art-page.eu
Povijest Bosne 

PREDGOVOR HRVATSKOM I BOSANSKOM IZDANJU

 Ovu sam knjigu pisao u avgustu i septembru 1993. obuzet gotovo posvemasnjim ocajem zbog buducnosti Bosne. Cinilo se da je vanjski svijet odustao od svakog ozbiljnijeg pokusaja da spasi Bosnu od propasti; cinilo se isto tako da su srpski politicari i vojni komandanti koji su isplanirali osvajanje teritorija i masovno protjerivanje naroda gotovo postigli sve svoje ciljeve. Pa ipak, danas, u februaru 1995., kad pisem ovaj predgovor, Bosna je jos tu. Njezina buducnost, iako neizvjesna, ulijeva sada vise nade nego prije 18 mjeseci. Zasluga je to hrabrosti i odlucnosti samih naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Hrvata, demokratskih Srba i ostalih - koji su odbili poslusati savjet vanjskog svijeta neka se pomire s "neminovnim" porazom. Prva i posljednja lekcija koju odatle moze izvuci svaki historicar glasi: nista nije uistinu neminovno u ljudskoj historiji.

Kako je jedan britanski historicar uopce dosao na to da pise o historiji upravo ove balkanske zemlje? Odgovor se krije u spoju mojih historicarskih i publicistickih interesa koji su se iznenada poklopili zbog tragicnih okolnosti ovoga rata. Gotovo od prvoga dana ratovanja u Bosni, zapadni su mediji bili puni mitova, lazi i zabluda o naravi historije Bosne opcenito i o uzrocima rata posebno.

Dok sam proucavao te mitove (nastojeci ih suzbiti clancima koje sam pisao za britanske novine), uocio sam da se u mnogima od njih odrazava slican nacin razmisljanja; svrha im je bila opravdavanje srpskog napada na Bosnu i osporavanje bosanske vlasti, stovise, osporavanje i same ideje bosanske drzave. Tako se zbog tvrdnje da su ovaj rat izazvale vjekovne etnicke mrznje ne samo cinilo da je rat neminovan (kao rezultat prastarih povijesnih sila) nego je bosanska vlast svedena na isti status kao i agresor - na status obicne "etnicke skupine". (Jos i danas, nakon gotovo tri godine rata, na vojnim kartama UNPROFOR-a u Sarajevu, polozaji bosanske vojske oznaceni su kao "muslimanski".) Isto tako, misljenje da je Bosna "umjetna tvorevina" koju je "izmislio" Tito, osporavalo je bosansku drzavu i stvaralo dojam da bosanska vlada ne predstavlja pravu drzavu nego samo arbitrarno podrucje na karti. (Prije svega dva-tri tjedna prosrpski zastupnik u Britanskom parlamentu, Harold Elletson, rekao je u govoru svojim kolegama da je Bosna "umjetna drzava kojoj je granice odredio Tito".) Stoga je opca tendencija svih ovih mitova bila da opravda srpski napad na Bosnu i Hercegovinu i ujedno pribavi kakvo-takvo opravdanje politici zapadnih zemalja, ciji je stav podrazumijevao da treba prihvatiti osvajanje 70 posto ukupnog bosanskog teritorija kao svrseni cin i izvrsiti pritisak na bosansku vladu da prizna poraz.

Najprije sam kanio napisati knjizicu pod naslovom "Mitovi i zablude o historiji Bosne", u kojoj sam se htio okomiti na najeklatantnije primjere tih pogresaka. Ali, kako je vrijeme prolazilo, sve sam vise uvidao da toliki mitovi slobodno kruze zapadnim medijima zato sto nema jednostavnog, objektivnog i koliko-toliko iscrpnog pregleda sveukupne historije Bosne i Hercegovine na engleskom jeziku (pa ni na drugim jezicima, koliko znam). Stoga sam nakanio napisati takav pregled. Smatrao sam da je takva nakana u isti mah i nuzna i pomalo paradoksalna. Da nije bilo rata, ja ne bih napisao ovu historiju Bosne. Pa ipak, mislim da su jedine bitne historijske cinjenice koje treba znati da bi se razumjeli uzroci ovoga rata cinjenice iz politicke historije Jugoslavije (nadasve politicke historije Srbije) u posljednjih sedam-osam godina. Osnovni razlog radi kojeg pisem i o drevnoj historiji Bosne jest taj sto mislim da se uzroci ovoga rata ne kriju u drevnoj historije Bosne - i da je stoga potrebno opovrgnuti sve one pseudohistorijske teorije koje tvrde suprotno.

Iznosim ove cinjenice zato sto zelim da citatelji u Bosni i Hercegovini (pa, nadam se, i u drugim dijelovima bivse Jugoslavije) shvate i okolnosti u kojima sam pisao ovu knjigu i vrstu citateljstva kojem sam je namijenio. Citateljstvo kojem sam se obracao nije bilo strucno, akademsko, nego siroko citateljstvo u Engleskoj i Americi. Imajuci na umu takve citaoce, morao sam tumaciti neke osnovne cinjenice iz jugoslavenske historije koje su dobro poznate gotovo svakome u republikama bivse Jugoslaviji. Iz istog razloga, u nekim sam dijelovima ove knjige posvetio vise prostora kazivanju o bosanskim muslimanima nego o ostalim vjerskim zajednicama. Mnogi citatelji na Zapadu nisu uopce znali, prije nego sto je izbio rat u Bosni i Hercegovini, da tako brojno muslimansko stanovnistvo zivi u bilo kojoj evropskoj zemlji: za takve je citaoce kulturna i politicka povijest muslimana bila nesto kao tamna strana Mjeseca - nesto nevideno i nepoznato. Istovremeno, moj ocaj zbog ugrozenog opstanka Bosne naveo me je na misljenje da ce muslimani, od svih naroda u Bosni i Hercegovini, izgubiti najvise kad ta zemlja bude zbrisana sa karte. Stoga svoju knjigu nisam zamislio samo kao pokusaj da suzbijem mitove i zablude, nego i kao svojevrstan spomen na povijest i kulturu kojima prijeti unistenje. Ova je knjiga u biti politicka historija i ne moze biti sveobuhvatna kad je rijec o kulturnoj historiji. Ipak, za ovo sam izdanje naknadno dopisao stanovit broj napomena (oznacenih zvjezdicama i dodanih uz tekst pojedinih poglavlja), od kojih neke sadrze preporuke za citanje nekih drugih djela o podrucjima kulturne historije Bosne koja nisu dovoljno obuhvacena u mom prvobitnom tekstu.

Mozda se okolnostima u kojima sam pisao ovu knjigu moze objasniti jos nesto sto je izazvalo kritiku nekih citalaca: nacin na koji pisem o Titu. Svi oni na Zapadu koji govore o "vjekovnoj etnickoj mrznji" i "neminovnosti" rata u Bosni i Hercegovini svagda su skloni govoriti i o Titovim zaslugama, o kome tvrde da "barem nije dopustao da se odigne poklopac s kotla". Po tome bi se reklo da je Tito nasao pravo rjesenje za jugoslavenske probleme; i zaista, sve do posljednjeg moguceg trenutka u junu 1991., evropski i americki politicari nastojali su ocuvati Titov jugoslavenski sistem na okupu zato sto su mislili da je to jedino rjesenje koje moze funkcionirati. Moje me vlastite analize upucuju na suprotan zakljucak. Ja ne mislim da je Tito nasao pravo rjesenje; naprotiv, on je stvorio dobar dio problema. Visenacionalne federacije mogu funkcionirati samo ako posjeduju istinske demokratske institucije i tradicije. A ono sto je Tito stvorio bilo je sve duboko nedemokratski. Politicka struktura koju je on stvorio pripremila je najmanje na tri nacina teren za nasilje u devedesetim godinama. Prvo, oduzela je obicnim nacionalnim osjecajima pravu demokratsku mogucnost izrazavanja; stoga su se neke vrste nacionalizma, posebno u Srbiji, na kraju izrodile u ekstremizam i nasilje. Drugo, upravo je komunisticki sistem proizveo onaj tip politicara manipulatora koji nastupa s pozicija moci, ciji je karakteristicni predstavnik Slobodan Milosevic. I trece, ekonomski neuspjesi Titova sistema ostavili su za sobom siromasno i razocarano stanovnistvo, savrsen materijal kojim se politicar kao Milosevic mogao posluziti da provede u praksi svoju demagosku politiku.

