Bosna i Bošnjaci
Preuzeto sa igbd . eu
Kao zemlja koja leži na raskrsnici puteva Istok-Zapad, Bosna je još od ranoga srednjeg vijeka kao granična zemlja između Bizantije i Franačke države bila područje sukobljavanja pravoslavne i katoličke crkve. Između njih je stoljećima stajala autonomna Crkva bosanska čiji su sljedbenici sami sebe nazivali bosanskim krstjanima - bogomilima, patarenima, babunima ili katarima. Najstariji dokument o bogomilskoj sekti u Bosni je pismo kneza Vukana, mlađeg sina Stevana Nemanje, koje je godine 1199. poslao papi Inoćentiju III moleći ga da mu pošalje svoje poslanike sa kojima bi uredio crkvene i državne odnose.
U tom pismu on navodi papi kako ne maleno krivovjerstvo niče u Bosni i da je sam ban Kulin sa svojom ženom, sestrom, mnogim rođacima i još 10.000 ljudi prešao u krivovjerstvo. Na to pismo papa 1200. godine piše mađarskome kralju Emeriku da pomogne istrjebljenje krivovjerstva u Bosni. Da bana od toga odvrati, 1203. godine u Bosnu je stigao papin izaslanik Bernard i kapelan Ivan de Casamaris pred kojima su se mnogi pravci u ispovijedi formalno odrekli krivovjerstva. Mnogi latinski izvori izričito tvrde da se u Bosni i Hercegovini još od druge polovine 12. vijeka raširilo patarensko učenje.
Poslije bana Kulina, Bosna je postala veoma ozloglašena zbog uspjeha bogomilskoga učenja. Zato papi u više mahova pišu kako u Bosni heretici (patareni) jako ispovijedaju svoju vjeru i traže protiv njih prave krstaške ratove, pogotovu poslije uništenja patarena, katara, valdenza, albigenza i templara 1321. godine u Italiji i južnoj Francuskoj.Tada je Bosna postala najjača zemlja u učenju Crkve bosanske, koje je smetalo katoličanstvu i pravoslavlju kao hereza. U vrijeme bana Stjepana I (1323.-1353.) i kralja Tvrtka I (1353.-1391.) učenje Crkve bosanske je nesmetano obavljano. Tek kada bosanska država slabi, predstavnici Crkve bosanske postaju aktivniji. U tu svrhu šalju učitelje u Bosnu, da ovdje savršeno i potpuno nauče nauku od učitelja koji stanuje u mjestu što se zove Bosna. U tu svrhu šalju se u Bosnu papini izaslanici i misionari još tokom 14. stoljeća u desetak navrata.
Bosanski kralj Stjepan Tomašević (1443.-1461.), prihvativši katoličku vjeru 1446. godine, živio je i radio na tome da pristaše Crkve bosanske povrati katoličkoj vjeri. O ovm učenju je važan dokument carigradskog patrijarha Genadija II Skolarija (1453.-1459.) sinajskim kaluđerima u kojem iznosi tvrdnju da je pravoslavni vladika u zemlji hercega Stjepana obratio mnoge od kudugera (bogomila) u Pravoslavnu crkvu. Veoma interesantan je testament gosta Radina napisan 5. januara 1466. godine gdje kaže da su sljedbenici ovoga učenja činili ustupke kršćanima. Vjernici Crkve bosanske se dijele na posne i mrsne ljude, prave vjernike koji se u svemu pridržavaju ovom učenju i one koje se u potpunosti ne pridržavaju. Vjernici su uz nedjelju obilježavali i petak.
Nisu samo pape i Zapad progonili pristalice Crkve bosanske koje su na Zapadu nazivali patareni - babuni. To je činio i Istok, Bizantija, preko Raške i Nemanjića. Da bi učvrstio pravoslavlje u svojoj zemlji, Stevan Nemanja (1167.-1196.) je nemilosrdno progonio i iskorjenjivao bogomile. Progonio ih je, plijenio im imanja, kažnjavao ih, čak ih je i žive spaljivao, a njihovom učitelju je dao odrezati jezik. Uništavao je i spaljivao njihove knjige. Progonjeni bogomili - babuni, patareni, katari, alibigenzi, templari bježali su iz Srbije na sve strane, a najviše se spasilo u susjednoj Bosni, ali su i u njoj bili progonjeni od pape i Ugarske. Za sve ove radnje i postupke Nemanja je uspio dobiti pristanak na Saboru u Rasu koji je pristao na uništavanje bogomila u njegovoj državi. Sve se ovo događalo između 1172. i 1180. godine. Uprkos tolikim progonima i uništavanju, bogomila je bilo u srpskoj državi i u doba cara Dušana (1331.-1355.) godine jer članom 85. Dušanova Zakonika kažnjava se babunska riječ. Osjećajući ugroženom ne samo svoju vjeru, već i državnu samostalnost, bosanski su krstjani (babuni, bogomili) osjetno razvili nacionalnu crtu, pa su svoju vjersku zajednicu prozvali narodnom i bosanskom, a sebe pak, pravim dobrim Bošnjanima. Protiv bosanskih krstjana vođena je inkvizicija kao i protiv katara, patarena, albigenza i templara u Italiji i južnoj Francuskoj.
Bosanski Krstjani ili Babuni
Preuzeto sa igbd . eu
Učenje Pavla (pavličana) je čisto i pravo Božije jedinstvo, Isus je po njemu Božiji rob i poslanik kao i drugi vjerovjesnici. Bog ga je stvorio u utrobi Merjeme bez muškarca. On je čovjek, a u njemu nema nikakva božanstva. Prema Pavlu, Bog je samo jedno lice. Tezu da je bitni uzrok prelaska bogomila na islam i to što je između te dvije vjere bilo dodirnih i sličnih tačaka usvajaju mnogi naši i strani historici. Tako Tomas Arnold u Povijesti islama piše: Mi smatramo da je ovakva pretpostavka da su bogomili prešli na islam da bi se povratili u svoju vjeru čim im se za to ukaže prilika samo nagađanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne može osloniti. Mi smatramo jačim razlogom to, što su bogomili, pomiješani sa muslimanima, bili skloni islamu radi mnogih tačaka u njihovom vjerovanju, koje su slične s islamskim učenjem. Bogomili su odbacivali obožavanje Marije, ustanovu krštenja, nisu se htjeli krstiti i odbacivali su sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili i smatrali ga idolopoklonstvom. Odbacivali su kipove i ikone, upućivanje molitvi slikama, kipovima svetaca i relikvijama. Protivno katoličkim crkvama koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali satanske trube. Vjerovali su da Isus nije lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomično slagali sa Kuranom. Osuđivanje alkohola i sklonost asketskom životu i skromnost spadaju u ove okolnosti koje su poslužile zbližavanju bogomila sa islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Često su padali na koljena i izražavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji izgleda da nije trebalo velike preinake.
Bogomila je u Bosni bilo čak i u 19. stoljeću. U katoličkom shematizmu (pregledu) hercegovačke biskupije iz 1867. godine piše da je u selu Dubočanima islam primila porodica Helež, koja bijaše posljednji sljedbenik bogomilske zanesenosti. Prema izjavi fra Grge Martića (1822.-1905.), još poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine bilo je na Neretvi 16 bogomilskih domova. U Narodnom blagu Mehmed Ljubušak bilježi: Oko Rame i Neretve ima i dan danas muhammedanskih seljaka koji su sačuvali neke molitve iz bogomilskih vremena pa ih u obiteljskim krugovima naizust mole. Postoji predaja da su mještani sela Novalići iz Vrdolja (kod Konjica) tako prezime dobili, jer su kasno primili islam. Kuća Milišića kod Umoljana je posljednja koja je primila islam. Ibrahim-beg Bašagić slao je silom hodže u Drežnicu, jer tamošnji seljaci nisu imali pojma o islamu. Niže su njihove bogomolje. Svi svećenici su se nazivali strojnici. Niži strojnici nazivani su starci, a viši gosti. Na čelu crkvene hijerarhije stajao je did.
Etničko Porijeklo Bošnjaka
Preuzeto sa igbd . eu
Velike seobe naroda, kojima se završava stari vijek, nisu izmijenile individualnost Bosne. Prije svega, te seobe su ostavile u Bosni malo tragova. Dolazak Slavena na teritorij Bosne doveo je samo do izvjesne simbioze prastaroga bosanskog stanovništva sa Slavenima. Južni Slaveni su u svoju današnju postojbinu došli kao jedna amorfna neorganizirana masa. Do formiranja stanovništva Bosne dolazi stapanjem kompaktnih ilirskih plemena sa novopridošlom slavenskom masom koja je bila mnogobrojnija, budući da je cijelome stanovništvu Bosne uspjela nametnuti slavenski govor. Još do dana današnjega sačuvalo se u kulturi domaćega bosanskog stanovništva dosta starih ilirskih elemenata, što znači da je i ilirski sloj bio od velike važnosti.
Pred osmansko osvajanje Bosna je bila nastanjena najviše Slavenima koji su pripadali trima vjerskim grupama. Sigurno je da su islam i individualno i masovno primali pripadnici sve tri religije, ali prije svega bosanski krstjani. Primanje islama jeste bilo veliko, ali to je uvijek bio i individualni čin zato što je to bio ma koliko masovan isto toliko i postepen proces. To možda najbolje potvrđuje činjenica da je Bosanski ejalet (pašaluk), uspostavljen tek krajem 16. stoljeća (1580. godine) kada je na području staroga bosanskog kraljevstva muslimansko stanovništvo postalo apsolutnom većinom. Od tada su carske naredbe koje su se odnosile na evropske osmanske posjede posebno uručivane bosanskome veziru ili valiji. Tako etnički i historijski razvitak Bošnjaka na vjekovnom rodnom tlu dobija zamah u prvoj polovini 15. stoljeća sa postepenim osvajanjem Bosne i Hercegovine od strane Turaka Osmanlija i širenjem islama, odnosno asimiliranjem islamske civilizacije. Asimiliranje islamske civilizacije vrši se na srednjovjekovnoj bosansko-slavenskoj etničkoj podlozi i bosanskom jeziku, te na zatečenoj materijalnoj kulturi koja je vremenom znatno prožeta i obogaćena elementima proisteklim iz duge tradicije urbanoga života na islmaskome orijentu. Tako je nastala jedna sasvim nova islamska duhovna nadgradnja, koja je kroz dužu povijesnu evoluciju odredila bošnjačko nacionalno biće naspram ostalih Južnih Slavena istoga jezika, ali različitog vjerskog i kulturno-političkog iskustva. U formiranju bošnjačkog etnosa važna uloga pripada i migracijama na relaciji sa Slavonijom i Ugarskom, Likom, Bokom Kotorskom, Dalmacijom, Srbijom i Crnom Gorom. U etnogenezi Bošnjaka važan je udio stranih etničkih skupina. Pri tome dolaze u obzir dodiri i asimilacije sa Turcima Osmanlijama i drugim etničkim skupinama izvan Balkana, slaveniziranim vlaško-romanskim stanovništvom, Albancima, Ciganima (Romima), Sasima i drugim narodima.
Odnos Bošnjaka Prema Osmanskom
Carstvu i Državi
Preuzeto sa igbd . eu
Ideja nacionalne države, koja je, kao i nacija, tvorevina iz kraja 18. i početka 19. stoljeća prvi put se na Balkanu javlja u toku Prvog srspkog ustanka. Dotadašnje teorije države imale su univerzalističko poimanje. U tom duhu smatralo se da je jedino Rimsko carstvo zakoniti, a Bizantijsko carstvo samo njegov legitimni nasljednik. Carigrad se smatrao novim Rimom. Ono ima da ujedini sve kršćanske države, koje su mu hijerarhijski podčinjene.
Bizant je vaseljensko carstvo, dakle jedino kršćansko na svijetu. Zato se odricalo legitimnost krunidbi Karla Velikog za cara kao i proglašenjima svih drugih carstava. Doktrina o moskovskim knezovima i carevima kao nasljedinicima bizantijske vlasti i o Moskvi kao trećem Rimu, također potiče od ove ideje o svjetskoj vlasti. Istu ideju, prema historičaru Mehmedu Inalžiku, slijedi i Mehmed II El-Fatih. Zauzevši Carigrad, on je smatrao da u svojoj ličnosti objedinjuje islamsku, tursku i rimsku tradiciju u jedan univerzalni suverenitet. S ciljem da Istanbul učini središtem svjetske imperije, on imenuje Gemadija za grčkog pravoslavnog patrijarha 1454. godine. Sa istom intencijom i ciljem dovodi u Istanbul jermenskog patrijarha 1461. godine, te glavnoga rabina 1463. godine. Univerzalistički karakter države među muslimanima najviše je naglašen u islamskoj doktrini o hilafetu. Država se, prema stavovima mnoge uleme, tretira kao vjerska ustanova, a pravni propisi i norme su vjerski obligatorne. Počevši od Selima I (1512.-1520.) koji je, zauzevši Egipat, Arabiju, Siriju, Palestinu, Irak i veliki dio Perzije, sebi pribavio titulu zaštitnika Mekke i Medine i čuvara hodočasničkih puteva, a u Istanbul prenio znamenja koja su smatrana simbolom hilafeta, nastojalo se vjerozakonski legitimirati pravo na hilafet osmanskih sultana. Hilafet se od Selima I vezao sa osobom sultana. Tek od kraja 18. stoljeća počinje se, pod uticajem Evrope, razlikovati duhovna i svjetovna vlast halife - sultana. Osmanska Carevina, kao tada najveća islamska država, smatrala je prirodnim da treba uzeti pod svoje okrilje sve narode koji slijede islam (darul-islam). U ovom smislu postavljana je pozicija Bosne kao bedema islama. Bošnjaci su kao serhatlije - graničari trebali čuvati, a po potrebi ginuti za din - vjeru i devlet - državu. Dosljedno toj logici borba za Osmansku carevinu je skoro isto što i borba za islam. Istom sviješću prožeta je i cjelokupna epska narodna poezija Bošnjaka. Sultan je u toj poeziji car-halifet, svečano kolino. Formiralo se, saglasno srjednjovjekovnim konceptima, shvatanje da samo sultanu pripada počasna titula cara, dok su svi ostali vladari samo kraljevi. U Evropi ima sedam kraljeva - njemački, francuski, engleski, moskovski, kralj Latin, dužd - mletački i leh - poljski kralj. To su duveli, sve sedam duvela. Oni su izvan vlasti sultana, ali je sultan car i tih sedam duvela - kraljevi a sve što je izvan toga nema karakter i atribut države. Shvaćanje o islamskoj državi, kao vjerskom imperativu, imalo je dalju konzekvencu - stanovište da muslimanima uoće nije dozvoljeno živjeti u nemuslimanskoj državi. Masovno, dobrovoljno iseljavanje Bošnjaka u Tursku poslije austrougarske okupacije obrazlagano je i opravdavano tvrdnjom da muslimanima nije dozvoljeno živjeti pod austrougarskom vlašću (kao kršćanskom). Dolaskom Osmanlija na Balkan dio južnih Slavena primio je islam, što je usmjerilo njihov budući politički razvoj. Sa prihvatanjem islama, ti južni Slaveni prihvatili su u isti mah i osmansku državnu ideju. Prihvatanje osmanske državne ideje bila je neminovna posljedica primanja islama. U islamskoj dražvi islam je vladajuća i sveobuhvatna doktrina. Ipak, za razliku od srednjovjekovnoga evropskog shvatanja i osnovnog principa cuius regio illius religio - čija je zemlja onoga je i religija, u islamskoj državi priznaju se i nemuslimani u statusu zimijja - štićenika islamske države. Vjerske, nemuslimanske zajednice - milleti ili konfesije, imale su u određenom smislu status personalne autonomije i u vjerskim pitanjima sudilo im se po njihovom vjerozakonu. Vjera islam i islamska država priznaje kršćane, hrišćane i Jevreje kao Ehlu-kitab - sljedbenike Knjige, priznaje njihove poslanike Mojsija i Isusa, vjerske knjige Toru i Jevanđelje i njihove konfesije. S druge strane, Jevreji, kršćani i hrišćani nikada nisu priznali Kuran kao Božiju objavu, Muhammeda a.s. kao Poslanika, islam kao objavljenju vjeru i muslimane kao pravovjernike. Iz tih razloga je njihov status u islamskoj državi po pravilu uvijek isti i siguran što se tiče zaštite života, časti, imovine i vjeroispovijesti, dok je status muslimana u neislamskoj državi po pravilu različit, nesiguran, i često krajnje opasan što se tiče zaštite života, časti, imovine i vjeroispovijesti. Dok njih islam, muslimani i islamska država priznaju, oni muslimane u najboljem slučaju samo toleriraju. Muslimanima od nemuslimana ne treba tolerancija, već priznanje koje vodi ravnopravnosti u različitosti. To bi isključilo asimilaciju i dominaciju, a uspostavilo koegzistenciju kao jedini pravi međuljudski odnos. U doba Osmanske carevine Katolička crkva je ideale bosanske države podredila Mađarima i Papi. Pravoslavna crkva se, ovisno od prilika, ponašala različito. Pojedini manastiri u pojedinim razdobljima su davali Osmanlijama u vojnim pohodima džebelije - oklopnike. Nepobitna je činjenica da su hrišćani Osmanlijama davali vojne redove, martoloze, derbendžije i džebelije.
Uzimanje Bošnjaka u Adžami-oglane
Preuzeto sa igbd . eu
Crkvi bosanskih krstjana, koja je bila u punom rastrojstvu nakon nasilnog pokrštavanja i konfiskacije imovine 1459. godine od Tomaša sultan Fatih je vratio imanja ukoliko se na njih vrate dobri krstjani. Bošnjacima koji su prešli na islam Fatih je, osim sarajevske Muafname, ukazao još jednu povlasticu. To je da se djeca Bošnjaka koji su prihvatili islam, primaju u adžami-oglane - vojne škole za dvorske službe i službu u jeničarskim jedinicama. Istu privilegiju imali su albanski muslimani i Abhazi na Kafkazu. U principu (i po pravilu) u adžami oglane primana su zarobljena kršćanska djeca koja su prihvatala islam. Djeca Bošnjaka, Albanaca i Abhaza (potur-oglani i sunnetli-oglan) primana su u adžami oglane "samo ako to dobrovoljno žele". Tekst Jeničarskog zakona ističe da su sami Bošnjaci, primivši islam, zatražili od sultana Fatiha da se "iz naše zemlje kupe adžami-oglani. Dobrovoljno slanje djece Bošnjaka, Albanaca i Abhaza u adžami oglane otvorilo im je mogućnost za pristup do najviših položaja širom Carstva i u svojoj domovini. To će imati za posljedicu da veliki broj Bošnjaka i Albanaca dostignu visoke položaje u Carevini od 15. do kraja 19. stoljeća.
Afirmacija Bošnjaka u Političkom
životu Osmanskog carstva
Preuzeto sa igbd . eu
Od Fatihova zauzimanja Bosne uticaj Bošnjaka postaje znatniji i jači u životu Osmanske carevine. Jedan od prvih Bošnjaka koji se koristio Fatihovom povlasticom bio je Jakub paša. Došavši jednom pred sultan Mehmeda dobio je zatim odgoj kod tog sultana. Jakub paša kao vojskovođa komanduje vojskom i odnosi pobjedu na Krbavskom polju 1493. godine.
Ujedno, on postaje jedan od prvih predstavnika Bosne na Porti u Istanbulu. Zbog islamskog principa da se na položaje u Carevini dolazi prema sposobnostima, a ne prema pripadnosti privilegiranim staležima, veliki broj Bošnjaka dospjeli su na Porti i širom Carstva na najviše položaje u funkciji velikih vezira, begler bega, kadiaskera, jeničar agasija, defterdara, carskih kapidžija, namjesnika, vezira, paša, muftija, muderrisa, književnika, kadija i šejh-ul-islama. Samo u periodu od 1544. do 1612. godine slijedeći Bošnjaci su bili veliki veziri - sadri azami:
1. Rustem paša Opuković (1544.-1560.)
2. Semiz Ali paša Pračić (1560.-1564.)
3. Tavil Mehmed paša Sokolović (1565.-1579.)
4. Sijavuš paša, u tri navrata vezirovao sedam godina, umro 1594. godine
5. Ibrahim paša, novošherlija, u tri navrata vezirovao četiri godine, umro 1600. godine
6. Javuz Ali paša Malkoč, umro 1604. godine
7. Lala Mehmed paša Sokolović, umro 1607. godine
8. Derviš paša Sokolović, umro 1607. godine
9. Kujundži Murat paša, (1607-1611.)
Veziri sa četiri tuga
1. Pertev paša 1562. godine
2. Lala Kara Mustafa paša Sokolović 1580. godine
3. Halil paša 1594. godine
Veziri s tri tuga
1. Kara Mustafa paša Jurjević 1538. godine
2. Sinan paša Opuković 1553. godine
3. Kara Osman han 1554. godina
4. Pijale paša 1574. godine
5. Mustafa paša Sokolović, pogubljen 1574. godine
6. Ferhat paša Sokolović, stradao u atentatu 1590. godine
7. Hasan paša Sokolović, gazi 1598. godine
8. Gazi Hasan paša Tiro, 1602. godine
9. Ibrahim han Sokolović, (Begler-beg bosanski) 1609. godine
10. Ahmed paša Dugalić, 1612. godine
Veliki admirali - kapudan paše
1. Sofi Ali paša (namjesnik u Egiptu 1562. godine)
2. Murat paša Sokolović, poginuo u Jemenu 1569. godine
3. Oludž Hasan paša - kapudan-paša, 1587. godine
4. Halil paša Lipčanin, umro 1590. godine
5. Gazi Hasan paša Predojević, poginuo kod Siska 1593. godine
6. Husein paša Bajramagić (bosanski begler-beg) 1594. godine
7. Mehmed paša Kljunović, poginuo u Ugarskoj 1600. godine
8. Derviš paša Bajezidagić, poginuo na Otoku sv. Margarete 1601. godine
9. Mustafa paša Sokolović, namjesnik u Budimu 1605. godine
10. Mustafa paša Olovčić, (bosanski begler-beg)
Bosanski namjesnici sa titulom beg
1. Malkoč beg (Dugalić) 1553. godine
2. Hamza beg Biharović 1557. godine
3. Sinan beg Bajramagić 1562. godine
U ovom razdoblju od 68 godina Bošnjaci su dali devet velikih vezira - sadri azama - sa pet tugova, tri vezira sa četiri tuga, deset vezira sa tri tuga, deset namjesnika u pokrajinama, dok su trojica bili bosanski namjesnici s titulom beg sa dva tuga. Dakle, radi se o trideset pet Bošnjaka sa najvišim državnim i vojnim zvanjima u polustoljetnom razdoblju kada je Osmanska carevina bila na vrhuncu svoje moći. Koliko su Bošnjaci bili uključeni u politički život Osmanske carevine svjedoći činjenica da je od 264 bosanska namjesnika u doba Osmanske carevine bilo 63 Bošnjaka. U knjizi Znameniti Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini Bašagić je najbrojio 689 Bošnjaka i drugih Južnih Slavena.
Naseljavanje Bošnjaka u Podunavlje -
Undžurovinu
Preuzeto sa igbd . eu
Pobjedom na Mohaču 1526. otvoren je put Osmanima u Podunavlje. Na to se nadovezala kolonijalizacija Bošnjaka u novoosvojene krajeve. Za Carevinu ta kolonijalizacija je imala strateški značaj zato što su Bošnjaci već bili primili islam. Zato je vođena smišljena politika da što više Bošnjaka naseli ta područja. U tome se nalazi objašnjenje da je u toku 150-godišnje osmanske vladavine na položaju begler-bega bilo preko 20 Bošnjaka. Naseljavanje Ugarske i Hrvatske bilo je zahvatilo široke mase bošnjačkog stanovništva.
Bošnjačka naselja bila su osobito jaka prema granici, oko Kaniže, Sigeta, Pečuha, Boboče, Vesprima, Višegrada, Ostrogona, Stolnog Biograda, u cijelom Podunavlju, Potisju i u Banatu. U doba osmanske vlasti na zemljištu između Drave, Dunava, Save i Ilove nastala je jedna nova vjerska skupina - muslimani doseljenici iz Bosne i starosjedioci koji su primili islam. Tako se oko 1680. godine na tom prostoru nalazilo približno 115.000 muslimana, 72.000 katolika, 32.000 pravoslavnih i 2.000 Mađara.
Evlija Čelebija 1660. godine bilježi da se u Pečuhu govori bosanskim jezikom a svi stanovnici Budima su Bošnjaci. Stanovnici Sigetvara i Kaniže su bijele kože i Bošnjaci. U Šiklošu govore poturski, a u Kaniži znaju nekoliko jezika. U Lici su većina stanovnika u to vrijeme, kao i u Podunavlju, bili muslimani i to doseljenici iz Bosne i starosjedioci koji su primili islam. Sva ova muslimanska naselja, kao i ona u Dalmaciji, nestala su u toku Velikog ili Bečkog rata. Muslimani u istočnom Srijemu dijelom su izginuli, a dijelom se iselili u toku austrijsko-osmanskog rata od 1716. do 1718. godine. Uspomena na Undžurovinu ostala je u bošnjačkim narodnim pjesama, porodičnim predajama, onomastici, drugom folkloru, i u arhitekturi. Postojala je tijesna veza između džamija u Bosni i Hercegovini i Mađarskoj, posebno u drugoj polovini 16. stoljeća. Nije isključena ni mogućnost istovjetnih graditelja i vakifa za pojedine džamije. Zato se turska arhitektura u Madžarskoj može smatrati jednim od regionalnih područja bosanskohercegovačke pokrajine.
