejtani donose zle i grešne misli.
0 načinu postojanja ovih meleka, načinu na koji oni bilježe ljudska djela te o sredstvima kojima se služe i knjigama u koje sve bilježe mi ništa ne znamo, ali u to, na osnovu Kurana, duboko vjerujemo.

"Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije."
(Kuran, Kaf,17. i 18.)

"... a nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite."
(Kuran, el-Infitar,10.-12.)

Ovi meleki na desnom ramenu upisuju dobra, a na lijevom loša djela.
Posebnu ulogu imaju meleki sualdžije - Munkir i Nekir, koji čovjeka u kaburu pitaju neka osnovna i bitna pitanja vjere, a to su: ko ti je Bog? ko ti je Poslanik? koja ti je Knjiga? kako ti se zove vjera? šta ti je kibla? i ko su ti po vjeri braća i sestre? Pored ovih pitanja, prenose mnogi hadisi, u mezarima će ljudi biti isljeđivani, pa i mučeni.

"Kada se čovjek položi ugrob i od njega podu njegovi drugovi, on čuje klepet njihove obuće. Tad mu dođu dva meleka, posade ga i ispituju. Ako kafiri i mušrici na sva postavljena pitanja odgovore ne znam i ne shvaćam ništa, bit će udareni željeznim čekićem, pa će tako jako kriknuti da će to svi čuti oko njih, osim ljudi i džina."
(Buharija i Muslim)
Nevjerovati u djelovanje meleka u prirodi znači smatrati prirodu pustom, mrtvom, pukom materijom i objektom čovjekovog osvajanja i uništavanja. Nevje¬rovati u meleke koji prate čovjeka i spuštaju mu dobre, lijepe i plemenite misli znači istovremeno biti žrtva šejtana i njegovih otrovnih misli, kao i biti nemaran za bilo kakvu vrstu odgovornosti. Od ostalih meleka nužno je navesti čuvare i nosače Arša, meleke čuvare džehennema, meleke čuvare dženneta, meleke noći i dana i druge.

Prokleti šejtan
Potpuno je suprotan melekima prokleti šejtan, koji se kune da će do Sudnjeg dana ljude napadati i zavoditi i sprijeda i straga i s desna i s lijeva. Šejtan ljude zavarava, napada i obmanjuje na sve načine. Prvog čovjeka - Adema, a.s., zavodi na zabranjeno drvo obećavajući mu besmrtnost, promjenu ljudske vrste u meleke i vlast koja nikada ne prolazi. Na stranputicu šejtan ljude primamljuje lažnim nadama, obmanama i obećanjima; kroz njihovu djecu, imovinu te kitnjast, primamljiv i prazan govor. Kao što meleki na ljude spuštaju lijepe i hairli misli, tako šejtan čovjeku došaptava zle i grešne misli preko džina i ljudi. Ljudi se od prokletog šejtana mogu sačuvati iskrenom i čvrstom vjerom, dobrim djelima, poštenjem i učenjem euzubille.

"A ako te šejtan pokuša na zlo navesti, ti potraži utočište « Allaha; On uistinu sve Čuje i zna."
(Kuran, eI-Eraf, 200.)

"Kada hoćeš učiti Kuran, zatraži od Allaha zaštitu od šejtana prokletog."
(Kuran, en-Nahl, 98.)

Euzubilla glasi:
"Utječem se Allahit da me sačuva od prokletog šejtana."

Šejtani su stvoreni od vatre, i oni su društvo nevjernika i pogana u džehennemu.

Vjerovati u Objave

Preuzeto sa igbd.eu

3. imanski šart: VE KUTUBIHI

Treći temelj i načelo islamskog vjerovanja (imana) jest ve kutubihi - vjerovanje u Allahove kitabe.

"I prije tebe smo poslanike slali i žene i porod im davali. I nijedan poslanik nije donio nijedno čudo sobom, već Allahovom voljom. Svako doba imalo je Knjigu. Allah je dokidao što je htio, a ostavljao što je htio; u Njega je Glavna knjiga." (Kur’an: er-Rad, 38. i 39.)

Postoje dva osnovna oblika i načina pomoću kojih se Allah, Stvoritelj svega, obraća i govori o Sebi ljudima. To su: stvaranje svjetova i slanje objava. Svi stvoreni svjetovi jesu znamenje, dokaz i potvrda Allaha kao Stvoritelja, Gospodara i ravna¬telja svega.

"To je Allahovo djelo; a pokažite Mi šta su drugi, mimo Njega, stvorili? Ništa! Mnogobošci su u pravoj zabludi."
(Kur’an: Lukman, 11.)

Odnosi su između Boga i svijeta sljedeći: Bog stvara šta hoće i vrši odbir, selekciju, a ljudi nemaju mogućnosti odbira. On je u neprestanom djelovanju. Kada nešto odredi da bude, On kaže: "Budi!" - i ono biva. Ljude stvara u utrobama majki, a da oni o tome ništa ne znaju, a potom im daje sluh, vid i srce. Drugi način Božijeg obraćanja ljudima jesu objave. Sve objave sadrže, prenose i opetuju jednu jedinstvenu i osnovnu istinu vjere:

"Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!"
(Kuran: el-Enbija, 25.)

