Kelime-i šehadet
Preuzeto sa igbd . eu
Prvi i osnovni islamski šart jeste sveukupno islamsko očitovanje, svjedočenje, vjerovanje i izgovaranje kelimei-šehadeta. Kelimei-šehadet jest osnovna formula kojom se ulazi u islam, živi i postoji u njemu. Ta formula ili iskaz tačno je i precizno određen i na arapskom jeziku glasi:
“Ešhedu en la ilalie illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluh”, što u prijevodu znači: „Ja potpuno svjesno, slobodno i namjemo svim svojim bićem vjerujem, očitujem, svjedočim i izgovaram da nema, da nikada nije bilo i da nikada neće biti boga osim jednog jedinog Allaha, dž.š. i da je Muhammed, a.s., Allahov rob i poslanik. Sama riječ šehadet znači tvrditi ono što vjerujemo i to pred svim svjetovima, stvorenjima i ljudima izjaviti i svjedočiti. Vjerovanjem, svjedočenjem i izgovaranjem kelimei-šehadeta slijedimo pravi put:
"Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega - a i meleki i učeni - i da On postupa pravedno. - Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog"
(Kur an: Alu Imran, 18.)
Dakle, Allahovo postojanje, kao jednog jedinog Boga, svjedoči On sam, meleki, istinski učeni ljudi, svi stvoreni svjetovi, Allahove objave te Njegova svojstva i imena u tim objavama. Mi vjerujemo, svjedočimo i izgovaranjem kelimei-Šehadeta priznajemo dvije osnovne istine religije dini - islama, i to: Allahovo jedinstvo i Muhammedovo, a.s., poslanstvo. Da je Allah, dž.š., jedan jedini Bog kazuje Kuran:
„On je Allah - nema drugog Boga osim Njega - On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta, On je Milostivi, Samilosni!
On je Allah - nema drugog boga osim Njega - Vladar, Sveti, Onaj Koji je bez nedostatka, Onaj Koji svakog osigurava, Onaj Koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi. Hvaljen neka je Allah; On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim!
On je Allah, Tvorac, Onaj Koji iz ničega stvara, Onaj Koji svemu daje oblik; On ima najljepša imena. Njega hvale oni na nebesima i oni na Zemlji; On je Silni i Mudri."
(Kur an, el-Hašr, 22.- 24.)
Ovo je osnovni aksiom: neizmjenjivi i nezamjenjivi testament islama. Vjerovanje u Božiju jedinost jedna je ista poruka i oporuka svakog vjerovjesnika:
"Prije tebe nijednog poslanika nisino poslali, a damit nismo objavili: Neina boga osim Mene, zato se meni klanjajte!"
(Kur an, el-Enbija, 25.)
Ove su riječi jezgra, srce i topos jedne jedinstvene tradicije u svim vremenima, za sve ljude, čiji je izvor i objavitelj Bog, a prenositelj svi vjerovjesnici. Potpuno iste riječi, neovisno o vremenu, prostoru i narodu, svom ummetu prenose Nuh, Hud, Salih i Šu’ajb, a.s.
"O narode moj- govorio je on - Allahu se klanjajte, vi drugog Boga osim Njega nemate."
(Kuran, el-Eraf, 59.)
Isto osnovno načelo vjerovanja objavljuje se Musau i Junusu, a.s.:
"Ja sam uistinu Allah, drugog boga osim Mene nema - zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj, da bih ti uvijek na umu bio!"
(Kuran,Ta Ha, 14.)
"Nema boga osim Tebe - hvaljen neka si!"
(Kuran, el-Enbija, 87.)
"Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa neka je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju."
(Kur an, el-Enbija, 22.)
"... svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike
Njegove."
(Kuran, el-Bekare, 255.)
Ovo je osnova prvog dijela kelimei-šehadeta ili Božije jedinosti.
Što se tiče drugog dijela ili vjerovanja, svjedočenja i izgovaranja da je Muhammed, a.s., Allahov rob i poslanik - mi, muslimani, vjerujemo da je Muhammed, a.s., svojim rodom, porijeklom, rodenjem, hranom, pićem, odjećom, obućom, udisanjem zraka, fizičkim i biološkim načinom života čovjek kao i drugi ljudi.
"Muhammed je samo poslanik, a i prije njega bilo je poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?!”
(Kuran, Alu Imran, 144.)
"Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?"
(Kuran, el-Enbija, 34.)
S te je strane Muhammed, a.s., rob, stvorenje Božije. Zato mi njega, kao uostalom niti jednog poslanika, meleka, biće i stvorenje, ne obožavamo.
"On vam neće narediti da meleke i vjerovjesnike bogovima smatrate. Zar da vam naredi da budete nevjemici nakon što ste inuslimani postali?!”
(Kur an, Alu Imran, 80.)
Riječ islam, naziv ili ime religije muslimana, znači potpunu, besprizivnu i neupitnu predanost, pokomost i robovanje isključivo Allahu, dž.š. S druge strane, kao din ili religija muslimana, islam je sveukupno životno držanje i ponašanje muslimana koje je uvjetovano i odredeno vjerom u Allaha, dž.š. Svoju predanost, pokomost i pobožnost jedinom Bogu, kao duboko svjesno, iskreno, slobodno i namjemo vezivanje za Boga, mi postižemo izgovorom kelimei-šehadeta, vjerovanjem u Njega, izvršavanjem islamskih dužnosti, islamskom etikom i slijedenjem šerijata. Prema islamu, Muhammed, a.s., uzor je za muslimane u svemu.
"Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu i koji često Allaha spominje."
(Kur an, el-Ahzab, 21.)
A također:
"On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok!"
(Kar an, el-Feth, 28.)
Njega Allah šalje kao posljednjeg i univerzalnog (za sve svjetove, stvorenja i ljude) poslanika, koji je pečat svih poslanika i poslanstva, da ljudima saopći, objasni i dostavi Božiju Riječ te da ih uputi kompletiranoj i upotpunjenoj religiji dini-islamu (upotpunjenoj Allahovoj blagodati kojom je Allah, dž.š., zadovoljan), kako bi ona bila religija muslimana.
"Ova vaša vjera jedina je prava vjera, a ja sam vaš Gospodar, zato se samo Meni klanjajte!"
(Kuran, el-Enbija, 92.)
Na svijetu ima mnogo religija. Jednoj jedinoj izvor je i objavitelj Allah, dž.š., a njeni su prenositelji vjerovjesnici. Zato se kaže: islam je vjera koju je objavljivao Allah preko svih svojih vjerovjesnika, a u potpunosti je objavio i usavršio, sve do Sudnjeg dana, preko Muhammeda, a.s. Zato Vjerovjesnik kaže: "Islam je toliko uzvišen da ga ništa ne može nadvisiti." Muhammed, a.s., prenositelj je Kurana i islama ljudskom rodu. On je bio na najvišem stupnju moralno-etičkih vrijednosti, podučio je muslimane svim obredima, šerijatu ili vjerozakonu islama i bio im je, i ostao, nenadmašiv uzor u svim pitanjima vjere, morala i načina života.
"I znajte da je medu vaina Allahov Poslanik..."
(Kuran, el-Hudžurat 7.)
Zato mi njega kao svjedoka i prenositelja Allahove poruke cijenimo, volimo i poštujemo više nego bilo koga.
"Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti - a Allah prašta i samilostan je."
(Kuran, Alu Imran, 31.)
Dok u islamu po Kuranu vjerujemo i Vjerovjesnikov put slijedimo, Allah nas, sigumo, neće kazniti. Zato će u džennet ući svi osim onih koji to ne budu htjeli, a htjeti nee oni koji odbiju slijediti put Muhammeda, a.s.
Kelimei-šehadet jest šifra, lozinka i riječ kojom se ulazi u život, s kojom se živi i odlazi na onaj svijet. To je duhovna, idejna, vrijednosna i vjerska osobna karta svakog muslimana. To je njegov identitet, najdublje odredenje i osnova osobnog vjerskog, kultumog i tradicijskog identiteta. Kelimei-šehadet može nadomjestiti sve - njega ne može zamijeniti ništa. On je duhovni i vjerski rodni list svakog muslimana. Po kelimei-šehadetu jest sve što jest. Zato svaki musliman želi i čini
sve da svoju djecu i potomstvo poduči kelimei-šehadetu i da svoj život, kao što u njega i ulazi, završi s kelimei-šehadetom. Čovjek koji prima islam prvo se nauči izgovarati kelimei-šehadet. Kelimei-šehadet bio je, jeste i ostat će njegova himna Bogu.
Namaz - Salat
Preuzeto sa igbd.eu
Druga osnovna i praktična dužnost islama (religije muslimana) ili drugi islamki šart jeste stalno, redovno i na vrijeme propisane narnaze: sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju svaki dan klanjati. Propisani namaz koji se klanja jedanput sedmično jeste džuma, a povremeni su namazi dženaze-namaz (kada neko umre) te dva bajrama godišnje. Džumanski farzovi, bajrami i dženaze-namaz klanjaju se u džematu. Farzovi svakog namaza 27. su puta vredniji kada se obave zajednički, za imamom, negoli pojedinačno. Ipak, farzovi dnevnih namaza mogu se klanjati i pojedinačno. Salat - namaz drugi je islamski šart, ali prvi i bitni obred islama. Tako su svi vjerovjesnici imali iste, od Allaha, dž.š., naređene i isk¬Ijučivo u ime Njega izvršavane obrede.
"... i spasismo i njega i
(Kur an, e1-Enbija, 71.-73.)
Kao što je Ibrahimu, Lutu, Ishaku, Jakubu, a.s., i svim njihovim ummetima naređen namaz kao prvi, osnovni, jedinstveni, iskonski i neprekinuti obred svih vjerovjesnika, naroda i generacija, isto je tako ovaj obred naređen i Musau, Harunu i Isau, a.s.
„I mi objavismo Musau i bratu njegovu: U Misiru narodu svome kuće izgradite i bogomoljama ih učinite, i u njima molitve obavljajte! A ti obraduj vjernike!“
(Kuran, Junus, 87.)
"Ja samAllahov rob - ono reče - meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti, i učinit će me, gdje god budem, blagoslovljenini i naređit će mi da, dok sam živ, molitvu obavljam i milostinju udjeljujem”
(Kuran, Merjem, 30. i 31.)
Ne samo da su svi vjerovjesnici klanjali već su i svojoj djeci, ženama, rodbini i narodu naređivali namaz i njemu ih podučavali. Lukman, a.s., savjetuje i upućuje svoga sina:
"O sinko inoj, molitvu obavljaj i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih, i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti."
(Kur an, Lukman, 17.)
Isti zavjet, neizmjenjiva i nezzmjenjiva oporuka, koju po Allahovoj odredbi Lukman, a.s., prenosi na svoga sina i potomstvo, prenesena je i na Muhammeda, a.s.:
"Naređi čeljadi svojoj da molitvu obavljaju i istraj u tome! Mi ne tražimo od tebe da se sam hraniš; Mi ćemo te hraniti. "
(Kur an, Ta Ha, 132.)
Za salat - namaz bit će pitan i odgovoran svako, a za nafaku neće niko. Allah se brine i daruje nafaku svim stvorenjima, pa i ljudima, a ljude, kao svjesna, razumna, slobodna i objavom darovana bića, zadužuje da se brinu o vjerovanju (imanu), religiji (dini-islamu), obredima (salatu), postu, hadžu, etici, ahlaku te šerijatu ili vjerozakonu. Šejtan navraća ljude da se brinu o onome o čemu se brine i odlučuje Allah, dž.š., dakle o nafaci, i oni tako čine širk, a odvraća ih od brige o imanu (vjerovanju), o islamu (religiji), o šerijatu (Allahovu vjerozakonu), o etici i obredima.
Zašto klanjamo?
Kao osnovni, prvi i bitni obred dini-islama, koji je naređen svim vjerovjesnicima, svim narodima i generacijama ljudskog roda, salat - namaz povezuje sve generacije čovječanstva u jednu duhovno-idejnu, vjersko-moralnu i obredno-običajnu zajednicu. Kako sama riječ vjera, dini-islam, znači pobožnost, predanost i pokomost jednom jedinom Bogu i duboko svjesno, iskreno, slobodno, namjerno i plansko vezivanje za Boga, u salatu ili namazu kao temelju ili osnovici islama klanja se isključivo Bogu:
"... zato se Gospodaru svonie moli i kurban kolji."