Uloga Bošnjaka u Odbrani Osmanskog
Carstva i Bosanskog Ejaleta
Preuzeto sa igbd . eu
U 18. stoljeću Bošnjaci su u tri rata sa Habzburškom monarhijom 1714.-1718., 1737.-1739. i 1788.-1791. godine dali veliki doprinos. Posebno su postigli veliku pobjedu 1737. godine pod Banjom Lukom protiv austrijske vojske. Prije toga car Karlo VI im je zaprijetio da Turci koji htjednu prigrliti kršćansku vjeru mogu slobodno ostati u posjedu sveg svojeg imanja, a oni koji to ne htjednu, nek sele kud im se svidi. U slijedećem ratu, 1788.-1791. godine, poučen porazom iz prethodnog, austrijski car Josip II preko svog feldmaršala garantira muslimanima "neće se dozvoliti da se iko na bilo koji način miješa i upliće u džamije, mesdžide i njihove vakufe i prihode, kao i u imame, šejhove i derviške redove i njihove tekije. Vjerskim predstavnicima i duhovnicima, koje muslimani međusobno izaberu, odredit će se plaće iz državne blagajne". No, uprkos svim obećanjima Austro-Ugarske i drugih zemalja, svaka pobjeda neprijatelja Osmanskog carstva praćena je ustupanjem pojedinih teritorija i iseljenjem muslimanskog stanovništva ili njegovim pokrštavanjem i asimilacijom. Takva je bila sudbina svih muslimanskih naroda na Balkanu - Turaka, Albanaca i Bošnjaka. Bošnjaci su u 18. stoljeću u odbranu Osmanskog carstva 1727. godine poslali na Perziju 5.200 vojnika od kojih se samo desetina vratila kući. Deset godina kasnije 1737. godine otišlo ih je na Rusiju 10.000 i kod Ozije su svi skoro izginuli. Ovome treba pridodati stalne pogranične sukobe i borbe protiv hajduka, uskoka i razbojnika. Nemiri i bune u drugoj polovini 18. stoljeća također su doprinosili ratnoj atmosferi u Bosni. U 19. stoljeću glavna i najveća pobuna Bošnjaka protiv Osmanske carevine je pobuna bošnjačkog begovata 1831. godine na čelu sa Husein kapetanom Gradaščevićem. Druga borba Bošnjaka je otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine. U toku okupacije od 29. jula do 20. oktobra 1878. godine bilo je 60 bitaka a gubici Austrijanaca se procjenjuju na 5.000 poginulih i ranjenih vojnika i oficira. Pred i u toku austrougarske okupacije od bošnjačkih ustanika nije bilo nikakvih ekscesa na nacionalno-vjerskoj osnovi.
Borbe Bošnjaka Protiv Reformi
Tanzimata u Carstvu
Preuzeto sa igbd . eu
Protiv reformi (tanzimat) u Osmanskome carstvu ili tanzimat borili su se Albanci i Bošnjaci. Reformama se, počevši od sultana Selima III, iz temelja mijenjao dotadašnji koncept osamnske države koja je u osnovi imala nadnacionalni karakter. Reformski pokušaji išli su u prvom redu za strogim centralizmom i uvođenjem prosvijećenog apsolutizma, te osiguranjem nadmoći turskoj naciji nad neturskim narodima. Dosljedno tome i u vojnoj ogranizaciji, potpale bi pokrajinske i lokalne vojne snage, koje su činili jeničari i spahije.
Tako koncipirani novi poredak nizami-džedid vodio je do ukidanja starih privilegija koje su, osim Osmana, jednako uživali i muslimani neturskog porijekla. Osmansko carstvo koje je bilo zamišljeno kao univerzalistički islamsko počinje od reforme gubiti taj svoj značaj. Na ovaj način u potpunosti su preobražavani osnovi osmanske države, koncipirane na islamskoj doktrini. Islamski narodi netruskog porijekla na reforme, koje su bile neminovnost, reagiraju formiranjem vlastitih nacionalnih pokreta. To se manifestiralo u protuosmanskim pokrtima Vehabijja u Arabiji, osamostaljivanju Egipta i drugih sjevernoafričkih zemalja i pokret u Siriji pod vođstvom Bošnjaka Džezar Ahmed paše. I na Balkanu su reforme i transformacije Carstva izazvale reakcije muslimanskog stanovništva, prije svih Bošnjaka i Albanaca. U ovom kontekstu treba shvatiti separatističke pokrete Ismail age Trsteničanina, muslimana Bugara u Ruščuku, Ismail bega Sereskog u Serezu, Ali paše Janjinskog u Janjini, Mahmut paše Bušatlije u Skadru i Osman Pazvan oglua (porijeklom iz Tuzle) u Vidinu. Koliko su pobune bile ozbiljne i opasne za Carstvo, vidi se iz službenih izvještaja. Veliki vezir sultanu u izvještaju od 6. septembra do 6. novembra 1792. godine za Mahmud pašu piše da je postao neprijatelj ovog snažnog Carstva. On želi da ruši Carstvo. Toliko se distancirao da je Carstvo spominjao riječima vaša država. U jednom podnesku rumelijskog beglerbega pobuna Pazvan oglua se kvalificira kao težnja da osnuje državu. I ustanak Bošnjaka pod vođstvom Husein kapetana, kao i paralelni ustanak Albanaca pod vođstvom Mahmud pašina nasljednika, Mustafa paše Bušatlije, polazio je od pogrješne premise da je reformama ugrožen koncept osmanske dražve, kao islamske i nadnacionalne. Bio je to i izraz o ugroženosti tradicionalnih neodbranjivih tekovina i privilegija koje je uživao vladajući sloj među Bošnjacima i na selu i u gradu. Otpor i ustanak je bio i suprotstavljanje naglašenoj turcizaciji koja je došla sa reformama. Otporu i pobunama muslimana na Balkanu podršku su dali svi slojevi muslimanskog stanovništva. Što se tiče hrišćanskog stanovništva, pokreti i pobune muslimana Balkana protiv Osmanske carevine, po pravilu nisu uživale njihovu podršku. Za sve pobune i otpore muslimanskih naroda u Aziji, Africi i na Balkanu može se navesti generalna slabost - nisu vodili računa o vanjskim okolnostima i opasnostima, te o tome šta će se dogoditi ako se oslobode osmanske vlasti. U biti, pored pozitivnih poteza i iskrenih namjera, ti pokreti i otpori, posebno u Bosni, su se borili za održanje postojećih neodrživih privilegija. Njihova vrijednost se najbolje salgedava po rezultatima koje su ostvarili.
Tako koncipirani novi poredak nizami-džedid vodio je do ukidanja starih privilegija koje su, osim Osmana, jednako uživali i muslimani neturskog porijekla. Osmansko carstvo koje je bilo zamišljeno kao univerzalistički islamsko počinje od reforme gubiti taj svoj značaj. Na ovaj način u potpunosti su preobražavani osnovi osmanske države, koncipirane na islamskoj doktrini. Islamski narodi netruskog porijekla na reforme, koje su bile neminovnost, reagiraju formiranjem vlastitih nacionalnih pokreta. To se manifestiralo u protuosmanskim pokrtima Vehabijja u Arabiji, osamostaljivanju Egipta i drugih sjevernoafričkih zemalja i pokret u Siriji pod vođstvom Bošnjaka Džezar Ahmed paše. I na Balkanu su reforme i transformacije Carstva izazvale reakcije muslimanskog stanovništva, prije svih Bošnjaka i Albanaca. U ovom kontekstu treba shvatiti separatističke pokrete Ismail age Trsteničanina, muslimana Bugara u Ruščuku, Ismail bega Sereskog u Serezu, Ali paše Janjinskog u Janjini, Mahmut paše Bušatlije u Skadru i Osman Pazvan oglua (porijeklom iz Tuzle) u Vidinu. Koliko su pobune bile ozbiljne i opasne za Carstvo, vidi se iz službenih izvještaja. Veliki vezir sultanu u izvještaju od 6. septembra do 6. novembra 1792. godine za Mahmud pašu piše da je postao neprijatelj ovog snažnog Carstva. On želi da ruši Carstvo. Toliko se distancirao da je Carstvo spominjao riječima vaša država. U jednom podnesku rumelijskog beglerbega pobuna Pazvan oglua se kvalificira kao težnja da osnuje državu. I ustanak Bošnjaka pod vođstvom Husein kapetana, kao i paralelni ustanak Albanaca pod vođstvom Mahmud pašina nasljednika, Mustafa paše Bušatlije, polazio je od pogrješne premise da je reformama ugrožen koncept osmanske dražve, kao islamske i nadnacionalne. Bio je to i izraz o ugroženosti tradicionalnih neodbranjivih tekovina i privilegija koje je uživao vladajući sloj među Bošnjacima i na selu i u gradu. Otpor i ustanak je bio i suprotstavljanje naglašenoj turcizaciji koja je došla sa reformama. Otporu i pobunama muslimana na Balkanu podršku su dali svi slojevi muslimanskog stanovništva. Što se tiče hrišćanskog stanovništva, pokreti i pobune muslimana Balkana protiv Osmanske carevine, po pravilu nisu uživale njihovu podršku. Za sve pobune i otpore muslimanskih naroda u Aziji, Africi i na Balkanu može se navesti generalna slabost - nisu vodili računa o vanjskim okolnostima i opasnostima, te o tome šta će se dogoditi ako se oslobode osmanske vlasti. U biti, pored pozitivnih poteza i iskrenih namjera, ti pokreti i otpori, posebno u Bosni, su se borili za održanje postojećih neodrživih privilegija. Njihova vrijednost se najbolje salgedava po rezultatima koje su ostvarili.
Znameniti vakifi Bošnjaci u doba
Osmanske carevine u 15. i 16. stoljeću.
Preuzeto sa igbd . eu
Ishak beg Ishaković
Na položaj krajišnika Skopskog krajišta, kome je i pripadalo Bosansko krajište Ishak bega je sultan imenovao 1439. godine. Do tada je u tom zvanju bio njegov otac Isha-beg. Sa malim prekidima, on će to ostati do 1463. godine. Godine 1463. sultan Mehmed II Fatih postavlja Ishak bega za drugog sandžak bega Bosne poslije prvoga Mehmed bega Minetovića. U ime Boga i u sultanovu čast on je 1457. godine u Sarajevu podigao džamiju, u narodu nazvana Careva džamija.Osim toga, on u blizini konaka gradi dvor Begluk-Saraj, Begluk ili Zabeglukom. Naziv saraj-ovasi (polje oko dvora) javlja se prvi put 1455. godine. To je ime današnjeg Sarajeva. Ishak beg je sagradio, između ostalog, i tekiju na Bendbaši, han Kolobara na Bašćaršiji, ćupriju - most preko Miljacke, hamam, izvjestan broj dućana i mlinove na Miljacki. Podizanjem hana, odnosno Karavan-Saraja sa mnogim dućanima, on je postavio osnove privrednog centra, a gradnjom mosta omogućio povezivanje najstarijeg naselja oko Careve džamije sa novim centrom na drugoj obali. Najvjerovatnije je ukupan u haremu Careve džamije. Ako je Ishak beg Ishaković bio začetnik grada Sarajeva polovinom 15. stoljeća, onda je Gazi Husrev beg između dvadesetih i četrdesetih godina 16. stoljeća njegov stvarni utemeljitelj.
Gazi Husrev beg
U vrijeme sultana Sulejmana II (1520.-1566.) živi i djeluje najznamenitiji namjesnik i najveći vakif što ga je Bosna imala - Gazi Husrevbeg (1480.-1541.). Rođen je u Serezu u Rumeliji. Njegov otac Ferhatbeg koji je rođen u Bosni poginuo je 1486. godine kod Adane kao jedan od vojskovođa sultana Bajezida II (1481-1512.) u borbi protiv egipatskog sultana Katibeja. Njegova majka Seldžuka bila je kćer sultana Bajezida II i rano je umrla, još za života oca. Nakon osvajanja Beograda 1521. godine u kome učestvuje, Husrevbeg dobiva počasni naziv gazi. Sam Beograd je bio ključ zazuimanja bogate Ugarske i kapija Srednje Evrope. Nakon zauzimanja Beograda, Gazi Husrevbega je sultan fermanom imenovao bosanskim sandžak-begom. Prvi njegov boravak u tom zvanju u Sarajevu traje od 1521. do 1525. godine. To vrijeme je bilo ispunjeno ratovima po susjednim hrvatskim i mletačkim krajevima. Godine 1522. zauzima Knin i Skradin, a 1523. Ostrovicu. Naredne dvije godine (1524.-1525.) bezuspješno opsjeda Jajce i zbog trenutnih neuspjeha biva nakratko premješten iz Bosne. Već u januaru 1526. godine ponovo je na čelu Bosanskog sandžaka i na tom položaju ostaje osam godina, do 1534. godine. U ovom periodu Gazi Husrevbeg je učestvovao u bitki na Mohaču 1526., osvojio Obrovac 1527. godine, a Jajce i još dvanaest kasaba 1528. godine. Sudjeluje sa vojskom i pri opsadi Beča i Kiseka. Godine 1538. Gazi Husrevbeg zauzima Trogir, Nadin i Knin, a 1539. i Sinj. U ovom razdoblju on podiže u Sarajevu svoju monumentalnu džamiju (1530.-1531.) i niz drugih objekata. Samo u Sarajevu je 1932. godine Gazi Husrevbegov vakuf brojio 202 objekta.Treće Gazi Husrevbegovo namjesnikovanje u Bosni je započelo 1536. godine. U tom razdoblju namjesnikovanja Gazi je ratovao, ali i gradio hajrate u Sarajevu. Godine 1537. završava čuvenu medresu Kuršumliju. U prvo vrijeme medresa se zvala Seldžukijja - po njegovoj majci, a kasnije dobiva naziv po olovnom krovu - Kuršumlijja. Begova medresa je u prvo vrijeme bila Viša šerijatsko-islamska škola u koju su radi doškolovavanja dolazili i kadije. Osim predmeta iz područja šerijatskog prava i više vjerske naobrazbe, u ovoj su visokoj školi predavani retorika i ostalo što iziskuje običaj i mjesto. Kasnije Medresa postaje srednjoškolska vjerska ustanova. O Gazi Husrevbegovoj medresi i njezinom značaju Antun Bauer piše: Gazi Husrevbegova medresa - Kuršumlijja je toliko značajna kao jedinstveni spomenik arhitekture i kao jedinstveni spomenik kulture i spada u jako mali broj najznačajnijih spomenika u zemlji. Značaj Gazi Husrev begove medrese kao najstarije visoke škole u zemlji je nesumnjivo najvažniji faktor u rješavanju problema ovoga objekta. Činjenica je da je u Sarajevu postojala 1537. godine jedna visoka škola, kada u Zapadnoj Evropi postoji mali broj takvih škola. U proteklom periodu postojanja Begova medresa se potvrdila kao najznačajnija ustanova bošnjačko-muslimanskog naroda. Osim Medrese i Džamije, Gazi podiže biblioteku, Bezistan, imaret, mekteb, više hanova, mushafirhanu, hanikah - žensku školu i banju. Svojim hajratima i velikim objektima Gazi se uz Ishakbega Ishakovića svrstao u utemeljivača Šeher Sarajeva. Gazi Husrevbeg je ubijen 1541. godine od jednog brđanina. Ukopan je u turbetu, kojeg je za života podigao pokraj svoje džamije. Tu je i turbe njegovoga prvog mutevelije Muratbega Tardića. On je stanovao u ]určića mahali, nije se ženio i nije imao potomstva.
Rustem Paša Opuković
U vrijeme Gazi Husrevbega živi i veliki vezir Rustem paša Opuković. Rođen je u okolini Sarajeva. Kao malo dijete doveden je u Istanbul gdje je veoma brzo napredovao. Sultan Sulejman II ga je smatrao razboritim, punim vrlina i veselog duha. Oženio se sultanovom kćerkom Mihrimom i postao je miljenik punice Hurem sultanije - Rokselane. Već 1544. godine je u zvanju velikog vezira. Na taj položaj je ponovo doveden 1555. godine. U tom zvanju ostaje do smrti 1561. godine. Iza Rustem paše ostalo je ogromno blago. U Istanbulu je podigao džamiju - Mihrimah, medresu karavan-saraj, hamam i biblioteku. Sam mimar Sinan, najpoznatiji osmanski arhitekt, podigao mu je 19 objekata. U rodnom Sarajevu podigao je Brusa bezistan, most preko Željeznice na Ilidži i pored mosta han. Rustem pašin brat Mehmed beg, zvani Karađoz beg, sagradio je niz objekata u Mostaru, od kojih je napoznatija džamija. Drugi Rustem pašin brat podigao je džamiju u Sarajevu, gdje mu je živjela i sestra.
Mehmed Paša Sokolović (1505-1579)
Među najznamenitijim Bošnjacima u osmanskoj državi nesumnjivo prvo mjesto zauzima Mehmed paša Sokolović. On je bio najveći i najznačajniji veliki vezir u Osmanskom carstvu za vrijeme tri sultana. Mehmed paša je rodom iz sela Sokolovići blizu Rudog. Još kao dijete doveden je u Edirnu, gdje je školovan. Kao mladić učestvuje u bitkama na Mohaču 1526. godine i opsadi Beča 1529. godine. Nakon toga je postao admiral. Uspješna karijera Mehmed paše se nastavlja i on 1549. godine postaje rumelijski beglerbeg. U ratu protiv Habzburške Monarhije 1551. godine Sokolović je glavni komandant cjelokupne osmanske vojske. Godine 1555. dobiva zvanje trećeg vezira zbog vojničkih zasluga, a 1561. godine postaje drugi vezir. Godinu dana kasnije postaje zet sultana Selima II. Kao 60-godišnjak, 1565. godine on dostiže svoj najveći uspon i postaje veliki vezir osmanske države. Na tom položaju ostaje punih 14 godina. Godine 1566., zajedno sa sultanom Sulejmanom II, on opsjeda tvrđavu Siget u jugozapadnoj Mađarskoj koju je branio Nikola Zrinski. U toku te bitke sultan je umro, a Sokolović je prikrio njegovu smrt, kako vijest o tome ne bi negativno uticala na vojsku. Tek kada je novi sultan Selim II preuzeo vlast, Sokolović je obavijestio vojsku i narod o Sulejmanovoj smrti.Za vrijeme sultana Selima II i Murata III on je bio stvarni upravljač osmanske države. Kao veliki vezir 1568. prisiljava Habzburšku monarhiju na mir, a 1570. godine zauzima Jemen. Sokolović obnavlja i osmansku flotu koja je poražena i oslabljena kod Lepanta 1571. godine. Mehmed paša radi i na razvoju školstva, umjetnosti i književnosti. Čak je planirao prokopavanje kanala Don-Volga, kako bi vodenim putem spojio Crno more sa Kaspijskim jezerom. Imao je u planu i prokopavanje Sueckog kanala. U njegovo vrijeme, zahvaljujući njegovoj pomoći i razumijevanju, obnovljena je Pećka patrijaršija 1557. godine na čelu sa njegovim rođakom Makarijem. On vodi brigu za očuvanje manastira Hilandar na Atosu i za podizanje novih manastira i otvaranje štamaparija. Sagradio je džamiju u rodnom selu. Najveće arhitektonsko djelo jeste njegov čuveni most u Višegradu 1571. godine, dug 180 metara sa 11 lukova. Njegovom smrću završava se uspon, a započinje period opadanja moći Osmanske carevine. On je promovirao i svoje sposobne rođake. Mustafa pašu poslao je za beglerbega u Budim, a njegova brata Mehmeda u Bosnu. Veliki položaj i uticaj u Bosni je imao i njegov amidžić Ferhad paša, prvi bosanski beglerbeg.
Ferhadbeg Sokolović
Bio je amidžić znamenitoga Mehmed paše Sokolovića. Prije nego što je postao bosanski sandžakbeg obavljao je dužnost kliškog sandžak-bega. Godine 1566., u ratu protiv Mlečana, zauzima Zemunik, Brodin, Bijelu stijenu, a 1570. i tvrđavu Vespoljac kojoj daje ime Seddi islam - Bedem islama. Sposobnosti vojskovođe i ratnika Ferhad beg iskazuje u Kiparskom ratu (1571.-1574.). On tada s vojskom napada šibenski i zadarski kotar. Poslije zauzimanja Zemunika, Pločnika, Skradina, Drniša, Obrovca, Pule Vičevo i plodnog Tinja, Ferhad beg znatno proširuje teritorij Kliškog sandžaka. Da bi spriječio veliki napad hrvatske vojske na Bosnu, Ferhad beg je porazio zagrebačkog kanonika Franju Filipovića i poslao ga u Instanbul gdje je kanonik prešao na islam dobivši ime Mehmed. Zbog velikih ratnih zasluga Ferhad beg je 1574. godine postavljen za bosanskog sandžakbega. Od tada počinje njegovo ratovanje po Slavoniji i Hrvatskoj. Prve godine kao sandžakbeg Bosne poveo je vojni pohod prema Bihaću sa 12.000 vojnika. Već 1575. godine kod Budačkog postiže veliku pobjedu. Na ime zarobljenog sina grofa Auerspega, dobio je 30.000 dukata. Od tog novca sagradio je džamiju nazvanu njegovim imenom - Ferhadija. Godine 1576. on zauzima Bužim i Cazin, a 1577. Mutnik, Veliku Kladušu, Šturlić, Pećigrad, Podzvizd. Tako on zauze sva mjesta oko Une izuzev Bihaća. Kada je 1580. godine osnovan Bosanski ejalet za njegovog prvog beglerbega imenovan je Ferhadbeg koji je dobio titulu paše. Na tom položaju ostao je osam godina. Godine 1588. imenovan je za budimskog beglerbega gdje je proveo dvije godine, a 1590. godine je ubijen. Ukopan je pored džamije Ferhadije u Banjoj Luci u svome turbetu. U gradu na Vrbasu Ferhadbeg je podigao 216 javnih objekata, od kojih je najznačajnija džamija. U neposrednoj blizini dao je da se podigne 200 dućana, karavan saraj, hamam, saraj-dvor, te još neki objekti. S pravom se može reći ono što je za Sarajevo Gazi Husrev beg, to je za Banju Luku Ferhad paša. Ferhadbeg, kao i Mehmed paša, je bio briljantnog ponašanja, veoma sređen, pribran i odmjeren, brižljivo odgojen u islamu i prijatan. Svojim poznavanjem zapadnih jezika i književnosti bili su obojica omiljeni u dvorskim krugovima, ali smišljeno su se suzdržavali od uplitanja u intrige na Porti.Pobune Bošnjaka u 17. i 18. Stoljeću
Protiv Osmanske Carevine
Preuzeto sa igbd . eu
Tokom 17. stoljeća seljaci sarajevsko kadiluka opterećeni raznim dadžbinama bune se protiv lokalne vlasti i sudstva. Sa slabljenjem centralne osmanske vlasti i smanjivanjem njezinih materijalnih prihoda povećavana su od Portinih stanovnika novčana i naturalna potraživanja. Fermanom sultana Ahmeda III iz 1720. godine stanovništvo Bosanskog ejaleta bilo je, imdadi-hazariyom materijalnim i novčanim sredstvima, dužno da izdržava vezira i njegovu pratnju, te lokalne i vojno-upravne funkcionere. Ove obaveze imale su za posljedicu jači otpor bošnjačkih seljaka, sitnih spahija, dijela gradskog stanovništva i uleme. Prve veće i ozbiljnije pobune bile su početkom 18. stoljeća, a njima Portu izvještava bivši mutesarrif Hercegovačkog sandažka Mustafa 1711. godine. Daleko ozbiljniji nemiri u mostarskom i drugim kadilucima Hercegovačkog sandžaka izbili su 1735. godine. Uslijed austrijsko-turskoga rata ti su nemiri i nezadovoljstva za kraće vrijeme zamrznuti. No, neriješeni problemi, osiromašivanje naroda i nametanje raznih prinosa, kao i oholo ponašanje i uzurpacija vlasti od strane pojedinaca i manjih grupa, izazvali su najveće pobune u narodu između 1747. i 1757. godine u Bosanskom ejaletu. Tada u Sarajevu, kao i drugim gradovima i kasabama, vlada velika anarhija i jedino se poštivala riječ jačega. Pobunjenici u Sarajevu otkazuju poslušnost svojim nadređenim starješinama, nastoje da izbjegnu oporezivanje naroda u korist bosanskog vezira i bave se mišlju da formiraju seljačko-gradske milicije po ugledu na jeničare. Pobunjenici su smjenjivali sultanove starješine i umjesto njih su postavljali svoje. Prema zamislima vođa pobune, novom vojnom organizacijom trebalo je da budu obuhvaćeni svi vojni rodovi na čelu sa serdarima i bašeskijama. Pored Mostara, Sarajeva i drugih mjesta do bune seljaka Bošnjaka došlo je 1747. godine i u tuzlanskom kadiluku. Njih su podržavali tuzlanski kapetan Derviš, kadija Abdurrahman ef. Mehremić, mula Osman i druge ugledne ličnosti Tuzlanskoga kadiluka i kapetanije. Do slične pobune došlo je i u selima oko Tešnja. Vođa pobune je bio Abdurrahman Muharemija. Skoro deset godina u Sarajevu su glavnu riječ vodili pojedinci iz uglednih porodica. Oni nisu priznavali postojeće državne institucije, niti su primali naređenja bosanskih vezira. U tome su se isticali braća Pašo i Ibrahim aga Morić, te Mehmed aga Halilbašić. Oni su svojim samovoljnim ponašanjem izazvali nezadovoljstvo i kod ranijih pristalica, pa su bez nekog velikog otpora 1756. godine i ubijeni. U jednom od redovnih sukoba sa sultanovom vojskom poginuo je i Abdurrahman Muharemija. U vraćanju reda, mira, poretka i autoriteta dražvne vlasti glavnu ulogu je imao odlučni Mehmed paša Kukavica, koji je u tri navrata od 1752. do 1762. godine bio na položaju vezira Bosanskog ejaleta. Bez obzira na unutarnje pobune, Bošnjaci su čuvali teritorijalni integritet zemlje, tako da je, kada je 1780. godine stigao sultanov ferman da se Austrji preda Pounje, tadašnji bosanski vezir je odbio riječima: Baš vererem, bir taš vermen - I glavu ću svoju dati, a kamena jednoga ne dam".