Proucavajuci Titovu karijeru kao politicara koji je nastupao s pozicija moci, dosao sam do zakljucka da njegovu ulogu u ratu ne treba prikazivati u onom herojskom svjetlu kako je bilo uobicajeno u jugoslavenskoj historiografiji. I dalje vjerujem da sam u biti ispravno prikazao u ovoj knjizi i njegovu strategiju i njegove zasluge. Medjutim , za ovo sam izdanje naknadno dopisao vise napomena u kojima sam pokusao prosiriti i objasniti svoje prethodne komentare. Ja drzim da je Tito od samog pocetka ratovanja u Jugoslaviji bio najvise zaokupljen borbom za vlast s potencijalnim politickim suparnicima u Jugoslaviji, i da mu je ta borba bila vaznija od ratovanja s okupatorom. (Ovo moje misljenje dotice i historijski mit kojim se politicari na Zapadu sluze u posljednje tri godine kao isprikom za nepoduzimanje vojne akcije u Bosni: mit prema kojem je Tito "vezao" u Jugoslaviji 30 do 40 njemackih divizija.)

Gledana u ovom svjetlu, Titova moralna superiornost nad njegovim protivnikom Mihailovicem nije vise tako ocigledna. Ipak, htio bih istaknuti da se moji komentari u ovoj knjizi o toj dvojici u Drugom svjetskom ratu odnose iskljucivo na politicku i vojnu strategiju te dvojice voda kao pojedinaca. Dakako da mnogi obicni borci u partizanskim redovima nisu bili komunisti i da im nije bilo stalo do toga da se u zemlji uspostavi komunisticka vlast kao takva. Njih je u Titovu programu posebno privukao onaj aspekt po kojem je bila predvidena neka vrsta federativnog sistema za razlicite narode u Jugoslaviji, a to je zaista bila izbalansiranija zamisao od svega onoga sto su druge politicke snage u Jugoslaviji nudile u to vrijeme. S druge strane, mnogi od obicnih boraca u redovima Mihailovicevih snaga (i mnogi njihovi lokalni komandanti) bili su optereceni radikalnim velikosprskim mentalitetom, prema kojem je ubijanje nesrba bilo vazan element u vojnim aktivnostima. Ipak, kao historicar i kao vanjski promatrac rata u Bosni i Hercegovini, mislim da ne bi trebalo dopustiti da sadasnja zbivanja bitno utjecu na tumacenje Drugog svjetskog rata. To historijski ne bi bilo ispravno zato sto su mnogi uzroci i uvjeti tog ratnog sukoba bili razliciti od danasanjih. Isto tako mislim da je politicki pogresno neprestalno povezivati danasnje dogadjaje s dogadjajima koji su se desili prije pedest godina. Postupati na taj nacin znaci samo sluziti probicima onih propagandista u Beogradu i na Palama koji zele uvjeriti svijet da je sve ono sto se danas dogadja neminovna posljedica mrznje koja seze sve do Drugog svjetskog rata, mrznje koja se sad ocituje "prirodnom" zeljom zrtava iz tog rata da se osvete Muslimanima i Hrvatima.

Medjutim, jedna je od lekcija koje se mogu izvuci iz Drugog svjetskog rata i ova: koliko god bile uzasne rane nanesene Bosni, one se na kraju ipak mogu zalijeciti. Izmedju 1941. i 1945. Bosanci su pocinili zvjerstva nad Bosancima - pa ipak, u decenijama nakon rata ljudi su se u Bosni naucili ponovo zivjeti zajedno. Taj se proces vidanja rana mozda moze i pospjesiti i intenzivirati ako se poduzmu prave sudske mjere da se optuze i kazne svi oni koji su pocinili najteze zlocine u ovom ratu. Ma koliko to potrajalo, vjerujem da je reintegracija Bosne i Hercegovine (zajedno sa srpskim stanovnistvom) jedino trajno rjesenje problema u Bosni i Hercegovini.

Jedna je od tema koje se provlace kroz ovu knjigu i to da je Bosna i Hercegovina zemlja koja ima svoj povijesni identitet - da je zapravo jedna od povijesnih zemalja u Evropi, s gotovo neprekinutom povijescu kao izrazita geopoliticka cjelina od srednjega vijeka do dana danasnjega. U vecem dijelu razdoblja od 1180. do 1463. bila je nezavisna kraljevina; od 1580. do 1878. bila je ejalet (izraz koji oznacava najvecu teritorijalnu jedinicu u Otomanskoj Carevini); od 1878. do 1918. "krunska zemlja" u sklopu Austro-Ugarske; a od 1945. do 1992. federalna republika. Prema tome, otprilike 650 od posljednjih 800 godina postojao je na kartama entitet zvan "Bosna". (Ovo je u prilicno velikoj opreci s povijescu Srbije koja od otomanskog osvajanja u 14. i 15. stoljecu i oslobadjanja od otomanske vladavine u 19. stoljecu nije uopce postojala kao entitet.) Svi Bosanci, Muslimani, Hrvati i Srbi, nasljednici su posebne povijesne bastine koja se ne moze olako odbaciti.

Ali nastojeci istaknuti povijesni identitet Bosne i Hercegovine u ovoj knjizi, nadam se da moja argumentacija nece biti pogresno shvacena. Ja ne tvrdim da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju prestati smatrati sebe "Hrvatima" i "Srbima", i da se umjesto toga imaju smatrati samo "Bosancima". Premda drzim da je do uvodjenja srpskog i hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini doslo u povijesnom smislu prilicno kasno, dakako da se slazem da je do toga ipak doslo i da se kotac historije ne moze okrenuti unatrag. Ja samo zelim reci da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju isto tako priznati cinjenicu da njihova kultura i povijest imaju i posebnu, bosansku dimenziju. Razlozi zasto oni to moraju priznati nisu samo historijski nego i moralni i prakticni.

Moralni i prakticni razlozi proistjecu sasvim jednostavno iz njihove etnicke geografije, iz kaleidoskopske izmijesanosti svih triju zajednica na karti. Tri zajednice u Bosni i Hercegovini ne mogu se podijeliti na tri etnicki ciste drzave bez golemih prakticnih poteskoca i moralnih nepravdi. Dakako da je dosad bilo takvih pokusaja dijeljenja, najprije su to u vecim razmjerima ucinili srpski politicki i vojni celnici, a potom u manjim, lokalnim okvirima, ostale dvije zajednice. Na taj su nacin stotine tisuca neduznih ljudi protjerane iz svojih domova. Osnovna provjera svakog "mirovnog rjesenja" mora se provoditi na mogucnosti da se ti ljudi vrate na svoja ognjista i da mogu obnoviti svoje kuce i zivote. Takav ce proces nuzno ukljuciti i obnovu Bosne i Hercegovine kao demokratske drzave u njenim prirodnim granicama. Ni jedan pokusaj komadanja Bosne i Hercegovine ili otkidanja od nje manjih dijelova teritorija nece donijeti ni pravdu ljudima koji ondje zive ni trajnu stabilnost u toj regiji.

Vise puta sam cuo kako ljudi govore: "Bosna moze postojati samo u sklopu Jugoslavije; ako Jugoslavija propadne, nestat ce i Bosne." Ja mislim da je upravo suprotno istina. U sklopu jugoslavenske drzave bilo je moguce (ne pozeljno; nego moguce) da Bosna prestane postojati kao posebna cjelina - sto se i dogodilo u Kraljevini Jugoslaviji u godinama pred Drugi svjetski rat. Ali cim je Jugoslavija prestala postojati, bilo je prijeko potrebno da se Bosna i Hercegovina ocuva, jer bi ljudska cijena dijeljenja naroda i njihova teritorija bila naprosto previsoka. Takvo je dijeljenje vec pokusano, i cijeli je svijet vidio kolike je uzasne patnje ono izazvalo. Pa ipak, Bosna je jos tu i njeni narodi nece odustati od svoga ideala da obnove demokratsku drzavu Bosnu i Hercegovinu u njenim prvobitnim granicama. Ja vjerujem da je to ideal za koji se vrijedi boriti - radi svih ljudi u Bosni i Hercegovini.


UVOD

Godine 1992. i 1993. pamtit ce se kao godine u kojima je razorena jedna evropska zemlja. Bijase to zemlja s politickom i kulturnom povijescu razlicitom od bilo koje druge zemlje u Evropi. Tu su se preklopile i udruzile velike religije i velike sile u evropskoj historiji: carstva Rima, Karla Velikoga, Osmanlija i Austro-Ugarske, te religije zapadnog krscanstva, istocnog krscanstva, judaizma i islama. Vec bi same ove cinjenice bile dovoljan razlog da se povijest Bosne proucava kao predmet koji je sam po sebi od jedinstvenog interesa. Ali rat sto je zahvatio ovu zemlju 1992. godine dodao je jos dva tuzna razloga da se njena povijest potanje prouci: prvi je od njih potreba da se dokuce uzroci sukoba, a drugi potreba da se odagnaju oblaci nerazumijevanja, namjernog stvaranja mitova i pukog neznanja kojima su obavijene sve rasprave o Bosni i njenoj historije.