Zato se sadržaj Kurana, koji je sinteza svih objava prije njega, u osnovi može svesti na sljedeće: samo je Allah jedan jedini Bog, i osim Njega drugog boga nema. Ne postoji niko njemu ravan i sličan niti usporediv s Njim. On sve stvara, održava, zna i vidi. Allah je jedini Stvoritelj, a sve su ostalo Njegova stvorenja. Sva stvorenja imaju svoj početak, uvjete opstanka i kraj.
Svi svjetovi stvoreni su sa svrhom i smislom, a ne spontano, slučajno, besciljno, putem samokreacije i samorealizacije. Allah je svemu svjedok, i Njemu će se sve vratiti. On će obavijestiti svakoga o svemu što se radilo i zbivalo. U kontekstu je sveobuhvatnog Allahovog stvaranja i pojavni svijet u kome čovjek obitava i živi. Zemlja je čovjeku data kao prebivalište, a svijet oko njega i u njemu za istraživanje. Čovjek mora vjerovati i znati, upućuje ga Kuran ali i sve druge objave, da je pojavni svijet stvoren, da on ima svoj početak, rok trajanja i kraj. Čovjek, kao ni druga bića, nema suverenitet (neograničenu vlast) nad stvorenim svjetovima, već su mu od Allaha povjereni na korištenje. Za misiju i povjerenje, kao i za preuzete obaveze i dužnosti, čovjek će pred jedinim Suverenom, Allahoin, dž.š., odgovarati. Čovjek se u okviru slobode prihvatio dvaju najdelikatnijih zadataka: da bude halifa u pojavnom svijetu i da primi izazov i poruku objava. U objavama su sadržana Allahova imena i svojstva, koja čovjeka upućuju i približavaju Allahu. Znak i znamenja objava i stvorenih svjetova čovjek očitava i percipira osjetilima, umom, razumom, srcem i dušom.
Sljedeći put i sadržaj Kurana i objava jeste moralno-etički, kojim se čovjek potvrduje kao čovjek i u okviru kojeg ostaje u onoj naravi u kojoj ga je Allah stvorio i u kojoj je On jedino zadovoljan da čovjek bude, živi i umre. Tako žive etike za žive ljude nema bez objava.
U narednom planu Kuran i sve objave uče i upućuju da pored pojavnih svjetova postoje i nepojavni, gajb svjetovi - koji su istina, ali koji su nedokučivi spoznajnim mogućnostima na bilo koji način (osjetilima, umu, razumu i znanosti). U te svjetove, u koje se vjeruje i o kojima se zna isključivo na osnovi objava, spadaju: meleki, život, ruh, džennet, džehennem, džini i šejtani. Učenje o vje¬rovjesnicima i njihovim narodima, o načinu života, kraju i sudbinama tih naroda, kao i poslanicima, suhufima i kitabima koje su primali raniji vjerovjesnici - velika je tema Kurana. Sve te poslanike i njihove narode Kuran tretira kao povijest – kasas, dakle kao istinite i stvarne dogadaje, a ne kao historiju ili ljudsko kazivanje, oblikovanje i izmišljanje priča o tim događajima. Ti događaji izneseni su kao istina u Kuranu. Oni nisu izmišljena ljudska priča, već svevremenska pouka i poruka svim ljudima, jer se osnovni zakoni ljudskog života ne mijenjaju. Bez tih kuran¬skih kazivanja o prošlim narodima nemoguće je spoznati prošlost, razumijevati sadašnjost i imati zdravu viziju budućnosti. U okviru socijalno-sociološkog plana, putern komparativno povijesne metode, najlakše se uočava koliko kolektivne stereotipije, zablude, predrasude, poroci, magija, pogubni običaji, slijepi tradi¬cionalizam i idolaltrija utiču na čovjekovu ličnost, svijest, um, razum, osjetila, srce i dušu. Lakše je u zabludama prošlih naroda, ni o čijem trošku, uočavati svoje vlastite zablude, otkrivati ih u samom sebi. Da bi čovjek vidio svoje lice, on se mora ogledati u ogledalu. Kuranska sira i kasas, ili povijest, jest to ogledalo, ibret, učiteljica, pouka i poruka života za one koji pameti, srca, duše i razbora imaju. Tri četvrtine Kurana govore o prijašnjim poslanicima i njihovim narodima. U okviru takvih planova Kurana jest i teleolos ili plan Kurana koji kazuje i upućuje da je sve stvoreno unutar odredenog reda, poretka i zakona, s unaprijed utvrdenom svrhom, nakanom, smislom i ciljem. Ništa nije stvoreno radi igre, zabave i dok¬olice, da visi u zraku, da bude samo sebi svrha, cilj i smisao, niti je išta stvoreno uzaludno. U tom je kontekstu i vrednovanje svega i hijerarhija vrijednosti. Ne mogu nikada stvorenja odredivati svoje vrijednosti niti vrijednosti drugih stvo¬renja, već vrijednost svakog stvorenja i svih stvorenja odreduje njihov Stvoritelj, Koji odreduje i njihovu svrhu. To je nauk i uputa Kurana. Na ovom će tragu Max Weber reći: "Znanost nikada ne može stvarati niti određivati vrijednosti života. Ona samo daje sredstva za život. Vrijednosti života jedino daje religija."
Sljedeća velika i neizmjerna tema Kurana i svake objave jeste šerijat. Šerijat je, ustvari, neizmjenjiva Allahova volja kazana u formi vjerozakona. Kako je Allahova volja jedna i ista, i svim vjerovjesnicima objavljen je jedan i isti šerijat ili Allahov vjerozakon.