Odbrana Bosne i Bošnjaka u 18.
Stoljeću
Preuzeto sa igbd . eu
Tokom 18. stoljeća bosanski su muslimani izdržali tri velika rata sa Austrijom i Mlečanima, 1714.-1718., 1737.-1739., te 1788.-1791. (tzv. Dubički rat). Od presudnog je povijsnog značaja bio rat 1737. godine kada su bosanski muslimani pod Banjom Lukom do nogu potukli veliku austrijsku vojsku u trenutku kada im je car Karlo VI svojim proglasom uoči pohoda na Bosnu zaprijetio fizičkim uništenjem ako ne ostave svoju silamsku vjeru. Slobodno se može reći, s obzirom na vojno-politički značaj ove pobjede i njezinu kasniju ulogu u usmenoj i pisanoj tradiciji bosanskih muslimana, da su oni bitkom pod Banjom Lukom definitivno postali nacijom, prof. dr. Mustafa Imamović - Osnovni historijski nazivi bosanskomuslimanskog nacionalnog identiteta, Sarajevo, 1993. U tri navedena rata koji su vođeni na tlu Bosanskog ejaleta Bošnjaci su se, ponajviše zahvaljujući samoroganiziranosti, uspjeli odbraniti. Poslije Bečkog rata izvršena je nova podjela Bosanskog ejaleta i on je sveden na pet sandžaka (Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki koji je u ratu 1714.-1718. godine ukinut i priključen Bosanskom sandžaku). Ovakva teritorijalna podjela ostala je do kraja 18. stoljeća. U Bosanskom ejaletu spahijska organizacija, u 18. stoljeću, pored visoke borbene gotovosti zadržala je i vojnu organizaciju iz prethodnih stoljeća. Tako je u okviru jednog sandžaka spahijska lenska konjica sačinjavala vojnu formaciju alaj ili puk. Manja vojna jedinica bio je džemat, još manja buljuk (koji je brojao i do 100 ljudi), bajrak (koji se sastojao od 50-60 ljudi). Najmanja vojna jedinica u osmanskoj vojsci, pa tako i u spahijskom redu, bila je oda, koja je brojala od pet do deset ljudi. Tokom 18. stoljeća u Bosanskom ejaletu se u rat moglo mobilizirati 60.000 ljudi, skupa sa vojnim formacijama koje su bile raspoređene u svim značajnijim mjestima, što je predstavljalo značajnu vojnu snagu. U tim vojnim formacijama bili su zastupljeni slijedeći vojni redovi:
1. jeničari - carski - kapu kulu, domaći - yerlu kulu;
2. spahije - lokalne yerlukulu, pogranične - serhat kulu;
3. gradsku posadu činili su: farisi - konjica, azapi - stražari, mustahfizi - gradski čuvari, posbani, esesi, asasi - noćni čuvari, tobdžije, džebelije - oklopnici, derbendžije - čuvari klanca, bešlije - poseban vojni red konjice i delije -lahka konjica; 4. sejmeni i
5. mobilizirano stanovništvo - befir-i amm
Radi odbrane Bosanskog ejaleta koji je u cjelini postao bedem i granica podizana su nova i opravljean stara utvrđenja, a nastajali su i potpuno novi gradovi kao Trebinje i Onogošt - Nikšić. U bici na Prutu 1711. godine protiv Rusije u osmanskoj vojsci se bori 1.553 posjednika zijameta i timara. Slijedećih godina, 1712. i 1714., Bošnjaci ratuju protiv Crne Gore zbog stalnih pljačkaških upada njezine vojske u Hercegovački sandžak. Pod zapovjedništvom bosanskog namjesnika Numan paše ]uprilića oko 15.000 Bošnjaka učestvovalo je u tom pohodu u kome su ostvarili sve postavljene ciljeve. U decembru 1714. godine Porta objavljuje rat Veneciji. Brzom i organiziranom akcijom osmanska vojska vraća ranije izgubljeni Peloponez, a na bosanskom ratištu borbe se vode sa promjenjivom srećom.
Najveća bitka na bosansko-dalmatinskoj granici vodila se kod Sinja 1715. godine gdje su veće osmanske snage doživjele poraz. Borbe sa manjim intenzitetom i uz manja četovanja hajduka i uskoka nastavljene su i 1716. godine. Poslije većih gubitaka Mlečani su minirali Gabelu i povukli se iz nje. U aprilu 1716. godine na stranu Venecije uključuje se i Austrija u rat. Brzom i efikasnom akcijom austrijska vojska zauzima Bosansku Gradišku. Borbe se vode i u Bosanskoj krajini, posebno u dolini Une. Ne uspjevši osvojiti Bihać i Bosanski Novi, habzburška vojska pod komandom hrvatskoga bana Ivana Draškovića zauzima Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. U isto vrijeme Mlečani pokreću veliku ofanzivu oko Dubrovnika i zauzimaju Hutovo i Popovo polje. Postavljanje za bosanskog beglerbega Numan paše ]uprilića i hercegovačkog sandžakbega Bećir paše Čengića, ljudi koji su uživali veliki ugled u Bosanskom ejaletu, imalo je velikih efekata jer su osmanske čete iz defanzivnih prešle u ofanzivne akcije. Najveći uspjeh mletačke vojske u ovom ratu je zauzimanje Imotskog 1. augusta 1717. godine.
U isto vrijeme, hrvatski ban Drašković je uz veliki otpor branilaca sa mnogo žrtava u svojoj vojsci zauzeo Kozarac. Na drugom kraju fronta, austrijska vojska predvođena princom Eugenom Savojskim nanosi poraz glavnini osmanskih trupa kod Beograda, kao što je to učinila godinu dana ranije kod Petrovaradina. Ta dva poraza osmanske vojske kod Petrovaradina i Beograda dovele su u Bosanskom ejaletu do opće mobilizacije i slanje ispomoći Zvorniku i Bosanskom Novom. Skoro mjesec dana trajale su borbe oko Zvornika. Austrijskom vojskom komandovao je general Maksimilijan Petraš. Poslije više juriša napadača, hrabra i disciplinirana zvornička posada odbranila je grad. U isto vrijeme je ban Ivan Drašković opkolio i napao Bosanski Novi. Uz pomoć prispjelih četa i odbrane grada poražen je od osmanske vojske. Tako su propali planovi o napadu na Bihać u proljeće 1718. godine. Pošto je rat za obje carevine, kao i Mletačku republiku, predstavljao veliko opterećenje, one prvo tajno, a zatim i javno vode pregovore o mirovnom ugovoru. Svečano potpisivanje mirovnog ugovora bilo je u šatorima u Požarevcu 21. juna 1718. goidne. Tu su diplomate Osmanskog carstva, Mletačke republike i Habzburške monarhije prihvatile načelo, kao i u Sremskim Karlovcima, da svaka strana zadrži osvojena mjesta i teritorije. Požarevačkim mirom i dijelovi Bosanskog i Zvorničkog sandžaka od ušća Drine u Savu i Unu do Novog širokim pojasom od 6 do 10 km, koji je obuhvatao još Brčko i Bijeljinu, došli su pod austrijsku vlast. Novom teritorijalnom podjelom pod Habzburšku vlast došli su bosanski gradovi Dubica, Gradiška, Kobaš, Bosanski Brod i Furjan. Mletačka Republika, koja je u ovom ratu izgubila Peloponez, dobila je od Bosanskog ejaleta Imotski i Čačvinu, a izgubila Gabelu. Pošto je novom granicom Dubrovačka Republika dobila za nepoželjnog susjeda Mletačku Republiku, to su Dubrovčani dobrovoljno ustupili Osmanlijama Klek i Neum na sjeveru i Sutorinu na jugu. Tako je Hercegovački sandžak potvrdio dva izlaza na more.
Poslije mirovnog ugovora u Požarevcu na teritoriju Bosanskog ejaleta vladao je mir, ako se izuzmu upadi hajdučko-uskočkih četa i pljačkaša iz Crne Gore, sve do novog austrijsko-osmanskog rata 1737. godine. Pošto je 1727. godine iz Bosanskog ejaleta otišlo 5.200 oficira i vojnika na tursko-perzijski front, od kojih se samo desetina vratila, a 1736. godine 10.000 vojnika na rusko ratište na kome su skoro svi kod Ozije 14. jula 1737. godine izginuli, Bečki dvor je upravo u tom mjesecu iste godine smatrao da je nastupio najpovoljniji trenutak da Porti objavi rat, kako bi na račun osmanske dražve proširio svoju carevinu. Pozivajući se na raniji ugovor sa Rusijom, koja je već bila u ratu sa Osmanskim Carstvom, po kome su Beč i Petrograd bili u obavezi da se međusobno pomažu u slučaju rata, austrijski car Karlo VI je 14. jula 1737. godine objavio Porti rat. Još prije objave rata carski generali su okupili u Pakracu 41 eskadron konjice, brojnu artiljeriju i pješadiju. Ukupno je bilo 16.247 vojnika, od kojih 4.345 konjanika. Glavnokomandujući austrijske vojske je još 10. jula, prije službene objave rata naredio da carska vojska krene preko Bosanske Gradiške u pravcu Banje Luke gdje je poslije usputnih kraćih zadržavanja i borbenih čarki pod zidine tvrđave i stigla 24. jula i započela opsadu grada. Mada je u početku izbijanja rata među bosanskim braniocima vladala nesigurnsot i zbunjenost oni su se u velikoj žurbi brzo snašli i ultimatumom su preko kapetana i ajana natjerali bosanskog vezira Ali pašu Hekimoglua, da bez konsultacija sa Portom i sultanom naredi opću mobilizaciju. Uskoro se u Travničkom polju, po naredbi moblizacije, počeše iskupljati čete iz svih kadiluka. Cejlokupne bosanske snage koje su pošle na banjalučko ratište brojale su oko 10.000 ljudi. Kao što je na austrijskoj, tako je i na bosanskoj strani izvršen raspored vojnih snaga za nastupajući boj. Na desnom krilu nalazi se Mehmed beg Fidahić sa krajiškim kapetanima, a na lijevom bosanski alajbezi sa zaimima i timarlijama. Centrom je neposredno komandovao vezir Ali paša sa jeničarima i jednim brojem odreda koji su mobilizirani u 32 kadiluka Bosanskog ejaleta. Do velikog boja protivničkih strana, na život i smrt, došlo je 4. augusta 1737. godine. Od podneva do večeri Bošnjaci su u pet navrata izvršili fronatalni napad na austrijsku vojsku. To je kod neprijatelja izazvalo osjećaj nesigurnosti i natjeralo ga u paničan bijeg. U toku noći, princ Josif Hildburhausen je sa štabom napustio bojno polje, a preostaloj vojsci izdao naređenje da se povuče u pravcu iz kojeg je i došla. I sutradan je bosanska vojska pod komandom Ali paše nastavila napade na neprijatelje u povlačenju. Borbe sa manjim intenzitetom trajale su do 13. augusta, dok se Austrijanci nisu povukli na početne položaje. Prema historijskim izvorima, oko hiljadu habzburških oficira i vojnika je u banjalučkoj bici izgubilo živote. Zaplijenjena municija i oružje bili su ogromni. Austrijanci su imali i mnogo ranjenih. I bosanska strana imala je oko 600 mrtvih. Zahvaljujući pobjedama pod Banjom Lukom i velikom umijeću u odbrani Bosanskog Novog i Kozarca, u kojima nije bilo skoro nijednog kapetana ili ajana u Bosanskom ejaletu a da nije, u okviru svojih mogućnosti, dao svoj dorpinos u odbrani Bosne, Bosna i Hercegovina je pružila Austriji snažan i dostojanstven otpor. Na hrabrost, rodoljublje, disciplinu i organizirano ponašanje Bošnjaka u ovim ratovima bitno je doprinijela svijest i saznanje o sudbini Bošnjaka u Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Ugarskoj prije toga. Zato je boj pod Banjom Lukom bio i ostao odbrambeni rat koji je Bošnjake sačuvao od fizičkog uništenja i pojačao je u njima samosvijest o pripadnosti bosanskom tlu na kome su i do tada stoljećima živjeli. Kao takva, Banjalučka bitka predstavlja jednu od prvih stranica bosanskomuslimanske samosvijesti (prof. dr. Enes Pelidija). Od 1739. godine u narednih pet decenija u Bosanskom ejaletu vladao je prividan mir. Istina, po ukazanim potrebama, Bošnjaci su dalje za račun carstva išli na rusko, perzijsko i druga ratišta. Pošto se dobro pripremila Austrija je Osmanskoj carevini, nakon pola stoljeća mira, 1788. godine objavila rat. Ovaj rat, poznat pod imenom Dubički rat, trajao je od 1788. do 1791. godine. Znatno prije rata, bečke uhode, franjevački buskup fra Augustin Boteš-Okić posebno, obišle su i snimile sve značajnije tvrđave i mjesta Bosanskog ejaleta. Ne želiviši ponoviti grješke sovjih prethodnika iz prošlih ratova car Josif II je u Bosanski ejalet uputio dvije proklamacije. U prvoj je pozvao pravoslavnu raju da mu se pridruži, obećavši im ista prava koja su uživali njihovi istovjernici u Monarhiji. U drugoj proklamaciji za Bošnjake je pisalo: Ko god se bude lijepo vladao i bavio svojim poslom i zaradom, a naročito se sustegao od neprijateljstava protiv carske vojske, on će biti u pogledu zaštite ravan i izjednačen sa ostalim carskim pučanstvom koje živi pod njegovom upravom.
Slična obećanja upućena su jeničarima, spahijama i ostalim vojnim pripadnicima. Dalje se u proklamaciji obećava puna ravnopravnost islamske vjere, kao i plaćanje vjerskih službenika iz državne blagajne. Već prvih ratnih dana dva korpusa austrijske vojske sa 39.000 ljudi raspoređeno je duž ličko-dalmatinsko-slavonske granice do Dubice. U isto vrijeme 12.000 vojnika je bilo raspoređeno od Bosanske Gradiške do Šapca. U austrijskoj vojsci bilo je i neznatan broj pravoslavaca iz Bosanskog ejaleta. Pošto u to vrijeme u Bosanskom ejaletu nije bilo puno osmanskih vojnika, glavnina odbrane je pala na Bošnjake. Glavnokomandujući austrijske vojske princ Lihtenštajn sa svojim jedinicama već prvih dana rata opsjeda Novi, Dubicu, Ostrovicu i Gradišku. U pomoć braniocima beglerbeg Bećir paša šalje 2.000 Sarajlija i Visočaka koji se, pod izgovorom da su potrebni šeheru i Visokom, vratiše natrag. Saznavši da u pograničnim mjestima Bosanskog ejaleta nema većih snaga sultanove vojske, austrijske trupe pod komandom generala Laudona opkoliše i 26. augusta 1788. godine osvojiše Dubicu, a 3. oktobra iste godine i Bosanski Novi. Tom prilikom je zarobljena cijela novska posada. U to vrijeme bosanski beglerbeg je na banjalučkom polju dočekivao mobilizirane čete iz svih krajeva Bosanskog ejaleta. U dogovoru sa ajanima i kapetanima beglerbeg je odgodio vojne operacije u proljeće 1789. godine. Zbog nezainteresiranosti bosanskoga beglerbega za povratak okupiranih gradova sve značajne ličnosti u Bosni zatražiše njegovu smjenu. Dok je dolazio novi bosanski namjesnik Arslan Mehmed paša austrijska vojska je prešla Savu i opkolila Bosansku Gradišku. Braniocima je pošlo za rukom da odbrane grad. Na žalost, u novom pohodu austrijska vojska je 29. jula 1789. godine uspjela zauzeti Bosansku Gradišku. Zbog gubitka ovog grada Porta je imenovala novog bosanskog namjensika, no, pošto ni on nije ispunio postavljene zadatke Porta 1790. godine za novog bosanskog vezira imenova Salih pašu. On poduze odlučne mjere, sazva sve ajane i kapetane na zajednički dogvor i proglasi opću mobilizaciju po kojoj je iz svake kuće u vojsku morao poći po jedan, za rat, sposoban muškarac. Pošto su Bošnjaci kasnili sa mobilizacijom, Austrijanci u junu 1790. godine zauzeše Cetinu. U to vrijeme je u Beču umro car Josip II izazivač Dubičkoga rata. Uz posredovanje Pruske došlo je do pregovora o miru. Tako je došlo do Svištovskog mirovnog ugovora po kome je Osmanska carevina, u korist Austrije, ustupila Cetin, Lapac, Srb i pojas zemljišta ispod Plješevice i Plitvičkih jezera, a zauzvrat, austrijske trupe su se morale povući iz zauzetih bosanskih gradova Bosanske Dubice, Bosanskog Novog i Bosanske Gradiške. Tako je poslije dva stoljeća čestih ratova na području Bosanskog ejaleta za duže vrijeme nastupio mir.
Pobune u Bošnjaka u Prvoj polovini
19. Stoljeća
Preuzeto sa igbd . eu
prva faza počinje vladavinom Selima III (1789.-1807.) i traje do 1851. godine,
druga faza traje od 1851. do 1878. godine i
treća faza traje od austro-ugarske okupacije 1878. do 1918. godine.
Prva se faza odlikuje željom i htijenjem da se u Bosni po svaku cijenu zadrže stari odnosi i instrukcije. To je doba u kome se preplijeću anarhija, bune i borbe. Osim pobune Husein kapetana Gradaščevića, bune dižu i drugi ajani i kapetani. Tako 1833. godine bunu diže bihaćki kapetan Muhamed beg Biščević. Godine 1836. dolazi do pobune u Hlivnu i Posavini, a pobunjenicima se priključila i Krajina. Ovaj pokret je imao ambiciju da preraste u sveopći pokret Bošnjaka. Za pokret su bili i Gradačac, Brčko, Bijeljina, Tuzla i Zvornik. Valija je prikupio veliku vojsku i u tri bitke kod Vranduka, Orahovice i Golubinja je porazio pobunjenike. Sada su se Osmanlije nemilosrdno razračunali sa pobunjenicima, a oni koji su iskazivali lojalnost Porti morali su staviti fesove na glave. Do nove pobune dolazi 1837. godine. Sada su se pobunili mutesellimi Bihaća, Krupe, Bužima i ostrožački kapetan Murat beg Beširević. Razlozi pobune Bošnjaka bili su visoki porezi, globe i nasilničko ponašanje vojske. Uz gušenje pobuna Osmani su uklanjali stare bošnjačke porodice ajana, kapetana i mutesellima.
Godine 1840. nastaje u Sarajevu pokret kome se pridružuju Visoko i Fojnica, poznat kao Glođina buna. Suština pokreta sastojala se u činjenici da su Sarajlije odbijali da šalju svoje sinove u nizamske redove. Pobunjeničku vojsku od 20.000 ljudi pobijedila je vezirska vojska zahvaljujući artiljeriji i albanskim plaćenicima kod Viteza.
Kada je vezir 1843. godine počeo ubirati porez u Krajini, kupiti mladiće u vojsku i naredio oduzimanje oružja od muslimana dolazi do nove pobune, koja je obuhvatila 14 gradova sa centrom u Bužimu. U ljeto se sukobi iz bihaćkog proširuju i na banjalučki kraj. Ovi nemiri bili su razlog za smjenu vezira zbog njegove samovolje pri vladanju. Kada je 1846. godine izašla sultanska naredba da svi mutesellimi moraju nositi fes, došlo je do ustanka u Bosanskoj krajini na čelu sa bihaćkim kadijom Mehmed begom Rustanbegovićem. Pokret je dobio široke razmjere i više naoružanih ljudi brzo su zauzeli Bosanski Novi, Prijedor i Kozarac, približivši se Banjoj Luci. Kada su ustanici sa 12.000 boraca postali opasnost i za sam Travnik dolazi do bitke kod Sitnice 9. novembra 1846. godine. Pobijedile su sultanove jedinice zahvaljujući artiljeriji. Iako narod nije bio zadovoljan reformskim mjerama kao što su mješovita sudska vijeća, zabrana nošenja oružja na javnim mjestima, regrutacija, obaveze roditelja da šalju djecu u školu, uniforme za činovnike i savjetodavno vijeće u koje su ulazili pored muslimana i hrišćani i Jevreji, ipak otvorenih sukoba i nemira nije više bilo.
Tahir paša u Bosni i Hercegovini
Da bi efikasno provodila reforme u Bosni Porta šalje za vezira Tahir pašu, obrazovana čovjeka koji je znao domaći jezk, a bio je strog i surov. On se u Bosni susreće sa kmetovima nezadovoljnim porezima, davanjima i ukupnim pnašanjem vlasti, a begovi i slobodni seljaci su bili nezadovoljni regrutacijom i strogošću kod ubiranja državnih prihoda. Zbog općih refleksija revolucije u Evropi 1848. godine Porta, i pored primjedbi Austrije, odobrava namjesnikove mjere mobilizacije. Bosansko plemstvo s nepovjerenjem prihvata mobilizaciju, regrutaciju, naoružavanje i ukidanje beglučenja. Kada vezir naređuje ubiranje desetine u korist države dolazi do bune među muslimanima Krajine. Buna je počela 6. jula 1849. godine u Vrnograču i ubrzo se proširila na Cazin, Todorovo, Veliku i Malu Kladušu, Jezero, Podzir, Krupu i Otoku, pod vođstvom dizdara Cerića, Alage Rizvića i Ale Kedića. Za dvije sedmice pokret je narastao na 12.000 pobunjenika koji su krenuli na Bihać. Pregovori o miru nisu davali nikakvih rezultata pošto su pobunjenici pored smjene mutesellima tražili i ukidanje desetine. Iako naoružan artiljerijom i sa 8.500 vojnika Tahir paša u septembru 1849. godine nije uspio poraziti pobunjenike u bitki kod Bihaća. Uslijed pogoršanoga zdravstvenog stanja i kuge u vojsci, on se vratio u Travnik. Tako pobunjenici u martu 1850. godine zauzimaju Bihać i uz solidarnost građana izgone iz grada posadu od 700-800 Albanaca. Većina mutesellima u Bosni daje podršku pobunjenim Krajišnicima. Zbog pobuna, kako muslimana tako i hrišćana, valija svoje posade zatvara u gradove i traži od Porte da mu pošalje pojačanje.
Nezadovoljna stalnim pobunama i otporima provođenja tanzimata Porta 1850. godine u Bosanski ejalet upućuje vojne snage sa Omer pašom Latasom (1806.-1872.), Srbinom rodom iz Like koji je primio islam, muširom (maršalom) i specijalistom za ugušivanje ustanka u provincijama. Na putu iz Monastira (Bitolja) on guši pobunu u niškom kraju, a u Sarajevo sa malo vojske i sultanskim fermanom stiže 4. augusta 1850. godine. Pošto iskuplja većinu poznatijih bosanskih uglednika, na sarajevskoj musali pročitao im je sultanov ferman o reformama. Nakon toga većinu bosanskih prvaka pušta kućama tražeći od njih bezuvjetno provođenje Portinih zahtjeva u praksi. Međutim, ponovo dolazi do pobuna u Bosanskoj krajini, Posavini, Hercegovini i srednjoj Bosni. Energičnim nastupom Omer paša je uspio savladati otpor, zarobiti vođe buna među kojima i čuvenog Ali pašu Rizvanbegovića. U dvadesetak manjih i većih bitaka sa Latasovom vojskom poginulo je oko 2.500 Bošnjaka. Zarobljenici, istaknuti prvaci, bili su izloženi poniženjima, 154 ih je otpremljeno na suđenje u Istanbul, a slučajnim ubistvom Omer paša se oslobodio i Ali paše Rizvanbegovića. Likvidiravši pokret otpora i ugušivši sve pobune Bošnjaka, Omer paša se orkeće hrišćanskom stanovništvu koje mu je pomagalo protiv muslimana. Mada mu je fra Ivan Frano Jukić posvetio drugu knjigu Bosanskog prijatelja 1851. godine, njega Omer paša šalje u progonstvo, a od hrišćana umjesto isplate visokih računa za komoru u gušenju pobune muslimana, zatražio je predaju oružja. To je izazvalo pokret hrišćana u Hercegovni iste 1851. godine. Slomivši otpor bosanskih muslimana, Omer paša je prvi put dobio mogućnost da izvrši regrutaciju Bošnjaka u nizamsku vojsku. On vrši administrativne i personalne promjene u Bosanskom ejaletu.
Već u januaru 1851. godine Omer paša sandžake pretvara u kajmekamluke, a umjesto ranijih nahija oformio je mudirluke. Tadašnjim teritorijalnim promjenama konačno je formiran Novopazarski sandžak kao zasebna jedinica. Na funkcije Omer paša postavlja strance umjesto Bošnjaka. On premješta sjedište valije - vezira iz Travnika u Sarajevo i ponovo pripaja Hercegovinu Bosni u statusu kajmekamluka, tako da je Ejalet sačinjavalo sedam kajmekamluka Sarajevo, Travnik, Banja Luka, Bihać, Zvornik, Hercegovina i Novi Pazar. Takva podjela ostat će sve do pred kraj osmanske uprave.
Porta je preko Omer paše Latasa ukinula u Bosni spahijski sistem, esnafsku organizaciju i konačno je slomila politički otpor bosanskih begova, ajana, mutesellima i kapetana i sahranila je njihova dugogodišnja nastojanja da u Bosni osiguraju autonomiju u kojoj bi ovi imali dominantnu ulogu. Potiskivanje Bošnjaka sa javne scene, koje je započeto početkom 19. stoljeća, a doživjelo kulminaciju sa Omer pašom, te promocija stranaca u Bosanskom ejaletu poznata pod imenom Turkuša, bili su razlozi nezadovoljstva domaćeg stanovništva podanikom sultanove vlasti.