Od te dvije potrebe, ova potonja je kudikamo preca. Paradoksalno je da je najvazniji razlog za proucavanje historije Bosne upravo to sto nam ono omogucava da shvatimo kako povijest Bosne sama po sebi ne objasnjava uzroke ovoga rata. Dakako da do rata ne bi bilo doslo da Bosna nije bila ona cudnovata stvar sto je bila, zbog cega je postala predmet posebnih ambicija i interesa. Ali te su ambicije bile usmjerene na Bosnu izvana. Najveca je zapreka svakom razumijevanju tog sukoba pretpostavka da je ono sto se zbilo u toj zemlji posljedica - prirodna, spontana i u isti mah nuzna - sila koje djeluju unutar historije same Bosne. To je mit koji su brizljivo sirili oni koji su izazvali taj sukob, koji su zeljeli uvjeriti svijet da ono sto rade oni i njihovi "revolverasi" ne rade oni nego neke bezlicne i neumitne povijesne sile koje su izvan bilo cije moci.

I svijet im je povjerovao. Na buducim je historicarima da prosude koji su argumenti uistinu prevagnuli u glavama drzavnika Evrope i Amerike da reaguju na ratne sukobe u Bosni potezima kojima ne samo sto nisu rijesili krizu nego su je jos mnogo vise produbili. Bjelodano je jasno da su im glave bile vec tada pune magle historijskog neznanja. Evo, na primjer, promisljenog istupanja britanskog premijera Johna Majora pred Donjim domom vise od godinu dana nakon izbijanja rata u Bosni:

Najvazniji pojedinacni element koji stoji iza onoga sto se dogodilo u Bosni jest raspad Sovjetskog Saveza i stege u kojoj je on drzao vjekovne mrznje u bivsoj Jugoslaviji. Kad je jednom te stege nestalo, vjekovne su se mrznje opet pojavile, a njihove smo posljedice vidjeli kad su zapocele borbe. Bilo je tu i nekih drugih elemenata, ali je taj raspad bio kudikamo najvazniji. (Hansard, 23. juna 1993., stupac 324).

Tesko je reci odakle bi trebalo poceti komentarisati ovakvu tvrdnju. "Stega" u kojoj je Sovjetski Savez drzao Jugoslaviju naglo je prekinuta, kao sto je dobro poznato, 1948. godine kad je Staljin i/bacio Tita iz Kominforma. Mozda je g. Major zelio aludirati na odluku komunistickih rukovodilaca kao sto je Slobodan Milosevic u Srbiji da iskoriste izvore nacionalizma za svoje politicke ciljeve; ali taj je proces u Srbiji bio na djelu vec u ljeto 1989. godine, dvije godine prije "raspada Sovjetskog Saveza", a umnogome se jedva razlikovao od nacina na koji su nacionalizam koristile prijasnje politicke vode u komunistickom sistemu kao, na primjer, Nicolae Causescu. Misao da je komunizam opcenito provodio djelotvornu "stegu" kako bi drzao nacionalizme na uzdi dvojako je pogresna. Komunisticke su vlasti ili same raspirivale nacionalizam i manipulirale njime za svoje vlastite ciljeve, ili su ga gusenjem jos vise razbuktavale i trovale stvarajuci politicki frustrirano i otudeno stanovnistvo, ili su cesto radile i jedno i drugo. Taj je dvostruki ucinak danas jasno vidljiv u vecini istocnoevropskih zemalja, u kojima stranke takozvane "krajnje desnice" privlace obicne glasace, jer ih poticu vjerski i historijski simboli iz pretkomunistickog doba i politicari koji su svoje ranije karijere gradili u komunistickoj partiji i sluzbi drzavne sigurnosti. To se manje-vise dogodilo i u Srbiji.

Druga velika netacnost koju je u tim svojim napomenama izrazio John Major, a koju je za njim ponavljala vecina zapadnih vodja u svojim javnim komentarima o ratu u Bosni, jest tvrdnja da je sve ono sto se zbilo u Bosni od proljeca 1992. godine zapravo ocitovanje "vjekovnih etnickih mrznji" sto su se nagomilale same od sebe. Svakako je istina da je u proslosti Bosne bilo mrznje i suparnistva, a oni koji su u posljednje dvije godine prikazivali nekadasnju Bosnu kao cudesnu zemlju nepomucenog meduvjerskog sklada jamacno su pretjerali. Ali kad se malo bolje pogleda povijest Bosne, zapaza se da postojece nesnosljivosti nisu bile apsolutne ni nepromjenljive, niti su bile neminovna posljedica izmijesanosti razlicitih vjerskih zajednica.

Glavna osnova neprijateljstava nije bila etnicka ni religiozna nego ekonomska: kivnost koju su osjecali uglavnom (ali ne iskljucivo) seljaci krscani prema svojim muslimanskim zemljoposjednicima. To neprijateljstvo nije bila nikakva apsolutna i nesmanjiva sila, nego se mijenjalo kao sto su se mijenjale ekonomske prilike, a bilo je podlozno i politickim pritiscima koji su znatno izmijenili drzanje zemljoposjednicke klase u prvoj polovici 19. stoljeca. Isto je tako neprijateljstvo izmedju katolicke i pravoslavne zajednice bilo podvrgnuto promjenljivim utjecajima: suparnistvu dviju crkvenih hijerarhija, politickom pritisku iz susjednih zemalja, i tako dalje.

Te nesnosljivosti nisu bile trajno ugradene u psihu ljudi koji su zivjeli u Bosni, nego su bile povijesna posljedica i mogle su se mijenjati kako se povijest razvijala. Ekonomski uzroci mrznje gubili su se pod utjecajem promjena i reformi pri kraju 19. stoljeca i na pocetku 20. stoljeca dok se nisu gotovo posve izgubili. Vjerski uzroci mrznje smanjili su se u drugoj polovici 20. stoljeca zahvaljujuci procesima sekularizacije (od kojih su neki bili prirodni a neki i neprirodni). Vecim dijelom razdoblja poslije 1878. godine razlicne vjerske i etnicke zajednice u Bosni zivjele su zajedno u miru: dvije glavne erupcije nasilja - prva u Prvom svjetskom ratu i neposredno nakon njega, a druga u one cetiri godine koliko je trajao Drugi svjetski rat - bile su iznimke, izazvane i raspaljene uzrocima izvan granica Bosne. Od drugog od tih uzasnih razdoblja odrasla su puna dva narastaja, pa vecina bosanskog naroda nema osobnih sjecanja na borbe u tom ratu, niti posebne zelje da ih obnove.

Dakako da je lako u historije zemlje kao sto je Bosna pronalaziti primjere regionalnih podjela, nasilja i neposluha. Dokazi postoje i mnoge ce od njih citatelji naci i na stranicama ove knjige. Ipak, politicka povijest Bosne potkraj 20. stoljeca nije predodredena onim sto se dogodilo u 13. ili 18. stoljecu. Komentatori koji vole svom pisanju pridati neki na brzinu skalupljeni historijski autoritet uvijek mogu izvuci dvije-tri krvave epizode iz proslosti i reci: "Eto, oduvijek je tako bilo!" Nesto bismo slicno mogli napraviti, recimo, i s povijescu Francuske, izvuci vjerske ratove u 16. stoljecu, barbarski pokolj u Bartolomejskoj noci, ceste regionalne pobune, zvjersko postupanje s hugenotima 1685. godine, uzasna nasilja i masovna ubistva koja su slijedila nakon Francuske revolucije, nepostojanu politiku u 19. stoljecu, pa cak i svu povijest kolaboracije i pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu. Ali kad bi sutra stanoviti politicari i vojni komandanti, potpomognuti izvana, poceli bombardirati Pariz teskim topovima, ne bismo ipak sjedili skrstenih ruku i rekli da je to samo neminovna posljedica "francuske vjekovne mrznje". Ipak bismo radije malo bolje proucili pravu narav i uzroke te odredjene krize. Upravo sam to isto i ja pokusao u ovoj knjizi.

Velika je prednost Francuske pred Bosnom u tome sto je njena povijest vec dobro poznata i do u tancine proucena. O Bosni se opcenito toliko malo zna da je u ove dvije godine bilo tesko luciti maglu neznanja od dimne zavjese propagande. Neki autori osporavaju i samo postojanje Bosne kao povijesne cjeline, samopouzdano tvrdeci kako "Bosna nije nikad bila drzava". Kad je lord Owen 1992. godine postavljen na mjesto pregovaraca Evropske zajednice u bivsoj Jugoslaviji, jedan ga je britanski kolumnist sasvim ozbiljno upozorio da su unutarnje granice u Jugoslaviji bile puke administrativne granice, isto tako umjetne kao i one koje su kolonijalni administratori nametnuli Africi. Neki su autori cesto tvrdili da je granice Bosne izmislio Tito; istina je pak da je Tito samo obnovio povijesne granice Bosne kakve su bile potkraj otomanskog razdoblja i u doba Austro-Ugarske. Citatelji ce se uvjeriti da su jedni dijelovi tih granica utvrdjeni medjunarodnim ugovorima u 18. stoljecu, a da drugi dijelovi odrazavaju mnogo starije povijesne granice, kao sto je podjela Bosne i Srbije duz rijeke Drine, koju spominje ljetopisac Kinam jos potkraj 12. stoljeca.