"On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu, i ono što objavlju¬jemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu, i Musau, i Isau: Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte! Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju tvome se pozivu odazvati. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mit se iskreno obrati."
(Kur’an: eš-Šura, 13.)
Ljudima se u svim vremenima objavljuje isti šerijat zato što mu je izvor isti, dakle Allahova volja, i zato što se šerijat u osnovi objavljuje istoj i nepromjenljivoj ljudskoj naravi, čiji fizički, mentalni, psihički i sveukupni sklop ostaje isti. Jedino je stepen primjenljivosti šerijata, zbog različitih socijalno-političkih okolnosti, različit. Medutim, ideali, svrha, smisao i cilj života - da Allah bude zadovoljan nama, kao i mi Njime - ne mijenjaju se, a to se postiže pomoću imana, islama i šerijata na nivou zajednice. Realizacija šerijata u javnom životu jedino je moguća u ummetu. Nemogućnost njegove primjene ne isključuju njegovu potrebu. Šerijat je osnovni izvor zakonodavstva kojim Allah regulira odnose medu ljudima. U najkraćem, moral je zakon u pojedincu, šerijat je zakon u zajednici. Njihov međusobni odnos, koji se zove islam, jest komplementaran. Šerijat bez morala vodi u normativizam, moral bez šerijata vodi ka moralnim herojima kao pojedincima, ali u nemoralno društvo. Pored ovih planova sve objave, kroz usta svih vjerovjesnika, govore o osnovnom odnosu prema Allahu, dž. š.: "0 narode moj", uzvikuju Nuh, Hud, Salih, Lut, Šuajb, "klanjajte se i robujte samo Allahu. Vi drugog boga osim Njega nemate. Mi smo vama, uistinu, poslanici pouzdani. Zato se bojte, imajte pravu svijest o Allahu i slijedite naš put."
Ovo je osnovni manifest ili proglas svih vjerovjesnika. Osim ovih planova Kuran je za ljudstvo i stvorene svjetove: burhan - neoborivi argument, nur - Allahova svjetlost, bejan - manifest ili proglas ljudstvu i svjetovima, huda - uputa u vjeri, etici i životu na zemlji, šifa -lijek, rahmet - milost, meviza -knjiga savjeta, mubarek - blagoslovljena knjiga, mubin - jasna knjiga, aziz - moćna knjiga, medžid - slavna knjiga, bušra - knjiga nagovještaja, nezir - Knjiga opomene i upozorenja, bešir - knjiga radosnih obavijesti, tezkireh - knjiga koja stalno pod¬sjeća i budi svijest, kitab - knjiga koja se stalno proučava i studira i koja je zapisana i sabrana, furkan - knjiga koja rastavlja pravi put od zablude, istinu od neistine i dobro od zla, zikr - knjiga koja opominje i budi svijest, kerim -knjiga plemenita.
Kuran i objave prije njega upućuju ljude, pored navedenog, u obrede, dove, ispravan način života i postizanje sreće i spasa na oba svijeta. Prema tome, treći temelj, treća osnova ili treći imanski šart islamskog vjerovanja (imana) jeste vje¬rovanje u Allahove objave, kitabe ili knjige. Šta su Allahove objave? To je Allahov govor objavljivan preko meleka Džibrila Allahovim poslanicima da ih oni prenose, tumače i dostavljaju ljudima. U Allahovim objavama ili knjigama sadržane su istine, principi, načela, upute i vrijednosti koje ljudi osim preko objave nikada ne bi mogli na drugi način saznati. U islamskoj tradiciji uvaženo je mišljenje da postoje manje objave - kelime, risale i suhufi i velike objave ili kitabi. Suhufa je bilo stotinu, a velikih objava ili kitaba četiri, i to: Tevrat, Zebur, Indžil i Kuran. Tevrat je objavljen Musau, a.s., Zebur Davudu, a.s., Indžil Isau, a.s., a Kuran Muhammedu, a.s. Allahova objava Kuran jedina je od svih objava autentično, bez izmijenjene riječi sačuvana. Autentičnost Kurana čuva se na tri načina: u Levhi¬mahfuzu, napamet ga znaju hafizi i sav je zapisan u Mushafu. Kuran uče napamet Ijudi više nego sve druge knjige zajedno, a bez prestanka ga uče i meleki.
Kuran je, kao i sve objave prije njega, objavljivan Muhammedu, a.s., preko meleka Džibrila dvadeset tri godine: trinaest u Meki, a deset u Medini. Kuran sadrži 114 sura (poglavlja) i 6666 rečenica (ajeta). Zbirka u koju je sabran Kuran naziva se Mushaf. Kuran je objavljen na arapskom jeziku.
Na kraju, Kuran je pečat svih objava, kao Mo je poslanstvo Muhammeda, a.s., pečat svih poslanstava:

"Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pok¬oravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Njemu će se vratiti! Reci: Mi vjerujemo u Allaha i u ono što je objavljeno nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i vjerovjesnicima - od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi se samo Njemu iskreno klanjamo. A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama - neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati."
(Kur’an: Ali Imran, 83.- 85.)

Ovim ajetima zaokružuju se tri osnovne istine: Allah je Gospodar svjetova, islam, pokornost i predanost Allahu, vjera je svjetova, a Kuran je knjiga svjetova.

Vjerovati u Poslanike

Preuzeto sa igbd.eu

4. imanski šart: VE RUSULIHI

Četvrto osnovno i bitno načelo islamskog vjerovanja (imana) jeste ve rusulihi - vjerovanje u Allahove vjerovjesnike ili poslanike. Ko su bili vjerovjesnici? To su bili, izričito po Božijoj volji, odredbi, znanju i moći, odabrani ljudi koji su u svakom vremenu i svakom narodu prenosili jednu i istu Allahovu poruku, objavu ili vahj.

"Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, čvrst smo zavjet uzeli."
(Kur’an: el-Ahzab, 7.)
Sve objave svim poslanicima u svim vremenima, počevši od Adema, a.s., kao prvog čovjeka i prvog poslanika do Muhammeda, a.s., kao posljednjeg vjerovjes¬nika i pečata poslanstva, prenosio je melek Džebrail. Samom Muhammedu, a.s., Objava je dolazila na razne načine. Ponekad je melek Džebrail dolazio u liku čovjeka koji mu je govorio kao što čovjek govori, ponekad kao naročito biće, obdareno krilima, i Resul bi upamtio sve što mu se kaže, a ponekad bi se objavlji¬vala kao da zvono zvoni u uširna, i to je bilo za Poslanika najteže iskušenje. Toliko o metodi, načinu, putu ili formi slanja objave.
Što se tiče sadržaja objava, bilo da se radi o manjim suhufima ili o velikim kitabima (knjigama), one predstavljaju iskonski izvor, jedinstveni topos sveukup¬ne vjere, religije, tradicije, morala, obreda, običaja, načina života, kulture i vje¬rozakona ili šerijata. Svi vjerovjesnici, Kuran ih spominje dvadeset osam, a jedan hadis Muhammeda, a.s., 124 hiljade, svaki narod kome su poslani - a Muhammed, a.s., sve narode, sva bića i sve svjetove, kojima je poslan kao dostavitelj i svjedok objave, donosilac radosne vijesti i opominjač do Sudnjeg dana - pozivali su, upućivali i podučavali jednom istom imanu, akidi ili vjerovanju.

"... svaki vjeruje u Allaha, i u meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove..."
(Kur’an: el-Bekare, 285.)

Svi su vjerovjesnici čuli, prihvatili i slijedili Allahovu jednu istu poruku, ob¬javu, zavjet i neizmjenjivi testament i pokoravali se.

"Recite: Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ishaku, i Ismailu, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pok¬oravamo. "
(Kur’an: el-Bekare, 136.)

Izvor poruke i njen osnovni sadržaj za sve poslanike jedan je isti. Allah, dž. š., jest izvor objave; On određuje njen sadržaj i Svojom odredbom bira vjerovjesnika koji će je prenositi i tumačiti ljudima.
Vjerovjesnike nisu birali ni demokracija (populos, demos ili narod) ni aristok¬racija (najbolji, najmudriji, najučeniji) ni monarhija (kralj) niti odabrani sloj kao što su plemići, staleži ili kaste. Vjerovjesnike nije birala ni biologija, krvno srodstvo - dakle ni porodica, ni rod, ni pleme, ni narod, ni nacija, ni boja kože, ni vrste rase. Vjerovjesnici su izbor Allahove volje i odredbe. Za sve moguće zemaljske funkcije, zvanja i poslove ljudi su slobodni, i biraju sami sebi one koji će ih voditi. Međutim, prenosioce, tumače i dostavljače objave Allah bira sam. Svi Allahovi vjerovjesnici, kao izbor Allahove volje, za sve vjernike, muslimane i muslimanke jesu:

"... divan uzor onima koji žele Allaha i onaj svijet. A onaj koji leđa okrene - pa, Allah, zaista, nije ni o kome ovisan, i On je jedini hvale dostojan!"
(Kur’an: el-Mumtehinne, 6.)

Kao Allahov izbor, vjerovjesnici su jedini ljudi iza kojih stoji Allah, dž.š., kao garant da su oni ljudima sigurni i pouzdani uzori u vjeri, religiji, tradiciji, moralu, kulturi, običajima, šerijatu i načinu života.

"Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allaho¬voj milosti i nagradi na onom svijetu i koji često Allaha spominje."
(Kur’an: el-Ahzab, 21.)

Svaki ljudski izbor može biti prijevara, zabluda i promašaj. Zato "kada i poslanici ne bi bili uzori, ne bi bilo više nade za čovječanstvo" (R. Garaudy). Izborom svih vjerovjesnika na jedan isti način, po Svojoj volji, Allah, dž.š., osigu¬rao je ne samo isti izvor objave, vjere, religije, tradicije, kulture, šerijata, običaja i načina života već i isti i jedinstveni način, metod prenošenja, tumačenja i primjenji¬vanja Svoje poruke. Neovisno o vremenu, prilici, društvenim okolnostima i narodu kome su bili upućeni, svi vjerovjesnici imali su isti iman (vjerovanje) i ispovijedali istu religiju - islam.

"On je vas izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, a i u ovom Kuranu..."
(Kur’an: el-Hadždž, 78.)
Također, svi su oni isti šerijat (vjerozakon) kao suštinski element religije - dini-islama slijedili:
"On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavlju¬jemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!"
(Kur’an: eš-Šura,13.)

Svi vjerovjesnici pozivaju ljude da robuju, klanjaju se i dive samo Allahu, dž.š., da Ga štuju, da imaju osjećaj potpune ovisnosti samo o Allahu, dž.š., i da nikada jedni druge, niti bilo koje biće, stvorenje, stvar ili predmet ne obožavaju niti mu robuju. Naprotiv, svi (Nuh, Hud, Salih, Ibrahim) u općem manifestu objave govore:

" narode moj, govorio je on, Allahu se klanjajte, vi drugog Boga osim Njega nemate!"
(Kur’an: el-Eraf, 59.)

Svi oni ljudima prenose da budu Boga svjesni, da imaju punu vjersku svijest i da budu Allahu, dž.š., poslušni (ittekullahe ve eti’uh). Svaki poslanik poslan je svome narodu u određenom vremenu i na određenom prostoru izuzev Muhammeda, a.s, kome je objavljeno da kaže:

"0 ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik."
(Kur’an: el-Eraf, 158.)