Znameniti Bošnjaci u 19. Stoljeću do
Austrougarske Okupacije 1878. godine
Preuzeto sa igbd . eu
Među mnogim istaknutim Bošnjacima u 19. stoljeću do austrougarske okupacje Bosne 1878. godine dvojica su kao suvremenici i kasnije protivnici, sa stajališta Bosne i Bošnjaka nezaobilazni. To su Husein beg Gradaščević i Ali paša Rizvanbegović.
Husein Kapetan Gradaščevć (1802.-1833.)
Husein kapetan je rođen oko 1802. godine u Gradačcu, a umro je u Istanbulu 1833. godine. Kao mladić naslijedio je svoga oca Murat bega na položaju kapetana gradačačke kapetanije kojeg je 1821. godine pogubio Dželal paša u Travniku. Porodica Gradaščevića je upravljala tom kapetanijom preko 100 godina. Njima su pripadala značajna imanja i oko 1.300 kmetova. Ta kapetanija smatrala se dobro uređenom sa vrlo korektnim ponašanjem prema kmetovima. Husein beg se školovao i odgajao u Gradačcu, a arapsku kaligrafiju je učio kod čuvenog Mula Mestvice (Divovića iz Sarajeva).
Pored dobrih odnosa sa franjevcima Husein kapetan je 1826. godine uz gradsku kapiju izgradio jednu od najljepših i najprostranijih džamija u Bosni, poznatu u narodu kao Husejnija. U selu Čardak imao je prekrasni dvorac na vještačkom otoku. Iako mlad, zbog stalne opasnosti koja se nadvijala nad Bosnom i njezinim prvacima, Husein kapetan prvi se zbližava, najprije korespondencijom, a onda i posebnim kanalima i poslanstvima sa ostalim bosanskim kapetanima. Odnos vezira prema kapetanima spoznao je kroz zbacivanje Ali paše Fidahića i dovođenja njegovog bratića Mahmud paše na njegovo mjesto. Možda zbog toga je Ali pašu cijelo vrijeme držao za intimnog prijatelja. Pošto je njegova vojska 1831. godine prvo kod Lipljana, a zatim kod Štimaja pobijedila osmansku vojsku. Poslije izvojevanih pobjeda Husein kapetanu je slava udarila u glavu. U narodu je prozvan Zmaj od Bosne, a sam se potpisivao kao Husein paša ili Vitez od Bosne. On je sebe vidio kao bosanskog vezira i tako se i ponašao. Izdvojio se od ostalih prvaka, uveo vojnu muziku i ceremonijal. Sve je to pomoglo Osmanlijama da od njega odvoje, takvim postupcima, nezadovoljne bosanske prvake. Ne obazirući se na to, Husein kapetan 1831. godine dolazi u Sarajevo, gdje je proglašen za vezira. Tome su na putu stajale dvije nepremostive prepreke, nije stizao ferman iz Istanbula o postavljenju i tome su se suprotstavljali ajani iz Hercegovine - Ali paša Rizvanbegović i Smail aga Čengić. Ipak, Husein kapetan je iz Sarajeva svečano ispraćen u Travnik, gdje je formirao Divan i imenovao funkcionere po Bosni. U pismu austrijskom caru Gradaščević je naglašavao da je izabran "po želji cijelog bosanskog naroda". U međuvremenu, razdor među kapetanima je rastao, a ferman iz Istanbula o postavljenju Husein kapetana za vezira nikada nije stigao. Početak Husein kapetanovog političkog i životnog kraja označili su porazi njegove vojske protiv osmanskih oružanih snaga 1832. godine kod Pala i Zlog Stupa. To je i razlog njegovog bjekstva u Austriju 16. juna 1832. godine sa 212 lica. U želji da ga vrati iz izbjeglištva, Porta je Husein kapetana pomilovala, bez prava povratka u Bosnu. Umro je u Istanbulu 1833. godine.
Iako je prisustvovao sastanku kapetana i mutesellima u Tuzli 1831. godine, on nije prihvatio borbu protiv sultana već je stao na njegovu stranu. Naprotiv, on sa Smail agom Čengićem organizira odbranu Hercegovine od pobunjenika i pruža zaštitu bosanskom veziru Namik paši. Odlučujuće doprinosi pobjedi osmanske vojske kod Sarajeva nad Husein kapetanom. Za vrijeme uprave Hercegovinom Ali paša je nastojao da uspostavi dobre odnose sa Crnom Gorom i Dalmacijom. Na unutarnjem planu nije bio iskreni pobornik reformi. Tako je 1834. godine, unatoč potpisane obaveze, odbio formiranje nizama, a 1841. godine nije ni došao da potpiše obavezu o provođenju reformi. Takve nazore imao je i njegov prijatelj Smail aga Čengić, kji je bio gatačko-pivsko-drobnjački mutesellim i koji je doprinio porazu Crnogoraca u bici kod Grahova 1836. godine. Prilikom kupljenja poreza u Drobnjacima 1840. godine Crnogorci su ga ubili. Zbog toga Ali paša stupa u rat sa Crnom Gorom koji se završava bitkom u Tušini.
Što se tiče privrede i poljoprivrede, Ali paša je imao velikih uspjeha. On uvodi nove kulture u poljoprivredi Hercegovine i zalaže se da se obradi što više zemljišta. Još 1833. godine dovodi stručnjake za uzgoj riže. Tako je kasnije 150 tovara riže izvoženo u Dalmaciju. Dao je da se isuši Trebižatsko polje i naseli kolonistima. Intenzivirao je sijanje kukuruza i sađenje krompira i duhana. Velike maslinjake imao je na Buni i Popratima kod Stoca, a vinograde u Dubravama, na Buni i oko Mostara. Iz Dalmacije je uvezao stablo dudova, a zatim i svilenu bubu. Na plantažama je uzgajano razno južno voće. U stočarstvu Hercegovine uveo je nove pasmine. Tako su njegova imanja postala ogledna, ali i uzor za širenje novih kultura. Osim izgradnje puteva, Ali paša je dozvolio izgradnju prve pilane blizu izvora Bune 1845. godine. Time je otpočela domaća i strana eksploatacija hercegovačkih šuma. Ali pašu Rizvanbegovića je u naručenom ubistvu likvidirao Omer paša Latas 1851. godine.
Pored dobrih odnosa sa franjevcima Husein kapetan je 1826. godine uz gradsku kapiju izgradio jednu od najljepših i najprostranijih džamija u Bosni, poznatu u narodu kao Husejnija. U selu Čardak imao je prekrasni dvorac na vještačkom otoku. Iako mlad, zbog stalne opasnosti koja se nadvijala nad Bosnom i njezinim prvacima, Husein kapetan prvi se zbližava, najprije korespondencijom, a onda i posebnim kanalima i poslanstvima sa ostalim bosanskim kapetanima. Odnos vezira prema kapetanima spoznao je kroz zbacivanje Ali paše Fidahića i dovođenja njegovog bratića Mahmud paše na njegovo mjesto. Možda zbog toga je Ali pašu cijelo vrijeme držao za intimnog prijatelja. Pošto je njegova vojska 1831. godine prvo kod Lipljana, a zatim kod Štimaja pobijedila osmansku vojsku. Poslije izvojevanih pobjeda Husein kapetanu je slava udarila u glavu. U narodu je prozvan Zmaj od Bosne, a sam se potpisivao kao Husein paša ili Vitez od Bosne. On je sebe vidio kao bosanskog vezira i tako se i ponašao. Izdvojio se od ostalih prvaka, uveo vojnu muziku i ceremonijal. Sve je to pomoglo Osmanlijama da od njega odvoje, takvim postupcima, nezadovoljne bosanske prvake. Ne obazirući se na to, Husein kapetan 1831. godine dolazi u Sarajevo, gdje je proglašen za vezira. Tome su na putu stajale dvije nepremostive prepreke, nije stizao ferman iz Istanbula o postavljenju i tome su se suprotstavljali ajani iz Hercegovine - Ali paša Rizvanbegović i Smail aga Čengić. Ipak, Husein kapetan je iz Sarajeva svečano ispraćen u Travnik, gdje je formirao Divan i imenovao funkcionere po Bosni. U pismu austrijskom caru Gradaščević je naglašavao da je izabran "po želji cijelog bosanskog naroda". U međuvremenu, razdor među kapetanima je rastao, a ferman iz Istanbula o postavljenju Husein kapetana za vezira nikada nije stigao. Početak Husein kapetanovog političkog i životnog kraja označili su porazi njegove vojske protiv osmanskih oružanih snaga 1832. godine kod Pala i Zlog Stupa. To je i razlog njegovog bjekstva u Austriju 16. juna 1832. godine sa 212 lica. U želji da ga vrati iz izbjeglištva, Porta je Husein kapetana pomilovala, bez prava povratka u Bosnu. Umro je u Istanbulu 1833. godine.
Ali Paša Rizvanbegović /İstoliçeli Ali Paşa/ (1833.-1851.)
Stara izreka dok se jednom ne smrkne drugom ne svane najbolje se uočava na karijeri dvojice suvremenika - Husein kapetana i Ali paše Rizvanbegovića Stočevića. Zbog lojalnosti i učešća u gušenju Husein kapetanove pubune sultan je 1833. godine darovao Ali bega Rizvanbegovića činom paše. Istovremeno je izdvojio Hercegovački sandžak iz Bosanskog ejaleta i dao mu status mutesafirluka. U vojnom pogledu ove dvije pokrajine ostale su jedinstvene. Ali pašino upravljanje Hercegovinom ostavilo je velike tragove. Iako je bio iz ajanske porodice, on je svoju karijeru gradio ratovanjem na strani sultana. Nakon sukoba sa braćom uspio je dobiti kapetansko mjesto u Stocu.Iako je prisustvovao sastanku kapetana i mutesellima u Tuzli 1831. godine, on nije prihvatio borbu protiv sultana već je stao na njegovu stranu. Naprotiv, on sa Smail agom Čengićem organizira odbranu Hercegovine od pobunjenika i pruža zaštitu bosanskom veziru Namik paši. Odlučujuće doprinosi pobjedi osmanske vojske kod Sarajeva nad Husein kapetanom. Za vrijeme uprave Hercegovinom Ali paša je nastojao da uspostavi dobre odnose sa Crnom Gorom i Dalmacijom. Na unutarnjem planu nije bio iskreni pobornik reformi. Tako je 1834. godine, unatoč potpisane obaveze, odbio formiranje nizama, a 1841. godine nije ni došao da potpiše obavezu o provođenju reformi. Takve nazore imao je i njegov prijatelj Smail aga Čengić, kji je bio gatačko-pivsko-drobnjački mutesellim i koji je doprinio porazu Crnogoraca u bici kod Grahova 1836. godine. Prilikom kupljenja poreza u Drobnjacima 1840. godine Crnogorci su ga ubili. Zbog toga Ali paša stupa u rat sa Crnom Gorom koji se završava bitkom u Tušini.
Što se tiče privrede i poljoprivrede, Ali paša je imao velikih uspjeha. On uvodi nove kulture u poljoprivredi Hercegovine i zalaže se da se obradi što više zemljišta. Još 1833. godine dovodi stručnjake za uzgoj riže. Tako je kasnije 150 tovara riže izvoženo u Dalmaciju. Dao je da se isuši Trebižatsko polje i naseli kolonistima. Intenzivirao je sijanje kukuruza i sađenje krompira i duhana. Velike maslinjake imao je na Buni i Popratima kod Stoca, a vinograde u Dubravama, na Buni i oko Mostara. Iz Dalmacije je uvezao stablo dudova, a zatim i svilenu bubu. Na plantažama je uzgajano razno južno voće. U stočarstvu Hercegovine uveo je nove pasmine. Tako su njegova imanja postala ogledna, ali i uzor za širenje novih kultura. Osim izgradnje puteva, Ali paša je dozvolio izgradnju prve pilane blizu izvora Bune 1845. godine. Time je otpočela domaća i strana eksploatacija hercegovačkih šuma. Ali pašu Rizvanbegovića je u naručenom ubistvu likvidirao Omer paša Latas 1851. godine.
Integralno Bošnjaštvo
Preuzeto sa igbd . eu
Sa zavođenjem i provođenjem tanzimata u Bosni se lansira ideja o integralnom bošnjaštvu, koju će od Omer paše Latasa provoditi centralna vlast, a nastaviti Benjamin Kalaj u doba Austro-Ugarske. Ono se dobro uklapalo u rasuđivanju jednog dijela franjevaca o historijskom kontinuitetu sa srednjim vijekom.
Ta koncepcija integralnog bošnjaštva pojavljuje se na stranicama Bosanskog vijestnika 1866. godine. Ona se temeljila na postavci da postoji jedan bosanski narod koji posjeduje svoje narodne osobenosti, genetički i historijski vezan za Bosnu u okviru Osmanske Carevine. Ova kontinuirana borba za autonomiju Bosne tumači se postojanjem bošnjačke nacionalne ideologije. Nju Osman paša potvrđuje u nizu primjera od prevođenja osmanskih zakona do službenih naziva, među kojima je i naziv bosanski jezik 1869. godine. Kod hrišćanskog stanovništva razvija se veoma rano u 19. stoljeću nekoliko projekata i tajnih organizacija o oslobađanju od osmanske vlasti. To je posebno uočljivo nakon osnivanja Ujedinjene omladine srpske 1866. godine. U tim nacionalno-političkim projektima dominira srpska nacionalna svijest i misao o potrebi priključenja Bosne Kneževini Srbiji.
Među bosanskim katolicima, posebno franjevcima, sredinom 19. stoljeća izražen je zakašnjeli ilirski pokret, prije svega kao kulturni, čiji su nosioci Martin Nedić i Ivan Franjo Jukić. U kolijevci pokreta pojavljuje se Jukićeva ideja bošnjaštva. Ova ideja se evolutivno transformira u ideju o potrebi priključenja Bosne Austro-Ugarskoj, s ciljem ujedinjenja sa maticom hrvatskog naroda kod Martića.
Ta koncepcija integralnog bošnjaštva pojavljuje se na stranicama Bosanskog vijestnika 1866. godine. Ona se temeljila na postavci da postoji jedan bosanski narod koji posjeduje svoje narodne osobenosti, genetički i historijski vezan za Bosnu u okviru Osmanske Carevine. Ova kontinuirana borba za autonomiju Bosne tumači se postojanjem bošnjačke nacionalne ideologije. Nju Osman paša potvrđuje u nizu primjera od prevođenja osmanskih zakona do službenih naziva, među kojima je i naziv bosanski jezik 1869. godine. Kod hrišćanskog stanovništva razvija se veoma rano u 19. stoljeću nekoliko projekata i tajnih organizacija o oslobađanju od osmanske vlasti. To je posebno uočljivo nakon osnivanja Ujedinjene omladine srpske 1866. godine. U tim nacionalno-političkim projektima dominira srpska nacionalna svijest i misao o potrebi priključenja Bosne Kneževini Srbiji.
Među bosanskim katolicima, posebno franjevcima, sredinom 19. stoljeća izražen je zakašnjeli ilirski pokret, prije svega kao kulturni, čiji su nosioci Martin Nedić i Ivan Franjo Jukić. U kolijevci pokreta pojavljuje se Jukićeva ideja bošnjaštva. Ova ideja se evolutivno transformira u ideju o potrebi priključenja Bosne Austro-Ugarskoj, s ciljem ujedinjenja sa maticom hrvatskog naroda kod Martića.
Posljedice Austrougarske Okupacije
Bosne i Hercegovine za Bošnjake
Preuzeto sa igbd . eu
U cilju prekidanja političkih, kulturno-civilizacijskih i vjersko institucionalnih veza Bošnjaka sa Osmanskom carevinom, Istanbulom, Hilafetom i halifom, Austro-Ugarska uspijeva da u oktobru 1882. godine uspostavi u Bosni i Hercegovini posebnu strukturu i hijerarhiju Islamske zajednice sa reisul-ulemom na čelu, a upravu vakufa stavlja pod strogi državni nadzor. Ulaženje u novi kulturno-civilizacijski krug, nakon skoro pola milenija življenja u drugim uvjetima, čin okupacije i otpor muslimanskog naroda je izazvalo takav stres i šok, da je godinama na kulturno-političkom planu ostao pasivan. Pošto je u otporu koji je organizirala ulema, bila dokrajčena i uništena muslimanska državna, politička, vojna, upravna, policijska i intelektualna elita, poslije okupacije Bošnjaci se povlače u sebe, u početku potpuno bojkotiraju javni, politički i državni život i što je najtragičnije, za one koji ostaju u Bosni, prestaju upisivati i slati djecu u škole. Tako Bošnjaci, do tada najpismeniji narod u Evropi, čiji su mnogi pripadnici uz bosanski poznavali turski, arapski i perzijski jezik, preko noći postaju nepismen narod. Samo zbog takvih iracionalnih, na emocijama zasnovanih i ishitrenih reakcija moglo dogoditi da 1910. godine u cijeloj Bosni i Hercegovini bude svega deset Bošnjaka sa fakultetskom diplomom, ako se ne računa ulema školovana u Istanbulu. Jedini oblik neke organizirane kulturno-političke, potpuno negativne i samorušilačke reakcije na nove prilike bio je neprekidni proces iseljavanja Bošnjaka u Sandžak, Makedoniju i Tursku, izazvan svim novim okolnostima i naglim prelaskom sa naturalne na robno-novčanu privredu. To iseljavanje, kako pokazuju četiri austrougarska popisa stanovništva u Bosni 1879., 1885., 1895. i 1910. godine, vodilo je stalnome smanjivanju bošnjačkog stanovništva u ukupnoj demografskoj i etničkoj strukturi. Prema prvom austrougarskom popisu iz 1879. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 448.613 Bošnjaka ili 38,73% njezina stanovništva. Taj je postotak do 1910. godine, četvrtog posljednjeg popisa, spao na 32,25% ili se udio Bošnjaka u navedenom razdoblju od 31 godine smanjio za 6,48%, dok se postotak svih ostalih naroda povećao, katolika čak za 4,79%. U apsolutnom iznosu Bošnjaka je u Bosni 1910. bilo 612.912, i to 470.912 ili 76,93% ih je živjelo na selu, a 142.000 ili 33,7% u gradu. Nakon okupacije u socijalnoj strukturi poljoprivrednog stanovništva bili su najbrojniji kmetovi sa 85.000 domaćinstava, slobodni seljaci sa 77.000 domaćinstava i zemljoposjednici s kmetovima ili bez kmetova sa 6.000 do 7.000 domaćinstava. Do Prvog svjetskog rata otkupljeno je oko 42.500 kmetovskih selišta. Prodiranjem kapitalističkih odnosa povećava se broj slobodnih seoskih domaćinstava na 136.854. U cijelom periodu austrougarske vladavine dominiralo je agrarno stanovništvo, tako da ga je poslije okupacije bilo 90%, a 1910. godine 87,92% u ukupnoj strukturi društva. Socijalna struktura gradskog stanovništva također se sporo mijenjala. Najvećim dijelom bosanski gradovi su zadržali tradicionalno, agrarno i zanatlijsko-trgovačko obilježje. Od 66 gradskih općina, kolio ih u Bosni bilo 1910. godine, samo u njih 25 agrarno stanovništvo nije bilo u većini. S malim izuzecima, to su gradovi od 2.000 do 5.000 stanovnika. Jedanaest ih ima sa preko 5.000 stanovnika, a jedino Sarajevo ima preko 50.000 stanovnika. Njihovu socijalnu osnovu čine zanatlije, trgovci i razne grupe agrarnog stanovništva. U zemlji radi oko 40.000 zanatlija i trgovaca. Prema nepotpunim podacima iz 1907. godine, u Bosni i Hercegovini je zabilježeno 46.593 državnih i privatnih poduzeća u kojima je bilo zaposleno 101.624 osobe. Najveći broj radnika bio je zaposlen u drvnoj industriji, rudarstvu, metalurgiji i saobraćaju. Zadržavanje kmetskih odnosa u agraru održalo je kontinuitet u socijalnoj strukturi stanovništva, dok je razvoj industrije, saobraćaja i drugih privrednih grana vodio formiranju dviju novih socijalnih grupacija - buržoazije i radništva.
Otpor Austro-ugarskoj Okupaciji
Preuzeto sa igbd . eu
Odbor je imenovao Narodnu skupštinu u prvo vrijeme sastavljenu od 32 člana, od kojih je iz Sarajeva bilo 20 i to 12 muslimana, 5 pravoslavaca, 2 katolika i jedan Jevrej, a iz unutrašnjosti svaki okrug je trebao birati po jednog muslimana i hrišćanina. U organiziranju naroda posebno su se isticali Muhammed ef. Hadžijamaković (1815.-1878.), duhovni vođa cijelog pokreta, šejh i muderris Gazi Husrevbegovog Hanikaha i vrlo energični i uticajni Kaukčija Abdulah ef. (1820.-1878.), dugogodišnji imam Begove džamije u Sarajevu. Prije toga, sarajevska ulema je napisala i uputila Porti jednu Ittifaknamu - Adresu, koju je potpisalo mnogo muslimana, u kojoj je traženo da se provede odluka o autonomiji Bosne i u kojoj se ističe da će Bosanci zajednički braniti svoju zemlju, bez obzira na vjersku pripadnost. Već tada je odbačen turski jezik i počela je isključiva upotreba bosanskog jezika. Na vijest da je Austro-Ugarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, 4. jula 1878. godine naveče u Begovoj džamiji okupilo se izuzetno mnogo uzbuđenih ljudi i tu je, mimo običaja, održan i politički skup na kome su govorili i Kaukčija i Hadžijamaković. Sutradan je čaršija bila zatvorena, a mnogo je ljudi došlo na isto mjesto očekujući neku odluku. Tada ispred mase istupa Salih Vilajetović - hadži Lojo, fanatik, konzervativac i radikal, koji poziva narod na pobunu protiv osmanske vlasti i protjerivanje austrougarskog konzula, s čime se uzbuđena masa složila te je nastupila logika i vladavina ulice. Sarajevski događaji i pobuna prenijeli su se i u druge gradove Bosne. Sa posljednjim Portinim pašom u Bosni - Hafiz pašom - stigao je i pljevaljski muftija Mehmed Nuruddin Vehbi ef. Šemsekadić (1827.-1887.), vrlo obrazovan, ugledan, odličan orator i strateg koji će postati jedan od glavnih vođa Pokreta. Potpisane odluke Berlinskog kongresa odjeknule su u Bosni kao surova stvarnost. Bošnjaci su tada tvrdili da je Bosna njihov vatan (domovina) i da sultan može dati Stambol, a ne Bosnu. Narodni odbor otpočinje pripreme za otpor naroda okupaciji. Već 27. jula dolazi do masovnih demonstracija u Sarajevu i demonstranti su tražili odlazak osmanskih vojnika na čelu sa Valijom iz Bosne. Narednog dana, 28. jula 1878. godine, Valija i njegov pomoćnik su podnijeli ostavke, a vođe pokreta su održali skup i aklamacijom izabrali Narodnu vladu. Civilni poslovi su povjereni Hafiz paši a vojni Smailbegu Selmanoviću i Muhammedu ef. Hadžijamakoviću. Tako se nakon 415 godina završila osmanska vladavina u Bosni. Na ove događaje u Bosni, Austro-Ugarska je odlučila vojnom silom skršiti otpor okupaciji. Za komandanta habzburške vojske za bosansku ekspediciju imenovan je Josip Filipović. Prije same vojne ekspedicije generalna komanda u Zagrebu i baron Filipović imali su kompletirane podatke o bosanskim cestama, prijelazima, telegrafskim linijama, utvrdama i gradovima, kao i podatke o stanovništvu, njegovoj nacionalnoj i socijalnoj strukturi i raspoloženju. Tačno se računalo da kršćani, posebno katolici, neće pružati otpor. Austrijski konzul Vasić je tvrdio da ni imućni i ugledni muslimani, pa čak ni niži socilajni slojevi sela i gradova, neće pristupiti Pokretu pobune. U funkciji nepružanja ili što manjeg pružanja otpora baron Filipović je uputio Proklamaciju stanovništvu Bosne i Hercegovine u kojoj saopćava da carska vojska ne dolazi u svojstvu dušmana, već kao prijatelj naroda da uspostavi red i mir, da su joj evropske zemlje povjerile taj zadatak uz privolu sultana, da će vojska svakog štititi, da će svi biti ravnopravni pred zakonom, da se garantiraju običaji i da će se zemaljski prihodi upotrebljavati za potrebe zemlje. Dvadeset devetog jula 1878. godine austrougarske trupe su prešle bosansku granicu na četiri mjesta kod Broda, Gradiške, Kostajnice i Šamca, a dva, odnosno tri, dana kasnije kod Vrgorca i Imotskog. Tako su formirane tri osnovne kolone koje su dobile zadatak da što prije dođu do Sarajeva. Glavnina snaga krenula je dolinom Bosne, a pomoćnim pravcima prodirale su kolone dolinom Une, Sane i Vrbasa i prema zapadnoj Hercegovini i dolini Neretve. Napredovanje je u pograničnim gradovima išlo brzo i bez otpora. Već 31. jula 1878. godine pali su Banja Luka i Prijedor. Preuzevši vlast, Narodna vlada u Sarajevu je požurila da organizira snage za odbranu zemlje. Hadži Lojo je sa svojim pristalicama obio vojne magacine i narodu je podijeljeno 4.000 pušaka i mnogo municije. Mada je Pokretu stizala podrška iz Mostara, Tuzle, Bihaća, Kladuše, Jajca, Livna i drugih gradova, Pokret je od početka bio slabo organiziran, skoro bez oficirskog kadra koji je otišao u Tursku i sve prognoze Austrijske obavještajne službe o nepružanju otpora kršćana i hrišćana su se u potpunosti obestinile tako da su na braniku Bosne ostali isključivo Bošnjaci, uz časne izuzetke kršćane. Narodna vlada je 7. augusta 1878. godine objavila poziv svim građanima, bez obzira na vjeru, da se priključe odbrani domovine, pošto je prije toga uvela vojnu obavezu za sve strance i osmanske činovnike i ratni porez od imućnih građana. Šemsekadić je preuzeo ulogu da organizira odbranu istočne Bosne i zaustavlja napredovanje austrijskih trupa kod Gračanice, a Hadžijamaković nanosi poraz Austrijancima kod Maglaja. Na drugoj strani austrijska vojska poslije zauzimanja Banje Luke osvaja Jajce i Travnik, a njezino brzo napredovanje u Hercegovini dovodi do pada Mostara. Neorganiziranost, stihija i kompromitacija Pokreta otpora od Hadži Loje gubili su u narodu nadu da Narodna vlada može pružiti adekvatan otpor Austro-Ugarskoj. Čak je izgledalo da Narodni odbor neće ni organizirati odbranu Sarajeva. Odlučan stav Muhammeda Hadžijamakovića vratio je Sarajlije iz letargije i sa 5.000 boraca organizirana je odbrana grada. Filipović je u osvajanje Sarajeva uključio 14.000 vojnika i oficira i 9 baterija artiljerije. Glavnina snaga napadala je od Blažuja preko Sarajevskog polja. Opći napad na Sarajevo otpočeo je rano ujutro 19. augusta 1878. godine uz snažnu podršku artiljerije. Otpor branilaca skršen je oko 14 sati. Gubici branilaca bili su oko 400 poginulih, ali su i gubici napadača bili također veliki. Sa zauzimanjem i okupacijom grada otpočela su hapšenja, oduzimanje oružja i pljačka. Svi uhapšeni tretirani su kao ratni zarobljenici i njih 600 bilo je osuđeno na robiju i odvedeno u Olumac. Prijeki sud je petnaestak Sarajlija osudio na smrt strijeljanjem i viješanjem. Tu se radi o sedam braće Mulića, Avdi Jabučici, h. Avdagi Halačeviću, h. Mehagi Gaćanici, Sulji Kahviću, Mehmedagi Dalagiji, Ibrahimagi Hrgi, Međi Odobaši i h. Muhammedu Hadžijamakoviću. Prije nego što je obješen, Hadžijamaković je uspio raniti dvojicu austrijskih vojnika otevši im pušku. Početkom septembra iste godine počelo je osvajanje Bosanske krajine operacijama u Majdanu, Kozarcu, Prijedoru i Ključu. U pokušaju zauzimanja Bihaća Austrijancima je nanio težak poraz Huseinbeg Karabegović. U Bihać su Austrijanci uspijeli ući tek 19. septembra 1878. godine i to združenim snagama. Na drugom kraju, jedinice muftije Šemsekadića držale su se u dolini Spreče kod Doboja sve do 15. septembra. Snage Otpora kojim je zapovijedao muftija Šemsekadić napadnute su i na južnom krilu na pravcu Sarajevo-Romanija. Time je ubrzan pad cijele sjeveroitočne Bosne čija je okupacija završena padom Foče 5. oktobra 1878. godine. Cijela Bihaćka krajina je okupirana 20. oktobra 1878. godine zauzimanjem Kladuše i tako je vojničko zaposjedanje Bosne i Hercegovine bilo završeno. Za nepuna tri mjeseca jedna od najsavremenijih armija Evrope uz angažiranje oko 300.000 vojnika i oficira vodila je 76 borbi, bojeva i bitaka protiv 100.000 hiljada vojnika, skoro isključivo Bošnjaka. Da bi umanjila značaj otpora i njegovog organizatora - uleme, austrougarska historigrafija je cijeli Pokret otpora Bosne nazvala Hadži Lojina buna.