(Kurau, el-Kevser, 2.)
"ja sam uistinu Allah, drugog boga osim Mene nema - zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj, da bih ti uvijek na umu bio."
(Kuran, Ta Ha, 14.)
Salat je neprestana, izravna, autentična, od Allaha, dž.š., odredena, jedina prava, čovjeku dostupna, duhovna i vjerska komunikacija izmedu Allaha i ljudi kao razumnih, svjesnih, slobodnih i objavom darovanih stvorenja. Salat isključuje sve posrednike, povlaštene kaste, staleže, ustanove i svećenike kao vlasnike duša u odnosu Boga i čovjeka. On je za svakog vjernika. "Ako hoćeš ući kod svog Gospodara bez izuna (dozvole) ljudi i s Njim razgovarati bez tumača (posrednika, crkve i svećenika), onda lijepo uzmi abdeset i stani na namaz, pa ćeš to postići." Prema Kuranu, postoji jedan jedini zakon za sve stvorene svjetove:
"Zar ne znaš da se oni na nebesima i oni na Zemlji Allaha klanjaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zaslužuju. A koga Allah ponizi - niko ga ne može poštovanim učiniti; Allah radi ono što hoće."
(Kuran, el-Hadždž,18.)
Dakle, svi svjetovi, stvorenja i mnogi ljudi Allahu robuju i padaju ničice ili sedždu čine. Sva stvorenja i svi svjetovi to moraju činiti, jedino to čovjek čini potpuno slobodno. Ništa toliko koliko sedžda u namazu ne približava čovjeka Allahu, dž.š.
"Ti njega ne slušaj, već molitvn obavljaj i nastoj se Gospodaru svome približiti."
(Kuran, el-Alek, 19.)
Kao osnovni obred koji čovjeka vezuje za Boga, namaz predstavlja krajnje svjesno, pobožno, iskreno i skrušeno ponašanje. Čovjek u namazu mora osjećati Boga i misliti na Njega: "Klanjaj namaz tako odgovorno kao da ti je posljednji i s osvjedočenim uvjerenjem kao da vidiš Allaha, dž.š., jer ako ti Njega ne vidiš, vidi On tebe", kaže Vjerovjesnik. Prema hadisu, namaz je temelj dini-islama, i onaj koji ga ne klanja potkopava temelje islama. Namaz je, takoder, meda izmedu čovjeka, na jednoj, i nevjerovanja i politeizma (širka), na drugoj strani. Sa stajališta svakog vjernika: "Salat je svjetlo vjernika, osvjetljava mu lice i biće na ovom i budućem svijetu" - kaže Resulullah. U drugoj predaji veli: "U salatu - namazu najveća je moja sreća i zadovoljstvo." Namaz hrani, puni, smiruje i uravnotežuje srca i duše. On vezuje i približava čovjeka Allahu, a udaljava ga od šejtana, zlih djela i nevaljalih ljudi. Više negoli ijedan drugi obred on traži iskrenost, jasnoću i čistotu namjere, skrušenost i strahopoštovanje pred Allahovom veličinom:
"... oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju."
(Kuran, el-Muminun, 2.)
"... i koji molitve svoje na vrijeme obavljaju."
(Kuran, el-Muminun, 9.)
Sve čovjekove misli, ideje, unutarnja htjenja, namjere, osjećanja i motivi u namazu moraju, kao nigdje u životu, biti čisti, iskreni i usmjereni prema Allahu. Hazreti Aiša prenosi: "Kada bi Muhammed, a.s., stao na namaz, toliko bi se izmijenio da nam je izgledao da ga ne poznajemo, te da on nas ne poznaje. On je tada bio obuzet isključivo Allahovom veličinom." U namaz čovjek mora stupiti sa stidom, poštovanjem, strahom i poznavanjem šerijatskih propisa o njemu. Ko nije cijelim svojim bićem, srcem, umom, dušom i sviješću prisutan u namazu - a njega Kuran kaže:
"A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju."
(Kur an, el-Maun, 4. i 5.)
Sve formaliste i verbaliste koji svim svojim bićem ne učestvuju u namazu Kuran proklinje. Namaz ne trpi demagogiju - golu, suhu i mrtvu formu bez unutarnjeg sadržaja. Salat koji se iskreno obavlja oplemenjuje čovjeka u privat¬nom, javnom i društvenom životu:
"... i obavljaj molitvu; molitva zaista odvraća od razvrata i svega što jeružno; obavljanje molitve najveća je poslušnost! -A Allah zna šta radite."
(Kur an, el-Ankebut, 45.)
U protivnom: "Onaj koga salat ne odvrati od bestidnih, odvratnih i zabranjenih djela ne& imati ništa od namaza, osim što će biti udaljen od Allahove milosti" - kaže Vjerovjesnik. Dakle, namaz kao stalna veza sa Stvoriteljem brana je od grijeha i lijek za srce i dušu.
"O vjernici, tražite sebi polnoći u strpljivosti i obavljanje molitve."
(Kur an, el-Bekare, 153.)
Čovjeku je nužno učvršćivati tu vezu sa svojim Stvoriteljem, i zato mora bez obzira na sve okolnosti, kao i situacije te zdravstveno stanje, klanjati stojeći, sjedeći, ležeći, pa i išaretom. Ne klanjati znači prekinuti vezu i komunikaciju sa Stvoriteljem, što se nikada ne smije dozvoliti.
Svi muslimani i svi mm’mini u svim vremenima u namazu prsima se okreću jednom istom, od Allaha odredenom svetilištu - Kabi, a svojim srcima, dušama i mislima, osjećanjima i pameću - Allahu. U namaz se stupa riječima: "Allah je najveći!", a potom nastavlja: "Neka si slavljen, Allahu! Neka Ti je svaka hvala! Blagoslovljeno je Tvoje ime, nedostižna je Tvoja veličina, i osim Tebe drugog boga nema." Iza toga se uči Fatiha - majka Kurana.
Ramazan i Post
Preuzeto sa igbd.eu
(Kuran, el-Bekare, 185.)
Ramazan je mjesec savma, islamskog posta ili treća i osnovna praktična dužnost islama. Ramazan je mjesec posta i mjesec početka objave Kurana, pu¬tokaza ljudstvu i jasng i nepobitnog razmeđa između dobra i zla, istine i neistine, pravde i nepravde, svjetla i tmine, pravog puta i zablude, vjere i nevjerovanja.
Do Sudnjeg dana Kuran ljude vodi jedinom ispravnom putu, vjeri i moralu. Dakle, ramazanom se ulazi u mjesec posta i mjesec objave Kurana. Pošto su prve riječi Objave:
"Čitaj u ime Gospodara svoga, Koji stvara" - ramazan je i mjesec znanosti u ime i radi Svevišnjeg Allaha. Mjesec je ramazan i mjesec pobjede istine nad zabludom i laži:
„I reci: Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje.”
(Kuran, el-Isra, 81.)
Mjesec ramazan kao mjesec početka objave Kurana mjesec je lijeka i Allahove milosti, dobrote, upute i svjetla vjernicima.
"Mi objavljujemo u Kuranu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjer¬nicima on samo povećava propast."
(Kuran, el-Isra, 82.)
"O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima."
(Kuran, Junus, 57.)
Kao što je Kuran savjet, uputa, dobrota, lijek za srca vjernika i Allahova milost prema njima, tako je i određivanje Muhammeda, a.s., za vjerovjesnika u ramazanu također Allahova milost svim svjetovima.
"A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali."
(Kuran, ei-Enbija,107.)
Držeći hutbu uoči ramazana posljednjeg petka u šabanu, Poslanik se obra¬ćao vjernicima sljedećim riječima:
- O ljudi, prikučio vam se časni mjesec, mjesec blagoslova, sreće i napretka, mjesec u kome je noć Lejletu-l-kadr, koja je vrednija od hiljadu mjeseci. Allah vam je naredio da postite danju u ramazanu, a njegove noći da provodite u dobrovoljnom ibadetu. Ko obavi nafilu uz ramazan, kao da je obavio farz u nekom drugom mjesecu, a ko obavi farz u ramazanu, kao da je obavio sedamdeset farzova izvan ramazana. Ramazan je mjesec strpljivosti, a nagrada je za strpljivost džen¬net. To je mjesec međusobnog ispomaganja muslimana, mjesec u kome se uve¬ćavaju prihodi i opskrba vjernika. Uz ramazan posebno prakticirajte četiri stvari: dvije kojima će te zadovoljiti svoga Stvoritelja i dvije bez kojih vi nikako ne možete. One kojima ćete zadovoljiti svoga Stvoritelja jesu stalno ponavljanje (učenje) kelimei¬-šehadeta i istigfara, a ono bez čega vi nikako ne možete jeste da molite Allaha za džennet i tražite spas od džehennema. Ko priredi iftar postaču, imat će za to nagradu kao da je roba oslobodio, i bit će mu oprošteni svi manji grijesi učinjeni prema Allahu, dž.š.
-Božiji Poslaniče - reče jedan od prisutnih - nije svako od nas u mogućnosti pripremiti iftar drugom (postaču).
- Allah daje ovu nagradu - odgovori Muhammed, a.s. - i onome ko radi iftara pruži postaču čašu mlijeka ili vode ili hurmu. Ako postača nahrani večerom, Allah će mu oprostiti sve manje grijehe i napojit će ga s moga izvora, tako da nikada više neće ožednjeti, a i u džennetu će imati za to posebnu nagradu.
- Kad bi znali ljudi kakva sve dobra donosi ramazan, sigurno bi moji sljedbe¬nici zaželjeli da cijela godina bude ramazan. Prvih deset dana ramazana Allah, dž.š., prosipa Svoju milost među ljude, drugih deset dana Allah, dž.š., oprašta grijehe svojim robovima, a posljednjih deset dana ramazana oprašta i onima koji su zaslužili džehennemsku kaznu.
Ova Vjerovjesnikova hutba ističe veličinu i značaj ramazana i noći Lejletu-l¬-kadr, koja je u njemu, a zatim naglašava sve dužnosti i ibadete koje smo dužni činiti u ramazanu. Posebno se ističe odlika strpljivosti kod vjernika, ali i značaj saradnje, sloge, solidarnosti i međusobnog ispomaganja vjernika. Vjerovjesnik dalje naglašava stalno potvrđivanje tevhida učenjem keliinei-šehadeta i potrebu istigfara te dova za zadobijanje dženneta i spasa od džehennema. Pri kraju hutbe ukazuje se na vrijednost pripremanja iftara postačima. Zato je mjesec ramazan mjesec Objave, mjesec upute, mjesec istine, mjesec razmeda izmedu dobra i zla, mjesec milosti, dobrote i lijeka za srca; mjesec sadekatu-l-fitra, teravih-namaza, mukabela, iftara, strpljivosti, vjerske obnove; mjesec sloge, ljubavi i razumijevanja medu vjernicima. Ono što je medu vjerovjesnicima Muhammed, a.s., medu me¬lekima Džebrail, medu ženama h. Merjema, medu objavama Kuran, medu da¬nima petak, medu surama Fatiha - to je medu mjesecima ramazan. Kao nikada do sada u svome životu, ramazane u ovom vremenu, uz Allahovu milost i pomoć, trebamo dočekivati smirenih, iskrenih i vjerom upotpunjenih srca, čistih od gri¬jeha, rasterećenih duša, medusobno bratski i islamski povezani i udruženi u ime Allaha, dž.š., u neprobojni zid. Nikada nismo bili u većim iskušenjima, pa zato nam Kuran i post kao uputa, pouka, poruka, pomoć i milost i nisu bili ovoliko potrebni. Od četiri vrste postača mi moramo biti oni koji, posteći, stalno žive u strahu od Allahove kazne - ali nikada ne gubeći nadu u Njegovu pomoć, zaštitu, spas, milost i dobrotu - predavši se dušom i tijelom Allahu na takav način da su na Njegovom putu uvijek spremni, čineći dobro u korist ljudi, sagorjeti. Naravno, pri tome ćemo postiti i od hrane, pića, strasti, all i čuvati svoje organe tijela, kao i riječi, namjere, želje i misli od haram djela.