Djelice historijskih netacnosti koje su se pojavile u zapadnim medijima u posljednje dvije godine nanijela je plima nacionalne i politicke mitologije iz bivse Jugoslavije. Vise od jednog stoljeca Hrvati pisu knjige u kojima dokazuju da su Bosanci "zapravo" Hrvati; Srbi isto tako neumorno tvrde da su svi oni "zapravo" Srbi. U novije vrijeme hrvatska propaganda naziva sve srpske nacionaliste "cetnicima", a vodju cetnika u Drugom svjetskom ratu Drazu Mihailovica prikazuje kao monstruma koji je provodio genocid. Srpska propaganda naziva sve hrvatske nacionaliste "ustasama" i iskopala je slucaj muslimanske SS divizije u Drugom svjetskom ratu kao primjer kojim daje na znanje da su bosanski muslimani ili nacisti ili fundamentalisti, ili i jedno i drugo. A onima koji su zateceni usred tih rasprava, muslimanima i/ili onima koji vjeruju u pluralisticku Bosnu, prepusteno je da njeguju one utjesne mitove koji su im preostali: mit o bogumilima, mit o trajnom miru i harmoniji u Bosni ili mit o Titu. Komentator ili historicar ne moze se probijati kroz sve te protivrjecne mitologije a da ne nanese ideoloske uvrede gotovo svima zainteresovanima; a to nije bas ugodno kad covjek upozna i zavoli ne samo Bosnu nego i mnoge posebne vrline Hrvatske i Srbije. Istovremeno, cinjenica da postoji gotovo simetrican odnos izmedju protuslovnih tvrdnji i opravdanja ne znaci da se moze doci do ispravnog zakljucka tako da se sve tvrdnje podjednako prihvacaju i da se samo izjednacavaju. Ja ne dvojim da teret odgovornosti za razaranje Bosne lezi pretezno na jednoj strani, a u posljednjim poglavljima ove knjige nastojao sam izloziti razloge za takvo svoje misljenje.

Jedini pouzdan nacin prosudbe povijesnih prava glavnih izvrsitelja nasilja u Bosni jest u tome da se razmotri sto su ucinili od materijalnih svjedocanstava same historije. Oni ne samo sto upropastavaju buducnost te zemlje nego se i sistematski trude da zatru njenu proslost. Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu unistena je zapaljivim granatama. Orijentalni institut, sa svojom nenadoknadivom zbirkom rukopisa i ostalog materijala sto ilustrira otomansku povijest Bosne, takoder je unisten koncentricnim granatiranjem. U cijeloj zemlji razorene su brojne dzamije i minareti, medu kojima i neki od najljepsih primjeraka otomanske arhitekture iz 16. stoljeca na zapadu Balkana. Te gradjevine nisu bile samo zahvacene unakrsnom paljbom vojnih jedinica; u gradovima kao sto su Bijeljina i Banja Luka razaranja nisu imala nikakve veze s borbama - dzamije su nocu dignute u zrak eksplozivom, a sutradan buldozerom poravnate sa zemljom. Ljudi koji su isplanirali te akcije i zapovjedili da se izvrse obicno tvrde da je povijest na njihovoj strani. Ono sto oni svojim djelima pokazuju jest da ratuju s povijescu svoje zemlje. Ja sam u ovoj knjizi samo htio iznijeti neke pojedinosti te historije prije nego sto sama zemlja bude posve unistena.

 

RASE, MITOVI I PORIJEKLO: BOSNA DO 1180. GODINE
 

Nacionalne su historije prokletstvo Balkana. Kao sto svako ko je boravio ili putovao u tom dijelu Evrope dobro zna, ondje nema nacionalno homogene pokrajine, a kamoli nacionalno homogene drzave. Malo je pojedinaca na cijelom Balkanskom poluotoku koji mogu iskreno tvrditi da imaju nacionalno cisto porijeklo. Pa ipak, vise puta u posljednja dva stoljeca u nacionalnim politikama balkanskih zemalja prevladavale su izmisljene teorije o rasno-etnickom identitetu. Jedan je od razloga za proucavanje rane historije te regije i taj sto nam ona omogucava da uvidimo da naprosto, kad bi i bilo pravo voditi modernu politiku na temeljima drevnog nacionalnog porijekla, tako sta nije naprosto moguce.

Nigdje to ne vrijedi vise nego u historije Bosne, zemlje koju cesto nazivaju mikrokozmosom Balkana. Tipicnog bosanskog lica nema: Bosanaca ima svijetle i tamne kose, maslinaste i pjegave puti, krupnih i sitnih kostiju. Tom ljudskom mozaiku pridonijeli su geni nebrojenih razlicitih naroda. Zemlja je pretezno brdovita, a krajolika ima u rasponu od guste prasume i bogatih pasnjaka na visoravnima u sjevernoj i srednjoj Bosni do neplodnog i pustog kamenjara u zapadnoj Hercegovini; podijeljena je rijekama od kojih vecina nije plovna. Neprohodni masiv sto stoji izmedju dva glavna cestovna pravca kojima su nadirali narodi na zapadni Balkan: dalmatinskog obalnog pojasa i prometnice u ravnici sto vodi od Beograda dolje kroz Srbiju do Makedonije i Bugarske. Stoga je direktan ucinak tih prodora u Bosnu zacijelo bio mnogo manji nego njihov utjecaj na plodnu ravnicu u Srbiji ili na dalmatinske gradove na morskoj obali izvrgnute pljackama. Medjutim , indirektan ucinak, sto se tice akumulacije rasnih tipova, bio je vjerojatno veci. Brdovita podrucja obicno su sluzila kao utociste ljudima koji bi u ravnici inace bili istrijebljeni ili prognani. Treba se samo sjetiti kako su prezivjeli Baski u Pirenejima, treba se samo sjetiti Kavkaza, tog bogatog rasnog muzeja. Sto se Bosne tice, najezde Slavena u 6. i 7. stoljecu uspostavile su jezicni identitet koji je na kraju zamijenio sve ostale. Ali svako ko ima oci u glavi moze lako zapaziti znakove rasne raznolikosti.

Zbog jezicnih i kulturnih razloga, i zbog vise od tisucu godina zajednicke historije, danasnje se stanovnistvo u Bosni moze mirne duse smatrati slavenskim. Stoga je dolazak Slavena na Balkan prirodno polaziste za svaku historiju Bosne. Ipak, u historiji covjecanstva nema apsolutnih polazista; treba znati ponesto i o stanovnicima Bosne koje su Slaveni zatekli kad su dosli, i koji su se poslije asimilirali s njima.

Najstariji stanovnici o kojima imamo kakve-takve historijske podatke jesu Iliri, skup plemena sto su zauzimala veci dio danasnje Jugoslavije i Albanije (ukljucujuci tu bar juzni dio Bosne) i govorila indoevropskim jezikom srodnim danasnjem albanskom.' Ime plemena po kojem je Dalmacija dobila ime, Dalmati, vjerojatno vuce porijeklo od albanske rijeci koja znaci "ovca", delme. To je pleme nastanjivalo dio zapadne Bosne, a arheoloski nalazi s nekoliko mjesta u Bosni pokazuju da su se ilirska plemena bavila stocarstvom, napose uzgojem ovaca, svinja i koza.2 Medu ostalim plemenima na koja su Rimljani naisli sireci svoju vlast u unutrasnjost Balkana u drugom i prvom stoljecu prije Krista, bilo je mijesano ilirsko-keltsko pleme Skordisci na sjeveroistocnom karju Bosne, i ratnicko pleme u srednjoj Bosni Desitijati, cija je posljednja pobuna protiv Rimskog Carstva konacno ugusena 9. godine poslije Krista. Otada su sve ilirske zemlje bile pod cvrstom vlascu Rimljana, a malo-pomalo je izgradena mreza puteva i rimskih naselja.3 Kroz Bosnu je prolazilo nekoliko cesta od grada na obali, Salone (nedaleko od danasnjeg Splita); te ceste nisu bile toliko potrebne radi trgovine koliko radi vojnih operacija sto su se vodile dalje na istoku, ali su isto tako sluzile za otpremu zlata, srebra i olova iz rudnika u istocnoj Bosni.4 Veci dio Bosne pripadao je rimskoj provinciji Dalmaciji, ali je dio sjeverne Bosne pripao provinciji Panoniji, koja je obuhvacala danasnju sjeveroistocnu Hrvatsku i juznu Madjarsku. Krscanstvo je rano prodrlo u rimske gradove: prvi se biskupi spominju vec potkraj prvoga stoljeca u Sirmiumu u Panoniji (danasnja Srijemska Mitrovica, svega nekoliko kilometara udaljena od sjeveroistocnog vrha danasnje Bosne), a najmanje je dvadeset bazilika iz rimskog doba iskopano na teritoriju danasnje Bosne i Hercegovine. Jedna je od njih, nedaleko od Stoca u Hercegovini, spaljena rusevina u kojoj su pronadeni novcici iz cetvrtog stoljeca: slikovita potvrda cinjenice da je ta najranija faza krscanstva u Bosni naprasno prekinuta najezdom Gota.5