Politički život Bošnjaka Za Vrijeme
Austro-Ugarske
Preuzeto sa igbd . eu
Prva građanska politička stranka u BiH koja je istakla svoj program i izvršila formalnu organizaciju bila je Muslimanska narodna organizacija (MNO), osnovana 3. decembra 1906. godine. Stranku je vodio Egzekutivni odbor za čijeg je prvog predsjednika izabran Alibeg Firdus. U svom programu MNO je na prvom mjestu zahtijevala muslimansku vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju i političku, tj. državnopravnu autonomiju.
Muslimanska narodna organizacija je uživala podršku ogromne većine svih slojeva muslimanskog stanovništva, mada su njezino rukovodstvo činili uglavnom imućni zemljoposjednici. Njihov agrarni program u osnovi sadrži zahtjev da se seljak oslobodi svog kmetskog prava i time pretvori u običnog najamnog radnika ili zakupca na veleposjedu. Nasuprot MNO postojala je jedna dosta heterogena grupa čiji su pripadnici, kao pokretači raznih kulturnih, prosvjetnih i privrednih akcija, nezavisnih intelektualaca, režimski orijentirnih građana i državnih činovnika, koja je na Skupštini održanoj od 24. do 26. augusta 1908. godine osnovala Muslimansku naprednu stranku (MNS). U osnovnim društvenim pitanjima njezin program nije se u biti razlikovao od programa MNO ali je ova stranka u nacionalnom pitanju zastupala prohrvatski stav. Pošto zbog takvog stava i orijentacije nije imala podršku širokih muslimanskih slojeva, vođstvo MNS 31. januara 1910. godine revidira program, odriče se hrvatske nacionalne ideje i mijenja ime u Muslimanska samostalna stranka (MSS). Pokušaj ujedinjenja stranaka pred izbore je propao zbog ambicija pojedinaca u njima na štetu naroda. Pred prve saborske izbore iz MNO se izdvaja grupa mlađih aktivista, prosprski orijentiranih, koji pokreću list Samouprava, u kome pišu da je vođstvo MNO zanemarilo socijalne i kulturne probleme muslimanskog naroda, posebno seljaštva.
Bošnjaci u Kraljevini Jugoslaviji
Preuzeto sa igbd . eu
Rezultati izbora 1938. godine u Kraljevini Jugoslavije donijeli su težak poraz Stojadinovićevoj koaliciji, posebno u Bosni i Hercegovini. Zato knez Pavle smjenjuje Stojadinovića i na čelo vlade postavlja Dragišu Cvetkovića sa osnovnim zadatkom da riješi hrvatsko pitanje. Tako su nakon pregovora predsjednika Vlade, Dragiša Cvetković i vođa HSS Vlatko Maček potpisali 26. augusta 1939. godine Sporazum koji je u biti sadržavao dvije tačke: formiranje koalicione vlade Cvetković-Maček i osnivanje Banovine Hrvatske na osnovu Uredbe o Banovini Hrvatskoj, koja je obnarodovana istoga dana kada je potpisan sporazum.
Sporazum i rješenje hrvatskog pitanja izvedeni su potpuno o trošku i na štetu Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaka. Prema Uredbi o Banovini Hrvatskoj, u njezin sastav ušle su dotadašnja Savska i Primorska banovina, te Kotarevi, Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Budući da su Primorskoj banovini od ranije pripadali znatniji dijelovi Bosne i Hercegovine u sastavu Banovine Hrvatske našlo se 13 prostranih kotara iz Bosne i Hercegovine. To su bili: Brčko, Bugojno, Derventa, Duvno, Fojnica, Gradačac, Konjic, Hlivno, Ljubuški, Mostar, Prozor, Stolac i Travnik. Time je izvršena najdrastičnija podjela Bosne i Hercegovine i potpuno, prvi puta u povijesti, cijepanje njezina tkiva. Kada je vršena podjela Bosne i Hercegovine, ona je činjena, po priznanju učesnika podjele, uz pretpostavku da Bosna i Hercegovina i ne postoji.
Velikosrspki krugovi na formiranje Banovine Hrvatske reagirali su sa zahtjevom da se formira srpska banovina, pod nazivom Srpske zemlje sa sjedištem u Skoplju, a u čiji bi sastav ušli teritoriji: Vrbaske, Drinske, Zetske, Dunavske, Moravske i Vardarske banovine. Formiranje Banovine Hrvatske izazvalo je oštru reakciju Bošnjaka. U svim krajevima Bosne i Hercegovine održavaju se protestni zborovi i skupovi na kojima Bošnjaci traže autonomiju Bosne i Hercegovine. Bošnjačko političko rukovodstvo, kome se u zahtjevu pridružuju sva bošnjačka društva i organizacije, reaktivira staru ideju autonomije Bosne i Hercegovine. Rezolutno se zahtijeva istupanje iz Jugoslavenske radikalne zajednice i ponovno formiranje posebne bošnjačke stranke, i da se u toku daljeg preuređenja države uspostavi Bosna i Hercegovina u svom historijsko-geografskom okviru, kao posebna ravnopravna jedinica. U tom cilju održan je u Sarajevu, 30. decembra 1939. godine, skup predstavnika svih bošnjačkih, političkih, kulturnih i vjerskih društava i ustanova. Na tom skupu konstituiran je Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine. Izvršni odbor uvjerava da autonomna Bosna i Hercegovina ničim ne može ugroziti interese drugih, pa u tom smislu poziva sve ostale političke stranke u Jugoslaviji da pristupe Pokretu za autonomiju Bosne i Hercegovine. Srpski političari odmah su najoštrije istupili protiv svake ideje autonomije Bosne i Hercegovine jer su smatali da to ugrožava njihov projekat okupljanja srpskih zemalja i srpsku političku prevlast u zemlji. Hrvatski političari samo su isčekivali konačno razgraničenje granica Banovine Hrvatske od Jugoslavije.
Sporazum i rješenje hrvatskog pitanja izvedeni su potpuno o trošku i na štetu Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaka. Prema Uredbi o Banovini Hrvatskoj, u njezin sastav ušle su dotadašnja Savska i Primorska banovina, te Kotarevi, Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Budući da su Primorskoj banovini od ranije pripadali znatniji dijelovi Bosne i Hercegovine u sastavu Banovine Hrvatske našlo se 13 prostranih kotara iz Bosne i Hercegovine. To su bili: Brčko, Bugojno, Derventa, Duvno, Fojnica, Gradačac, Konjic, Hlivno, Ljubuški, Mostar, Prozor, Stolac i Travnik. Time je izvršena najdrastičnija podjela Bosne i Hercegovine i potpuno, prvi puta u povijesti, cijepanje njezina tkiva. Kada je vršena podjela Bosne i Hercegovine, ona je činjena, po priznanju učesnika podjele, uz pretpostavku da Bosna i Hercegovina i ne postoji.
Velikosrspki krugovi na formiranje Banovine Hrvatske reagirali su sa zahtjevom da se formira srpska banovina, pod nazivom Srpske zemlje sa sjedištem u Skoplju, a u čiji bi sastav ušli teritoriji: Vrbaske, Drinske, Zetske, Dunavske, Moravske i Vardarske banovine. Formiranje Banovine Hrvatske izazvalo je oštru reakciju Bošnjaka. U svim krajevima Bosne i Hercegovine održavaju se protestni zborovi i skupovi na kojima Bošnjaci traže autonomiju Bosne i Hercegovine. Bošnjačko političko rukovodstvo, kome se u zahtjevu pridružuju sva bošnjačka društva i organizacije, reaktivira staru ideju autonomije Bosne i Hercegovine. Rezolutno se zahtijeva istupanje iz Jugoslavenske radikalne zajednice i ponovno formiranje posebne bošnjačke stranke, i da se u toku daljeg preuređenja države uspostavi Bosna i Hercegovina u svom historijsko-geografskom okviru, kao posebna ravnopravna jedinica. U tom cilju održan je u Sarajevu, 30. decembra 1939. godine, skup predstavnika svih bošnjačkih, političkih, kulturnih i vjerskih društava i ustanova. Na tom skupu konstituiran je Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine. Izvršni odbor uvjerava da autonomna Bosna i Hercegovina ničim ne može ugroziti interese drugih, pa u tom smislu poziva sve ostale političke stranke u Jugoslaviji da pristupe Pokretu za autonomiju Bosne i Hercegovine. Srpski političari odmah su najoštrije istupili protiv svake ideje autonomije Bosne i Hercegovine jer su smatali da to ugrožava njihov projekat okupljanja srpskih zemalja i srpsku političku prevlast u zemlji. Hrvatski političari samo su isčekivali konačno razgraničenje granica Banovine Hrvatske od Jugoslavije.
Imovinsko-agrarno Stanje Bošnjaka u
Vrijeme Kraljevine SHS do 2. svjetskog
Rata
Preuzeto sa igbd . eu
U ovom periodu dominira sitni posjed i obrada zemlje drvenim ralom i plugom. To znači odsustvo razvijene tehnologije u obradi zemlje. U Bosn i Hercegovini se 1921. godine 86,37% stanovništva bavi poljoprivredom, šumarstvom i ribolovom, a 1931. godine 84,1% stanovništva se bavi istim zanimanjima. Na razna zanimanja otpadalo je 15,9% stanovništva i to industriju, rudarstvo i zanatstvo 6,7%, a ostale 9,2%. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine od ukupno 2.323.555 stanovnika Bosne i Hercegovine, 1.016.758 ili 43,8% bilo je aktivno i zaposleno, a preostalih 1.306.797 ili 56% bilo je izdržavano. Ovome treba dodati i velike žrtve jugoslavenskih zemalja u Prvom svjetskom ratu sa 1.900.000 žrtava. Na listi izginulih ili nestalih osoba, Bosna i Hercegovina je visoko kotirala (odmah iza Srbije) sa cifrom od 360.000 žrtava, odnosno 19% od ukupnog stanovništva. Zbog toga što je 91,5% feuda bilo iz muslimanskog stanovništva, a od 95,4% kmetova su bili kršćani - pravoslavni 73,92% i katolici 21,4%, taj socijalno-ekonomski sukob zbog vjerske strukture stanovništva vlasnika i kmetova, posebno zbog načina rješavanja tog pitanja, nužno je poprimio i vjerski sukob. Kolektivnu pljačku nad imovinom Bošnjaka pratila su i ubistva aga, begova i običnih ljudi, kao i nezastupljenost Bošnjaka u organima vlasti i državnoj upravi. S druge strane, skupi industrijski proizvodi i zaštitne carine, te visoki porezi za izdržavanje državnog aparata dokusurivali su seljaštvo dovodeći ga u bezizlazan položaj. Pridodaju li se tome potrebe za izdržavanje vojnog i policijskog aparata, otplate dugova, onda je slika položaja noseće privredne grane lahko prepoznatljiva. Ekstenzivna poljoprivreda ostaje do 1941. godine osnovna privredna grana. Nju su karakterizirali naglašena usitnjenost posjeda, agrarna prenaseljenost, zanemarljiva ulaganja i kao posljedica svega niska produktivnost.
Kao što su podjelom države na banovine Bošnjaci odjednom i prvi put postali manjina u svakoj od četiri banovine, tako je svojim manifestom od 6. januara 1929. godine regent Aleksandar ozakonio hajdučiju i pljačku bošnjačke zemlje. U trenutku stvaranja Kraljevine SHS u BiH je preko 62% privatne zemlje bilo u bošnjačkom vlasništvu. Od ukupne zemlje, čija je površina iznosila skoro dva miliona hektara i koja je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca od 1919. do 1931 godine bila zahvaćena agrarnom reformom, Bosni i Hercegovini je pripadalo 1.286.227 hektara, ili 66,9%. Bosna i Hercegovina je bila okosnica i glavna meta agrarne reforme kojom nisu ostvarivani samo socijalno-ekonomski, nego prije svega nacionalno-politički ciljevi. Trebalo je potpuno socijalno-ekonomski uništiti bošnjačke zemljoposjednike, a Bošnjake u cjelosti nacionalno-politički razoriti i podjarmiti. Šestojanuarski režim je odlučio staviti tačku na agrarnu reformu kako bi ukinuo desetogodišnje stanje privremenosti, zaveo imovinsko-pravnu sigurnot i stabilizirao agrarne odnose. Nizom zakona, počev od jeseni 1929. godine, a naročito od 1931. godine, režim je propisivao način likvidacije agrarne reforme i to posebno za svaku od pokrajina koje su njom bile zahvaćene. Mada je najviše bila zahvaćena agrarnom reformom, Bosna i Hercegovina je najbolje prošla pod tim zakonoma zato što se cijena po jednom dulumu za kmetska selišta u Bosni i Hercegovini plaćala svega 290 dinara po hektaru ili 7 do 10 puta manje nego u drugim pokrajinama. Tako se država obavezala da će za oduzeta kmetska selišta isplatiti vlasnicima polovinu u gotovini od 250.000.000 dinara, a polovinu u obveznicama sa 6% kamate na minimalni iznos u roku od 40 godina a do početka rata 1941. godine isplaćena su svega 4 kupona ili samo 10% od predviđene sume. Gotovinu je isplatila odmah. Još je veća pljačka bila više od 400.000 hektara beglučkih zemalja, što je bio privatni posjed i za koji se država obavezala isplatiti vlasnicima 600.000.000 dinara ili oko 1.500 dinar po jednom hektaru u obveznicama sa 6% kamate u roku od 43 godine, a da početka rata 1941. izdato je i isplaćeno 13 od ukupno 50 predviđenih kupona. Država je ostala dužna vlasnicima preko 95% predviđene naknade.
Bošnjaci u Nezavisnoj državi Hrvatskoj
(od 1941. do 1945. godine)
Preuzeto sa igbd . eu
Slomom Kraljevine Jugoslavije, ustaški pukovnik Slavko Kvaternik, pod njemačkom zaštitom, 10. aprila 1941. godine proglasio je Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH) u koju je odmah deklarativno uključio i Bosnu i Hercegovinu. Dogovorom sa Njemačkom, Italija je Bosnu i Hercegovinu definitivno prepustila Nezavisnoj državi Hrvatskoj.
Radi iskorišćavanja rudnih, šumskih i drugih resursa, Njemačka je u Bosni i Hercegovini u svojoj interesnoj zoni držala jednu jaku diviziju i manje jedinice koje su osiguravale prugu Metković-Mostar-Sarajevo-Doboj-Tuzla. Ustaška vlast u BiH je uspostavljena do jula 1941. godine pored općina i kotara uvedene su i velike župe kao najviše upravno-teritorijalne jedinice. Na historijskom teritoriju Bosne i Hercegovine uspostavljeno je šest velikih župa: Vrhbosna (Sarajevo), Usora i Soli (Tuzla), Glaž, Pliva i Rama (Travnik), Sana i Luka (Banja Luka), Krbava i Psat (Bihać) i Hum (Mostar). Neke od župa prostirale su se i izvan Bosne i Hercegovine, a i neki dijelovi Bosne i Hercegovine pripali su veležupama čije je sjedište bilo izvan Bosne i Hercegovine. Tako je Bosanska Posavina ušla u sastav Veliko Posavlje sa sjedištem u Slavonskom Brodu. Takvom teritorijalnom organizacijom htjelo se istaći tzv. hrvatsko državno i historijsko pravo na Bosnu i Hercegovinu koje nikada i nigdje nije zapisano niti je u stvarnosti postojalo. Uključivanjem znatnih dijelova Bosne i Hercegovine u sastav velikih župa čija su sjedišta bila u Hrvatskoj željela se razbiti povijesna, dražvnopravna i političko-teritorijalna cjelina Bosne i Hercegovine. U tu svrhu su ustaške vlasti izdale internu naredbu cjelokupnom svom tisku u svim državnim uredima da se ime Bosne i Hercegovine javno ne spominje. Sastavni i bitan dio takve politike bila su nastojanja da se Bošnjaci proglase Hrvatima i da im se oduzme njihov historijski i nacionalni identitet. Zato je 30. aprila 1941. godine donesena zakonska odredba o arijevskom rasnom karakteru pripadnika islamske vjeroispovjesti. Brojne neposlušne Bošnjake tokom rata ustaška vlast je i fizički likvidirala. Inače, malo je Bošnjaka dobrovoljno pristalo uz ustašku vlast. Dok je ustaška vlast činila genocid nad Bošnjacima putem asimilacije u Hrvate i negiranjem zemlje Bosne, četnici su na tri plana ustaškoga genocida nad Srbima u Bosni i Hercegovini (fizička istrebljenja, prisilna iseljenja u Srbiju i prisilna ili dobrovoljna pokatoličavanja) uzvratili totalnim komšijskim genocidom nad Bošnjacima u kome je u toku Drugog svjetskog rata stradalo 103.000 ili 8,1% ukupne bošnjačke populacije, najviše poslije Jevreja i Roma na tlu prve Jugoslavije. Osim nad Srbima, ustaše su u duhu fašističke politike vršili genocid i pogrome i nad Jevrejima i Romima. Četnici su se, u ime srpstva i velike Srbije, svetili i genocid činili samo nad Bošnjacima. Glavne ciljeve četničkog pokreta odredio je Stevan Moljević u tekstu Homogena Srbija od 30. juna 1941. godine u kome predlaže podjelu teritorija i razdiobu stanovništva između Srba i Hrvata preseljavanjem i izmjenom žiteljstva, a Bošnjacima treba pokazati put prema Turskoj i Albaniji. Tako bi se ostvarila velika, homogena i etnički potpuno čista Srbija. Ciljeve četničkih odreda određuje njihov vrhovni komandant Draža Mihajlović. Ti ciljevi su: stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata, Bačke, Bugarske i sjeverne Albanije sa Skadrom, čišćenje državnoga teritorija od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata i stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka i Bosne i Hercegovine od bošnjačkog i hrvatskog življa.
Već krajem ljeta i u jesen 1941. godine Bošnjaci se masovno i otvoreno ograđuju od ustaške politike prema Srbima, Jevrejima i Romima. Programizirani rad došao je od islamske uleme sa skupštine EL-Hidaje 14. augusta 1941. godine Sarajevskom rezolucijom. Poslije toga od septembra do decembra 1941. godine uslijedile su: Prijedorska, Mostarska, Banjalučka, Tuzlanska, Bijeljinska i Trebinjska Rezolucija. U svima njima se osuđuje zlo i nasilje nad bilo kime. Od vlasti se traži da u okviru zakona iskoristi sve instrumente vlasti nad masovnim klanjima i programima Bošnjaka od četnika. O stradanju Bošnjaka izrađeno je i nekoliko memoranduma koji su tajnim kanalima upućeni u Egipat i na Zapad.
Posebno su se oko zbrinjavanja muhadžira u okviru Merhameta aktivirali Mladi muslimani. U direktnu borbu protiv četničke kame u regionalnoj osnovi Bošnjaci su organizirali muslimanske milicije u Krajini milicija Huska Miljkovića, u sjeveroistočnoj Bosni Hasanefendićeva milicija, i oko Sarajeva hafiza Pandže. Nezadovoljstvo bošnjačkih političara i građanstva sa politikom NDH nametnulo je već od 1942. godine pitanje položaja Bosne i Hercegovine unutar Nezavisne države Hrvatske. Jedan od prijedloga je bio da se Bosna i Hercegovina u cijelosti ili dijelom izdvoji iz sastava NDH i, kao posebno autonomno tijelo, stavi pod njemački protektorat. Nijemci su od Bošnjaka tražili da, ukoliko žele autonomiju, formiraju jednu diviziju koju bi oni obučavali i koja bi se borila u sastavu njemačke vojske. Uz višestruku propagandu divizija je formirana, sastavljena uglavnom od muhadžira, i upućena na obuku u Francusku, gdje se jedan njezin dio pobunio protiv Nijemaca. Mada je pobuna u krvi ugušena, ipak je ostala u historiji zabilježena kao jedini slučaj pobune u njemačkoj vojsci u Drugom svjetskom ratu. Planovi građanskih političara oko statusa Bosne i Hercegovine prekinuti su činjenicom da je u međuvremenu na tlu Bosne i Hercegovine izrastao snažan narodnooslobodilački pokret koji je vodila Komunistička partija Jugoslavije. Taj pokret i ta partija imali su svoje izgrađene planove o budućem uređenju i mjestu Bosne i Hercegovine.
Bošnjaci u Narodnooslobodilačkom
Pokretu u 2. Svjetskom Ratu
Preuzeto sa igbd . eu
Na tajnoj sjednici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, održanoj u Beogradu 4. jula 1941. godine, donijeta je odluka da se odmah ide u oružani ustanak. Do podizanja ustanka u Bosni i Hercegovini dolazi 27. jula iste godine. Još od samog početka Narodnooslobodilačkog rata, KPJ koja je stajala na njegovom čelu, jasno je odredila svoja osnovna četiri cilja. Prvi, i osnovni, je bio borba protiv stranih okupatora i svih njegovih slugu i kvislinga.
Drugi cilj je bio da se u okviru te borbe spriječi svaki genocid nad bilo kojim narodom ili bratoubilački rat, što je posebno značajno za Bošnjake koji su od ustaša bili izloženi asimilaciji, a od četnika strahovitom genocidu.
Zato su se Bošnjaci u velikom broju uključili u partizane. Kada je 1942. godine Tito došao u Bosnu i saznao za četničke zločine nad Bošnjacima, on je sa četnicima prekinuo svaku suradnju. Treći cilj bio je da se uporedo sa oružanom borbom odmah ide na rušenje stare i izgradnju nove, vlastite civilne organizacije vlasti oličene u formiranju narodnooslobodilačkih odbora. Četvrti cilj bio je da se odmah i postepeno stvaraju uvjeti da se nova, obnovljena Jugoslavija kao država postavi i izgradi na federativnom principu kao zemlja ravnopravnih naroda na idejnoj platformi Titovog komunističkog bratstva, jedinstva i zajedništva. KPJ je smatrala da je to jedini put rješavanja nacionalnog pitanja koje je u osnovi bilo stalni faktor destabilizacije prve Jugoslavije.