"O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili."
(Kuran, el-Bekare, 183.)
Ovaj ajet iznosi tri osnovne istine. Njime Allah propisuje savm, ali nas i podučava da je nama post propisan kao i svim prijašnjim narodima, od Adema, a.s., čime se potvrđuje vjerski, duhovni, moralni, obredni, šerijatski i ibadetski kontinuitet čovječanstva. Takoder se naglašava da je naredbodavac posta uvijek isti, dakle Allah, da se post isključivo naređuje objavom i da je cilj, svrha, smisao i nakana posta svakom narodu jedna i ista. Post se nareduje isključivo u ime i radi Allaha, da bi ljudi pomoću njega postigli pravu i potpunu vjersku svijest, da bi stalno mislili na Allaha, da bi se grijeha klonili i izvršavali ono što im se nareduje.
Šta znači postiti? Postiti znači svjesno, slobodno, namjerno, po svojoj volji i htjenju isključivo u ime i radi Allaha, dž.š., suzdržavati se od jela, pića, strasti, svih tjelesnih, bioloških i fizičkih ugođaja i zadovoljstava od zore do akšama (zalaska Sunca), ali, također, suzdržavati se i kloniti tokom cijelog ramazana, i danju i noću, laži, prenošenja tudih riječi, ogovaranja, klevetanja, strastvenih požudnih po¬gleda, kao i lažnog govora i lažne zakletve.
Svako stvoreno biće na zemlji može gladovati, ali jedino ljudi svjesno, na¬mjerno i slobodno mogu postiti pod uvjetom da posteći tijelom poste i dušom, srcem, mislima i namjerama tako što će se u ramazanu, u ime Allaha, kloniti laži, ogovaranja, prenošenja tudih riječi, lažne zakletve, strastvenih pogleda i griješenja uopće. U protivnom, ko ne ostavi lažan govor uz ramazan i djela koja su posljedica takvog govora -Allah nema potrebe za njegovim gladovanjem i žedu. Moramo postiti cijelim bićem, kao osobe, a ne samo dijelom - od hrane i pića, jer bi u ovom drugom slučaju post bio naređen i životinjama. Naredni ajet određuje vrijeme i trajanje posta:
"... i to neznatan broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu - isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose otkup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više - za njega je bolje; a bolje vam je, neka znate, postiti. U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kurana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti - Allah vam želi olakšati, a ne da poteškoća imate - da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na pravi put, i da zahvalni badete."
(Kuran, el-Bekare, 183. -135.)
Na osnovu ovih ajeta, vrijeme je posta mjesec ramazan. Posti se cijeli mjesec, a on može iznositi trideset ili dvadeset devet dana. Dužnost je posta fardi ajn, stroga, obligatna, pojedinačna, nezamjenjiva dužnost, svakom zdravom punoljet¬nom, slobodnom, umno i fizički sposobnom muslimanu koji nema zapreka da posti. Post mogu odgoditi i kasnije dan za dan napostiti trenutni, a izlječivi bolesnici, musafiri, ratnici, ljudi koji rade teške neodgodive poslove i žene koje imaju mjesečni ciklus ili su u stanju poslije porođaja. Stare iznemogle osobe, koje više ne mogu postiti, kao i neizlječivi bolesnici, za svaki dan posta nahranit će po jednog siromaha. Pored toga što pomoću posta, kao instrumenta, postižemo svijest o Allahu, dž.š., post nam olakšava nmoge životne situacije i poteškoće kojih smo svjesni, a i one kojih nismo svjesni. Pomoću posta tekbir činimo, veličamo i slavimo Allaha, dž.š., zato što nam se smilovao i što nas je uputio na pravi put. Za svakog vjernika post je blagodat, jer Vjerovjesnik kaže:
"Džennet jedva čeka četvericu: učača Kurana, onog ko čuva jezik od grešna govora, džometa koji nahrani gladnog i postača u mjesecu ramazanu."
O težini i veličini posta jasno kazuje i sljedeći hadis:
"Ko isposti ramazan u ime Allaha s čvrstim i iskrenim imanom, vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi -Allah će mu oprostiti ranije učinjene grijehe prema Njemu."
S druge strane, post je, po hadisu, jedini ibadet koji ne prestaje i kada se spava.
"Postačevo je spavanje ibadet, njegova je šutnja tesbih (veličanje Allaha dž.š.), njegovo se djelo udvostručuje, dova mu se prima, a grijesi opraštaju."
Dakle, tokom cijelog ramazana postač je u ibadetu. Pored kuranskih ajeta kojima se naređuje post, on i na osnovu sahih hadisa spada u islamske šarte. "Islam se zasniva na pet temelja: šehadetu, salatu, zekatu, hadžu i savmu ili ramazanskom postu", kaže Resulullah.
"Oni se kaju, i Njemu klanjaju, i Njega hvale, i poste, i molitvu obavljaju, i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i Allahovih se propisa pridržavaju - a vjernike obraduj"
(Kuran, et-Tevbe,112.)
U prave muslimane i muslimanke, vjernike i vjernice koji su Allahu poslušni i pokorni, potpuno iskreni, odani, predani i strpljivi, skrušeni i darežljivi, koji se grijeha i bluda klone i koji mnogo Allaha spominju - spadaju svakako i postači. Ovakvim ljudima Allah, dž.š., obećava oprost i neizmjernu nagradu. Post je, po hadisu, takav fadilet da Allah svako djelo prepušta čovjeku, ali post uzima Sebi i za njega obećava posebnu, neodređenu, za čovjeka nepoznatu nagradu; a na¬jmanja je nagrada za učinjeno dobro djelo deseterostruka, jer, kako dalje navodi hadis, postač radi Allaha ostavlja hranu, piće i strasti, čineći to svjesno u ime Allaha. Čovjek se tako na jedini način, što se hrane tiče, izdiže i odvaja od životinje.
Svaki postač posti od zore do akšama. Vrijeme ustajanja na ručak naziva se SEHUR, vrijeme kada se zanijeti post - IMSAK, a vrijeme kad se prestaje posti¬ti - IFTAR. Ko ima mogućnosti, lijepo je da se iftari hurmom ili vodom.
U ramazanu moramo iskrenije i ljudskije nego ikada razmišljati o svakom svom bratu, izbjeglici, mu¬hadžiru, ranjeniku; svima koji su ubijeni, poklani i popaljeni samo zato što su muslimani. Pa ako mi nismo svjesni veličine svoje vjere, njene snage i moći, svjesni su naši i Allahovi neprijatelji, te nas, samo zato što smo muslimani, spaljuju i uništavaju. Njih nije strah nas ovakvih kakvi jesmo, nego ih je strah islama i Kurana. U tome je spas, utjeha, lijek i pobjeda. Cijeli je ramazan dova, istigfar, neprekidno ponavljanje šehadeta, učenje Kurana i ibadet.
"A kada te robovi Moji za Mene upitaju -ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravome putu."
(Kuran, el-Bekare,186.)
Allah je uvijek blizu nas. Muka je, drama i tragedija naša to što smo bili daleko od Allaha, što smo se najmanje pola stoljeća molili svakome osim Njemu. Oni kojima smo se približavali - oni su se sve više od nas udaljavali. Na sve naše želje oni nam uzvraćaju granatama i uništavanjem. Zato, braćo, da bi nam dova bila primljena i da bismo ispravno vjerovali i na pravom putu bili, obratimo se Allahu, Onom Kome se jedino dova može i činiti, i udovoljimo Njegovu pozivu.
Smisao i unutarnja strana posta
Treća, osnovna i bitna dužnost islama kao dina - religije muslimana jeste stalno i redovno postiti mjesec ramazan.
"O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili."
(Kuran, el-Bekare, 183.)
Savm ili post treći je islamski šart, te, uz salat, i bitni obred islama. „Islam se, kao religija (din), temelji na pet stubova: vjerovanju, svjedočenju i izgovaranju kelimei-šehadeta, uspostavljanju i klanjanju salata - namaza, postu ramazana, davanju zekata i obavljanju hadža”, kaže Vjerovjesnik. Svi vjerovjesnici imali su potpuno isti, od Allaha, dž.š., naređeni način izvršavanja obreda. Takav je slučaj i sa savmom ili postom, koji je propisan svakom poslaniku i svakom ummetu u svakom vremenu.
"O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili."
(Kuran, el-Bekare, 183.)
S te strane savm ili post, sa salatom - namazom, na ravni obreda predstavlja jednu jedinstvenu, iskonsku, neprekidnu tradiciju čovječanstva, koja kao živa historija povezuje sve generacije ljudskog roda u jednu jedinstvenu duhovno-vjer¬sku, moralno-etičku, obredno-običajnu, kulturno-civilizacijsku i pravno organizi¬ranu zajednicu i porodicu. Izvor i topos svakog obreda jesu Allahove objave - suhufi i veliki kitabi. Kako je u svakom vremenu izvor obreda jedan i isti, ne¬izmjenjivi, tako i svrhu, smisao, nakanu i cilj svakog obreda odreduje Objavitelj objave - Allah, dž.š. Kao što je postiti mjesec ramazan, koji traje trideset ili dvadeset devet dana, obavezna, pojedinačna, fardi ajn dužnost svakome musli¬manu i muslimanki koji su potpuno umno i fizički zdravi (akil), punoljetni (bulug), slobodni (hurrijjet) i nalaze se kod svoje kuće (mukim) - tako je i svrha, smisao i cilj posta za svakog muslimana isti, tj. leallekum tettekun -da se u svakom vjerniku pomoću savma ili posta kao najjačeg Allahovog lijeka, instrumenta i sredstva, izgradi, učvrsti i zaokruži potpuno čista, autentična, prava i iskrena vjerska svijest. Takvaluk istodobno znači potpuno svjesno, slobodno, namjerno, svojom voljom, unutarnjim htjenjima, osjećanjima, mislima, osjetilima, umom, razumom - dakle pameću ili cjelokupnim bićem - živjeti u skladu s Allahovom voljom, šerijatom i Vjerovjesnikovim putem - sunnetom. Et-takva također znači bojati se Allaha i Njegove kazne i uzdati se u Njegovu milost i nagradu, kao i izvršavati sve ono što Allah naređuje, a kloniti se onoga što On zabranjuje. Dakle, et-takva znači potpuno svjesno i slobodno življenje u krugu i okviru od Allaha objavljenih i od Vjerovjesnika demonstriranih i primijenjenih propisa. Takvu svi¬jest kao cjelokupno i, istodobno, integralno funkcioniranje svih elemenata čo¬vjeka: srca (vjere), duše (etike), osjetila i razuma kao kopči i antena za vanjske stvorene svjetove, na jednoj, i uma, kojim se misli i razmišlja, na drugoj strani - u svakom čovjeku, na svakom mjestu i u svakom vremenu izgraduje, čini je jasnom, izvjesnom, sigurnom, iskrenom, pravom i iskonski prirodnom savm ili post. Post je obred u kome, po hadisu, nema prijetvornosti, glume niti transparentnosti. "Es-sijamu la rijae fihi."
Kada se hoće iftariti u duhu i smislu ovog hadisa, postač iza bismille uči: "Allahu moj, Tebi postih. U Tebe vjerujem, uzdam se u Tebe i iz Tvoga se obilja iftarim." Logično ovome, ko uz ramazan, bilo danju ili noću, ne ostavi lažan govor i sva nedjela koja su rezultat i posijedica takvog govora, Allah nema nikakve potrebe za njegovim gladovanjem i žedu.
Uistinu, svaki musliman posti na dva nivoa i plana: od zore do zalaska Sunca ili akšama suzdržava se od hrane, pića, duhana, svih tjelesnih ugodaja i zadovolj¬stava te odnosa sa ženom u toku cijelog mjeseca ramazana i, drugo, cijelog života suzdržava se od laži, ogovaranja i klevetanja ljudi, prenošenja tuđih riječi radi zavadanja ljudi, strastvenih pogleda i svjesne lažne zakletve. Laž, lažna zakletva, ogovaranje, prenošenje tudih riječi i strastveni pogledi pogani su otrovi koji ne samo da razaraju, truju i pogane međuljudske odnose već kvare post i prekidaju Allahovo svjetlo njihovim nosiocima. Zato je mjesec ramazan, pored ostalog, i mjesec istine i iskrenosti, ali i unutarnje čovjekove borbe protiv laži, lažne zakletve i bestidnog govora, mjesec borbe protiv svada, psovke, smutnje, ogovaranja i ismijavanja ljudi.