Upotreba latinskoga vjerojatno se brzo prosirila Bosnom u rimsko doba. Bijase to jedini zajednicki jezik doseljenika iz raznih dijelova carstva koji su se naselili u provinciji Dalmaciji: ponajvise iz danasnje Italije, ali i iz Afrike, Spanjolske, Galije, Njemacke, Grcke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta. Vecina je tih kolonista prebivala u gradovima na obali, ali su azijska imena ljudi zabiljezena u dolini Neretve (u zapadnoj Hercegovini) i na podrucju Jajca na sjeverozapadu Bosne.6 Od sredine drugog stoljeca poslije Krista i mnogobrojni vojni veterani naseljavali su se kao kolonisti u Bosni: karakteristican je znak njihove vaznosti to sto u rumunjskom jeziku, koji se razvio iz latinskoga sto se govorio u tom kraju, rijec koja znaci "starac", batrin, potjece od latinske rijeci veteranus. Rimske legije uvelike su novacile same Ilire za svoje potrebe, i od kraja drugog stoljeca ilirske su zemlje bile izvor zive vojne sile za brojne provincijske guvernere i generale koji su poslije postali rimski carevi. Prvi od njih, Septimije Sever, raspustio je pretorijansku gardu kad je dosao u Rim 193. godine, i zamijenio je ilirskim izvjestaja: "sarolikim coporom vojnika", kako je napisao jedan rimski historicar, "divljacke vanjstine, jezovitog nacina govora i posve neotesanih u razgovoru".7

I drugi rimski i grcki izvori zauzimaju slican superioran stav spram tih provincijskih balkanskih urodenika. Posljedica je toga da nemamo pravih, podrobnih izvjestaja o njihovoj drustvenoj strukturi, o njihovoj religiji i nacinu zivota. Ipak, posebno je zanimljiva usputna napomena grckog geografa Strabona (63. prije Krista - 25. poslije Krista): on spominje kako je medu Ilirima bilo uobicajeno tetoviranje. Njegovo je svjedocanstvo potvrdeno otkricem igala za tetoviranje u ilirskim grobnim humcima u Bosni.8 Premda nije poznato da je tetoviranje bio slavenski obicaj u bilo koje doba i u bilo kojem drugom dijelu slavenskih zemalja, tetoviranje se ocuvalo sve do ovoga stoljeca medu katolicima u srednjoj Bosni i medju muslimanima i katolicima na sjeveru Albanije. U dvadesetim godinama ovog stoljeca engleska putnica i balkanologinja Edith Durham potanko je proucila taj obicaj i prekopirala mnoge bosanske uzorke -jednostavne geometrijske likove kruznice, kriza i polumjeseca sto ocito predstavljaju sunce i mjesec s njihovim zrakama. "Zene nose", zapisala je izmedju ostaloga, "kudikamo slozenije uzorke nego muskarci. Podlaktice i nadlaktice cesto su im pokrivene kojekakvim sarama... One koje su medu njima bile pristupacnije rekle su mi da se tetoviraju 'zato sto je takav nas obicaj', 'zato sto smo katolici', 'zato sto je to lijepo', i tvrdite da bi i moje ruke bile ljepse tetovirane".9 Ovaj je obicaj zacudan dokaz kulturnog kontinuiteta u Bosni koji se proteze sve tamo do ilirskih plemena. To je, na zalost, i jedini takav pouzdan dokaz; tvrdi se doduse da su ilirskog porijekla i neki drugi ocito neslavenski obicaji sto su se ocuvali u Bosni, na primjer polifonijska narodna muzika, ali zato nedostaju potvrde rimskih i grckih autora.10

Uzmemo li u obzir ne samo dokaze o tetoviranju nego i sve ono sto znamo o historiji balkanskih najezda i naseljavanja, mozemo mirne duse ustvrditi da su neki Iliri prezivjeli sve kasnije najezde i da su se asimilirali s onim sto je postalo slavensko stanovnistvo. Ali romanticne teorije nekih juznoslavenskih ideologa iz 19. stoljeca koji su tvrdili da su Srbi i Hrvati "zapravo" Iliri (i stoga jedinstvena, posebna, vjekovna nacionalna cjelina) govori nam vise o tadasnjoj juznoslavenskoj politici nego o staroj historiji Balkana."11

Ponekad se cini da nijedan narod nije mogao stupiti na Balkan a da ne dade povoda kasnijim narastajima za nekakvu slicnu teoriju. To pogotovo vrijedi za sljedece osvajace Balkana, germanska plemena Gota, koja su pocela harati Balkanom u trecem stoljecu, nanijela teske poraze rimskoj vojsci potkraj cetvrtog stoljeca i osvojila tvrdavu Singidunum (danasnji Beograd) potkraj petog stoljeca, ali su se uglavnom povukla u kraljevstvo sto su ga osnovali uskoro zatim u danasnjoj Italiji i Dalmaciji. Napokon ih je na pocetku sestog stoljeca istjerao s Balkana car Justinijan. (Nakon Justinijanovih pohoda Bosna je postala - barem u teoretskom smislu - dio Bizantskog Carstva; prvobitno je bila na zapadnoj strani razdjelnice izmedju Zapadnog i Istocnog Rimskog Carstva.) Svi Goti koji su jos ostali na tom tlu ubrzo su se asimilirali s lokalnim stanovnistvom.12

Premda su Goti bili istovremeno kolonisti i pljackasi, cini se da nisu ostavili nikakav trag svoje kulture u balkanskim zemljama: ni u jednom balkanskom jeziku nema, na primjer, nijedne jedine rijeci za koju bi se moglo ustvrditi da potjece iz gotskog jezika.

Pa ipak se poslije razvila cudnovata mitomanija prema kojoj su Goti pravi preci Hrvata i/ili Bosnjaka. U korijenu toga mita lezi srednjovjekovni rukopis na latinskom jeziku, Ljetopis popa Dukljanina, u koji je po svoj prilici ukljucen i jedan stariji slavenski ljetopis poznat pod latinskim naslovom Libellus Gothorum, "Knjiga o Gotima", koja pocinje od doseljenja Gota u Panoniju i koja govori o njima kao o prvobitnim precima Slavena.13 Ljetopisom se sluzilo nekoliko historicara kasne renesanse u Dubrovniku. Najveci medu njima, benediktinac Mavro Orbini, izmislio je grandioznu teoriju o historiji naroda prema kojoj su gotovo svi narodi koji su ucinili bilo sto zanimljivo u kasnom klasicnom i ranom srednjovjekovnom razdoblju bili Slaveni (ukljucujuci tu i Vandale, Avare, Normane, Fince, Tracane i Ilire), a svi su Slaveni bili Goti: "Svi su oni pripadali istoj slavenskoj naciji i govorili isti slavenski jezik; a kad su najprije krenuli iz svoje zajednicke prapostojbine Skandinavije, svi su prozvani (osim Ilira i Tracana) zajednickim imenom 'Gota'."14 U Orbinijevu djelu to poistovjecivanje s Gotima bijase dio nekakve panslavenske ideologije, kojom se dokazivalo da su Goti-Slaveni bili najdjelatnija i najmocnija rasa u historiji Evrope. Medjutim , u nekim kasnijim verzijama te "gotske" teorije ljudi na zapadu Balkana identifikovali su se s Gotima da bi se razlikovali od Slavena.

Iz razumljivih razloga, ta je teorija postala posebno omiljena u Bosni u Drugom svjetskom ratu, kad su Bosnjaci trazili za svoju zemlju samostalnost od hrvatske fasisticke drzave i nastojali utvrditi svoj bosnjacki identitet na izdvojenoj nacionalnoj bazi.