Sa stajališta izgradnje nove vlasti veliki pomak i korak je bilo sazivanje jedne sveopće jugoslavenske skupštine najistaknutijih boraca i pristalica Narodnooslobodilačke borbe, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost. To je bilo osnivačko i prvo zasjedanje AVNOJ u Bihaću 26. i 27. novembra 1942. godine. AVNOJ je tu konstituiran kao općenacionalno i općepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta. Za jednog od potpredsjednika AVNOJ izabran je Nurija Pozderac. Jedan od osnovnih zadataka AVNOJ i njegovoga Izvršnog odbora bio je rad na osnivanju zemaljskih antifašističkih vijeća u svim jugoslavenskim pokrajinama, odnosno zemljama. Među zemaljskim antifašističkim vijećima posljednje je osnovano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNO BiH). Zato su postojala dva razloga: stalne ratne operacije na tlu Bosne i Hercegovine, ali i diskusije i rasprave koje su vođene među rukovodstvom KPJ o statusu Bosne i Hercegovine u budućoj jugoslavenskoj zajednici. Predstavnici Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, prije svih Avdo Humo i Rodoljub Čolaković, smatrali su da su raniji stavovi samo o autonomiji Bosne i Hercegovine prevaziđeni i da bi ona trebala da bude šesta ravnopravna članica Federacije. Tako je konačno 25. i 26. novembra 1943. godine u Varcar Vakufu, u prisustvu 274 delegata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, održano prvo osnivačko zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.
Bošnjaci u FNR/SFR Jugoslaviji
Preuzeto sa igbd . eu
Završetkom Drugog svjetskog rata i totalnim slomom fašizma i pobjedom komunista na tlu prve Jugoslavije nekadašnja Bosna banova, kraljeva, sandžak i ejalet u okviru Osmanske carevine, corpus separatum u okviru Austro-Ugarske i posebna pokrajina u Kraljevini Jugoslaviji sada je u Federativnu narodnu republiku Jugoslaviju, kasnije SFRJ, ušla kao jedna od šest ravnopravnih republika sa tri ravnopravna politička naroda i svim slobodnim građanima.
Mada je Bosna i Hercegovina ušla u sastav Federacije kao jedna od šest ravnopravnih Republika, Bošnjacima nije bilo mjesta kao šestoj buktinji na grbu nove države. Naravno, Husaga Čišić je u ime Bošnjaka predlagao unošenje šeste buktinje u državni grb, zato što su Bošnjaci, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonoca i Crnogoraca, šesta jugoslavenska nacija, pa bi zato u državni grb morala ući šesta buktinja kao simbol muslimanske nacionalnosti. Tadašnji ministar za konstituantu Milovan \ilas je odgovorio da li su Bošnjaci nacija, to je "teorijsko pitanje koje se ne može riješavati jednim dekretom. Čišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine što se u Ustavu uz ostale južnoslavenske narode ne pojavljuju i Bošnjaci i bio jedini poslanik koji je glasao protiv Ustava.
U Bosni i Hercegovini su 13. oktobra 1946. godine održani izbori za Ustavotvornu skupštinu. Prvo zasjedanje Ustavotvorne skupštine NR BiH počelo je 11. novembra 1946. godine. Na zasjedanjima od 28. do 31. decembra 1946. godine Ustavotvorna skupština je usvojila i proglasila Prvi republički ustav. Taj Ustav definira Bosnu i Hercegovinu kao narodnu državu republikanskog oblika, a ne navodi poimenice narode Bosne i Hercegovine. On je samo sadržavao opću, neodređenu odredbu da su u Narodnoj republici Bosni i Hercegovini njezine narodnosti u svemu ravnopravne i da nacionalne manjine uživaju pravo i zaštitu svog kulturnog razvitka i slobodne upotrebe jezika. Nakon što je donijela Ustav, Ustavotvorna skupština je u istom sastavu nastavila rad kao Narodna skupština Narodne republike Bosne i Hercegovine. Nisu da su Bošnjaci kao narod izostavljeni iz Prvog ustava Bosne i Hercegovine, nego su im komunističke vlasti u razdoblju od 1946. do 1949. godine povukle i ukinule nacionalno ime potvrđeno u toku Narodnooslobodilačke borbe. Učinjeno je to pod pritiskom, kako se ne bi povrijedili navodini nacionalni, ustvari nacionalistički velikosrpski i velikohrvatski interesi prisutni u i oko Bosne i Hercegovine više od stopedeset godina. Zatim je 1947. godine ukinut Glavni odbor Bošnjaka Bosne i Hercegovine. Popisom stanovništva 1948. godine, službena se politika, tretirajući Bošnjake kao nacionalno neopredijeljene, vratila staroj nacionalističko-hegemonističkoj politici, prema kojoj će se ova, tobože etnički amorfna grupa, postepeno, zavisno od svog kulturnog napretka, u procesu asimilacije, opredjeljivati bilo u srpskom ili hrvatskom pravcu. Slijedeće (1949.) godine ukinuto je Kulturno društvo Muslimana Preporod. Tih godina ukinute su sve nacionalne i kulturne ustanove Bošnjaka, ali i sva njihova nacionalna znamenja i obilježja. Od 1947. do 1950. godine uslijedila su suđenja hiljadama pripadnika Mladih Muslimana i uglednim Bošnjacima od kojih je nekoliko desetina osuđeno na smrt, kao i agrarna reforma kojom je vršena eksproprijacija i oduzimanje zemljišta, stalne i ponižavajući otkupi bošnjačkog zemljišta. Zakonom o nacionalizaciji, u korist države, od privatnika je izuzet višak stambenog fonda. Ovim zakonom stradava veliki broj vakufa na području čitave Bosne i Hercegovine.
Kultura i Civilizacija Bošnjaka u 15. i
16. stoljeću
Preuzeto sa igbd . eu
U Sarajevu su podignuta tri bezistana. Pored puteva, podizani su hanovi, karavan-saraji i mnogobrojni mostovi. Najpoznatiji mostovi su bili Mehmed pašin na Drini, Stari most u Mostaru, Most na Žepi i Arslanagića most u Trebinju. Zbog islamskog učenja o čistoći posebno se pažnja pokalnjala izgradnji hamama, vodovoda, šadrvana i sebilja. U svim većim mjestima podizani su hamami i javne česme. Tako je u Sarajevu bilo sedam hamama, u Mostaru dva, u Foči, Travniku i Banjoj Luci po tri. Pri podizanju stambenih dijelova težilo se da se osigura što više zelenila i svjetlosti zato što islam afirmira a ne poriče život. Islamska civilizacija izvršila je veliki uticaj na razvoj zanastva. U sarajevskoj čaršiji razvilo se 80 raznih vrsta zanata organiziranih u jake cehovske organizacije. Veliku primjenu u zanatstvu imala je likovna umjetnost. U 15. stoljeću javlja se i pjesnik Vahdeti iz Bosne, kao i Bošnjak Enveri koji piše Destur-namu za velikog vezira Mahmud pašu 1466. godine.
Štampa i Novine
Preuzeto sa igbd . eu
U početku je štampan Bosanski vjesnik, a nakon što su vlasnici štamaparije postali vilajetska vlada, izlazi i zvanični list Bosna, koji je izlazio sve do 1878. godine i to dvojezično - na turskom i bosanskom jeziku. Nešto kasnije, 1868. godine pojavit će se nezvanični Sarajevski cvjetnik - Gijlšen Saraj (1868.-1872.) kojeg uređuje Mehmed Šakir Kurtćehajić.
U Mostaru je 1872. godine štampariju otvorio Franjo Milićević, gdje se 1876. godine pojavljuje list Neretva. U vilajetskoj štampariji štampano je niz udžbenika, vjerskih knjiga i zvaničnih dokumenata.
Znanstveni Kružoci
Preuzeto sa igbd . eu
Rad na tome započinje Mehmed ef. Emin iz Sarajeva u Atmejdan medresi. Isti posao tumačenja nastavlja Behauddin ef. Sikirić. U 20. stoljeću misiju tumačenja istog djela nastavljaju reis Čaušević, h. Mujaga Merhemić (1877.-1959.), Fejzullah ef. Hadžibajrić i h. Halid ef. Hadžimulić. Nisu prevođeni i tumačeni samo strani alimi. Na kružocima u Travniku Hasan Kaimiju Sarajliju u svojoj kući je tumačio h. Ibrahimbeg Hasanpašić, a Muhammed Krpo Taib ef. Tahirović su u travničkoj kafani tumačili isto djelo. Postojali su i kružoci za učenje perzijskog, turskog i arapskog jezika. Za razgranatu prosvjetu i organizirano obrazovanje trebalo je mnogo knjiga koje su se morale prepisivati. S obzirom da je prva štamparija u Osmanskoj carevini osnovana 1727., a u Sarajevu tek 1866. godine, to se do potrebnih knjiga najviše dolazilo prepisivanjem. Veliki broj knjiga je prepisivan u medresama. Knjige su prepisivane organizirano u ekipi. U Foči je krajem 16. stoljeća djelovao i jedan skriptorij. Posao je finansirao jedan broj vakifa, a bilo je i profesionalnih prepisivača. Knjigovesci - mudželliti često su se bavili i tim poslom. Bilo je i prepisivača zanatlija, pa čak i seljaka po selima. Sa najvećom pažnjom i poštovanjem prepisivan je Kuran. Najpoznatiji prepisivač Kurana iz druge polovine 18. i s početka 19. stoljeća bio je imam Careve džamije u Sarajevu Ibrahim Šehović čijih je 66 prepisa Kurana sačuvano. Poznata je i jedna djevojka iz porodice Kukavica kao prepisivač Kurana. Bašeskija bilježi smrt jednog kovača koji je bio prepisivač Kurana. Mnogi prepisani rukopisi ističu se kaligrafskom umjetnošću. Registrirano je gotovo 250 kaligrafa iz bosansko-muslimanske sredine.
Biblioteke - Kutubhane
Preuzeto sa igbd . eu
Za tu biblioteku on je uvakufio oko 100 knjiga u 83 sveska. Istovremeno sa osnivanjem travničkih medresa Elči Ibrahim-paše i Mehmed-paše Kukavice osnovane su i biblioteke za potrebe učenika. Zgrada biblioteke u Gradačcu u blizini Husejnijje džamije prvobitno je služila kao tekija. Tu je 1857. godine ili 1256. po hidžri kajmekam Fadil paša Šerifijja sabrao više starih knjižnih fondova i osnovao biblioteku. U Gračanici se spominju dvije biblioteke, i to u sastavu Ahmed pašine džamije i Pervane džamije. Kukavičina medresa u Foči kao i medresa u Visokom također su u svom sastavu imale biblioteke. Broj knjiga u bibliotekama nije bio velik, ali je bila gusta njihova mreža. Mnogo su brojnije bile privatne kolekcije knjiga. U Sarajevu je 1850. godine u šerijatskom sudu registriran 161 ostavilac sa ukupno 7.117 knjiga. Struktura posjednika tih knjiga je slijedeća: 51 alim, 21 trgovac, 16 zanatlija, 7 veleposjednika, 6 predstavnika vlasti, 5 žena i jedan umrli učenik. Najbitnije saznanje iz ovog pregleda jest da su sve strukture Bošnjaka zastupljene kao posjednici biblioteka. Što se tiče čitanja, učenje Kurana je na prvom mjestu. Zatim slijede djela iz fikha i lijepa književnost. Mujezinović je u Sarajevskim sidžilima našao u ostavštinama nabrojan najmanje 81 divan - pjesnički zbornik. Iz tariha - historije je registrirano 56 djela. Od egzaktnih znanosti među knjigama su bile najbrojnije iz medicine i razne bajtarname - iz oblasti veterine. Puno je čitana i prepisivana knjiga o voćarstvu, povrtlarstvu i cvjećarstvu zvana Revanki Bostan (od nepoznatoga autora).
Kulturni i Znanstveni Poslenici
Preuzeto sa igbd . eu
Jedna disciplina poslije izučavanja Kurana i Sunneta zbog specifičnog i izuzetno osjetljivog okruženja među Bošnjacima zauzima iznimno mjesto. To je teorija države i prava i mudre uprave i rukovođenja državom. Na teme iz te oblasti pisali su Hasan Kafija i šejh Ali ef. Prušćak, Muhammed Prozorac i autor čuvene Asafname Lutfi paša iz 16. stoljeća koji je umro 1547. godine. Mostarski muftija Mustafa Sidki ef. Sarajlić je pisac jednog traktata na arapskom jeziku o upravljanju državom. Brojni autori u svojim djelima su kritizirali određene političke mjere i praksu, predlažući druga, adekvatnija rješenja.
Alhamijado Književnost
Preuzeto sa igbd . eu
Pjesnici iz naših krajeva većinom čine neki posebni genre (žanr) na polju turskog pjesništva i da su bez svake sumnje oni stajali pod uplivom naše narodne poezije, koja imade toliko obilja turskoj poeziji nepoznatih pjesničkih izraza i slika. Mjesto da pozajmljuju sve pjesničke ljepote od Arapa i Perzijanaca, kao što su to običavali svi turski pjesnici, posegli bi katkad za bogatom riznicom naše narodne poezije, pa iz nje u finoj formi izložili na turskom Parnasu mnogu dragocjenu umotvorinu. To oplođavanje islamske književnosti novim motivima i elementima zapažaju Jan Rypka, proučavajući Sabita Užičanina i Ahmed Sudiju Bošnjaka i Milivoj Malić, baveći se Fevzijom Blagajcem. On je došao do zaključka da Bulbulistan crta mentalitet Bošnjaka kao što \ulistan oslikava mentalitet Perzijanaca. Čedomil Veljačić zapaža orginalnost obilježja i pjesničkog oblika i suštine tvorevina s kojima su jugoslavenski pjesnici ušli u krug islamske književnosti. Znatan broj značajnih Bošnjaka je pisao, pozivao i ukazivao na toleranciju, na pravo svakog čovjeka i naroda na vjeroispovijest, život, imovinu, uvjerenje, kulturu i tradiciju u ravnopravnosti. O tome, između ostalih, pišu Muhammed Hevaji Uskufija u 17. stoljeću i Abdul Vehab Ilhamija početkom 18. stoljeća. U svome ilmihalu Tuhvetul-Musallin vezubdetul haši-in piše nejma se reći da su (kitabijske knjige) batil - pokvarene, nevaljale, jer ima i sad u njima Božijih besida.
U 16. stoljeću veliki borac, pisac i šejh Mustafa Gaibija, iz pozicije društvene kritike, u pismu sultanu konstatira da u Carevini ima titula, naziva, sastanaka, užitaka, nakita i sličnog u izobilju, ali šerijata i pravde nema. Na području Careve zemlje obiluju laž, nasilje, raskalašenost, pokvarenost i druge opačine. To je sve krivi put, ne drže se pravog puta, njega nema. Ako se car drži propisa naređenog i zabranjenog i do toga drži, toga će se držati i narod, rečeno je da je narod na stazi svojih vladara, narod u njih gleda i u njih se ugleda. Ako se ti care, u svom životu ne držiš zakona, onda se zakona neće držati ni narod, za što ti nećeš da znaš, neće ni narod. Slična upozorenja i kritike protiv nepravde i laži ispisuju i Ali Dede Bošnjak, Hasan Kafi Pruščak, Muhammed Nerkesija, Hodže Muerrih, Ibrahim Alajbegović Pečelija, Aga Dede iz Dobora, Mustafa Pruščak, Muhammed Prozorc, Muhammed Emin Isević, Mula Mustafa Bašeskija, Ilhamija i drugi. Ibrahim Opijač iz Mostara u biografiji Šejh Juje piše "Mnogi sinovi našeg vremena tvrde da se čast stiče po porijeklu, izgledu i odjeći, a ne znaju da je ona po obrazovanju i da su stranci izmislili da se ljudi cijene po porijeklu." Sarajlija Mula Muhamed Mestvica piše o pet postulata kao pretpostavkama za pisanje historije. To su:
1) ko opisuje i bilježi događaje neka bude ispravnog poimanja. U svom bilježenju događaja neka se ne oslanja na kojekakve priče i legende koje nemaju nikakve osnove. Događaji se moraju bilježiti onako kako su se oni uistinu i dogodili.
2) U pisanju se ne treba orijentirati na ono što se u masama prepričava, jer te događaje često prepričavaju i osobe slabog pamćenja. Zato se mora tražiti pouzdano lice koje događaj poznaje kako se uistinu i dogodio.
3) Događaje ne treba samo bilježiti onako kako su se dogodili, nego treba tražiti njihove uzroke i promatrati posljedice. Od suhoparnog nabrajanja događaja nema mnogo kakve koristi.
4) Pisanje treba podesiti tako da ga publika može shvatiti, treba reći istinu, biti objektivan, ni u čemu ne pretjerivati, u velikom hvalisanju ili pak u isticanju negativnosti.
5) Kod pisanja ne upotrebljavati nejasne izraze. Treba pisati tako da se tekst razumije. Za ovakvu vrstu pisanja ne bi trebalo da se riječi moraju tražiti po riječnicima, a stil treba da je jasan i razumljiv.
Mustafa Pruščak u svojim raspravama opravdava i zagovara ustanovu idžtihada stojeći na dinamičkom stajalištu da mudžtehida za pojedine slučajeve ima, bez sumnje svako doba, jer novi slučajevi iskrsavaju. On ističe da uživanje kahve u principu nije štetno, za razliku od duhana, alkohola i opijuma koji su štetni i vjerom zabranjeni. Fadil-paša Šerifović (1809.-1882. godine) u djelu Evradi Mevlevijje postavlja tezu da u hajru nema bidata - novotarije. Dosljedno tome ne može se smatrati vjerskom novotarijom bidat ono što sa stanovišta širih interesa predstavlja korist. Historičar Pečevija, suprotno vladajućoj doktrini koja je štamparstvo smatrala bidatom, zalagao se da se ono uvede i proširi. Štampanje knjiga u štampariji koju je 1440. godine izumio Johanes Gutenberg iz grada Mainza je vještina od izvanrednog značaja i bez sumnje nenadmašna. Štampanje hiljadu primjeraka knjiga ne zahtijeva veći trud nego štampanje jednog primjerka.
Pismenost i školstvo Bošnjaka u
Vrijeme Austro-Ugarske
Preuzeto sa igbd . eu
Zbog nepriznavanja arebice i mekteba od strane vlasti, Bošnjaci preko noći, donošenjem novoga zakona, postaju najnepismeniji narod u zemlji. Pritisnuti savremenim potrebama i događajima, oni su zbog prilagođavanja novim uvjetima života od 90-tih godina 19. stoljeća počeli sa reformom Sibjan mekteba. Planirali su da uz predmete iz vjeronauke u mektebe uvedu bosanski jezik i matematiku, a zatim bi postepeno bili uvođeni i drugi svjetovni predmeti. Reformirani mektebi - ibtidaijje počeli su da rade 1892. godine, a njihovo širenje nije teklo ni lahko ni brzo. Pošto su Bošnjaci nerado slali svoju djecu u svjetovne škole, reformirani mektebi imali su zadatak da muslimansku djecu približe savremenom obrazovanju. Bošnjačko školstvo koje je više od četiri stoljeća bilo sastavni dio osmanskoga školskog i obrazovno-odgojnog sistema na početku okupacije je najviše imalo Sibjan mekteba, Rušdijja - muslimanskih nižih srednjih škola i medresa - islamskih škola koje su školovale imame. Kakav su pad u pogledu pismenosti Bošnjaci doživjeli za vrijeme okupacije govori činjenica da 1910. godine 453.712 njih nije znalo ni čitati ni pisati, pravoslavnih je bilo nepismenih 575.152 i katolika 264.903. To znači da je te godine 29,11 katolika iznad sedam godina starosti bilo pismeno, 11,21% pravoslavnih i svega 5,64% Bošnjaka, a 1879. godine ih je 52% pohađalo osnovnu školu. Negativan stav Bošnjaka, kako na selu tako i u gradu, prema novom tipu škole, kroz koju je sticana zapadna pismenost, kultura i civilizacija, dugo se održao čak i prema državnim školama. Tako je u školoskoj 1899.-1900. godini u 293 osnovne škole u pokrajini bilo upisano svega 4.886 bošnjačke djece, a samo 12 djevojčica. Odnos je bio najnepovoljniji u srednjim školama. U Državnoj gimnaziji u Sarajevu 1879. godine je od 42 učenika bio samo jedan Bošnjak, a u Mostarskoj gimnaziji 1893. godine od 65 učenika bilo je svega osam Bošnjaka. Do 1900. godine broj bošnjačke omladine bio je neznatan i na univerzitetima.
Kulturna Društva
Preuzeto sa igbd . eu
Radom Društva trebalo je stimulirati bošnjačku omladinu da u većem broju pohađa i završava srednje škole, moderne zanate, i fakultete kako bi se lakše uključila u privredni i kulturno-prosvjetni život zemlje. U prvoj deceniji 20. stoljeća postepeno se povećava broj studenata: 1900. ih ima četiri, a 1908./1909. godine petnaest. Zahvaljujući angažiranju Gajreta povećavao se i broj srednjoškolaca tako da se do 1914. godine djelimično ili potpuno školovalo 545 učenika, od kojih 30 na fakultetima, 223 na gimnazijama, 87 na realkama, 80 na trgovačkim školama, 53 na drugim školama i 52 na zanatima. Na pravu je studiralo 12, filozofiji 5, medinici 5, i veterini 4 studenta. Gajret je stipendirao i studente islamskih fakulteta, i to po tri studenta u Istanbulu, Kairu i 6 u Sarajevu. Ipak je 1914. godine među ljekarima bilo svega 8 Bošnjaka, u srednjim školama radilo je 17 profesora, a u općim narodnim osnovnim školama radilo je 98 učitelja Bošnjaka i tri učiteljice Bošnjanke od ukupno 804 koliko ih je tada bilo u zemlji. Od 44 advokata u Pokrajini su bila samo dva Bošnjaka. Bošnjaci su u tom razdoblju osnovali 187 klubova, udruženja i društava.
Saživljavanja Bošnjaka sa
Zapadnoevropskom Civilizacijom
Preuzeto sa igbd . eu
Za stanovništvo koje je primilo islam nova civlizacija je otvarala puteve za bogato, plodno i raznovrsno kulturno ostvarivanje i potvrđivanje. Kako u duhovnoj, tako i u materijalnoj sferi. Tako su mnogi Bošnjaci bili jedini narod koji je pisao na tri pisma: arapskom, latinici i čirilici i govorio četiri jezika: arapski, turski, perzijski i bosanski. Na konkretnom planu, islamsko-osmanska civilizacija je značila polet urbanizacije i nastanak novih gradova, formiranje ogromnog jedinstvenog tržišta bez feudalnih barijera, sve do Indije i na socijalnom planu jedan snošljiviji i najnapredniji feudalni sistem u Evropi.
Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine, ponovo dolazi do smjene civilizacija: islamsko-orijentalnu počela je smjenjivati evropsko-kršćanska i moderna kapitalistička civlizacija. Imajući na umu razlike i suprotnosti između Istoka i Zapada, ovo smjenjivanje civilizacija nije ni prilikom nastupa osmanske ni prilikom nastupa austrougarske vlasti ostalo bez težih i dalekosežnih posljedica. Ovisno od društveno-političkoga sistema i državno pravnog okvira širi se i jedna civilizacija u društvu. Ako se radi o državi koja nastupa sa dominacijom, ona novu kulturu i civilizaciju nameće asimilacijom. Ako se radi o državi koja nastupa sa modelom koegzistencije, ona svoju kulturu i civilizaciju širi akulturacijom. U osnovi, bez obzira na sva odstupanja, sa principom i modelom koegzistencije nastupale su i Osmanska i Austro-Ugarska carevina. Ipak, nestanak osmanske vlasti, kao i povlačenje islamskog kulturno-civilizacijskog kruga nakon četiri stoljeća i nastup austrougarske vlasti i novog kulturno-civilizacijskog kruga predstavljao je prelomni događaj u kulturnom životu Bošnjaka. Nova vlast donosi novi kapitalistički poredak, način života prema evropskim modelima i preorijentaciju u odnosima kulturne vrijednosti. Sada se kršćansko stanovništvo, kao prije muslimansko, prilagodilo novim civilizacijskim tokovima. Povlačenje islamsko-orijentalne civilizacije, naročito materijalnog karaktera, uslijedilo je veoma brzo. Već poslije Prvog svjetskog rata rijetko se kod domaćih građana, Srba i Hrvata, sretala kao prije orijentalna nošnja, na primjer fes. A u zabačenim srpskim i hrvatskim selima orijentalna civilizacija nije se nikada bila jače ni učvrstila. Nasuprot tome, muslimansko stanovništvo nakon više od četiri stoljeća življenja u jednom kulturno-civilizacijskom kodu našlo se u teškoj i delikatnoj situaciji. Ostajući dosljedno i vjerno uvriježenim tradicijama islamsko-orijentalne civilizacije, koje se u isti mah u sve većoj mjeri odricalo ostalo stanovništvo, Bošnjaci se, do tada narod sa tri pisma i četiri jezika, jače kulturno-civilizacijski izoliraju. Dok se u osmanskom periodu, gradsko stanovništvo, bez obzira na vjersku pripadnost, u kulturnom pogledu i načinu nošnje jedva, i neznatno, razlikovalo, od okupacije se počinje gubiti dotadašnja jedinstvena kulturna fizionomija, tako da se Bošnjaci u kulturno-civilizacijskom pogledu, i u vanjskom smislu, sve više udaljavaju od Srba i Hrvata. Zato se na Bošnjake od strane komšija Srba i Hrvata pošlo gledati sa dozom netrpeljivosti i predrasuda, te kao na kulturni anahronizam. Sa druge strane, Bosna i Hercegovina je stoljećima bila izolirana od Zapada, pa čak i u permanentnom neprijateljstvu s njim. Osim trgovačkih veza, svaka kulturno-civilizacijska interakcija bila je isključena. Osmanske reforme, a preko njih i zapadnoevropska civilizacija, samo su površno prodrle u Bosnu među malobrojno činovništvo. Ni reforme Rušdijja i stručnih škola nisu kod Bošnjaka bile uhvatile dublje korijenje zato što su imale za cilj kulturnu asimilaciju u osmanskom smislu. Zato zapadnoevropska civilizacija nije kod Bošnjaka imala bilo kakav pripremljen teren u momentu okupacije 1888. godine. Raniji dodiri s kršćanskim, pa i muslimanskim nosiocima te civilizacije, bili su uglavnom u znaku konfrontacije. Nova civilizacija je u očima Bošnjaka, a i objektivno, bila u znatnoj mjeri prožeta kršćanskim duhom. Austro-Ugarska je važila kao izrazito katolička država. Sve institucije, prije svega školske, bile su prilično katolički obilježene. Posebna je nesreća bila za Austro-Ugarsku, kao i za harmonične odnose muslimana sa katolicima, što se u to vrijeme na čelu katoličke crkve u BiH nalazio jedan vjerski, intrasingentni nadbiskup po imenu Josip Štadler, koji je svojim prozelitskim postupcima izazivao ogorčeni revolt muslimana. Ti prozelitski ispadi kompromitirali su austrougarsku vlast i doprinosili su da muslimani počnu gledati na novu civilizaciju kao na instrument za njihovo otuđivanje i asimilaciju. Kao prava Carevina i posljednja pravna država na Balkanu, Austro-Ugarska je respektirala tradicionalni način života i institucije muslimana i osiguravala je slobodu i javno vršenje obreda svim religijama. Sa najvećom pažnjom se bdjelo da se ne povrijedi čast, običaj, sloboda vjeroispovijedanja, sigurnost osoba i imovine muslimana. Svaki napad na njih, njihova dobra i imovinu strogo je kažnjavan. Carska vlast se u svemu pridržavala međunarodnih obaveza. Pravni sistem se razvijao kontinuirano sa zatečenim stanjem, a iz obzira prema bošnjačkoj imovinsko-feudalnoj klasi nije zadirano ni u postojeće agrarne odnose, iako je rješenje agrarnog pitanja bilo imperativ vremena. Osim rjeđih slučajeva eksproprijacije (izuzimanja) po zakonskom postupku, imalo se obzira i prema vakufskoj imovini. Druga je stvar što se državna vlast do usvajanja Štatuta i previše miješala u upravljanje vakufskim poslovima. Bez obzira što je Austro-Ugarska bila pravna, multikonfesionalna i tolerantna zemlja koja je priznavala i poštivala osnovna prava i slobode Bošnjaka, oni su okupaciju sve do aneksije smatrali provizorijem, trenutnim i prolaznim stanjem i živjeli su u tragično-pogrešnoj iluziji o povratku osmanske vlasti. To je jedan od bitnih razloga povlačenja Bošnjaka iz tokova života, nove civilizacije i njihovog drastičnog i naglog materijalnog zaostajanja. Na poziciji takve svijesti Pokret za vjersku i vakufsko-mearifku autonomiju koji je imao punu podršku Bošnjaka u početku je bio naglašeno neprijateljski raspoložen prema svakom približavanju Bošnjaka zapadno-evropskoj civilizaciji. Čak se Pokret duže vremena nije blagonaklono odnosio ni prema kulturnom pokretu Bošnjaka okupljenih oko Bošnjaka, Behara, i Gajreta, koji su željeli očuvati ono što je najvrijednije u tradiciji i kulturi, ali i prihvatiti pozitivne tekovine zapadnoevropske civilizacije. Što je ta zapadnoevropska civilizacija na razini znanosti, tehnike i tehnologije osvajala čitav svijet, njezini protivnici to nisu uvažavali. Jedini put je bio čuvati svoju vjeru, kulturu i tradiciju i prihvatiti modernu znanost, tehniku i tehnologiju. Odbacivanje i zatvaranje Bošnjaka pred svim tekovinama zapadno-evropske civilizacije sa katastrofalnim posljedicama je izazvano i činjenicom što su oni u gradskoj strukturi učestvovali sa 50 odsto. Tragično povlačenje Bošnjaka iz osnovnih tokova nove civilizacije najbolje se očituje u statusu žene i školovanju djece. Držeći se dotadašnjih običaja i načina života u svemu, Bošnjaci su u potpunosti povukli svoje žene iz javnog života. Tako je pola bošnjačke populacije bilo eliminirano iz privređivanja, izuzev privređivanja u domaćinstvima. Zbog toga su Bošnjaci trpjeli u ekonomskoj utakmici koju je nametao kapitalistički poredak. Pogoršavanje položaja Bošnjaka bila je prateća pojava njihovog ekonomskog propadanja, koje je uzelo maha nakon Prvog svjetskog rata. Izuzev što je bila isključena iz javnog i društvenog života, žena kod Bošnjaka u kući, kućnoj radinosti i komunikaciji sa rodbinom, prijateljima i komšijama imala je povoljan status i najmanji procenat smrtnosti na tlu SFRJ. Izvan svoje kuće, za vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije, Bošnjanka se pojavljivala pokrivena u feredži i zaru. Dramatično ekonomsko propadanje Bošnjaka, imperativno je zahtijevalo uključivanje Bošnjanki u privredne tokove. Ostajanje jednog broja Bošnjanki bez ekonomske egzistencije ogledalo se u naglom porastu prostitucije. Žena pod feredžom i zarom nije se mogla školovati osim u ženskim školama vjerskoga tipa, niti se mogla zaposliti u fabirici. Podršku zapošljavanju žena, makar i pod cijenu otkrivanja, pružio je i reisul-ulema Čaušević u vrijeme Prvog svjetskog rata. Protesti i reakcije protiv otkrivanja žene i njezina uključivanja u društveni život bili su masovni i žestoki. Tako je, u znak protesta, u haremu Begove džamije u Sarajevu zapaljena brošura Dževada Sulejmanpašića, objavljena 1918. godine, koja je zagovarala emancipaciju muslimanke. Kultura i civilizacija Bošnjaka prožeta duhom vjere islama, duboko utkana u njihovu prošlost sa naglašenom humanističkom stranom koja se manifestirala u milosrđu (merhametu) i uspostavljanju općekorisnih fondacija (vakufa) koju karakteriziraju naglašena meditativna ljubav prema prirodi, poštivanj0e vode i zelenila, pozitivan odnos prema životu sa čitavim sistemom higijenskih i kinastazičkih propisa, zanatskom privredom i umjetnim zanatima i umjerenim životnim ritmovima suočila se sa zapadnom kapitalističkom i tehnicističkom civilizacijom koja je razarala zatečene tradicionalističke modele, nametala daleko brže životne ritmove, odlikovala se preduzimljivošću, posve novim urbanističkim konceptima i inaugurirala međuljudske odnose sa naglašenim individualizmom i prilično zanemarenim sentimentalnim obzirima. Dotadašnja kultura i civilizacija Bošnjaka mogla se sa novom kulturom suočiti na dva pogrješna i treći, jedini ispravan način. Prvi način je tradicionalistički - povući se u sebe i odbacivati sve, što je učinila većina Bošnjaka, drugi je modernistički - prihvatiti sve novo, odbacujući sve dotadašnje, i treći je integralno-komplementarni, sa stajališta islama jedino prihvatljiv način na idejnim, duhovnim i moralno-etičkim temeljima islama prihvatiti nova civilizacijska znanstvena i materijalna postignuća. Osnovna snaga i poluga u širenju zapadnoevropske civilizacije u Bosni i Hercegovini bile su austrougarska vlast i škola. Kroz školski sistem nova vlast je isticala svoje vrijednosti i historijski razvitak. Školski i obrazovni sistem unosio je nove poglede i shvatanja koja su se dijametralno razlikovala od tradicionalnih vrijednosti. Sa nastupom masovnih medija, u početku štampe, a onda naročito radija, televizije i filma, snažno se uticalo na formiranje stavova u domenu kulture. Dok se na jednoj strani raspolagalo moćnim sredstvima i medijima u pravcu fašističkog reagiranja i devalorizacije dotadašnjih vrijednosti i isticala superirornost Zapda, dotle je, s druge strane, Bošnjak stajao prilično bespomoćan, grčevito čineći pokušaje u početku da se reintegriraju tradicionalne vrijednosti, odbijajući nekritički sve novo, ili se odajući pasivnoj rezistenciji. Zapadnoevropska civilizacija je sve više zauzimala pozicije, a islamsko-orijentalna, zajedno sa svim oblicima tradicionalnog života, stalno je morala uzmicati. Ti neumitni procesi su započeli sa uspostavom austrougarske vlasti a nastavljeni su za vrijeme prve i druge Jugoslavije. Novi položaj i duh vremena te potrebe kulturnog prilagođavanja shvatila je u ranije vrijeme samo jedna manjina. Ta manjina se dijelila na one koji su zastupali potrebu jedne razumne selekcije i na one koji su automatski podržavali sve novo (modernisti) primajući više - manje spoljašnju stranu nove kulture i civilizacije. Zazor i rezistencija prema svemu novom sve do aneksije išli su dotle da se proskribirao onaj ko se usudio da ne obrije glavu - već da ostavi Arapu - podreže kosu, da obrije umjesto da potkreše brkove, ili da umjesto čakšira i šalvara obuće setku - pantalone. Godine 1893. nastala je prva afera kada je jedan Bošnjak umjesto fesa na glavu stavio šubaru. Veoma sporo i teško su se revidirala stajališta o uključivanju žene u društvene i javne civilizacijske tokove. Tek 1919. godine u Sarajevu je, u cilju "čuvanja dobrih i zbacivanja loših običaja", osnovano udruženje Bošnjaka Osvitanje. Ono je putem tečajeva za opismenjavanje, predavanja, društvenih sastanaka, zabava i tečajeva za teorijsko i praktično poučavanje razvijalo dosta plodnu aktivnost. Imalo je i svoju zanatlijsku školu. Davalo je vlastitoj režiji, po narudžbi, po kućama na izrađivanje bez i vezove sa narodnim motivima.
Bošnjačko školstvo
Preuzeto sa igbd . eu
Otpori modernom školovanju posebno su se ispoljavali po pitanju školovanja ženske djece. Kada je 1911. godine u Bosanskom saboru donesen Zakon o obaveznom osnovnom školovanju, bošnjački zastupnici, izuzev Hamdije Karamehmedovića, Šefkije Gluhića, Bašagića i hafiza Ahmeda Mehmedbašića, su insistirali i postigli da se izglasa Odredba da školovanje nije obavezno za muslimansku žensku djecu. Tradicionalistička shvatanja su u početku prevladala i po pitanju reformiranja islamskih škola. Još 1910. godine prilikom prve muslimanske vjersko-prosvjetne ankete našlo se pojedinih uglednih alima koji su se zalagali za vjersku nastavu u mektebima na turskom jeziku. Svoj stav su obrazlagali tvrdnjom da će se tako djeca osposobiti i usavršiti u turskom jeziku i biti u stanju da u medresama uče prema udžbenicima na turskom jeziku. U anketi je prevladalo gledište da treba upotrebljavati udžbenike na narodnom jeziku, ali štampane arapskim pismom. Prilikom treće vjersko-prosvjetne ankete, krajem 1921. i početkom 1922. godine, manji dio učesnika ankete postavljao je pitanje svrsishodnosti upotrebe arebice u vjerskim udžbenicima i o prerastanju nekih mekteba u osnovne škole, s tim da bi se poklonila pažnja vjerskoj nastavi. Interesantno je da su i vođstva Muslimanske narodne organizacije i Jugoslavenske muslimanske orgranizacije zauzimala konzervativna stajališta o reformi bošnjačkog školstva. Novi tokovi vremena i potreba ogledali su se i u školstvu. Otvaranje Šerijatsko-sudačke škole 1887. godine i Darul-muallimina 1892. godine u Sarajevu bilo je izraz i potvrda novih potreba. Obje su, kao potpuno nove, bile stručne škole; jedna za osposobljavanje šerijatskih sudija, a druga za osposobljavanje vjeroučitelja u mektebi-ibtidaijjama i rušdijjama. Da bi muallimi mogli predavati i svjetovne predmete u rušdijjama u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Brčkom, Bihaću, Banjoj Luci i Travniku, oni su na Šerijatsko-sudačkoj školi i Darul-mualliminu izučavali i svjetovne predmete. U rušdijjama kao osnovnim školama koje su bile u sastavu državno-školskog sistema su, pored općih školskih predmeta, detaljnije izučavani vjeronauka, turski i arapski jezik. Uporedo s tim vlast ulaže napore i za osposobljavanje muslimanskih učiteljica. U tu svrhu je formirana muslimanska ženska škola. Zamisao da ta škola preraste u žensku preparandiju (učiteljsku) onemogućio je 1911. godine Ulema-medžlis. U toku Prvog svjetskog rata pred kraj Austro-Ugarske vladavine sazrela je potreba o neminovnosti reformiranja medresa. Prvo se krenulo sa Okružnom medresom u Sarajevu 1916. i 1917. godine u kojoj su uvedeni i svjetovni predmeti. U istom smislu sa uvođenjem svjetovnih predmeta dolazi već od školske 1920./1921. godine, a naročito od 1925. godine. U svim okružnim medresama uvođenje svjetovnih predmeta i reforma se realizira od 1931. godine. Na savremenim osnovama i sa svjetovnim predmetima osniva se Velika medresa (kralja Aleksandra) 1923. godine i Isa-begova medresa 1937. godine u Skoplju. Uredbom o medresama iz 1938. godine još je više prilagođena nastava u medresama savremenim potrebama. Prema toj uredbi su i sve ostale medrese bile dužne, ukoliko to već nisu bile učinile, uvesti u nastavni program i svjetovne predmete. Sa osposobljavanjem i reformiranjem medresa postiglo se toliko da su se od školske 1939./1940. godine svršenici Gazi Husrev-begove medrese mogli upisivati na Pravni fakultet u Zagrebu a iz Velike medrese od njezina osnivanja na sve filozofske i pravne fakultete u državi. Prije toga svršenici Šerijatsko-sudačke škole mogli su se upisivati na pravne fakultete u Pešti, Beču, Zagrebu, Debrecinu i, od 1922. godine, u Beogradu. Svršenici ovih medresa, kao i Šerijatske gimnazije i Isa begove medrese, bili su kvalificirani i za upis na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu (VIŠT) u Sarajevu. Ta škola je otvorena školske 1935./1936. godine, a Uredbom iz 1937. godine priznat joj je rang fakulteta. Prije toga je učinjen pokušaj da se Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu uvede u fakultetski stupanj, pa je u školskoj 1930./1931. godini unutar nje počela djelovati Alijja u kojoj je samo jedna generacija završila dvogodišnji studij. Dolaskom austrougarske vlasti dotadašnje školstvo i pismenost Bošnjaka gube značaj u javnom životu, osim u vjerskoj oblasti. Ogroman broj Bošnjaka, ostajući nepismen i bez opće naobrazbe, počeo je zaostajati za Srbima i Hrvatima koji su se brzo snašli u uključili u nove tokove života. To je imalo dvostruku posljedicu: ekonomsko osiromašivanje i nazadovanje Bošnjaka i, u stanju očaja i bezizlaza, iseljavanje u Tursku. Dodatna okolnost distanciranja Bošnjaka od državnih škola bila je činjenica da se u nastavi i kroz udžbenike tih škola devalviraju tradicionalne vrijednosti muslimana i što su one instrument odnarođivanja i asimiliranja. Iz austrougarskih škola počinje se formirati i prva malobrojna bošnjačka inteligencija. Njezini nosioci su visoko činovništvo (Veberova birokracija ili kineski mandarini) moderne naobrazbe pri kraju perioda osmanske vlasti. U tom smislu posebne zasluge pripadaju bosasnskom veziru Topal Osman paši (1860.-1869., porijeklom Pomak), koji je mlade Bošnjake upućivao, ne samo na moderne zanate, već i na moderne fakultete. Na taj način se pred austrougarsku okupaciju u Sarajevu i nekim drugim gradovima pojavilo petnaestak evropski obrazovanih intelektualaca. U strukturi fakultetlija najbrojniji su bili: pravnici, profesori i ljekari. Studiranje tehnike je zapostavljano iako su Bošnjaci imali najrazvijeniju zanatsku tradiciju. Zaostajanje u školovanju nepovoljno se odrazilo pri zapošljavanju. Zbog neškolovanja i nacionalne isključivosti prema Bošnjacima pri kraju Kraljevine Jugoslavije 1939. godine od 2.492 vodeća položaja u državnim nadleštvima muslimani (Bošnjaci, Turci i Albanci) su zauzimali samo trideset mjesta ili 1,2%. Bošnjaci koji su se školovali na državni školama od prvog dana su odgajani kao homo duplexi. Kućni odgoj i sredina u kojoj su živjeli isticali su jedan sistem vrijednosti, a škola i obrazovno-odgojni sistem drugi, ne samo različit već i suprotan sistem vrijednosti. To ima za posljedicu otuđene Bošnjake intelektualce od svog naroda, tradicije i vrijednosti. Dok se Srbi i Hrvati nacionalno određuju, otuđena bošnjačka inteligencija odbija izjašnjenje o nacionalnom određenju. Još za vrijeme Austro-Ugarske gotovo sva bošnjačka inteligencija bila je protiv Pokreta za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju. Pri tome je bila najčešće rukovođena ličnim motivima nezamjeranja vlastima iako je kod dijela najsvjesnije inteligencije preovladalo uvjerenje da sam program Pokreta nije dovoljno vodio računa o vitalnim interesima Bošnjaka, primjereno vremenu i prilikama. Jaz je postojao i između inteligencije školovane u modernim i inteligencije školovane u tradicionalnim vjerskim školama. To je bilo sukob između feslija - modernista i saruklija - tradicionalista. Stanje u školstvu dobro oslikava jedna uporedna analiza između muslimana i katolika. Dok su 1937. godine katolci imali 151 pripadnika svjetovnog klera i 328 redovnika, na muslimanskom području Ulema-medžlisa u Sarajevu bilo je 1931. godine imama i hatiba u 1.120 džamija, 311 imama matičara, 51 nastavnik u 22 medrese i 70 šerijatskih sudija. Na području Ulema-medžlisa u Skoplju bilo je tada imama i muallima u 1.131 džamiji, 419 imama matičara, 20 nastavnika u 17 medresa i 38 šerijatskih sudija. Dražva je plaćala samo imame matičare, šerijatske sudije i nastavnike, dok imami u džamijama i mektebima nisu bili plaćani.
Pokušaj sinteze kroz kulturno
prosvjetni rad
Preuzeto sa igbd . eu
Frustriranost je išla tako daleko da je zatajivana identifikacija, pa su napuštana tradicionalna muslimanska imena. Ta pojava će trajati jedno stoljeće. Nasuprot ovim dvjema krajnostima našlo se snaga koje su otvaranjem Bošnjaka prema Evropi nastojale uvjetovati stare i nove vrijednosti. U nastojanjima za sintezom osnovne vrijednosti islamskog Istoka i tradicionalnih bošnjačkih komponenata s jedne strane, i Zapada s druge strane, temeljio se moderni kulturni pokret Bošnjaka. Protagonisti tog Pokreta se uočavaju već pred kraj osmanske vladavine, kao što su naprimjer Topal Osman paša i Mehmed Šaćir Kurtćehajić (1844.-1872.) Osim malobrojnih činovnika, prvi čitaoci latiničnih i čiriličnih testova formirali su se pojavom dvije atraktivne knjige: H”rmanove Zbirke muslimanskih narodnih pjesama, 1888. i 1889. godine, te Trofande Safvet bega Bašagića 1896. godine. Mnogima je susret sa H”rmanovim pjesama i Bašagićevom Trofandom dao poticaja da se odluče da nauče latinično pismo i da se uvedu u lektiru. Novo pismo, latinica i ćirilica, učeno je tako što su pismeniji pojedinci za nepismene koji su znali arapske harfove uporedo ispisivali harfove i latinična i ćirilčna slova. U tom smislu učitelj Mustafa Konjhodžić svojom Uputom u čitanje i pisanje latinice za muslimane koji znadu arapsko pismo 1908. godine štampanoj u Islamskoj dioničkoj štampariji doprinosi opismenjavanju. To isto čini i društvo Gajeret, koje iz godine u godinu na omotnim stranicama svoga časopisa objavljuje uporedo arapsku, latiničnu i ćiriličnu abecedu. Kao "novo naše žarište prosvjete na vratima novog preporoda", (kako se kaže u proglasu, osnovana je 1905., odnosno otvorena 1906. godine Islamska dionička štamparija u Sarajevu, koja je odmah preuzela štampanje Behara i podsticala je prosvjetne aktivnosti. Ovo je bila prva bošnjačka štamparija jer su vilajetske štamparije u Sarajevu 1866. i Mostaru 1876. godine imale karakter državnih institucija. U ovom periodu se osnivaju i prve izdavačke knjižarske kuće braće Bašagića u Sarajevu 1907. godine i Izdavačka kuća Prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije, koju je 1911. godine osnovao u Mostaru Muhammed Bekir Kalajdžić. Izdavala je Biser i Muslimansku biblioteku u 34 knjige od 1910. godine djelovala je i Muslimanska knjižara Hadži Muhammeda Kujundžije u Sarajevu.
U početku je to bila prvenstveno bazerdžanska radnja, a razvijajući knjižarsku i izdavačku djelatnost djelovala je u duhu islamskih tradicija. Značjane korake u pravcu kulturne akulturacije, a ne asimilacije, Bošnjaka novim tokovima civilizacije učinio je Mehmed beg Kapetanović Ljubušak (1832.-1902). Još za vrijeme sultana Osmana on usvaja prozapadnu orijentaciju. Njegova naobrazba bila je islamsko-orijentalna, a u porodici je baštinjeno pismo bosančica. U tim okvirima kreće se njegov književno-spisateljski rad. On je naročito svojim Istočnim blagom (knjiga I), Sarajevo 1897. godine, obogatio bošnjačku i južnoslavensku književnost izravnim prijevodima orijentalnih umotvorina. Objavio je prije toga (1887. godine latinicom i 1888. ćirilicom) Narodno blago. Ljubušak je idejni začetnik lista Bošnjak, koji je izlazio od 1891. do 1910. godine i koji je okupljao Bošnjake intelektualce, koji su pokušali da izvrše sintezu i pomirenje istočnih i zapadnih vrijednosti. Više od Ljubušaka saradnjom u listu bili su angažirani mlađi saradnici: Edhem Mulaabdić, novinar Mehmed Hulusi, Hilmi ef. Muhibić, Bašagić, Jusufbeg Filipović i drugi. Ključni preporodni polet Bošnjaka nastaje pokretanjem časopisa Behar 1910. godine. On je izlazio do 1911. godine i bio je namijenjen bošnjačkoj porodici. Privlačnim štivom u kome je bila zastupljena zabavna i poučna lektira i folklor Behar je postao privlačan širokim masama i odigrao je važnu kulturno-prosvjetnu misiju. Uporedo sa Beharom, i nakon što je on prestao izlaziti, pokrenuti su ili su nastavili izlaziti časopisi Gajret i Biser, također namijenjeni bošnjačkoj porodici. Uporedo s Kulturno prosvjetnim pokretom okupljenim oko Behara i Gajreta odvijao se još jedan pokret Bošnjaka koji je također imao cilj širenja knjiga na narodnom jeziku, ali arapsko-turskom pismu. Protagonista ovog pokreta ili bosančice bio je Džemaluddin Čaušević sa svojim saradnicima najviše svršenicima Darul-muallimina među kojima se posebno isticao Muhammed Seid Serdarević. Čaušević je štampao oko 500.000 primjeraka ranih knjiga na bosanskom jeziku pisanih arapskim pismom. Izlazila su i četiri časopisa štampana arebicom na bosanskom jeziku: Tarik od 1908. do 1910, Muallim od 1910. do 1913., Mispah od 1912. do 1913. i Jeni Misbah 1914. godine. Jeni Misbah je štampan latinicom, ćirilicom i arebicom istovremeno. Čini se da je Čaušević, što se tiče bosanskog jezika i arebice, bio pod uticajem svoga profesora Šemsuddin Sami Farešija koji je zastupao ideju da svaki islamski narod treba da piše svojim narodnim jezikom - matufačom, adaptirajući arapski alfabet svome jeziku.