Svi su poslanici prije njega njegov dolazak i njegovo univerzalno poslanstvo za sve svjetove i sve ljude do Sudnjeg dana najavljivali. U zajedničke osobine ili svojstva svih vjerovjesnika spada:
1) SIDK - istinoljubivost, iskrenost, govorenje i zastupanje istine;
2) EMANET - povjerljivost i osvjedočeno poštenje;
3) TEBLIG - dosljednost, tj. tačno i potpuno prenošenje Božije poruke ljudima, neovisno o svim životnim opasnostiina pa čak i smrti;
4) ADALET - pravednost (to su bili pravedni, pošteni i pravi ljudi, pogotovo pravedni i strogi prema sebi, svojoj djeci i rodbini, gdje je to najteže biti; nikada nepravdu i nasilje nad ljudima nisu činili);
5) FETANET - oštroumnost (imali su razvijene unme, moralne, duhovne, intelektualne i spoznajne sposobnosti);
6) ISMET -negriješenje u stvarima vjere i morala (kao Svoje izabranike i uzore ljudima, Allah, dž.š., sačuvao ih je od grijeha);
7) RUDŽULET - muškost (svi su bili muškarci);
8) svi su poslaničku misiju obavljali potpuno besplatno;
9) svi su imali ista obredna mjesta ili svetilišta (Kabu kao prvu u ime Allaha sagradenu kuću);
10) svi su imali iste, od Allaha naredene i u ime Allaha činjene obrede, koje su oni prenosili i kazivali ljudima te ih njima podučavali (najvažniji je obred salat ili namaz, njega su klanjali svi vjerovjesnici);
11) svi su imali isti pozdrav - selam;
12) svi su učili isti ajet -bismillu.

U njihovu zajedničku praksu spada brak, sunećenje (obrezivanje muške djece), upotreba mirisa, čišćenje zuba, podrezivanje brkova, ispiranje usta, grla i nosa, odrezivanje nokata, otklanjanje dlaka ispod pazuha, čišćenje vodom poslije oba¬vljene male i velike nužde, abdest i kupanje. Svi su se po Allahovom dopuštenju služili mudžizama kao natprirodnim, samo njima, u svrhu potvrde poslanstva, darovanim djelima. Prvi je poslanik Adem, a.s., a posljednji Muhammed, a.s. Najpoznatiji, ulu-l-azm poslanici, poslanici odluke ili povijesnih prekretnica, jesu: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, a.s. Kada se izgovori ime kojeg poslanika, treba dodati riječ alejhisselam, što znači: neka je na njega Allahova milost i spas.

Vjerovati u Sudnji Dan

Preuzeto sa igbd.eu

5. imanski šart: VEL-JEVMIL-AHIRI

Peto osnovno i bitno načelo islamskog vjerovanja (imana) jeste ve-I-jevmi-I¬-ahiri - vjerovanje u Posljednji, Sudnji dan. Šta je to Posljednji, Sudnji dan? Posljednji dan jest onaj dan kada će ovaj svijet, po izričitoj Allahovoj odluci, doživjeti svoj kraj.

"I u rog će se puhnuti, i umrijet će oni na nebesima i oni na Zemlji; ostat će samo oni koje bude Allah odabrao. Poslije će se u rog po drugi put puhnuti i oni će, odjednom, ustati i čekati."
(Kuran, ez-Zumer, 68.)

Prema vjerovanju i učenju islama, Posljednjim danom označava se onaj dan ili vrijeme koji je kraj ovoga svijeta, Zemlje, nebesa, kosmosa, života, čovjeka i društva. To vrijeme ili taj dan navijestit će melek Israfil kada, po Allahovoj izričitoj volji i odredbi, prvi put puhne u sur ili rog. Šta je taj dan ili čas, podjednako interesira sve Ijude u svakoin vremenu i na svakom prostoru.

"Pitaju te o Smaku svijeta kada će se zbiti. Reci: To zna jedino Gospodar Moj; On će ga u njegovo vrijeme otkriti, a težak će biti nebesima i Zelnlji; sasvim je vam neočekivano doći. Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš. Reci: To samo Allah zna, ali većina ljudi ne zna!\"
(Kuran, el-Eraf,187.)

Kada će i kako nastupiti Posljednji dan ili kraj svijeta, života, postojanja i čovjeka, to, uistinu, samo Allah zna. Kada je melek Džibrili-Emin o tom danu pred ashabima upitao Muhainmeda, a.s., Vjerovjesnik mu je odgovorio da upitani zna onoliko koliko i onaj što ga pita, dakle ništa.

"Pitaju te o Smaku svijeta: Kada će se dogoditi? Ti ne znaš, pa kako da o njemu zboriš; o njemu samo Gospodar tvoj zna."
(Kuran, en-Naziat, 42.-44.)

Medutim, da će Smak svijeta nastupiti iznenada, da će biti težak nebesima i Zemlji i da će se uistinu dogoditi - o tome nema nikakve dvojbe. Kuran kao Allahova objava, istina, mudrost i uputa na pravi put, na oba svijeta, o Posljednjem danu kazuje:

"Smak svijeta! Šta je Smak svijeta? I šta ti znaš o Smaku svijeta? Tog dana ljudi će biti kao leptiri raštrkani, a planine kao šarena vuna iščupana."
(Kuran, el-Karia,1.-5.)

Kada melek Israfil drugi put puhne u rog (sur), sve će mrtvo biti proživljeno i tada će ljudi ustati i čekati Sudnji dan. Tada, poslije Jevmu-l-ahira ili Pos¬ljednjeg dana, nastupa Jevmu-l-bas ili Dan proživljenja, koji je istodobno i Jevmu-l-kijame - Sudnji dan.

"A zar on ne zna da će, kada budu oživljeni oni koji su u grobovima i kada izađe na vidjelo ono što je u srcima, Gospodar njihov tog dana, sigurno, sve znati o njima."
(Kuran, el-Adijat, 9.-11.)

Sveznajući i svemoćni Allah, dž.š., ne samo da zna šta je u srcu svakog čovjeka nego zna sve i svjedok je svega.