U novembru 1942. skupina bosnjackih muslimanskih autonomista uputila je Hitleru "memorandum" u kojem je isticala

svoju rasnu superiornost nad slavenskim susjedima: "Po svojoj rasi i krvi mi nismo Slaveni; mi smo gotskog podrijetla. Mi Bosnjaci doselili smo se na jug, na Balkan, u trecem stoljecu kao germansko pleme."15 Medjutim , cini se da je cak i Hitler tesko mogao progutati tu njihovu teoriju. Goti nisu jedini pohodili zapadni Balkan i mozda ostavili za sobom neke potomke, negdje izmedju Rimljana i Slavena. Huni iz Azije (mongolsko-turanski narod) i Alani iz Irana (preci danasnjih Oseta na Kavkazu) takoder su se pojavili ondje u cetvrtom i petom stoljecu. U sestom stoljecu dosle su na Balkan dvije nove rase: Avari (mongolsko pleme iz krajeva sjeverno od Kavkaza) i Slaveni. Njihova je povijest u pocetku bila tijesno isprepletena, bilo da su bili saveznici ili suparnici; cini se da su Avari, iako malobrojniji, bili nadmocniji u tom odnosu zbog izvanredne vojne vjestine. Te su mongolske urodjenike na kraju protjerali s Balkana na pocetku sedmog stoljeca bizantska, hrvatska i bugarska vojska. Historicari su nekad pretpostavljali da su Avari bili prilicno efemerna pojava u toj regiji, u stvari, vojna sila kojoj je bilo samo do pljacke.

Medjutim, novija istrazivanja (u arheologiji i u proucavanju imena mjesta) pokazuju da je bilo trajnijih avarskih naselja u mnogim dijelovima zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore.16 Na nekim mjestima, recimo na podrucjima sjeverno i sjeverozapadno od Bosne, odredjene skupine avarskih doseljenika zadrzale su se mozda i kroz vise narastaja: Slaveni su Avare zvali Obri, a mnoga imena mjesta kao stoje Obrovac svjedoce o njihovoj prisutnosti na tom tlu.17 Isto je tako moguce da je i sama rijec ban, koja se od najranijeg doba upotrebljava kao titula hrvatskih vladara, avarskog porijekla.18

Ipak su na kraju, naravno, prevladali Slaveni. Oni su se potkraj sestog stoljeca doselili u velikom broju na Balkanski poluotok; nisu bili samo pljackasi nego i kolonisti i poljoprivrednici osnovali su svoja naselja sve tamo do juznog vrha Grcke. (Ondje je bilo sve do 15. stoljeca sela u kojima se govorilo slavenski.)19

Do dvadesetih godina sedmog stoljeca Slaveni su se bili naselili u danasnju Bugarsku i Srbiju, a vjerojatno su na mnogim mjestima prodrli i u Bosnu. Zatim su, u roku od nekoliko godina, stupila na scenu jos dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi. Sudeci po zapisima bizantskog historicara i cara Konstantina Porfirogeneta (koji je pisao 300 godina kasnije, ali se sluzio carskim arhivima), Hrvate je na Balkan pozvao tadasnji bizantski car da istjeraju napasne Avare. Srbi, prema Konstantinu, nisu bili angazirani da se bore protiv Avara, ali su bili povezani s Hrvatima i dosli su na Balkan u isto doba.20

 

Ko su zapravo bili ti Srbi i Hrvati?

Znanstvenici odavno znaju da rijec Hrvat nije slavenska. Smatra se da je to ista rijec kao i iransko ime Choroatos, pronadeno na natpisima nadgrobnih spomenika nedaleko od grckoga grada Tanaisa u donjem toku rijeke Don, na jugu Rusije. Cijelo je to podrucje sjeverno od Crnog mora bilo napuceno u prvim stoljecima nase ere raznim plemenima, medu kojima su bili i Slaveni i Sarmati: ovi potonji bijahu iranski nomadi koji su u drugom stoljecu prije Krista zaobisli sa zapada sjevernu stranu Kavkaza. Sarmati su zadobili politicku prevlast nad ostalim plemenima, pa su neka od tih slavenskih plemena na taj nacin po svoj prilici dobila vladarsku elitu koja je govorila iranski.2

Jedna teorija povezuje rijeci Hrvat i Choroatos s rijecju hu-urvatha, koja je znacila "prijatelj" na jeziku Alana (koji su u to vrijeme bili dio sarmatskog skupa iranskih plemena).22 Jedna druga teorija nagada da se korijen imena "Srbin", serv, pretvorio u iranskome u charv, sto je skupa sa sufiksom at dalo Choroatos i Hrvat.23 Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slicnu i povezanu povijest od najstarijih vremena: Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljecu nase ere, takoder spominje Serboi medu sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza.

Vecina naucnika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajucom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike.24 Negdje na pocetku sedmog stoljeca oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Evropi: "Bijelu Hrvatsku", koja je obuhvacala dio danasnje juzne Poljske, i "Bijelu Srbiju", u danasnjoj Ceskoj. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana.

Moderne ideologije ponovo su se poigrale drevnom povijescu. Neki hrvatski nacionalisticki teoreticari selektivno su prihvatili dokaze o iranskom porijeklu svoga naroda, ali su ih uskratili Srbima i tako konstruirali vjekovnu povijesnu podjelu izmedju ta dva naroda. Ta je teorija takoder bila omiljena u Drugom svjetskom ratu, kad su drevni Iranci zauzimali visi polozaj u nacistickoj rasnoj hijerarhiji od obicnih Slavena. S druge strane, neki juznoslavenski ili panslavenski ideolozi odbacili su, radi svojih vlastitih politickih razloga, sve dokaze o ranim vezama s Irancima.

Medjutim, historijska je istina prilicno jasna: Srbi i Hrvati bili su od najranijih vremena razliciti ali tijesno povezani, ziveci i seleci se u tandemu, a i jedni i drugi imali su neku vrstu iranske komponente. Isto je tako jasno da je u vrijeme kad su oni dosli na Balkan ondje vec postojalo brojno slavensko stanovnistvo - brojnije od svih Srba i Hrvata zajedno. Taj se glavni slavenski supstrat ne moze podijeliti na razdvojene subetnicke grupacije; stoga je neminovno uzaludan sav projekt izmisljanja prastarih etnickih podjela medu njihovim potomcima. A taj slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke naroda ciji su preci mozda bili Iliri, Kelti, Rimljani, pojedinci iz svih dijelova Rimskog Carstva, Goti, Alani, Huni i Avari.

Srbi su se naselili na podrucju koje odgovara danasnjoj jugozapadnoj Srbiji (teritoriju koji je poslije, u srednjem vijeku, postao poznat pod imenom Raska ili Rascia), i malo-pomalo prosirili svoju vlast na teritorije Duklje ili Diocleje (Crna Gora) i Huma ili Zahumlja (Hercegovina).

Hrvati su se naselili otprilike na podrucju koje odgovara danasnjoj Hrvatskoj, u koje je vjerojatno bio ukljucen i veci dio same Bosne, osim istocnog pojasa doline rijeke Drine.25

Lokalno je slavensko stanovnistvo bilo organizirano na tradicionalnoj plemenskoj osnovi: hijerarhija jedinica pocinjala je od porodice (vjerojatno one vrste prosirene obitelji koja se ocuvala u nekim dijelovima Balkana do dana danasnjega, a poznata je pod slavenskim nazivom zadruga); porodice su bile udruzene u rodove, a rodovi u plemena; teritorijem jednog plemena zvanom zupa, vladao je teritorijalni poglavar zvani zupan. 26

Stari Slaveni bijahu pogani koji su se klanjali raznim bogovima, cija su se imena ocuvala do dana danasnjega u imenima mjesta u bivsoj Jugoslaviji: bog rogate marve Veles, na primjer, ili bog gromovnik Perun ili Pir.27

Bizantski su vladari vec u sedmom stoljecu pokusavali pokrstiti Hrvate uz pomoc latinskih svecenika iz ono malo gradova na dalmatinskoj obali sto su jos bili pod vlascu Bizanta.28
Ali, glavnina je Hrvata pokrstena tek u devetom stoljecu, a mozemo samo pretpostaviti da su udaljenija i nedostupnija podrucja u Bosni posljednja podvrgnuta tom procesu, koji je do njih zacijelo dopro iz priobalja potkraj devetog ili na pocetku desetog stoljeca.29

Ima mnogo tragova poganskih obicaja koji su uneseni najprije u krscanstvo, a poslije i u islam u Bosni - na primjer, upotreba gorskih vrhunaca za bogosluzje. Imena poganskih bogova kao sto su Pir, Oganj i Tur ocuvala su se u usmenoj tradiciji sve do dvadesetog stoljeca (jedan je istrazivac zabiljezio pjesmicu o njima koju mu je priopstio neki starac u Sarajevu 1933. godine), a ocuvana su i u bosnjackim osobnim imenima kao sto su Tiro i Piric.30

Politicka povijest zapadnog Balkana od sedmog do jedanaestog stoljeca prilicno je zapetljana i zbrkana, s nizom osvajanja i promjena podanicke privrzenosti. Najstarija uspostavljena vlast na Balkanu, Bizantsko Carstvo, nije ondje direktno vladalo, ali je uspijevalo prisiliti stanovnistvo da od vremena do vremena prizna njegovu vrhovnu vlast.