U glavnom krugu saradnika Behara je začeta, i oko 1903. godine realizirana, ideja za osnivanje dobrotvornog društva Gajreta. Društvo je od početka bilo okrenuto mladim generacijama da im pomogne u školovanju i stipendiranju. Prije formiranja Gajreta Uprava vakufa je osnivanjem konvikata za smještaj i zbrinjavanje učenika u školama pomagala školovanju i obrazovanju Bošnjaka. Prvi vakufski konvikt formiran je u Sarajevu 1885. godine, a onda su slični konvikti formirani i otvarani: u Mostaru, Banjoj Luci, Bihaću i Tuzli. Godine 1912. bilo je u vakufskim konviktima smješteno i osigurano 186 učenika. Iz vakufskih sredstva dodijeljivane su i stipendije. Vakufski učenički konvikti funkcionirali su do 1922. godine, a onda ih je preuzelo društvo Gajret. Početak 20. stoljeća je obilježen intenzivnom aktivnošću Bošnjaka u pravcu udruživanja sa ciljem kulturno-prosvjetnog, ali i ekonomskog napretka. U toj funkciji osniva se 1906. godine u Mostaru Zanatsko društvo Ittihad, a 1907. godine Društvo za kulturno i privredno podizanje muslimanske omladine
Borba Bošnjaka za Vjersku i Vakufsko-
Mearifsku (prosvjetnu) Autonomiju
Preuzeto sa igbd . eu
Prilikom izrade uredbe o konačnom uređenju vakufa 1893. godine, u raspravi opozicija vladinim prijedlozima, koju je vodio mostarski muftija Ali Fehmi ef. Džamić, traži potpunu autonomiju u vakufsko-mearifskim poslovima. Drugi razlog nezadovoljstva među Bošnjacima, posebno među zemljoposjednicima, bili su odnosi u agraru. Brojnim pojedinačnim i kolektivnim žalbama okupacionoj vlasti i sultanu, oni nastoje dokazati da su materijalno oštećeni i da time trpi Islamska zajednica i bošnjački narod u cijelosti. U žalbama se navodi nekoliko osnovnih smetnji njihovom materijalnom položaju i zahtijeva se vođenje vakufskih i mearifskih poslova prepusti Bošnjacima, bez mješanja vlade. (Kalaj) Kallay je odmah predložio caru, da se žalbe odbiju, jer se plašio da bi svako popuštanje zemljoposjednicima, čak u opravdanim slučajevima, moglo izazvati reakciju kemtova, kojih je bilo daleko više i koji bi dobili podršku srpske čaršije angažirane u borbi za crkveno-školsku autonomiju. Treći, čini se, bitni razlog bošnjačkog nezadovoljstva bile su permanentne prozelitističke akcije katoličke crkve koja je vodila agresivnu propagandu za pokrštavanje Bošnjaka. U takvoj situaciji održana je 5. maja 1899. godine protestna skupština mostarskih građana povodom otmice jedne maloljetne muslimanske djevojke od strane časnih sestara. Protestna skupština je održana u mostarskoj kiraethani (čitaonici), gdje je uz učešće preko hiljadu Bošnjaka izabran jedan Odbor od 12 članova sa muftijom Džabićem na čelu, koji je okružnom načelniku baronu Benku, podnio zahtjev da se oteta djevojka pronađe i vrati svojim roditeljima, te da se obuzda katolička vjerska propaganda koja je u posljednje vrijeme postala isuviše nasrtljiva. Kako se vlasti nisu naročito trudile da pronađu ukradenu djevojku, to se Mostarski odbor obratio 13. juna iste godine jednom predstavkom Zemaljskoj vladi, u kojoj je, u strahu za svoj opstanak "preponizno" mole da se djevojka: "pronađe i povrati, da se krivci strogo kazne i da se jednom zauvijek ovakvom zulumu na put stane". Odgovor vlasti na ove dvije predstavke sveo se na tvrdnju da je za pokalitočavanje Bošnjaka najviše kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u BiH. Ovakvo držanje vlasti izaziva dalje nezadovoljstvo, pa se mostarskom pokretu pridružuju Bošnjaci iz cijele Hercegovine. Sada ohrabreni podrškom, članovi Mostarskog odbora su odlučili da trže vakufsku antonomiju za područje Hercegovine, svoje "uže domovine". Odbor se u oktobru 1899. godine obratio predstavkama Kalaju i caru Franji Josifu, sa nacrtom autonomnog statuta za vakufsko-meafirsku zakladu u Hercegovini. U predstavkama se navodi slab vjerski odgoj muslimana, optužuju mjerodavni faktori, kao što su od strane Vlade imenovani Ulema medžlis i Vrhovno vakufsko povjereništvo. Radi poboljšanja vjerskih prilika traži se formiranje Islamskog duhovnog odbora sa vrlo širokim ovlaštenjima. Odbor bi pregledao sve vjerske knjige, kako ne bi sadržavale nešto što se kosi sa propisima islama. U istom bi se smislu pregledale naredbe i propisi Zemaljske vlade, kako se islamske ustanove ne bi vrijeđale u javnim zavodima, školama, zvanjima, bolnicama i vojsci. Suštinu predstavke čini izražavanje nepovjerenja prema vjerskim i vakufskim organima koje je Vlada imenovala i zahtjev za formiranje autonomnih islamskih institucija sa širokom nadležnošću. Vlada je u decembru 1899. godine odbila predstavku i nacrt statuta kao neosnovane. Predstavnici Odbora su obaviješteni 2. februara 1900. godine da je car odbio njihovu predstavku, uz napomenu da će i ubudće kao do tada štititi muslimanske vjerske ustanove i interese. U aprilu iste godine Vlada je smijenila muftiju Džabića, zatvorila mostarsku kiraethanu kao mjesto okupljanja bošnjačke opozicije, a jednog sekretara Serifa Arnautovića otpustila iz općinske službe. Ove mjere, posebno smjenjivanje Džabića, imale su za Vladu neočekivane i neugodne reakcije. Nezadovoljstvo bošnjačkog naroda proširilo se na cijelu Bosnu, u kojoj je Travnik postao središte opozicije. Vladin pokušaj prikupljanja pismenih izjava lojalnosti naišao je na slab odziv. Također je propao pokušaj da se spriječi širenje Pokreta na selo. Širenjem Pokreta na cijelu BiH dolazi do njegovog političkog povezivanja sa Srpskim autonomnim pokretom. U proljeće 1900. godine bošnjačka deputacija Pokreta koristi priliku zajedničkog zasjedanja austrougarskog Parlamenta za svoju akciju. Najveći politički efekat boravka delegacije u Budimpešti bilo je povezivanje Pokreta sa mađarskim opozicionim poslanicima koji su u cilju rušenja Kalaja postavili u ugarskom parlamentu interpelaciju u vezi sa bosansko-muslimanskim prilikama. To je prisililo Vladu i Kalaja da početkom februara 1901. godine povedu pregovore sa Džabićevim Odborom. U iscrpljujućim pregovorima postignuta je saglasnost skoro u svim pitanjima, osim u četiri ključne tačke izbora i sastava Ulema medžlisa, načina postavljanja i imenovanja reisul-uleme i muftije, nadležnosti istambulskog mešihata i davanja menšure reisul-ulemi, te visine državne subvencije. Nakon neuspjeha da se pregovori obnove, muftija Džabić je krajem januara 1902. godine sa još petericom članova otišao u Istanbul da kod najviših islamskih foruma traže savjet i upustva u pitanju vjerske i vakufsko-mearifske autonmije. Vlada je to iskoristila i 4. marta 1902. godine proglasila Džabića neovlaštenim i sefenikom zabranivši mu povratak u zemlju pod prijetnjom zatvorske kazne i ponovnog protjerivanja. U BiH je pooštrena policijska represija praćena valom seobe Bošnjaka u Tursku. Prije Džabićevog odlaska u Istanbul srpska strana je nastojala da saradnji sa Bošnjacima nametne institucionalni okvir zaključivanjem jednog nacionalno-političkog ugovora o međusobnom savezu. U tu svrhu je u augustu 1901. godine održan tajni sastanak između dvije strane koje su predvodili Dažbić i Jeftanović u Kiseljaku. Poslije odlaska Džabića Bošnjake su zastupali Ali beg Firdus i Bakir beg Tuzlić. Srbi su ponudili nacrt ugovora o političkoj saradnji u 25 članova u kome su na prvom mjestu tražili političku autonomiju za BiH pod sultanovim suverenitetom. Na čelu vlasti u BiH nalazio bi se guverner imenovan od Porte, naizmjenično jedan Bošnjak i jedan pravoslavni (Srbin). Zbog nesaglasnosti oko agrarnog pitanja, naziva jezika (da bude samo srpski) i zahtjeva da pismo bude samo ćirilica, Bošnjaci nisu nikada potpisali Ugovor. Odlaskom Džabića Pokret za autonomiju je utihnuo, pa je novi ministar finansija Burian to iskoristio i krajem 1904. godine popunjava upražnjena mjesta u Ulema medžlisu i Vakufskoj direkcij lojalnim ljudima i imenuje nove članove Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Ovo je Povjerenstvo u martu 1905. godine donijelo odluku da se za izdržavanje islamskih škola propiše 5% prireza na neposredni porez. Odgovor naroda je bio ni pare bez vakufsko-mearifske autonomije. To ohrabruje vođe Pokreta koji su ostali u zemlji, pa su 24. aprila 1905. godine predali predstavku ministru Burianu, kojom traže ukidanje vanrednih policijskih mjera u odnosu na Bošnjake kojima se vrijeđa sloboda kretanja i rada, dozvolu povratka u domovinu onima koji su proglašeni neovlaštenim iseljenicima, puštanje interniranih na slobodu, čime bi se islamskom narodu omogućilo da preko svojih zastupnika pristupi konačnom uređenju svoje vakufsko-mearifske autonomije. Sada se aktivira veleposjednička grupa i u cilju agrarnih reformi preuzima 1906. godine od Džabića u Istanbulu dokumente i punomoćja za nastavak autonomne borbe i stavlja se na čelo Pokreta. To je primljeno sa simpatijama u svim bošnjačkim krugovima, a stigla je i otvorena podrška i Zemaljskog vakufskog povjerenstva. U takvoj situaciji ministar Burian nema drugog izbora do nastavka pregovora sa bošnjačkom opozicijom tamo gdje su 1901./1902. godine prekinuli. On u tom smislu daje izjavu u Delegacijama iz koje se moglo zaključiti da će u spornom pitanju Mešihata izaći u susret muslimanskim zahtjevima - priznavanjem halifi (sultanu), odnosno šejhul-islamu vjerske jurisdikcije nad Bošnjacima. Pitanje vakufsko-mearifske autonomije može se riješiti pošto se Bošnjaci prethodno slože u pogledu svojih zahtjeva i svojih zastupnika. Oba ova zahtjeva Autonomni pokret je brzo ispunio provođenjem stranačke organizacije i isticanjem njezinog programa. Na pismeni poziv Ali bega Firdusa održan je krajem 1906. godine u Slavonskom Brodu sastanak bošnjačkih prvaka iz cijele Bosne i Hercegovine, na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO). U programu usvojenom na istom skupu u prvi plan su stavljeni agrarni zahtjevi zemljoposjednika, a zatim dolazi cjelokupni korpus vjerskih i vakufsko-mearifskih pitanja. Početkom 1907. godine obavljeni su izbori u cijeloj Bosni i Hercegovini na kojima je učestvovalo preko 130.000 odraslih Bošnjaka. U svim mjestima gdje žive Bošnjaci izabrani su milletski odbori MNO, koji su poslali svoje delegate na Prvu stranačku skupštinu održanu u Budimpešti 11. marta 1907. godine. Tu je preko 100 delegata jednodušno odobrilo sve odluke sa skupa u Slavonskom Brodu, te potvrdilo izbor Egezekutivnog odbora od 18 članova na čelu sa Ali begom Firdusom i kojima je povjereno da u svim pitanjima zastupaju muslimanski narod Bosne i Hercegovine. Egzekutivni odbor je nastavio autonomnu borbu pisanjem memoranduma, dugim pregovorima sa Zemaljskom vladom i slanjem deputacija u Beč i Istanbul. Sve je to okončano tek poslije aneksije i smirivanja aneksione krize početkom 1909. godine, kada je pitanje vjerske autonomije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini izgubilo državno-pravni značaj za Austro-Ugarsku. Tako je konačno 15. aprila 1909. godine ozakonjen Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, koji je 1. maja iste godine stupio na snagu. Time su ostvareni desetogodišnji napori Bošnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Pouzdano se može kazati da je u pozadini za autonomiju, kako Bošnjaka tako i Srba, bila borba za političku autonomiju Bosne i Hercegovine, koja je Bošnjacima bila trajni cilj, a Srbima tek jedno prijelazno rješenje i usputna stanica do pripajanja Srbiji. Zato, kratkoročno gledano, borba Bošnjaka za autonomiju bila je korisna, a strateški posmatrano to je njihova prva velika zabluda u 20. stoljeću na putu u veliku Srbiju. Mada su imali najiskrenije i najpoštenije namjere taj put je Bošnjake vodio u vlastitu štetu na korist Srbije.
Uticaj Islamsko-Orijentalne Kulture i
Civilizacije na Balkanu
Preuzeto sa igbd . eu
U prijašnjim vremenima narodna nošnja na Balkanu je bila sasvim orijentalna. Tako je Vuk Karadžić fes proglasio nacionalnom nošnjom (1864. godine) Srba. Najeklatantniji dokaz o uticajima islamsko-orijentalne kulture i civilizacije na južnoslavenske narode jeste upotreba turcizama koji su indikatori o islamsko-turskom porijeklu stvari i pojmova na koje se turcizmi odnose. Abdullah Škaljić je sastavio Riječnik turcizama i tu registrirao 6.878 pojmova sa 8.742 riječi islamskog, orijentalnog porijekla i to arapskih, turskih i perzijskih riječi. Islamsko-orijentalni uticaji su bili toliko intenzivni da su se čak osjećali i u crkvenom graditeljstvu, crkvenom namještaju i predmetima, uređaju ikonostasa, u uvezu i ukrašavanju crkvenih knjiga kao i u religioznom životu kršćana uopće, što temeljito proučavaju Andrej Andrejevič i Zagorka Janc. Gotovo sve očuvane crkvene građevine pravoslavnih manastira u Bosni nose na sebi, u arhitektonskoj plastici, fragmente karakteristične za tursko graditeljstvo. (Npr. manastirska crkva Moštanica jugoistočno od Bosanske Dubice). Islamski uticaji vidno su ispoljeni i kod uveza, te umjetničke opreme starih srpskih knjiga. Posebno se to očituje na Karanskom Jevanđelju u kome je pored popa Vuka sudjelovao i svjetovni majstor kaligraf, po svoj prilici musliman, vješt i rutiniran u slikanju perzijske i uopće islamske ornamentike. U knjizi Praznični minej, primjećuje Ljubinko Popović, opisujući tu knjigu, da dijelovi kompozicija, osim svetačkih likova, kao da su prenijeti sa jednog tursko-perzijskog poveza. Balkanski su hrišćani i kršćani bili ranije preuzeli islamsku vjersku terminologiju: kurban, ]aba (Jerusalim i Crkva Hristova groba) hadždž, zijaret. Vatru kojom se o uskrsu pale svijeće u Crkvi groba Hristova hrišćani su zvali nur. Oni su od muslimana također preuzeli običaj da po selima ženskinje nosi u crkvu lijepo išarane ćilimčiće na kojima se kleči prilikom molitve - sedžade. Ovo sve pokazuje nepobitnu činjenicu da je islamsko-orijentalana kultura i civilizacija jedna od komponenata u kulturama južnoslavenskih naroda i poučan je primjer da su muslimanski narodi u prijašnjim stoljećima pokazivali nezapamćen kulturni polet, ali i otvorenost, a kasnije su se uvukli u sebe, izbjegavajući svaku kulturnu razmjenu, što je imalo za posljedicu strašnu dekadencu. Od austrougarske okupacije islamsko-orijentalna kultura i civilizacija sve je više uzmicala, a zapadno-evropska, poslije Prvog i Drugog svjetskog rata obogaćena socijalističkim i srpsko-crnogorskim i hrvatskim sadržajima, dobivala je dominirajući značaj.
Međutim, dominantnost zapadnoevropske civilizacije, posebno kod muslimana, pretežno je vanjskog, odnosno formalnog značaja, dok su unutrašnji sadržaji kulture, prije svega mentalne osobine, rezultat složenih i dugotrajnih procesa u toku historijskog razvoja. Tu se prisutnost, islamsko-orijentalne komponente kod balkanskih muslimana u sferi vjere, psihe, tradicije, etičkim vrednovanjima, folkloru, običajima i jeziku i kulturi uopće ne može negirati. U nekim navedenim elementima to je prisutno i kod drugih naroda, ne samo muslimana.
Način širenja islamsko-orijentalne civilizacije
Neposredni osmansko-kulturno civilizacijski upliv na Balkanu dolazio je putem administracije, pojedinaca i grupa koje su boravile, živjele, školovale se i radile u Stanbolu i drugim islamskim centrima (jeničari, studenti, trgovci, hadžije, ulema, kadije, veziri). Poseban je uticaj vršila administracija, preko koje se širio osmanski službeni jezik. U sredinama gdje je upliv pravih Osmanlija bio neposredan kao što su gradovi u Srbiji i Makedoniji, ako se posmatra arhitektura tamo se osjeća znatno jači osmanski uticaj nego što je slučaj sa stambenom arhitekturom u albanskim i bosanskim krajevima gdje su evidentne i izrazitije naglašene određene karakteristike tzv. nacionalnih arhitektura.
Drugi primjer osmanskog upliva jeste, konkretno u Ohridu, gdje je makedonski jezik poprimio osmansko-turski naglasak. Do istog rezultata dolazi se ako se skrene pažnja na toponomastiku (toponimi u Beogradu i Makedoniji). Mnoge tekovine islamsko-tursko-orijentalne civilizacije sadržane su u samom islamu. Osnovna tendencija islama - presudna za kulturu i civilizaciju svih islamskih naroda jeste njegov sveobuhvatni karakter. U islamu je neuporedivo jače nego u kršćanstvu naglašen princip, prema kome je religija pozvana da regulira sve manifestacije života. Zato je islam izgradio svoj sistem propisa koji zadiru u sva područja, pa je dakle i cjelokupna kultura njegovih naroda prožeta duhom i regulativama islama. Prema tome, većina ostvarenja ove civilizacije bila je već apsorbirana u islamu, pa je pogrješno govoriti o bilo čijem drugom presudnom uticaju.
Islamska civilizacija i kultura svuda, pa i na Balkanu, širila se prije svega putem obrazovnih institucija i to: mekteba, škola, nižeg ranga - ibtidaijja i medresa, škola višeg ranga specijaliziranih vjerskih škola kao što su hanikahi Darul-Hadis i Darul-Kuran i škole za naobrazbu derviša. Nigdje kao u islamskoj kulturi i civilizaciji nisu razvijane izvanškolske forme i andragogija. Islamska se prosvjeta širila putem vazova i dersova u džamijama i tekijama, putem derviških sohbeta, dijaloga, kružoka i klubova za izučavanje pojedinih klasičnih djela, i putem doškolavanja odraslih (tzv. mazija). Sve su to bile efikasne metode islamske vjerske i civilizacijske indoktrinacije.
Musliman je, neovisno od etničkog porijekla, bio duboko prožet islamskom civilizacijom. Bošnjaci su s obzirom na poznavanje jezika i prihvatanja islama bili ključni posrednički (transmisioni) elemenat na relaciji islamsko-orijentalna civilizacija - balkanski narodi, mada su tu kulturu i civilizaciju obogaćivali vlastitim prijašnjim kulturnim tradicijama. Islamska kultura i civilizacija je bitna za Bošnjake. No, u njihovom kulturno-povijesnom formiranju ima sadržaja i elemenata slavenske starine, elemenata bosansko-krstjanske tradicije, panonskih, mediteranskih i patrijarhalnih uticaja. Ima i slučajeva najobičnijega kulturno-civilizacijskog imitiranja, ali rijetko. To je slučaj s otvorenim dućanima i ćefencima u bosanskim čaršijama. Primjera doslovnog oponašanja može se naći i u folkloru.
Sintetička sažimanja u sferi folklora
Na području folklora orijentalni elementi više su prisutni u narodnoj književnosti, u prozi i u narodnim poslovicama nego li u narodnoj poeziji. Tzv. ženske pjesme, posebno sevdalinke, iako po dikciji, pa često i melodici, imaju istočnjački kolorit, najmanje su pod turskim uplivom. Analiza i poređenje sevdalinke sa turskom ljubavnom pjesmom pokazuje da ona nije nikakva kopija turske pjesme, već posebna vrsta umjetničke tradicije koja se baš po svojim osnovnim oblicima znatno razlikuje od turske. (Cvjetko Rihtman). Sevdalinka je najvećim dijelom kreacija bosanske muslimanske djevojke, a ženski svijet je bio najmanje podložan vanjskim uticajima. Muslimanska djevojka, u čežnji za dragim, sučeljavajući se sa preprekama koje je postavljalo društvo, našla je svoje zadovoljenje u stvaranju pjesama prožetih izrazitom osjećajnošću. Sevdalinka je predstavljala nešto iznutra doživljeno i posvjedočeno, a nikakav prijevod ili imitaciju pjesama iz tuđe sredine.
Narodna poezija epskog tipa, također je, usprkos svome vanjskom koloritu, ponajmanje imitacija orijentalnih uzora. To ipak potpuno ne isključuje orijentalno-islamske uticaje na epsku poeziju južnoslavenskih naroda npr. iz turskog folklora. Tako se legendarni junak bektašija Sejjid Batal pojavljuje kao dervišina Gazi Seidija. Još za najraniju bosansko-muslimansku epiku, koju čini ciklus akindžijskih (akin-upad) i jeničarskih pjesama, za pojedine pjesme raspolaže se dokazima da sadrže neku historijsku jezgru, pa su inspiracije neposredno doživljene.
Ciklus akindžijskih i jeničarskih pjesama nastajao je u sredini gdje su se akindžije i jeničari kretali, dakle i izvan Bosne. Akindžijski i jeničarski ciklus iznio je kao glavnog junaka \erzeleza Aliju, gaziju, kojeg su bosanski muslimani proglasili najvećim svojim junakom. \erzelez je historijska ličnost koji se istakao u akindžijskim pohodima na ugarske zemlje. Po zauzeću Budima tamo je 1541. godine, po zapovijedi sultana Sulejmana, bila podignuta tvrđava Gerz Elijas, tekija, turbe, dok je na budimskoj kapiji i to simbolično, prema Beču, bio obješen buzdovan Gerz Elijas babe. Njegovo turbe nalazi se kod Šipova, a kuća u Sarajevu.
Sintetička sažimanja u sferi materijalne kulture
I u sferi materijalne kulture, prije svega Bošnjaka, došlo je do kulturne simbioze. Ovdje kao da je orijentalno-islamski upliv znatno nadjačao tradicionalne elemente. Tako je u bosanskoj arhitekturi našla snažan izraz važna odlika islamske civilizacije, a to je naglašeno pozitivan odnos prema prirodi i prema životu. Išlo se da se arhitektura skladno uklopi u zelenilo pejzaža, da su stambeni i drugi objekti izloženi suncu i da se tekuća voda do maksimuma iskoristi za praktične potrebe kao i razonodu, a nije se zapostavljao ni tjelesni užitak u okviru dozvoljenog.
Polazeći od ovih principa, svaka kuća u gradu, gotovo bez iznimke, imala je svoju bašču zasađenu voćem, povrćem, cvijećem i drugim zelenilom. Avlije uz kuće sa kamenim oblutkom (naročito lijepe avlije u Mostaru) bile su zasađene cvijećem i vinovom lozom, kojom se često obavijala zgrada, naročito kamarija (dio divanhane, predsoblja na katu, otvorenog prema avliji), obično sa mušebecima. Nastojalo se da pojedina zgrada ne ometa vidik drugoj, pa su se na kosom terenu zgrade postavljale tako da su jedna drugu harmonično nadvisivale, a na ravnom terenu, jedna je drugoj izmicala tako da bi svaka imala osiguran vidik. Stambene zgrade građene su obično na kat, pa se išlo na to da dio na katu bude što sunčaniji te su postavljani prozori, gotovo jedan uz drugi, dok je prizemni dio, gdje se stanovalo zimi, imao znatno manje prozora. U osunčavanju gornjeg boja posebno mjesto pripada ćošku, doksatu, isturenom ostakljenom balkonu kao dijelu veće sobe, odakle je sunce dopiralo na sve strane.
U bošnjačkom vezu Bosne zastupljeno je prikazivanje životinjskih likova u stilizovanom obliku. To važi za pauka (radu), pauna, papigu, kanarinca, goluba, labuda na vodi, pa i ribe. Dosta stiliziranih životinjskih likova sreće se i u drvorezbarstvu.
Supstitucija za plastično oblikovanje ljudskih bića nađena je u izradi nišana. Nišani u sebi nose mnoge autohtone karakteristike i oni su zadržali kontinuitet sa srednjovjekovnim stećcima. Dekorativni elementi islamsko-orijentalne umjetnosti, ali sigurno nigdje u čistoj formi, zastupljeni su u bosanskom graditeljstvu: zidovi, stropovi, pokućstvo, proizvodnja umjetnog obrta izrađena od bakra, zlata, srebra, željeza i drugih metala, rezbarijama, keramici, opremi knjiga. Tih dekorativnih elemenata sadržano je dosta u narodnim tekstilnim rukotvorinama, kao što su vez i kere (čipke), ćilimi, makati (pokrivka na minderima) i sedžade. Lijepo ukrašene findžane, čaše, surahije (boce za vodu), fini čibuci, nargile, tespihi kurantasovi (zdjele sa ugraviranim tekstovima iz Kurana izrađenim u Egiptu hadžije su naročito donosili kao darove.
Iako je u islamu zabranjeno prikazivanje ljudskih likova, ipak je nepoznati klesar uklesao lik Osmana kapetana Gradašćevića 1808. godine, gdje jaše na magarcu. Dva Bošnjaka su glavni predstavnici turskog minijaturnog slikarstva. To su Visočak Nesuh Mitraki (1547.), historičar i matematičar, i Nakaš Osman.
Novo 
Bosna i Bošnjaci, Bosanski Krstjani ili Babuni, Etničko Porijeklo Bošnjaka, Odnos Bošnjaka Prema Osmanskom Carstvu i Državi, Uzimanje Bošnjaka u Adžami-oglane, Afirmacija Bošnjaka u Političkom životu Osmanskog carstva, Naseljavanje Bošnjaka u Podunavlje - Undžurovinu...
Opcenito
Bosna i Bosnjaci
Novosti
- Bosna i Hercegovina
- Svijet
- Lifestyle
- Zdravlje
- Zanimljivosti
Since 2008