Vjerovjesnik će post nazvati bedemom i štitom, te zbog toga postač ne smije činiti sramotna ni ružna djela, jer je zadah iz usta postača kod Allaha bolji od mirisa miska. Post je najjača i nesalomljiva poluga u svim situacijama u izgradnji, učvršćenju i održanju moranno-etičkih kategorija čovjeka, moralnog suda, pos¬tupka, karaktera, savjesti, dužnosti, pravila i inoralnih vrijednosti. Pomoću posta čovjekova savjest kao integrirano funkcioniranje osobnog sistema moralnih vri¬jednosti na osnovu kojih se kritički objektivno, iskreno, pošteno i pravedno pro¬cjenjuje svoje ili bilo čije ponašanje, postupci, držanje - karakter postaje i do¬životno ostaje jasna, čista i prirodna. Takvu savjest hrani post, a vodi je i inspirira uvjerenje da govori, vrednuje i sudi o svemu i svakome, pa i o samoj sebi, isključivo u ime Allaha, dž.š., a nje nema i nikad je nee biti bez savma ili posta. "Post je uzvišenje duše", kaže Gazalija, a Muhammed Abduhu veli: "Post stvara kod postača osjećaj stalnog Božijeg nadzora i tako povećava stid. Ovaj osjećaj Božije prisutnosti najveća je garancija očuvanja duše od griješenja, ustrajnosti na Božijem putu i sreće na ahiretu. Pogledaj hoće li onaj koji posti iskreno vjerujući u Allaha, znajući da On budno prati sve njegove postupke, varati i zavaravati ljude; je li mu svejedno kada ga Allah vidi kako nečija dobra nepravedno jede; hoće li odbiti dati zekat; uzima li kamatu; čini li prijestupe - grijehe, bilo tajno ili javno. Ne! Sigurno ne, jer onaj ko je svjestan da ga Allah, U.š., staino prati i nadzire nee počiniti nijedan od ovih grijeha, a ako bi slučajno i počinio neki od njih, brzo će tevbu Allahu učiniti i grijeha se proći."
Doista, ko ispravno i kompletno posti, njegovo je spavanje, po hadisu, ibadet, njegova šutnja - slavljenje i veličanje Allaha, dova mu se kod Allaha prima, grijesi mu se opraštaju, a nagrada za dobra djela uvećava. Uistinu, mjesec ramazan mjesec je savma ili posta, mjesec takvaluka, svijesti i odgoja ljudske duše. To je mjesec etike, istine i iskrenosti, ali i mjesec sadekatu-l-fitra, sveopće solidarnosti i međusobnog ispomaganja muslimana. Ramazan je, takoder, mjesec objave K.u¬rana, kao putokaza i pravog puta čov ečanstvu, ali i mjesec u kome su objavljene sve ranije objave - suhufi i veliki kitabi. To je mjesec naredbe kurbana, jer je Ibrahim, a.s., prve noći ramazana usnio da je zaklao stotinu ovaca u kurban, pa mu nisu primljene, zatim sto kamila, pa mu nisu primljene, da bi mu, konačno, u snu bilo naredeno da sina učini kurbanom. Za muslimana je klanje kurbana Božija dužnost i sunnet Ibrahima, a.s. Mjesec ramazan mjesec je dvije najznačajnije noći u islamu. U njemu je noć Lejletu-l-kadr, noć početka objave Kurana, bez koje vjerskog, duhovnog, idejnog, tradicijskog, kulturnog, obrednog i pravnog bića muslimana nikada ne bi bilo. U njemu je, također, i Lejletu-l-bedr, noć najveće i najpresudnije pobjede u povijesti islama, jer bez te pobjede muslimani fizički i biološki ne bi postojali. Ujedno, to je prvi slučaj da jedan vjerovjesnik izvodi ummet islama u borbu.
Zekat
Preuzeto sa igbd.eu
"I učinismo ih vjerovjesnicima, da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objav¬ismo im da čine dobra djela, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali." (Kuran, el-Enbija, 73.)
Ovaj ajet ističe neke od osnovnih principa na kojima se zasniva život pojedinca i zajednice muslimana. Na planu vjerovanja: samo se u Allaha vjeruje i jedino Njemu robuje, predaje i pokorava; na ekonornskom i privrednom planu: Allah je jedini vlasnik i posjednik, i Njemu pripada sve. U osnovi, Allah zapovijeda, nareduje i zabranjuje sve. Na planu znanosti jedino Allah zna sve, a sve što ljudi znaju pomoću osjetila, iskustva, razuma i povijesti ograničeno je, relativno i odnosi se samo na stvorene, ali ne i na gajb svjetove, o kojinia jedino ispravno poučava objava. Konačno, na kulturnom planu, svi čovjekovi životni odnosi pre¬ma sebi, drugim ljudima, živim bićima i stvorenim svjetovima moraju biti rezultat i posljedica odnosa prema Allahu, dž.š.
Zekat kao četvrti islamski šart može se posmatrati s nekoliko bitnih aspekata, a najprije sa stajališta tradicije. Iz navedenog ajeta vidi se da je on zajedno sa salatom naređen Ibrahimu, Lutu, Ishaku i Jakubu, a.s., i njihovim sljedbenicima. Kao i Ibrahimu, Lutu, Ishaku i Jakubu, a.s., tako se, preko Musaa i Haruna, a.s., i Benu Israilu neizmjenjivim i nezamjenjivim testamentom i zavjetom naređuje tevhid, robovanje samo Allahu, dobročinstvo, lijepe riječi, salat i zekat.
"I kada smo od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete se jedino Allahu klanjati, a roditeljima, i bližnjima, i siročadi, i siromasima dobročinstvo činiti, i ljudima lijepe riječi govoriti, i molitvu obavljati, i milostinju davati, vi ste se poslije, izuzev vas malo, izopačili i zavjet iznevjerili."
(Kuran, el-Bekare, 83.)
Iste obaveze i dužnosti kao dio jedne jedinstvene tradicije, s istog vrela objave, Allah, dž.š., poslije Musaa naređuje i Isau, a.s., i njegovim sljedbenicima:
„Ja sarn Allahov rob - ono reče - meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti, i učinit će me, gdjegod budem, blagoslovljenim, i naredit će mi dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj dobar budem, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan."
(Kuran, Merjein, 30.-32.)
Poslije Isaa, a.s., istu obavezu i dužnost Allah, dž.š., naređuje Muhammedu, a.s., i njegovom ummetu do Sudnjeg dana:
"Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih, i molitva tvoja zaista će ih smiriti - a Allah sve čuje i sve zna."
(Kuran, et-Tevbe,103.)
Prvi vjerovjesnik za koga se u Kuranu vežu osnovni obredi islama - salat, zekat i hadž jest Ibrahim, a.s. Kako se, inače, u Kuranu na preko dvadeset mjesta zajedno naređuju salat i zekat, tako se i Ibrahimu, a.s., istodobno nareduju salat i zekat. S te su strane salat i zekat, kao sijamski blizanci, nerazdvojne dužnosti i sastavni dijelovi jedinstvene iskonske tradicije ljudskog roda.
Drugi ugao promatranja zekata jeste pitanje ko je vlasnik, suveren i gospodar svih svjetova, stvorenja i bića? Prema vjerovanju i učenju islama Allahu pripada sve, i On je jedini vlasnik svega.
"Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji!"
(Kuran, el-Bekare 284.)
"To je Allahovo djelo; a pokažite Mi šta su drugi, mimo Njega, stvorili? Ništa! Mnogobošci su u pravoj zabludi."
(Kuran, Lukinan, 11.)
U pogledu stvorenih svjetova muslimani, u bitnome, znaju i vjeruju da Allah sve stvara i održava. Njemu sve pripada i Njemu se sve vraća. Jedino On Svojom voljom i odredbom sve stvorene svjetove upokorava, stavlja na raspolaganje i povjerava ljudima kao halifama da se njima kao blagodatima koriste:
"I daje vam da se koristite oniln što je na nebesima i oniin Što je na Zemlji, sve je od Njega. To su zaista pouke za Ijude koji razmišljaju"
(Kuran, el-Džasije,13.)
Kada je učinio čovjeka halifom, povjeriteljem na Zemlji, i kada mu je upokorio i stavio na korišćenje sve što je na nebesima i Zemlji, Allah nije prenio pravo vlasništva nad stvorenim svjetovima na ljude, i oni nemaju pravo zloupotrebe niti neograničene upotrebe nad njima. Allah je, u okviru povjerenja nad njima, odredio i pravilan način korišćenja i raspodjele ovosvjetskih dobara. U odnosu na stvorene svjetove i sva stvorenja, prema Allahu, dž.š., ljudi imaju dvostruke dužnosti: da budu uvijek zahvalni Allahu na darovanim blagodatima te da, u okviru Allahovog reda i poretka, s imetkom i svim blagodatima postupaju i raspolažu po Allahovim propisima i Poslanikovim preporukama. Na osnovu Kurana i sunneta, u okviru univerzalnog reda i poretka isključuje se zloupotreba i potpuna samovolja upo¬trebe imetka, a uspostavlja pravilan način korišćenja i raspodjele svih ovosvjet¬skih dobara.
To je u osnovi pravilan odnos prema Allahu, dž.š., kroz stvorene svjetove i stvorenja. Pravilan odnos prema Ijudima kroz stvorene svjetove i stvorenja jeste zekat, sadekatu-l-fitr, sadaka, sve vrste milodara i dobrovoljni prilozi u ime Al¬laha, dž.š., na korist ljudi. Budući da su nafake, opskrbe i sposobnosti ljudi potpuno različite, Kuran pravilnim odnosom prema ovosvjetskim dobrima nikada ne dozvoljava polarizaciju na imućne i puku bijedu i sirotinju. Zato u imecima i svim materijalnim dobrima imućnih ima odredeno pravo i udio za one koji prose i traže, kao i za one koji sebi ne mogu osigurati materijalnu egzistenciju.
"Čovjek je, uistinu, stvoren malodušnim: kada ga nevolja snađe-brižan je, a kada mu je dobro - nepristupačan je, osim vjernika koji molitve svoje na vrijeme budu obavljali i onih u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi."
(Kuran, el-Mearidž,19.-25.)
To je od Boga zagarantirano pravo sirotinje, bijednika, siročadi, prosjaka, umno i fizički nesposobnih osoba, o kojima se u svim vremenima, u ime Allaha i po Njegovoj neopozivoj odredbi, moraju brinuti imućne i sposobne osobe.
"A u imecima njihovim bio je udio i za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi."
(Kuran, ez-Zarijat, 19.)
Zekatom i sadekatu-l-fitrom čovjek istodobno priznaje Allahove blagodati i zahvalan Mu je na njima. Čovjek se tako uklapa u Allahov red i poredak i uspostavlja pravilan odnos prema ovosvjetskim dobrima, kao što, usto, i ispunjava zagarantirano pravo sirotinje na njen hak sadržan u zekatu i sadekatu-l-fitru i tako izvršava svoju dužnost. Time čovjek priznaje i praktički potvrduje da su ljudske nafake, opskrbe, sposobnosti i znanje različiti. Oni koji dijele - oni daju ono što im je Allah darovao i što su dužni u ime Allaha prema ljudima, a oni koji primaju milodar, sadaku, zekat i pomoć - oni ostvaruju svoje pravo i udio u imecima imućnih ljudi.
U odnosu na sebe, čovjek koji daje zekat izvršava strogu i neopozivu Allahovu dužnost naredenu u Kuranu na preko dvadeset pet mjesta i preporučenu u mnogim hadisima, zahvaljuje se Allahu, priznaje sve Njegove stvorene i podarene blagodati i uspostavlja pravilan odnos prema ljudima i svim ovodunjalučkim dobrima. Ali i na ličnom, odgojnom i karakternom planu on postaje čvrst, stabilan, ustrajan i uspravan pomoću imana, salata i zekata.