Bizant je odrzavao veze s dalmatinskim gradovima na obali i na otocima: oni su ustrojeni kao theme (vojni okrug) u devetom stoljecu, ali je bizantska vlast u Dalmaciji postajala sve vise simbolicna - dobrim dijelom i zato sto su crkve u Dalmaciji bile pod jurisdikcijom Rima.

Potkraj osmog i na pocetku devetog stoljeca sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i sjeverozapadne Bosne, osvojili su Franci Karla Velikog. Ti su teritoriji ostali pod franackom vlascu sve do sedamdesetih godina devetog stoljeca. Vjerojatno se bas u tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj poceo mijenjati po uzoru na zapadnoevropski feudalizam.31

Dotle su Srbi bili uspostavili vlast nad dijelovima teritorija u danasnjoj Hercegovini i Crnoj Gori, a istocna skupina srpskih zupa u danasnjoj jugozapadnoj Srbiji okupljena je u neku vrstu srpske knezevine (pod vlascu "velikog zupana") oko sredine devetog stoljeca.

Na pocetku desetog stoljeca Hrvatska je bila mocna i nezavisna drzava pod kraljem Tomislavom; opet je veci dio sjeverne i zapadne Bosne pripadao njegovu kraljevstvu. Nakon njegove smrti (vjerojatno 928. godine) Hrvatska je bila razdirana gradjanskim ratom i kratko vrijeme (Izmedju tridesetih i sezdesetih godina desetog stoljeca) veci dio Bosne prigrabila je obnovljena i trenutacno snazna srpska knezevina, koja je priznavala vrhovnu vlast Bizantskog Carstva32

Ove pojedinosti daju nam povijesni kontekst u kojem se prvi put spominje Bosna kao teritorij. Rijec je o politicko-geografskom prirucniku koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. U dijelu posvecenom zemljama srpske knezevine pise: "u pokrstenoj Srbiji nalaze se naseljeni gradovi Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik."33

Odavde jasno proizlazi da se Bosna (manja od danasnje Bosne i koncentrirana uz rijeku Bosnu koja tece od mjesta blizu Sarajeva na sjever) smatrala zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbima. U sezdesetim godinama desetog stoljeca ponovo je potpala pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlascu otprilike pola stoljeca.

Zatim je, 1019. godine, ponovo mocno Bizantsko Carstvo pod carem Vasilijem II., "zatornikom Bugara", prisililo srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Nominalno podanistvo Hrvata postupno se pretvorilo u nesto kao saveznistvo, pa je u 11. stoljecu Bosnom neko vrijeme vladao hrvatski namjesnik, a u istocnom dijelu stanovito vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije pod bizantskim nadzorom.34 Nesto vise nezavisnosti uzivali su krajevi juzno od same Bosne, teritorij Duklje, inace poznat pod imenom Zeta (Crna Gora) i Hum ili Zahumlje (Hercegovina), gdje su lokalni srpski knezovi odolijevali vladavini Bizanta. Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu srpsku knezevinu, koja se u sedamdesetim godinama 11. stoljeca prosirila i na srpski teritorij Rasku. U osamdesetim godinama prosirila se pod kraljem Bodinom jos vise pa je obuhvatila veci dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti 1101. godine kraljevstvo uskoro propalo.

Kraj 11. stoljeca oznacava prekretnicu u historiji zapadnog Balkana. Nakon Bodinove smrti teziste srpskih politickih teznji premjestilo se na istok, na Rasku, koja je postala srce srednjovjekovne Kraljevine Srbije. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske - tako je uspostavljen odnos izmedju te dvije drzave, ponekad odnos direktne zavisnosti, a ponekad personalne unije i saveznistva, koji ce trajati (uz nekoliko prekida i preinaka) sve do 1918. godine.

Ugarska je vlast 1102. godine protegnula i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, cija je vlast u toku 12. stoljeca bivala sve samostalnija.35

U sezdesetim i sedamdesetim godinama 12. stoljeca Hrvatska i Bosna potpale su nakratko opet pod bizantsku vlast, nakon uspjesnog vojnog pohoda ekspanzionistickog cara Manuela Komnena, ali su nakon njegove smrti 1180. godine svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu. Hrvatska je obnovila svoju uniju s Ugarskom.

Bosna se, medjutim, u stvari oslobodila ugarske vlasti; a kako njome nije vise vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-vise nezavisna drzava. Odatle onaj glasoviti opis Bosne iz pera tajnika Manuela Komnena, ljetopisca Kinama, koji je vjerojatno u osamdesetim godinama zapisao: "Bosna ne slusa srpskog velikog zupana; to im je tek susjedni narod koji ima svoje obicaje i vlast."36 Kinam je takoder pribiljezio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina - crta razdjelnica koja je ostala istocna granica Bosne u vecem dijelu njene kasnije historije.

Iz zamrsene historije rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama sedmog stoljeca pa do utemeljenja nezavisne bosanske drzave u osamdesetim godinama dvanaestog stoljeca, ne mogu se izvuci nikakvi jednostavni zakljucci.

Sama Bosna bila je u vise navrata pod srpskom vlascu, napose oko sredine 10. i potkraj 11. stoljeca. Ipak, bilo bi pogresno kazati da je Bosna ikad bila "dio Srbije", zato sto srpske kraljevine koje su obuhvacale i Bosnu nisu u ono vrijeme obuhvacale veci dio onoga sto danas zovemo Srbijom. Uistinu je za veceg dijela ovog ranog srednjovjekovnog razdoblja Hercegovina bila srpski teritorij, ali je sama Bosna bila mnogo tjesnje povezana s hrvatskim zemljama, a u 12. stoljecu, bas kad je stekla nezavisnost, cini se da je sve vise tezila hrvatsko-ugarskom kulturnom i politickom prostoru.37

Sto se tice vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: biskupija bosanska spominje se kao rimokatolicka biskupija u 11. stoljecu (nakon vjerskog raskola izmedju Rima i Carigrada 1054. godine), i cini se da je potpala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije prije nego sto je u 12. stoljecu pripojena Dubrovackoj dijecezi.38 (Medjutim, kao sto cemo uskoro vidjeti, crkva je u Bosni imala neke svoje osebujne znacajke po kojima se zacijelo vrlo rano pocela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali.) Jedan od simbola politickih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest cinjenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena; vrhovni poglavar Srba oduvijek se pak zvao "veliki zupan", a nikad ban.

A, na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180 godine bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi, ne moze se odgovoriti iz dva razloga: prvo, zato sto nam nedostaje dokaza, a drugo, zato sto to pitanje nema smisla.

Mozemo samo reci da je veci dio bosanskog teritorija vjerojatno bio u hrvatskim rukama - ili bar u slavenskim rukama pod hrvatskom vlascu - u sedmom stoljecu, ali je to plemenska oznaka koja pet stoljeca kasnije nema mnogo smisla, ili ga uopce nema.

Bosanci su u svojoj vjerskoj i politickoj historiji opcenito bili blizi Hrvatima, ali primjenjivati danasnji pojam hrvatskog identiteta (nesto sto je nastalo u novije doba na osnovi vjere, historije i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam.

Jedino razborito sto bi se moglo kazati o etnickom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni.