"Mi stvaramo čovjeka i znamo šta sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice."
(Kuran, Kaf, 16.)

Svi moralni sudovi ili pravne presude koje izričemo ljudima na ovome svijetu odnose se isključivo na ljudsko držanje, postupke, ponašanje, a ne na unutarnja htjenja, misli, ideje, osjećanja i porive - dakle ono suštinsko, ono što čovjeka pokreće na djelo, na akciju, na postupak, na ponašanje. Zato je Sudnji dan dan svekolikog sudenja, vrednovanja i verificiranja svega: namjera, misli, motiva, ideja, osjećanja, unutarnjih htjenja, poriva i po njima nastalih djela, radnji, riječi, postupaka i ponašanja. To je, po Kuranu, Dan pune istine i Dan potpune pravde.

"I svakom ćemo čovjeka ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem dann knjigu ćemo mit otvorenu pokazati: Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas to što ćeš račun svoj polagati!"
(Kuran, ei-Isra,13.-14.)
Allahu, dž.š., ništa se ne može sakriti.

"Toga dana ona će vijesti svoje kazivati, jer će joj Gospodar tvoj narediti."
(Kuran, ez-Zilzal, 4. i 5.)

Sve su moralno-etičke kategorije, kao što su moralni sud, postupak, karakter, savjest, obaveza ili dužnost, kriterij ili pravilo, vrijednosti i hijerarhija vrijednosti, bez viere u Boga, u Sudnji dan i polaganje raćuna mrtve. Povijest ne pamti i ne bilježi nijedno moralno društvo bez viere u Boga i Sudnji dan. Bez vjere u Boga ne može se uspostaviti pravda niti pravičnost ni na površini jedne suze üer ako se ne vjeruje u Boga, onda je ćovjeku sve dozvoljeno). Nikada na ovome svijetu ljudi ne mogu biti adekvatno ni nagradeni ni kažnjeni. Onaj ko ubije milijun ili milijardu ljudi na ovom svijetu može biti kažnjen samo za jednog čovjeka. A šta ćemo za ostale? Na to pitanje odgovora vjera u Sudnji dan:

"0 sinko moj, dobro ili zlo teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesiina ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jerAllah zna najskrivenije stvari; On je sveznajući."
(Kuran, Lukman,16.)

Pa i:

"... onaj ko bude uradio koliko trun dobra -vidjet ćega, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla -vidjet će ga!"
(Kuran, ez-Zilzal, 7. i 8.)

Dakle, Allah, dž.š., svi ljudi i mi sami vidjet ćemo sva svoja djela i bit ćemo njihovi svjedoci. Ništa nije uzalud, ništa ne propada i ništa se ne može utajiti. Na ovom svijetu ljudi, pogotovo moćnici, mnoge stvari sakrivaju; za dobra djela, istinu, pravdu i poštenje kažnjavaju, a za zla djela, nepravdu, nasilje, laž i ne¬poštenje nagrađuju. A Kuran opominje:

"A ne valja tako! Vi u Sudnji dan ne vjerujete, a nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite. Čestiti će sigurno u džennet, a grešnici sigurno ii džehennem; na Sudnjem dann u njemu će gorjeti i više iz njega neće izvedeni biti. A znaš li ti šta je Sudnji dan, i još jednom: znaš li ti šta je Sudnji dan? Dan kada niko nikom neće moći nimalo pomoći, toga dana vlast će jedino Allah imati."
(Kuran, el-Infitar, 9.-19.)

Meleki koji bilježe sva ljudska djela - dobra na desnom, a loša na lijevom ramenu - nazivaju se Kiramen-Katibini (Časni Pisari). Pravedno, tačno i precizno mjerilo ili kriterij na osnovu kojeg će se vrednovati sve ljudske namjere i djela na Sudnjem danu naziva se Mizan ili vaga. Mizan u okviru Svoje univerzalne pravde i pravičnosti, kao i ravnoteže među svim svjetovima i stvorenjima, pogotovo među ljudima, uspostavio je Allah, dž.š.

"... a nebo je digao. I postavio je terezije.
(Kuran, er-Rahman, 7.)

Džennet je vječna Allahova nagrada koja će biti darovana vjernicima na Su¬dnjem danu, zato što su istinski u Allaha vjerovali, Njegove objave u potpunosti slijedili, u ime Allaha dobra djela na korist ljudi činili i moralni bili. Džehennem je vječna Allahova kazna za ljude koji su svjesno, slobodno i namjerno, po svojoj volji, nevjernici ili politesti (višebošci) bili, zlo radili i nemoralni bili. Kada ugle¬daju džehennemsku vatru, nevjernici, višebošci i teški grešnici poželjet će se spasiti i iskupiti, pa će umjesto sebe ponuditi svoju djecu, žene, braću, porodice koje ih na ovom svijetu štite i sve što je na zemlji ikad bilo i postojalo! Međutim, od svega toga nema ništa. Oni tako samo potvrduju kakvi su egoisti i samolju¬bivci. Svaki čovjek mora biti svjestan Allahove poruke, pravde i zakona.

""Ni od jednog nevjernika koji umre kao nevjernik doista se neće primiti kao otkup ni sve blago ovog svijeta. Njih čeka patnja bolna, i njima niko neće ponioći. "
(Kuran, Alu Imran, 91.)

Mora se biti svjesno da će ne samo svaki narod i svaka osoba nego i svaki ljudski organ odgovarati:

"Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum - za sve će se to zaista odgovarati."
(Kuran, el-Isra, 36.)