Osnovni je princip odnosa medu muslimanima natjecanje, saradnja i solidar¬nost s onima koji u natjecanju gube dah. Muslimani se moraju potpomagati, poticati i natjecati u dobročinstvu (birru) i takvaluku, a nikada se ne trebaju medusobno natjecati niti poticati u griješenju i neprijateljstvu. U opću definiciju dobročinstva (birra), u koju spadaju iman, salat, zekat, ispunjavanje preuzetih obaveza, sabur u neimaštini, bolesti i u boju ljutom - spada i milodar iz svoga imetka koji nam je najdraži, i to: rodacima, siročadi, siromasima, putnicima na¬mjernicima i za otkup iz ropstva. Kuran u tom smislu ide toliko daleko da ljude koji odbijaju sirotu i ne potiču da se siromasi nahrane smatra ljudima koji Sudnji dan i vjeru poriču.
"Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče i koji da se nahrani siromah - ne potiče."
(Kuran, el-Maun, 1.-3.)
Imućni muslimani svoje obaveze i dužnosti iz imetka prema Allahu, dž.š., kao dobro djelo u korist jetima, siromaha i prosjaka, izvršavaju na različitim nivoima, a najprije zekatom, koji je farz i četvrti islainski šart i koji se na dvadeset pet mjesta u Kuranu spominje i nareduje zajedno sa salatom ili drugim islamskim šartom. Islam, inače, poznaje tri nivoa čistoće: vjersko-duhovnu i moralno-etičku, koja se postiže tevbom, istigfarom, zikrom, šukrom i hamdom; tjelesnu čistoću, koja se postiže taharetom, i čistoću imetka i svega što posjedujemo i imamo, a koja se postiže zekatom. Kao četvrti praktični temelj islama, zekat je imućnim musli¬manima farz ako posjeduju nisab ili tačno i precizno utvrdeni višak imovine preko svojih potreba. Osnovni princip dijeljenja u islamu jeste da se dijeli višak.
"I pitaju te koliko da udjeljuju. Reck višak! Eto, tako vam Allah objaš¬njava propise da biste razmislili i o ovom i o onom svijetu."
(Kuran, el-Bekare, 219. i 220.)
Tačno i precizno utvrdeni višak imovine na koji svaki punoljetni te umno i fizički sposoban musliman daje zekat naziva se nisab. Zekat se daje na žetvu i usjeve s njiva, na plodove od grožda, datula i voća, na deve, stoku, konje, ovce i koze, zlato, srebro, novac i robu. Na žito, voće i povrće zekat se daje odjednom u doba žetve, odnosno ubiranja plodova, a na stoku, zlato, srebro, novac i robu nakon jednogodišnjeg neprekinutog posjedovanja. Uvjet za podložnost zekatu jest posjedovanje nisaba. Na voće, povrće i žitne usjeve zekat iznosi 10%, a kada se koristi umjetnim navodnjavanjem zekat iznosi 5%. Nisab je za stoku sljedeći. Ko posjeduje pet deva, trideset tri govečeta, četrdeset ovaca ili koza, on je ispunio nisab i dužan je na stoku udijeliti zekat u iznosu od 2,5 %. Primjera radi, ko ima sto dvadeset ovaca, u zekat daje tri ovce ili njihovu protuvrijednost. Stoka potpada pod zekat ako je cijele godine pasla na ispaši i korišćena za rad. Nisab na zlato iznosi 91 gram, a na srebro 641 gram. Procenat je zekata na robu, zlato, srebro i novac 2,5% ili četrdesetina, koja se daje jedanput godišnje, u ime Allaha, a u korist sljedećih kategorija:
"Zekat pripada samo siromasima i bijednicima, i onima kojiga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovu putu, i putniku namjerniku. Allah je odredio tako! –A Allah sve zna i mudar je."
(Kuran, et-Tevbe, 60.)
Dakle, Allah naređuje zekat kao neopozivu, pojedinačnu, fardi-ajn dužnost svakom imućnom, punoljetnom i sposobnom muslimanu, ali određuje i sve kate¬gorije muslimana, fondova i ustanova kojima zekat pripada, kao i svrhu i cilj zekata. Imućni pojedinci koji dijele zekat tim činom vrše čišćenje imetka koji je na halal način stečen i usklađuju ekonomski s duhovnim životom, što na planu društva i zajednice rezultira povezivanjem društvene stvarnosti s vjerom i ostva¬rivanjem socijalne pravde i ravnoteže medu ljudima. Zekat je jedini način, jedini put i jedini lijek da se na halal način stečeni imetak očisti. Ukoliko se ne podijeli zekat, cijela je imovina zatrovana, upoganjena i zabranjena, mada je na halal način stečena. Duša se čisti kajanjem, a imetak zekatom. Slikovito i uvjetno kazano, salat je duhovni, a zekat materijalni obred. Kao dva obreda, salat i zekat jesu sinteza duše i tijela.
"A novac koji dajete da se uveća novcem drugih ljudi neće se kod Allaha uvećati, a za milostinju koju udijelite da biste se Allahu umilili - takvi će dobra djela svoja umnogostručiti."
(Kuran, er-Rum, 39.)
U islamskoj državi zekat s haradžom (zemljarinom), džizijom, džumrukom (carinom) i enfalom ili ratnim plijenom čini jednu od osnova materijalnih prihoda zajednice muslimana. U društvu i međuljudskim odnosima zekat nadilazi i sretno razrješava najmanje dvije hiljade godina stare dvije podjednako opasne, razorne i tragične isključivosti: apsolutizaciju, neprikosnovenost i fetišizaciju privatnog vlasništva (tj. kada se ljudska srca zadoje, zarobe, napune i pokore stvarima ili bićima). Na planu vjerovanja to izaziva fetišizam, vjerovanje i robovanje stvarima i strastima.
U društvenom životu apsolutizacija privatne imovine medu ljudima izaziva zavist, mržnju, neslogu, netrpeljivost, nepodnošljive imovinske i socijalne razlike, klasnu nejednakost, razdore i sukobe. Na kult privatne imovine javlja se druga misao i reakcija u Evropi - apsolutizacija i fetišizacija apsolutne i egalitarne pravde koja se, po njima, ostvaruje isključivo ukidanjem privatnog i uspostavlja¬njem kolektivnog, zajedničkog, društvenog ili državnog vlasništva. Ovi zastup¬nici u privatnoj imovini vide osnovne izvore zla, nemira, nesloge, nesreće i sukoba medu ljudima. Privatna imovina ljude učini slijepim, sebičnim, gramzljivim, lič¬nim ili bezosjećajnim. Zato se sreća, blagostanje, opće dobro i mir ne mogu ostvariti bez potpunog ukidanja privatne imovine i zavodenja potpuno kolek¬tivnog i zajedničkog vlasništva. Ako se uvede kolektivno vlasništvo, a ukine privatno, naivno smatraju oni, ljudi nee težiti prijestupima, nee biti lopovi, ubice, osvajači, neće medu njima biti mržnje, razdora, zavisti i sukoba, zato što je privatna imovina izvor svakog zla i nesreće u dušama i srcima ljudi, ali i u državi, društvu, meduljudskim odnosima, ekonomiji, privredi i životu.
Zastupnici egalitarne pravde i kolektivnog vlasništva, bez obzira na plemenite namjere, nikada nisu razriješili i uspostavili pravilan odnos prema zajedničkoj imovini, "jer što je svačije - to nije ničije", i kolektivno vlasništvo svako troši kao svoje i još komotnije, a čuva kao ničije. S druge strane, totalno kolektivno vlas¬ništvo, kao nevlasništvo, ubija i razara privredu, ekonomiju i proizvodnju, a od ljudi stvara parazite i debile koji se isključivo brinu o raspodjeli i potrošnji, a ne o proizvodnji. Kolektivno vlasništvo ubija sve ekonomske motive, poticaje i interese ne samo za rad i privredivanje već i za čuvanje imovine i unapredenje proizvodnje. U kolektivnom vlasništvu ljudi neće da rade, neće da čuvaju i uvećavaju imovinu, već je troše, rasipaju i razaraju zato što nije njihova. Uzimaju je i troše komotnije nego svoju, a čuvaju i brinu se o njoj kao o ničijoj.
Nepobitna je i kroz sva vremena potvrdena istina da privatno vlasništvo razvija egoizam, sebičnost, nesnošljive imovinske, socijalne i klasne razlike, s jedne, i mržnju, zavist, nezadovoljstvo, sukobe i eksploataciju, s druge strane. Šta je lijek za ove dvije podjednako i stvarno opasne isključivosti?
Prema vjerovanju i nauku islama, samo Allahu, dž.š., pripada sve, i On je jedini vlasnik svega, a ne čovjek - pojedinac, država, zajednica ili društvo. U okviru univerzalnog reda i poretka Allah je čovjeku, društvu i zajednici povjerio i upok¬orio sve ovosvjetske blagodati i dobra da se njima služe i koriste na precizno utvrden način. Zato ne postoji ni privatno ni kolektivno ni mješovito apsolutno vlasništvo, već trajno korisništvo i povjerenstvo nad svim dobrima u najfunkcion¬alnijim i najekonomičnijim formulama: privatnim, inješovitim, zajedničkim ili državnim. Pravilnim odnosom prema stvorenim svjetovima i dobrima, na od Allaha odreden način, zekatom, sadekatu-l-fitrom i sadakom razrješava se hi¬ljadama godina lažna dilema: privatno ili kolektivno vlasništvo. Sa stajališta socijalnih, staleških i klasnih odnosa zekat i sadekatul-fitr isključuju mogućnost polarizacije i klasne revolucije. Klasna revolucija moguća je medu onim musli¬manima koji ne daju zekat i sadekatu-l-fitr. Ali, tada se postavlja pitanje koliko su oni uopće muslimani?
Za one koji se ispravno odnose prema zekatu i dijele ga Kuran kaže:
"Ovo su ajeti mudre Knjige, upute i milosti onima koji budu dobro činili, oniina koji molitvu budu obavljali i zekat davali i koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali; njima će Gospodar njihov na pravi put ukazati i oni će želje svoje ostvariti."
(Kuran, Lukman, 2.-5.)
Dok onima koji se prema njemu nemarno odnose, ismijavaju ga i potcjenjuju - poručuje:
"A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju, koji zekat ne daju i koji u onaj svijet ne vjeruju!"
(Kuran, Fussilet, 6. i 7.)
Kao što je salat prava duhovna veza i komunikacija s Allahom, dž.š., tako je zekat pravilan materijalni odnos prema Njemu i prava veza s muslimanima. Salat uspostavlja duhovni mir, zadovoljstvo i ravnotežu u čovjeku, a zekat čisti imetak i uspostavlja socijalni mir, zadovoljstvo i ravnotežu u ummetu islama.
Na kraju, u osnovi, kada se svede na svoje jezgro, vjeru čine četiri temelja: vjerovanje (iman), etika (ahlak), eshatologija (ahiret) i dobra djela (amelu-s-sali¬hat). U te temelje utkan je i zekat s nerazdvojivim salatom.
Hadž
Preuzeto sa igbd.eu
„I oglasi ljudima hadž! - dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih.“ (Kuran, el-Hadždž, 27.)
Za ovaj opći, univerzalni, za sve Allahove robove i Ijude, poziv u svakom vremenu i prostoru, od Allaha, dž.š., bio je zadužen da uputi Ibrahim, a.s., graditelj i obnovitelj Kabe. Taj poziv, po Allahovoj volji i odredbi, on upućuje bez telefona, telegrafa, radija i TV, usred pustinje, a taj poziv upućen usmenim glasom najdalje se čuo, a i danas se čuje i prenosi kroz sve generacije i kroz sve prostore svijeta. Taj usmeni poziv u središtu pustinje nisu ugasile ni hiljade godina, ni prostorne daljine, ni naslage vremena. Kada je Ibrahimu, a.s., naredeno da oglasi Allahove odredbe o obavljanju hadža Svemoguh i Sveznajući Allah garantira mu da će ljudi iz svih krajeva svijeta, sa svih kontinenata i svake boje, rase i nacije, isključivo u ime Allaha dolaziti pješice ili na kamilama da bi obavili hadž.
Ko je dužan obaviti hadž ili petu temeljnu praktičnu dužnost islama?
„Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Meki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. U njemu su znamenja očevidna - mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj ko uđe u nj treba biti siguran. Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti, a onaj koji neće da vjeruje - pa, zaista, Allah nije ni o kome ovisan.“
(Kuran, Ali Imran, 96. i 97.)
Dakle, obaviti i učiniti hadž dužan je, isključivo Allaha radi, svaki zdravi, punoljetni, slobodni i imućni musliman koji ima sredstava da obavi hadž, da iz njih izdržava sebe i svoju porodicu i plati sve troškove putovanja. Žena koja obavlja hadž mora ga obaviti s mužem ili bližim rođakom koji joj je muhrim i s kojim nikada ne može stupiti u brak.
Ne postoji i nikada nije bilo nijednog naroda koji nije imao sveta, obredna i kultna mjesta oko kojih je obredne radnje u ime Boga, ili bogova, činio. Muslimani isključivo vjeruju u Allaha, samo se Njemu predaju, pokoravaju i robuju, i isk¬ljučivo u ime Njega hadž i sve druge obrede čine. Obavljajući hadž muslimani se odazivaju Allahovom pozivu, izvršavaju Njegovu volju i odredbu, zijarete i tavafe prvi hram sagraden za ljude po Allahovom određenju i u ime Njega. Taj sveti, časni, blagoslovljeni, Allahu najdraži hram putokaz je svim svjetovima, a ljudima posebno. U tom su hramu znamenja i dokazi očevidni i neporecivi. To je mjesto koje je Allah Svojom voljom i moći učinio sigurnim i mjestom mira. Taj sveti, Allahu najdraži hram - Kabu, Bejtullah ili Mesdžidu-l-haram posjećuju oni koji vjeruju i isključivo kao vjernici materijalne mogućnosti imaju. Allah je Kabu učinio Svojom kućom, svetim, blagoslovljenim i čistim hramom, kućom pre¬poroda, sreće, dobrote i blagostanja za sve ljude.
„Allah je učinio da Kaba, Sveti hram, bude preporod za ljude, a tako i sveti mjesec i kurbani, naročito oni ogrlicama označeni, tako da znate da je Allaha poznato ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, da Allah, zaista, sve zna.“
(Kuran, el-Maide, 97.)
Zato je Kaba, kao prvi i po Njegovoj volji sagrađeni hram, prva i stvarno prava kuća društvenosti, ljudske solidarnosti, uspostavljanja povjerenja, bratstva, jedin¬stva, zajedništva i sloge medu ljudima po principu tevhida, a ne zajedništva po principu interesa. Obavljanje hadža i tavaf Kabe upoznaje, približava, udružuje, prilagođava i asimilira ljude po principu tevhida, kelimei-šehadeta i istog obreda (hadža) bez obzira ko su i odakle su. Zato se nigdje ljudi manje ne poznaju, a više druže nego na hadžu; nigdje se tako bez interesa ne vole kao na hadžu i nigdje nemaju tako iskrena srca i čiste duše kao na hadžu. To je zato što je Allah Kabu, Bejtullah ili Mesdžidu-l-haram učinio utočištem i sigurnim mjestom za sve ljude vjernike, mü mine i muslimane bez obzira ko su i odakle su.
„I učinili sino Hram utočištem i sigurllim mjestom ljudima. Neka vam mjesto na kome je stajao Ibrahiin bude prostor iza kojeg ćete lnolitvu obav¬ljati! Ibrahimu smo i Ismailu naredili: Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu stanovali i koji budu molitvu obavljali.”
(Kuran, el-Bekare, 125.)
Zato se obred hadža čini da bi se izvršila Allahova volja, obišao Bejtullah te sva znamenja i znamenita mjesta koja su vezana za obrede hadža. Svetost i neprikos¬novenu veličnu Kabe svjedoči Allahova odredba da je hodočastimo, tavafimo, i to tri puta po sedam tavafa (tavafi-zijare, tavafi-sadr i tavafi-kudum), i da se, kada salat obavljamo, prema njoj okrenemo bez obzira gdje se nalazimo i živimo.
„Svako se okreće prema svojoj kibli, a vi se potrudite da druge čineći dobra djela preteknete! Ma gdje bili, Allah će vas sve sabrati; Allah, zaista, sve može. I iz svakog mjesta u kome budeš ti lice svoje Svetom hramu okreni - istina doista od Gospodara tvoga dolazi - a Allah motri na ono što radite. I iz svakog rnjesta u koje dodeš ti lice svoje Svetom hramu okreni, i gdje god se nalazili, vi lica svoja prema toj strani okrenite, da vam ljudi ne bi imali šta prigovoriti, osim inadžija između njih - njih se ne bojte, Mene se bojte!; - da bih blagodat Svoju prema vama upotpunio i da biste na pravom putu bili.“
(Kuran, el-Bekare,148.-150.)
Zato je Kaba i naša kibla, sveto, blagoslovljeno, časno i od Allaha ustanovljeno mjesto prema kome se okrećemo kada klanjamo salat. Svaki narod ovisno o svome vjerovanju, vrijednosnom sustavu i načinu obavljanja obreda ima svoja sveta mjesta ili stranu prema kojoj se okreće kada obred čini. Kibla ili strana prema kojoj se muslimani okreću jeste Kaba. Tako Kaba omogućava ne samo vjersko, duhovno, moralno i idejno već i prostorno jedinstvo. Ona je u odnosu na sve džamije i mesdžide svijeta ona duhovna, moralna, dinska i prostorna centrala kojoj su okrenute i za koju su vezane ama baš sve džamije, mihrabi i vjerničke, mu’minske kuće svijeta. Ma gdje bili, u vodi, na brodu, na zemlji ili u zraku, kada klanjaju, muslimani se okreću prema Kibli.
Vjera u jednog Boga (iman), predanost samo Njemu (islam), robovanje samo Njemu (ibadet) i okretanje prema Kibli u namazu čini islamsko jedinstvo i svjetsku zajednicu muslimana nedjeljivom i do Sudnjeg dana neraskidivom. Zato je jedan od šest osnovnih uvjeta za valjanost klanjanja namaza okretanje prema Kibli. Kibla je upravo ta vidljiva, na zemlji neuništiva centrala, za koju su skopčani mihrabi i antene svih džamija u svim zemljama i krajevima svijeta. Kao mihrabi, tako i naša prsa, srca, duše, misli, osjećanja, volje i želje moraju biti okrenuti prema Kibli. To stalno okretanje prema Kibli mora muslimane, ukoliko vjeruju iskreno, činiti jedinstvenim u svim akcijama i životnim situacijama, solidarnim u teškoćama, braćom i sestrama u konkretnom životu. Od svih mjesta, znamenja i dokaza koji su vezani za obrede hadža, Kaba ili Bejtullah ima najveću težinu i veličinu. Kao Allahova kuća Bejtullah, odabrani, blagoslovljeni i prvi u ime Allaha sagradeni hram, istodobno je u svim vremenima, za sve generacije ljudskog roda do Sudnjeg dana, bio, jeste i ostat će Allahovo svjedočanstvo tevhida, kelimei-šehadeta te negacije širka, kufra i svakog zla.
„Nevjerniciina i onima koji odvraćaju od Allahova puta i Svetog hrama - a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako mještaninu tako i došljaku - i onome ko u njemu bilo kakvo nasilje učini dat ćemo da patnju nesnosnu iskusi. I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo: Ne smatraj nama nikoga ravnim i očisti ovaj Hram Moj za one koji ćega obilaziti, koji će tu u blizini njegovoj stanovati, i koji će molitvu obavljati.”
(Kuran, el-Hadždž, 25. i 26.)
Nevjernici i mnogobošci u svakom vremenu odvraćaju ljude od Allahovog puta i Svetog hrama ili Bejtullaha. Zato i mnogi muslimani džahili brbljaju, nasjedajući propagandi nevjernika i mnogobožaca: „Što je taj i taj otišao na hadž, mogao je umjesto hadža učiniti to i to, a to bi bilo bolje i potrebnije.“ Kao što se samo srcem može vjerovati, dušom moralan biti, očima gledati, a ušima slušati, tako se odziv na Allahov poziv može jedino izvršiti obavljanjem hadža. Hadž je neizmjenjivi i nezamjenjivi Allahov propis (fardi ajn) svakom muslimanu koji ispunjava hadžske uvjete bez obzira da li je on mještanin (Mekelija) ili došljak iz bilo koje zemlje svijeta.
Mjesto na kome će biti građena i sagrađena Kaba odredio je Allah, dž.š., a takoder i graditelje, kao i osnovni smisao i svrhu njene gradnje. Kaba je blagos¬lovljeni hram, namijenjen podjednako svakom muslimanu i muslimanki. Allah ju je učinio stjecištem ljudi, kućom hodočašća i sigurnim boravištem. Ona je blagos¬lov i putokaz ljudima u tevhidu i kelimei-šehadetu. To je kuća kojoj Allah garan¬tira i odreduje da bude kuća preporoda, istinske ljubavi, pravde i solidarnosti. Kabu gradi Ibrahim, a.s., s Ismailom, a.s. To su dva potpuno slobodna i jedino Allahu predana i pokorna čovjeka. Kabu gradi njihova vjera, ljubav, odanost i predanost Allahu, dž.š. Njih dvojica grade je sami, i to vlastitim rukama na svojoj zemlji, koju su uvakufili iz svojih sredstava, da bi ta kuća bila znamenje i svjedočenje tevhida, tekbira i telbije, stjecište ljudi, kuća hodočašća i sigurno, sveto i blagos¬lovljeno boravište. Kada su sagradili Kabu, Ibrahim i Ismail, a.s., ne traže da budu slikani i da se o njima piše u novinama ili govori na radiju i televiziji, nego čine dovu Allahu, dž.š., koju mora činiti svaki musliman poslije dobrog, u ime Allaha, a na korist ljudi učinjenog djela.
„I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hramu podizali, oni su molili: Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš! Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš nek bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si! Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!“
(Kuran, el-Bekare,127.-129.)
Mudrost i poruka ovih dova jeste da se Allahu, dž.š., treba obratiti poslije svakog dobrog učinjenog djela da nam ga primi, ukabuli, jer, uistinu, Allah sve čuje i sve zna. Niko nikada nije učinio veće djelo nego Ibrahim i Ismail kad su podigli Kabu, ali niko od njih nije ni ljepšu dovu Allahu poslije takvog djela uputio. U toj iskrenoj, čistoj, sa srca i iz dna duše upućenoj dovi oni mole Allaha da njih i njihov porod učini muslimanima, da ih uputi u obrede i da im oprosti. Brinu se i za potomstvo, pa mole Allaha da im pošalje poslanika koji će ih Knjizi (objavi i mudrosti) učiti i tako od grijeha očistiti i sačuvati. Mjesto na kome su stajali Ibrahim, a.s., i njegov sin Ismail, a.s., kada su gradili Kabu Allah, dž.š., iz počasti je i samilosti prema njima odredio prostorom iza koga će vjernici salat obavljati.
„Neka vam mjesto na kome je stajao Ibrahiim bude prostor iza koga ćete molitvu obavljati.“
(Kuran, el-Bekare, 125.)
„U njemu su znamenja očevidna - mjesto na kojem je stajao Ibrahim.“
(Kuran, Alu Imran, 97.)
Mekami-Ibrahim mjesto je pred samim Bejtullahom na istočnoj strani gdje se nalazi kamen s tragovima nogu Ibrahima, a.s., udaljen od Hadžeru-l-esveda 28 aršina. U Mesdžidu-l-haramu ili Haremi-šerifu pored Bejtullaha, Mekami-Ibra¬hima i Zemzema, nalaze se još Safa i Merva. O Safi i Mervi Kuran kaže sljedeče:
„Safa i Merva jesu Allahova sveta mjesta, zato onaj koji Kabu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prijestup ako krene oko njih. A onaj koji drage volje učini kakvo dobro djelo - pa, Allah je doista blagodaran i sve zna.“
(Kuran, el-Bekare, 158.)
Dakle, to su dva sveta mjesta koja je Allah, dž.š., blagoslovio i učinio zname¬njima, dokazima, dobrotom, ljepotom i Svojom milošću svim vjernicima. Sve hadžije kada tavafe Kabu dužne su poslije toga obaviti sa’j. Šta je sa’j? To je zapravo istrčavanje sa Safe na Mervu kao i s Merve na Safu po sedam puta, pri čemu između određenih granica koje su obilježene naročitim znakovima treba lagahno potrčati, ustvari požuriti i poskakivati, tresući ramenima pri toj žurbi (reml činiti). Sa’j između Safe i Merve moraju činiti i oni koji obavljaju hadž i oni koji obavljaju umru i Sa’j između Safe i Merve jest vadžib (fikhski kazano), ali to je istodobno i podsjećanje svakog vjernika na trčanje hazreti Hadžere izmedu Safe i Merve kada je rodila Ismaila, a.s., i tražila vodu. Vodu nije pronašla tu, nego ispod nogu djeteta, gdje se i sada nalazi vrelo Zemzem mjesto usred pustinje na kojem se prije toliko hiljada godina pojavila voda čiji izvor nikada nije presušio niti se u njemu voda smanjila, bez obzira što u pustinji i po nekoliko godina zna ne padati kiša. To vrelo Zemzem ne može se objasniti takozvanim prirodnim niti fizičkim zakonima, već je isključivo dokaz i potvrda Allahove milosti i svemoći. Kao što se zna, tri su fundamentalne radnje ili šarta kod obavljanja hadža: oblačenje ihrama, tavaf Kabe i boravak na Arefatu deveti dan zu-l-hidždžeta, dakle uoči Kurban-bajrama.
„Ne pripisuje vam se u grijeh ako od Gospodara svoga molite da vam pomogne da nešto steknete. A kada podete s Arefata, spominjite Allaha kod svetih mjesta - spominjite Njega, jer vam je On ukazao na pravi put, a prije toga ste bili u zabludi. Zatim krenite odakle kreću ostali ljudi i tražite od Allaha oprosta, jer Allah, uistinu, prašta i samilostan je. A kad završite obrede svoje, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke svoje, i još Ga više spominjite! Ima ljudi koji govore: Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovom svijetu! Takvi na onom svijetu neće imati ništa. A ima i onih koji govore: Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju! Njih čeka nagrada koju su zaslužili - a Allah brzo sviđa raune.“
(Kuran, el-Bekare, 198.-202.)
Sve hadžije, bez obzira ko su i odakle su, deveti dan zu-l-hidždžeta moraju boraviti na Arefatu. Postoje mnogobrojna kazivanja o značaju Arefata. Po nekima, na tom brdu, brdu spoznaje i samosvijesti, susreli su se hazreti Adern i hazreti Hava po izlasku iz dženneta. Ono što je nepobitno tačno jest da je to brdo na kojem je boravio Ibrahim, a.s., sa svojim sinom kada je obavljao obrede hadža. Arefat je mjesto koje devetog zu-l-hidždžeta pruža najbližu i najsličniju sliku Sudnjeg dana (prema kuranskom kazivanju o Sudnjem danu). Naime, po nekoliko mil¬iona hadžija u istoj odjeći kao i na Sudnjem danu u bijelim ihramima okrenuti su prema brdu Allahove milosti Džebeli-rahmetu i cijeli dan spominju, slave i ve¬ličaju Svevišnjeg Allaha i dovu upućuju. Arefat je mjesto na kome se u jednom danu prouči najviše tekbira, telbija, dova i kelimei-šehadeta. Svaki hadžija na dan Arefata cijeli dan tekbir, tesbih, zikr, šukr i hamd čini Svevišnjem Allahu, dž.š. Moli Ga za oprost, uputu na pravi put, pomoć za sve muslimane na ovom i džennet na budućem svijetu.
Kada se pred akšam s Arefata sve hadžije pokrenu istodobno prema drugom časnom, svetom i blagoslovljenom mjestu - Muzdelifi ili Mešaru-l-haramu, oni kreću učenjem tekbira i telbija, tražeći od Allaha da im oprosti. Muzdelifa je, geografski kazano, mjesto izmedu Arefata i Mine, a islamski gledano, Muzdelifa je sveto, mubarek, blagoslovljeno mjesto na kome je hadžijama vadžib do iza pola noći boraviti kada se vrate s Arefata. Na Muzdelifi hadžije, slijedeći sunnet Muhammeda, a.s, klanjaju sastavljeno akšam i jaciju, ostaju do iza pola noći i beru kamenčiće za bacanje na Mini.
Geografski kazano, Mina je naselje koje se nalazi na trećini puta izmedu Meke i Arefata. Vjerski gledano, boravak je na Mini prvog, drugog i trećeg dana Kurban¬bajrama vadžib. Dok borave na Min, hadžije bacaju kamenčiće na tri mjesta koja su jedno od drugog udaljena za jedan puškomet. Bacanje kamenčića naziva se remj, a na svakom mjestu baci se po sedam kamenčića. Bacanje kamenčića pod¬sjeća nas na Ibrahima, a.s., kada je vodio svoga sina Ismaila da ga učini kurbanom. Šejtan je išao za njima i nagovarao Ismaila da otkaže poslušnost ocu, pa je Ibrahim, a.s., bacao na šejtana kamenčiće, učeći, utječući se i moleći Svevišnjeg Allaha da ga spasi od prokletog šejtana i da njih dvojicu i njihovo potomstvo učini musli¬manima. Uz učenje, dovu i utjecanje Svevišnjem Allahu, dž.š., čineći najveću žrtvu darovanjem sina za kurban, Ibrahim, a.s., bacanjem kamenčića borio se i ratovao protiv šejtana, a to i nas podsjeća i upućuje da se u vjeri, ibadetu, dovi i obredima protiv šejtana i svih njegovih sljedbenika moramo boriti kao Ibrahim, a.s., - kamenčićima, ali i topovima, tenkovima, raketama, avionima, hidrogenskim i hemijskim bombama i svim onim oružjem, i još jačim i efikasnijim, kojim šejtan i njegovi sljedbenici raspolažu. To je pouka i poruka Mine i bacanje kamenčića. Prvi dan Kurban-bajrama, po bacanju kamenčića, hadžije na Mini, u skladu sa sunnetom Muhammeda, a.s., i sjećajući se Ibrahima, a.s., kolju kurbane.
Osnovne dužnosti ili farzovi (ruknovi) hadža jesu: 1) oblačenje ihrama, 2) vukuf (stajanje i boravak) na Arefatu deveti dan zu-l-hidždžeta i 3) tavafu¬-zijare. Vadžibi su hadža: 1) vukuf (boravak) na Muzdelifi, 2) saj izmedu Safe i Merve, 3) bacanje kamenčića na džernretima na Mini, 4) tavafu-sadr (strancima), 5) brijanje ili šišanje glave kao i 6) klanje kurbana za propuste u obavljanju hadža i prvi dan boravka na Mini -na Bajram.
Svaka obredna radnja kod hadža ima tačno i precizno odredeno vrijeme kad se obavlja, kao i način kako se obavlja. Sam hadž, kao obred u cjelin, tačno je u odredenim mjesecima.
„Hadž je u odredenim mjesecima; onome ko se obaveže da će u njima obaviti hadž nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima hadža. A za dobro koje učinite Allah zna. I onim što vam je potrebno za put snabdijte se. A najbolja je opskrba svijest o Bogu. I Mene se bojte, o razumom obdareni.”
(Kuran, el-Bekare,197.)
Za vrijeme hadža nema seksualnog odnosa sa ženama, nema ružnih, po¬kuđenih, nevaljalih i bestidnh riječi, nema svađe niti ikakve borbe. Dužnost je svakog hadžije da se za putovanje potpuno pripremi i opskrbi, i to: da materijalno osigura porodicu kod kuće, vrati sve eventualne dugove i osigura sebi sredstva za put. Druga suštinska i fundamentalna priprema svakog hadžije jeste svijest o Bogu, strah od Allahove kazne i nada u Njegovu milost te izvršavanje svega naređenog, a klanjanje od svega zabranjenog. Šta znači pravilno i na od Allaha propisan način, isključivo u ime Njega, obavljen hadž objašnjavaju i mnogi hadisi.
“Četiri dove neće biti odbijene: dova hadžije dok je na putu, dova ratnika (gazije) dok je u ratu, dova bolesnika dok ne ozdravi i dova brata za brata u odsutnosti. Od ovih dova najprije će biti priinljena dova brata koji se moli za odsutnog brata.”
(Izbor Poslanikovih hadisa, strana 24, hadis br. 59)
U ovom hadisu Alejhisselam izjednačava dovu hadžije s dovom ratnika gazije, bolesnika i brata vjernika u odsutnosti. Svakome je jasno koliko je teška i velika riječ ratnika, strpljivog bolesnika vjernika i brata u daljin koji mašta i čezne za svojim krajem. Kao što je hadž, u osnovi, odziv na Allahov poziv, tako su i hodočasnici koji obavljaju hadž i umru Allahovi ugodnici i gosti. Dovi takvih Svojih gostiju Allah se, dakle, odaziva i višestruko ih nagrađuje.
“Hodočasnici koji obavljaju hadž i umru Allahovi su ugodnici i gosti. On će im dati ono što oni traže, odazvat će se njihovoj dovi (molbi) i nadoknaditi im ono što su potrošili na tom putu: za svaki dinar po hiljadu hiljada (nagrada).” (Isto, strana 174, hadis br. 760)
Da bi hadž i umra bili odziv na Allahov poziv i da bi hodočasnici bili Allahovi ugodnici i gosti, oni moraju ispuniti najbitnije uvjete, a to je da hadž i umru obavljaju samo u ime i radi Allaha, dž.š.
„Hadž i umru radi Allaha izvršavajte! A ako budete spriječeni, onda kurbane koji vam se nađu pri ruci zakoljite, a glave svoje, dok kurbani ne stignu do mjesta svoga, ne brijte. A onaj među vama koji se razboli ili ga glavobolja muči, neka se postom, ili milostinjom, ili kurbanom iskupi. Kad budete slobodni, obavite umru do hadža i zakoljite kurban do koga možete lahko doći. A onaj ko ga ne nađe neka posti tri dana u danima hadža i sedam dana po povratku, to jest punih deset dana. To je za onog koji nije iz Meke. I bojte se Allaha i znajte da On teško kažnjava.“
(Kuran, el-Bekare, 196.)
U jednom hadisu Muhammed, a.s., blagosilja hadžije, gazije te skromne i povučene ljude koji se brinu o svojim porodicama. To su ljudi zadovoljni s malo dunjalučkih dobara, jer ih vjera čini stabilnim, veselim i nasmijanim.
„Blago onom ko zanoći kao hadžija, a osvane kao gazija. Takav živi poviučeno, zauzet je brigama oko porodice i ne ispoljava svoje nevolje. Zado¬voljan je s malo ovosvjetskih dobara i ulazi ii kuću, među svoju porodicu, veseo i nasmijan, a takav i odlazi od njih.“
(Isto, strana 235, hadis br. 1019)
Muhammed, a.s., potiče vjernike da ustraju u obavljanju hadža i umre, jer to su dva obreda koja otklanjaju siromaštvo i grijehe.
„Ustrajte u vršenju hadža i umre, jer ova dva ibadeta otklanjaju siromaštvo i grijehe kao što vatra uništava hrđu s gvožđa.“
(Isto, strana 23, hadis br. 55)
Hadž je, kako je već rečeno, u osnovi odziv na Allahov poziv - telbija. Telbija znači izgovoriti: „Lebbejk, Allahumme lebbejk! Lebbejke la šerike leke lebbejk! Inne-l-hamde ve-n-ni’mete ve-l-mulke lek! La šerike lek!“ (Odazivam Ti se, Go¬spodaru, odazivam! Odazivam Ti se -Ti nemaš nikakva druga - odazivam Ti se. Tebi pripada svaka hvala, blagodati i vlast! Ti nemaš /u tome/ druga!)
Stoga je najveća dužnost hadžije da pazi kakvom će zaradom obavljati hadž, svojom ili tuđom imovinom. Hadžiji s haram imetkom Allah se ne odaziva, i nikada mu hadž neće biti primljen kod Allaha, dž.š.