Kuran ističe i ovo:

"Kad bi sve ono što je na Zemlji bilo u posjedu nevjernika, i još toliko, i kad bi se htjeli otkupiti od patnje na onom svijetu, ne bi im se primilo. Njih čeka muka nesnosna. Zaželjet će oni da iz vatre iziđu, ali im iz nje izlaska neće biti; za njih će biti patnja neprestana."
(Kuran, el-Maide, 36. i 37.)

Zato je Sudnji dan dan istine, potpune, obećane i od Allaha garantirane pravde i istinite presude svakom čovjeku. Kao što nema vjerovanja (imana) bez dobrih djela niti dobrih djela bez imana, ili komplementarnih karakternih svojstava bez osvjedočenog robovanja Allahu kao da Ga vidimo, jer ako mi Allaha ne vidimo, On nas sigurno vidi i zna šta radimo - tako ni morala ni etike ni Ijudske odgovor¬nosti nikad nije bilo, nema je sada i nee je biti bez vjerovanja u Sudnji dan i polaganje računa pred Allahom, dž.š.
Sva ateistička društva u svim vremenima imaju nemoralne ljude i moralne, svjesne i čestite pojedince. Zato je Sudnji dan i Jevmu-l-hakk - Dan istine, Jevmu¬-l-kijameh - Dan stajanja i suđenja, Jevmu-l-ba’s - Dan proživljenja, Jevmu-d-din - Dan vjere i satisfakcije vjernicima, Jevnu-I-džem’i - Dan skupa, Jevmu-I-vead - Dan Allahovog obećanja itd.
Samo Allah, dž.š., zna kada će biti Sudnji dan, a mi, kao vjernici, koji Allahu pripadamo i vraćamo se, duboko i iskreno vjerujemo u taj dan. Također, vjerujemo u šefa’at ili pravo svih vjerovjesnika da se mole Allahu, dž.š., za oprost grešnicima na Sudnjem danu. To pravo posredovanja niko ne može bez i mimo Allahove volje imati.

Vjerovati u Sudbinu

Preuzeto sa igbd.eu

6. imanski šart: VE BIL-KADERI HAJRIHI VE ŠERRIHI MINELLAHI TEALA

Šesti temelj imana ili šesto načelo islamskog vjerovanja jeste ve bi-l-kaderi hajrihi ve šerrihi minallahi teala - potpuno slobodno, svjesno i namjerno vjerovati da sve što se događa i zbiva biva Allahovom voljom i određenjem. Ovo načelo spada u nerazdvojive stubove imana (vjerovanja) i akide ili uvjerenja u vjeru. Hadis je u tom pogledu izričit:

"Uzvišeni Allah kaže: Ko nije zadovoljan Mojom odredbom, neka sebi traži drugog gospodara osim Mene."
Ista je stvar i s onima koji nisu zadovoljni Allahovim propisima i određenjem:
"Ko nije zadovoljan Allahoviin propisima, niti vjeruje u Allahovo određenje (sudbinu), taj neka sebi traži drugog boga osim Alltiha."
Muslimani vjeruju i znaju, neovisno o Aristotelovim kategorijaina, da sve ima svoju bit, suštinu, supstancu, što bi se reklo jezgro i srčiku. Medutim, poimanje suštine imana uvjetovano je vjerovanjem u sudbinu.

"Sve ima svoju suštinu. Čovjek ne može dosegnuti suštinu (bit) imana dok ne shvati da: ono što ga je zadesilo nije ga moglo mimoići, i da ga nije moglo zadesiti ono što ga je već mimoišlo."
U okviru vjerovanja čovjek u ime Allaha mora svjesno i strpljivo podnositi sve udarce, izazove i iskušenja sudbine. U protivnom, Allah u hadisi-kudsiju upozorava:
"Allah je Svojom voljom odredio sva zbivanja pedeset hiljada godina prije nego što je stvorio nebesa i Zemlju."
Univerzalna Allahova volja u okviru Njegovog sveopćeg reda i poretka odnosi se na svemir, prirodu i čovjeka. U svemiru je kozmos, u prirodi determinizam, a čovjek u okviru neograničene Allahove volje (iradei-kullijje) ima od Allaha po¬darenu djelomičnu i ograničenu slobodnu volju (iradei-džuž ijju). Tako čovjek nema nikakve odgovornosti niti grijeha za djela, pojave i odnose koji su izvan njegove slobode svijesti, volje i namjera. Ima situacija, pojava i odredbi koje su u svojoj suštini nepromjenjive i neodgodive: dan rođenja, mjesec rođenja, rasa, nacija, roditelji, nafaka, um, razum, spol, sreća i nesreća, patnja, neizlječiva bolest, smrt itd. To je onaj kader koji se događa isključivo po Allahovoj volji i odredbi. Takvim odredbama čovjek se mora svjesno i skrušeno pokoriti. Medutim, ima odredbi gdje čovjek u okviru svoje djelomično slobodne volje može uticati na neke pojave koje su izazvane određenim uzrocima. Čovjek ne može zaustaviti kišu, ali se može od nje pomoću kišobrana ili kabanice zaštititi. Ne može se zabraniti hladnoća, ali se može naložiti vatra. Ne može se u sebi uništiti glad i žed, ali se može jelom i pićem utoliti. Niko ne odlučuje o tome hoće li mu se roditi sin ili kći, ali može uticati na njihov odgoj. Ima i takva odredba u kojima je čovjek slobodan birati. To je pitanje vjerovanja, etike, karaktera, savjesti, stida, poštenja, primjene šerijatskih propisa, obreda i načina života. Ljudi se prema sudbini odnose na trostruk način. Jedni idu u potpuni fatalizam i vjeruju u Allahovo predodređenje ili predestinaciju, te isključuju svaku ljudsku autonomiju, slobodu i inicijativu. Drugi, koji ne vjeruju u Boga, isključuju bilo kakav Božiji red, poredak ili odre¬đenje i daju čovjekovoj volji neograničenu slobodu, bez obzira na posljedice.
"Bojim se za svoje sljedbenike, poslije moje smrti, za troje: nepravedne vladare, vjerovanje u zvijezde (praznovjerje) i negiranje sudbine (Božijeg određenja)."
I jedni i drugi idu u krajnost. Ni kod jednih ni kod drugih nema odgovornosti pred Bogom. Prema islamu, postoji sveopća i neograničena Allahova slobodna volja i unutar nje čovjekova odgovornost u okviru ograničene slobodne volje, koju mu je Allah podario. Za razliku od svih drugih bića, stvorenja i svjetova Allah je čovjeka odlikovao i počastio objavom - u kojoj je sadržana uputa o vjerovanju, pravom i krivom putu - osjetilima, umom i razumom, srcem koje osjeća, i dušom - koja, uz objavu, dobro i zlo, istinu i neistinu, pravdu i nepravdu, svjetlo i tamu razumijeva - i slobodnom voljom kojom se čovjek odlučuje hoče li vjerovati ili ne, hoće li dobar ili zao biti. Čovjek je jedino biće koje se odlikuje i razlikuje od svih ostalih objavom, sviješću, savješću, umom, razumom, srcem, dušom, slobodom i planiranom namjerom. U okviru je toga njegova odgovornost. Izmedu neumitnog determinizma u prirodi i indeterminizma oholih i Bogu nepokornih ljudi musli¬man se opredjeljuje za srednji i jedino ispravni put - za svjesnu, slobodnu i namjernu predanost Allahu, dž. š.
"Predanost je čovjekov unutrašnji stav prema cjelini svijeta i prema rezultatima svog vlastitog djelovanja. Predanost prema volji Božijoj znači nezavisnost prema volji ljudskoj. Pokoravanje Bogu isključuje pokoravanja čovjeku. To je novi odnos izmedu čovjeka i Boga, pa, stoga, i novi odnos između čovjeka i čovjeka." (Alija Izetbegović)
Vjerovanje u Allahovo odredenje podrazumijeva:

"Onaj ko se sasvim preda Allalu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršćri vezu. Allahu se na koncu sve vraća."
(Kuran, Lukman, 22.)
Predati se Bogu znači ulagati napore s najčistijim i najplemenitijim namjerama, bez ikakvih mišljenja i ambicija, da se sve obuhvati i savlada, s punim uvjerenjem da krajnje posljedice, odluke i stvari pripadaju Bogu, a ne čovjeku. To ne isključuje čovjekovu dužnost i spremnost da u okviru svojih mogućnosti prihvati mjesto i vrijeme u kome je rođen i koje se zove njegovo vrijeme, a koje je volja i odredba Božija. Ulema kada i kader određuje ovako: To je savršeno precizan sistem koji je Allah, dž.š., postavio za stvorenja i zakoni u kojima svaka posljedica ima svoj, jedino Allahu poznat uzrok." Za imama Ahmeda kader je "moć Milostivog". Kada je neki čovjek došao h. Aliji i pitao ga o definiciji i suštini kadera, na tri puta postavljano pitanje h. Alija odgovorio je: "Tajanstveni put, duboko more - ne upuštaj se u njega! To je Allahova tajna, i ne trudi se oko nje."
Od Ubadeta bin Samita prenosi se da je rekao sinu: "Slast imana nećeš osjetiti sve dotle dok ne budeš znao da ono što te zadesi nije te moglo mimoići, i da ono što te mimoišlo nije te moglo ni zadesiti. Čuo sam Poslanika da kaže: Prvo što je Allah stvorio bilo je pero. Potom mu se obratio naredbom: Piši!’ ’A šta da pišem, Gospodaru? Piši odredbe svemu do Sudnjeg dana. Ko umre s drugačijim uvje¬renjem, meni ne pripada."
Kakav odnos muslimani mogu imati prema sudbini? Mogu li je ignorirati i boriti se protiv nie? Kuran i hadis lijek su i uputa za muslimane.
"Zaista čovjeku zbog grijeha koje čini može biti uskraćena nafaka. Sudbinu ne može spriječiti ništa drugo osim dove, dok život ne može produljiti ništa osim dobročinstva."
Čuvanje i bježanje od sudbine ne pomaže, ali uz čvrstu vjeru i iskrenu dovu ima hajra:
"Čuvanje od sudbine neće vam donijeti nikakve koristi, ali dova može koristiti za ono što je bilo i ono što je biti. Allahovi robovi, obraćajte se Uzvišenom Allahu dovom!"
Nema te opreznosti koja može otkloniti već određenu sudbinu. Kao što se ne može sudbina otkloniti, tako se ne smije ni izazivati. Medutim, prema hadisu, vjernici, u okviru Allahove milosti, trebaju moliti Allaha da ih sačuva od zla i nesreće.
Na kraju se mora naglasiti: u sudbinu kao predanost Allahu svjesno se vjeruje, o njoj se ne raspravlja. Svi su narodi koji su raspravljali o sudbini, prema hadisu, propali. Lijek je od propadanja na oba svijeta sljedeći:
"Reci: svaka odluka Allahu pripada!"

Novo

Novi Clanci u Rubrici Historija:

Bosna i Bošnjaci, Bosanski Krstjani ili Babuni, Etničko Porijeklo Bošnjaka, Odnos Bošnjaka Prema Osmanskom Carstvu i Državi, Uzimanje Bošnjaka u Adžami-oglane, Afirmacija Bošnjaka u Političkom životu Osmanskog carstva, Naseljavanje Bošnjaka u Podunavlje - Undžurovinu...