„Kada čovjek obavlja hadž s nedozvoljeno zarađenim novcem pa rekne: Lebbejke! (tj. odazivam Ti se, Allaha) - Uzvišeni mu Allah odgovori: La lebbejke ve la sadejke! (ne, ti se nisi odazvao, i nisi postigao sreću).“
(Isto, strana 67, hadis br. 280)
Prema kazivanju Muhammeda, a.s., za pravilno i potpuno, isključivo u ime Allaha, dž.š, obavljen hadž i umru nema druge nagrade osim dženneta.
„Zajedno izvršite hadž i umru, jer ova dva ibadeta otklanjaju siromaštvo i grijehe kao što vatra odstranjuje hrdu s gvožda i prečišćava zlato i srebro.“
„Za mebrur hadž (tj. za pravilno i potpuno izvršen hadž) nema druge nagrade osim dženneta.“
(Isto, strana 148, hadis br. 657)
Umjesto džihada, starije, iznemogle, maloljetne i slabe osobe, kao i žene, trebaju obaviti, ako imaju mogućnosti, hadž i umru. Nagrada im je u tom slučaju kao i borcu na Allahovom putu.
„Džihad starih (iznemoglih), maloljetnih, slabih i žena - to je hadž i umra (tj. ako obave hadž i umru, bit će nagradeni kao da su se borili na Allaho¬vom putu).
(Isto, strana 172, hadis br. 753)
Za obavljen hadž Alejhisselam garantira bereket u imovini, opskrbi i od Allaha veću nafaku.
„Obavite hadž, pa će vam Allah dati bogastvo i bereket u imovini i opskrbi; putujte po svijetu, pa ćete biti zdravi.“
(Isto, strana 175, hadis br. 7)
U najbolja djela spadaju iman, džihad i hadž.
„Ashabi su pitali Allahova Poslanika koje je Ijudsko djelo najbolje. Vje¬rovanje u Allaha i u Njegove poslanike, odgovorio je Poslanik. A zatim? - pitali su ashabi. Boriti se na Allahovom putu, odgovorio im je on.
A poslije toga?, pitali su ashabi po treći put. Iskreno, u ime Allaha obav¬ljeni hadž, odgovorio je Alejhisselam.“
(Isto, strana 217, hadis br. 933)
Ko ima nijjet, a ima i mogućnost da obavi hadž, treba to odmah učiniti, a ne otezati.
„Ko namjerava izvršiti dužnost hadža, a bude u mogućnosti da to učini, neka požuri (dok se nije pojavio razlog koji će ga spriječiti).“
(Isto, strana 343, hadis br 1533)
Pohvalno je, ko ima mogućnosti, obaviti hadž i za svoje roditelje.
„Onoga ko obavi hadž za svoje roditelje ili za njih oduži dugove Allah će oživiti na Sudnjem danu medu dobrim i odabranim ljudima.“
(Isto, strana 335, hadis br. 1604)
Obavljanje hadža i posjeta Alejhisselamovoj džamiji u Medini ima poseban značaj. Zato, uglavnom sve hadžije, mada to ne spada u obrede hadža, borave u Medini i obilaze Alejhisselamovu džamiju.
„Ko obavi hadž i posjeti moj mezar, smatrat će se kao da me je živog posjetio.“
(Isto, strana 335, hadis br. 1605)
„Alejhisselam je zabranio obavljanje umre prije negoli se obavi hadž.“
(Isto, strana 394, hadis br.1827)
Jedini džihad u kome se ne može poginuti, po hadisu, jeste hadž. „Dođite u džihad u kojem nema pogibije, a to je hadž.“
(Isto, strana 399, hadis br. 1856)
Značaj Meke i mubarek mjesta
Grad Meka, njena okolica i sva mubarek, sveta, blagoslovljena i obredna mjesta hadža sa stajališta ekonomije, privrede, prirodnih resursa i bogatstava pred¬stavljaju pustinjske, kamenite, nikada plodne, beskorisne i puste doline. Što se tiče Meke, Mine, Muzdelife i Arefata, to su kamenite doline u središtu velike pustinje.
„A kada je Ibrahim zamolio: Gospodara moj, učini ovo mjesto sigurnim gradom i snabdij plodovima stanovnike njegove, one koji budu vjerovali u Allaha i u onaj svijet!-On je rekao: Onome koji ne bude vjerovao dat ću da neko vrijeme uživa, a onda ćuga prisiliti da tute u paklenu vatru - a groznoće ona prebivalište biti!”
(Kuran, el-Bekare,126.)
Za Meku se Ibrahim, a.s., moli Allahu, dž.š., da je učini sigurnim gradom, gradom mira, selama, hodočašća i dove samo Njemu. Ibrahim takoder moliAllaha, d2.š., da snabdije stanovnike njezine opskrbom, hranom i plodovima. Ni Meka ni Arefat ni Muzdelifa ni Mina nisu stvoreni niti za privredu niti za poljo¬privredu niti za industriju niti za voćarstvo ni za stočarstvo, nego jedino i isk¬ljučivo za obrede hadža. Materijalno, to su pusta, a vjerski - to su sveta mjesta. To su mjesta pustinjskog kamena, sunca i suše, ali i mjesta imana, islama, vjerovjes¬nika, obreda, istine i pravde.
Mada je Meka pusta, neplodna, mrtva kamena kotlina, u kojoj se nikada ništa ne sije, u kojoj se ne ore niti od plodova i usjeva bilo šta rada i raste, to je grad i kraj koji je Allah, dB., odazivajući se dovi lbrahima, a.s., učinio opskrbljenim hranom i raznovrsnim plodovima i usjevima, voćem, povrćem, vodom i mlijekom. To je grad i kraj prema kome je Allah, dž.š., uči do naklonim srca svih vjernika na svijetu.
„Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini ii kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Svetog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njirna i opskrbi ih raznim plodovima, da bi zahvalni bili.“
(Kuran, Ibrahim, 37.)
To je, također, kraj koji je uvijek siguran i miran.
„A kada Ibrahim reče: Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim, i sačuvaj i mene i sinove moje od klanjanja kumirima.”
(Kuran, Ibrahinn, 35.)
To je i mjesto u kome od Muhammeda, a.s., pa, inšallah, do Sudnjeg dana nikada više neće živjeti ni kafiri ni mušrici niti će se u Meki i oko nje nalaziti kumiri. Svrha Meke, Arefata, Muzdelife i Mine jeste da budu i do Sudnjeg dana ostanu obredna mjesta hadža. To je njihova svrha i smisao od dana njihovog stvaranja. Mnogi narodi imaju svoja sveta mjesta i svetilišta koja se zovu Benares, Goja, Atos, Hilandar, Rim, Lurd, Jerusalem, ali veličinu, značaj, životvornost, smisao i ulogu Meke, Arefata, Muzdelife i Mine nema niko. Oni su neizmjerljivi i neusporedivi s bilo kojim mjestom u svijetu, zato što je Allah, dž.š., odredio da ta mjesta budu ono što jesu.
„Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednoin času noći preveo svoga roba iz Hrama svetoga u Hram daleki, čiju smo okolicu blagoslovili, kako bismo mit neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi.“
(Kuran, el-Isra, 1.)
Meka je grad kojim se Allah, dž.š., zaklinje na nekoliko mjesta u Kuranu. Taj grad veliki je Allahov znak, dokaz, putokaz i milost svim ljudima i svim svjetovima.
„Tako mi smokve i masline, i Sinajskegore, igrada ovog, sigurnog...“
(Kuran, et-Tin,1.-3.)
„Kunem se gradom ovim, - a tebi će biti dopušteno sve ii gradu ovom.“
(Kuran, el-Beled,1. i 2.)
Ovi ajeti, u kojima se Allah, dž.š., zaklinje, odnose se na Meku. Meka je grad hadža, Kabe ili Bejtullaha, Ibrahima, Ismaila i Muhammeda, a.s., i, konačno, grad objave Kurana, a.š.
Meka je, i to treba znati, najdraže mjesto Muhammedu, a.s., na ovome svijetu.
„Allah zna da si ti, o Meko, meni najdraže mjesto na Zemlji, i da me tvoji stanovnici ne izgone iz tebe, ja te nikada ne bih napustio.“
Budući da je Muhammed, a.s., u toku Hidžre morao napustiti Meku, što mu je bilo teško i mučno, te je veoma često sanjao taj rodni grad, Allah, dž.š., smilovao se i učnio da se u ramazanu osme godine po Hidžri nakon osam godina sa svojim ashabima vrati i osvoji Meku. Tako se ispunio njegov san o povratku u Meku.
„Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete sigurno u Sveti hram ući sigurni - ako Allah bude htio - neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha. On je ono što vi niste znali znao, i zato vam je, prije toga, nedavnu pobjedu dao.“
(Kuran, et-Feth, 27.)
Time je Vjerovjesnik s ashabima do Sudnjeg dana očistio Kabu od kumira. Posebna vrijednost Alejhisselamovog oslobodenja Meke leži u tome što je to oslobadanje i ulaženje u grad proteklo bez ijedne prolivene kapi krvi, a kamoli rane ili mrtve glave. Kada se ima u vidu sve ovo, kao i mržnja mekanskih pogana prema islamu, Muhammedu, a.s., i muslimanima, onda se ulaz u Meku na ovakav način može tumačiti isključivo Allahovom svemilošću, mudrošću i sveznanjem.
„On je zadržao ruke njihove od vas i vage od njih usred Meke, i to nakon što valn je pružio mogućnost da ih pobijedite - a Allah dobro vidi ono što vi radite. Oni ne vjeruju i brane vam da pristupite Časnoln hramu, i da kurbani koje vodite sa sobom do lnjesta svojih stignu. I da nije bilo bojazni da ćete pobiti vjernike, muškarce i žene koje ne poznajete, pa tako, i neznajući, zbog njih sramotu doživjeti - Mi bismo vam ih prepustili. A nismo ih prepustili ni zato da bi Allah u milost Svoju uveo onoga koga hoće. A da su oni bili odvojeni, doista bismo bolnom kaznom kaznili one među njima koji nisu vjerovali. Kad su nevjernici srca svoja punili žarom, žarom poganskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ih da ispu¬njavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici - a oni i jesu najpreči i najdostojniji za to - a Allah sve zna.“
(Kuran, el-Feth, 24.-26.)
Ono čime je Allah najviše naoružao Poslanika i njegove ashabe u toku os¬lobodenja Meke i čišćenja Kabe od idola bila je smirenost koju je Allah spustio na srca vjernika. Zna se da je Muhammed, a.s., preko Ebu Sufjana oglasio da su životi i imovina mekanskih mušrika koji se budu sklonili u harem Kabe ili u Ebu Sufjanovu kuću zagarantirani i da im se ništa nee desiti. Ispunjavajući svoje obećanje i vjernost Allahu, muslimani predvodeni Muhammedom, a.s., ulaze u Meku sa četiriju strana, a da ništa ni od koga nisu ni uzeli ni ukrali niti su čija vrata provalili. Taj ulazak promatrala je i Hinda, žena Ebu Sufjanova, inače ogorčeni neprijatelj Muhammeda, a.s., i muslimana, žena koja je našla plaćenika da ubije hazreti Hamzu na Uhudu. I kada je to sve vidjela, obraća se svom mužu riječima: „Muhammed i njegova vojska ispuniše svoje obećanje, ne provališe ničiju kapiju i ne pokradoše niti opljačkaše ikoga.“ Na to joj muž Ebu Sufjan, koji je već bio primio islam, odgovori: „Ženo moja, Muhammed, a.s., i njegova vojska ne osvajaju gradove i kapije, nego ljudska srca i duše.“ Tako je i bilo, jer je islam na takav način za pola stoljeća od kufra i širka oslobodio, neprijatelji islama rekli bi - osvojio pola svijeta.
Novo 
Bosna i Bošnjaci, Bosanski Krstjani ili Babuni, Etničko Porijeklo Bošnjaka, Odnos Bošnjaka Prema Osmanskom Carstvu i Državi, Uzimanje Bošnjaka u Adžami-oglane, Afirmacija Bošnjaka u Političkom životu Osmanskog carstva, Naseljavanje Bošnjaka u Podunavlje - Undžurovinu...
Opcenito
Bosna i Bosnjaci
Novosti
- Bosna i Hercegovina
- Svijet
- Lifestyle
- Zdravlje
- Zanimljivosti
Since 2008