_______________________________

1 Najbolji savremeni pregled arheoloske, povijesne i filoloske gradje nalazi se u knjizi Wilkes, lllyrians. Vidi takodjer Stipcevic, Iliri; Russu, Illirii;; i Stadtmuller, Forschungen zur albanischen Frühgeschichte.
2 Wilkes, lllyrians, str. 244; Stipcevic, lllyriuns ("Iliri"), str. 137.
3 Vidi Wilkes, lllyrians, str. 205-213.
4 Vidi Wilkes, Dalmulia, str. 266-280; Klaic, Geschichte Bosniens ("Povijest Bosne"), str. 48-49; Jirecek, Die Handelsstrassen; Miller, Essays on the Latin Orient, str. 462.
5 Markolic, "Archaeology", str. 45-46.
6 Altoeldy, Bevölkerung der Provinz Dalmalien, str. 184-188.
7 Dio Cassius, navedeno u Wilkes, Illyrians, str. 260.
8 Stipcevic, Illyrians, str. 80.
9 Durham, Some Tribal Origins, str. 102. Vidi takodjer Truhelka, "Die Tatowirung".
10 Vidi Slipcevic. Illyrians, str. 241, u teoriji o politnoj muzici koju je postavio sarajevski etnomuzikolog Cvjetko Rihtman. Klasicni izvori govore samo da su Iliri voljeli glazbu.
11 Povijest upotrebe naziva "Iliri" za Juzne Slavene vrlo je duga, seze cak do humanistickih pisaca 15. stoljeca: vidi Hadzijahic, "Die Anlange der nationalen Entwicklung", str. 171-172.
12 Stadtmüller, Geschichte Südosteuropas, str. 21.
13 O Libellus Gothorum vidi uvod Ferde Sisica u njegov prijevod Ljetopisa popu DiMjanina, i Jirecek, Istorija Srba, sv. l, str. 166-167. Tekst Ljetopisa je stampan u Schwandner, Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 476-509; vidi str. 476-477 o seobi Gota.
14 Orbini, Il Regno de gli Slavi, str. 97. O Orbiniju vidi Radojcic, Srpska istorija Mavra Orbinija, str. 5-11; o "gotskoj teoriji" u njegovu djelu i u djelima drugih dubrovackih pisaca vidi Zlatar, Our Kingdom Come, str. 365-371. Bice da je Orbinijeva teorija djelovala pomalo preuvelicano, cak i u ono doba; ali ona se mora posmatrati u kontekstu drugih teorija iz tog razdoblja koje su pripisivale posebnu snagu i znacenje germansko-skandinavskim rasama. Nizozemski naucnik Grotius tvrdio je da su domorodacke rase Sjeverne Amerike bile skandinavskog porijekla, a flamanski teoreticar Goropius Becanus tvrdio je da se prvobitno u rajskom vrtu govorio njemacki jezik.
15 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 72. (U memorandumu se isto tako tvrdilo, kao pride, da su 90 posto Bosnjaka plavokosi.) Nesto je slicno za Hrvate tvrdio Ante Pavelic 1941. godine: Dedijer i dr., History of Yugoslavia ("Istorija Jugoslavije"), str. 577.
16 Kovacevic, Istorija Crne Gore, str. 282-288.
17 Markotic, "Archaeology", str. 49. Malo avarsko kraljevstvo odrzalo se u Panoniji (u juznoj Madjarskoj) dok ga nije napokon unistio Karlo Veliki u devedesetim godinama 8. stoljeca.
18 Andjelic, "Periodi u kulturnoj historiji", str. 200.
19 Malingoudis, Slavoi ste mesaionike Ellada, str. 39.
20 U Konstantinovoj knjizi postoje zapravo dvije razlicite verzije tih dogadjaja. Vidi raspravu o tome u Fine, Early Medieval Balkans, str. 49-59.
21 Rostovtseff, Iranians and Greeks, str. 135-146.
22 Kaulfluss, Die Slawenen, str,6-9
23 Gimbutas, Slavs, str.60
24 Fine, Early Medieval Balkans, str.56
25 Obolensky, Byzantine Commonwealth, str. 136; Guldcscu, "Political History", str. 86.
26 Gimbutas, Slavs, str. 140-141. O zadrugama vidi Sicard, La Zadruga sudslave, i Byrncs, ur., Communal Families in the Balkans.
27 Gimbutas, Slavs, str. 165-168; Markotic, "Archaeology", str. 52.
28 Dvornik, Byzantine Missions in the Slavs, str. 9-20.
29 Corovic, Historija Bosne, str. 133-134.
30 Hadzijahic, "Sinkretisticki elementi", str. 304-305 (gorski vrhunci), 309-313 (imena bozanstava).
31 Andjelic, "Periodi u kulturnoj historiji", str. 2U2-203.
32 Fine, Earlv Medieval Balkans, str. 159, 262-265, Byzantine Commonwealth, str. 159-160.
33 Constantine Porphyrogenitus, De administrando Imperio, str. 160 ("kai cis to chórion Bosona to Katera kai to Desnék"), Pretpostavlja se da je Desnek danasnji Desnik (iako je Jirecek drzao da je to danasnji Tesanj na rijeci Usori), a Katera je vjerojatno danasnje selo Kotor ili Kotorac, pokraj Sarajeva: vidi Jiracck, Die Handelstrassen, str. 29-30; Skaric, Sarajevo i njegova okolina, str. 32; Corovic, Historija Bosne, str. 112.
34 Fine, Early Medieval Balkans, str. 201, 278-280; Obolensky, Byzantine Commonwealth, str. 2X7-288.
35 Fine, Early Medieval Balkans, str. 288.
36 Cinnamus (Kinam), Epitome, str. 104 (knj. 3, pog. 7).
37 Andjelic, "Periodi u kulturnoi historiji", str. 204-205.
38 Cirkovic, "Die bosnische Kirche",str.547-548
39 Corovic, Historija Bosne, str.113; D.Mandic, Etnicka povijest Bosne, str.33

 

SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DRZAVA 1180.-1463.

 

Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka cesto je zbrkana i dovodi covjeka u nedoumicu. Ipak, isticu se trojica mocnih vladara:

Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204.),
Ban Stjepan Kotromanic (1322-1353) i
Kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391).

Pod drugim od ove trojice Bosna se prosirila i na knezevinu Hum (Hercegovinu), a pod trecim se prosirila jos dalje na jug i domogla se velikog dijela dalmatinske obale. Za druge polovice Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmocnija drzava na zapadu Balkana. Jedini dio danasnje Bosne koji nije bio ukljucen u Tvrtkovo kraljevstvo jest pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihac, sto je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju.

To su bili vrhunci srednjovjekovne bosanske moci i nezavisnosti. U razlicnim razdobljima izmedju vladavine te trojice vladara, Bosna je bila podijeljena, bilo sluzbeno bilo de facto, kao posljedica borbe za vlast medju lokalnim plemickim porodicama. Iako je drustveni i politicki sistem u Bosni bio u osnovi feudalan, ipak nije rijec o strogoj formi feudalizma u kojoj bi plemicki posjedi pripali kruni kad plemici ne bi izvrsili svoju vojnu duznost: plemici su bili samostalni zemljoposjednici i cesto su sa svojih pozicija teritorijalne moci diktirali ko ce naslijediti bosansku krunu.1 Tu leze korijeni stalne nepostojanosti u bosanskoj politici u srednjem vijeku.

Ugarska je za sve to vrijeme bila dominantna susjedna zemlja. U 13. i na pocetku 14. stoljeca Srpska je Kraljevina takodje prerasla u mocnu drzavu u vojnom smislu; ipak, zacudo, srpski kraljevi nisu nikad ozbiljno pokusali osvojiti Bosnu.2 Ugarski kraljevi imali su pak vise puta priliku ustanoviti kako je tesko domoci se Bosne zbog nepristupacnosti njena terena, a kad se jednom i osvoji, sumnjiva je bila vrijednost tog posjedovanja zbog neposlusnosti zemljoposjednicke vlastele.

Udaljenost Bosne bila je i glavni razlog najizrazitijoj i najzagonetnijoj znacajki njezine srednjovjekovne historije: sizmaticnoj Crkvi bosanskoj. Cini se da se ta crkva otcijepila od Katolicke crkve u trinaestom stoljecu, i da je bez konkurencije djelovala u Bosni sve do dolaska franjevaca, koji su pokusali obnoviti vlast Rimske crkve u cetrdesetim godinama 14. stoljeca. Otada se Crkva bosanska oko jednog stoljeca natjecala s Rimokatolickom crkvom dok joj svecenici nisu, uoci turske najezde, bili protjerani ili silom preobraceni na katolicanstvo. Za sve vrijeme postojanja te crkve papinski su pisari optuzivali Bosnu zbog hereze; a neki su od tih autora identificirali tu herezu kao dualisticku ili manihejsku. Zbog tih optuzbi, Crkva bosanska obicno se smatrala kasnim plodom jedne ranije balkanske manihejske sekte, bogumila iz Bugarske.

Medjutim, savremena nauka iznijela je ozbiljne zamjerke na racun te tradicionalne teorije. Ali ta je tema toliko slozena da cemo se njome posebno pozabaviti u sljedecem poglavlju. Kulin ban stekao je legendarni status u bosanskoj historije. "Cak i dan-danas", pisao je historicar William Miller 1921. godine "narod ga smatra za ljubimca vila a njegovu vladavinu kao zlatno doba, a 'pricati o Kulinu banu' omiljena je uzrecica o nekome ko govori o dalekoj proslosti, kad su sljive u Bosni vjecito stenjale pod teretom plodova a zuta zitna polja neprestano lelujala u plodnim dolinama."3 Dvadeset cetiri godine mira zacijelo je bilo dobro dosla promjena za obicnog Bosnjaka u ono doba. Sacuvani djelici svjedocanstava govore o tome kako se Kulin posebno trudio oko ekonomskog razvoja svoje zemlje: sklopio je trgovacki ugovor s Dubrovnikom 1189.(4) godine i poticao dubrovacke trgovce da eksploatisu bogate bosanske rudnike.

Uspostavio je i dobre odnose s vladarom Huma (Hercegovine), koji je Kulinovu sestru uzeo za zenu, i sa srpskim velikim zupanom Stevanom Nemanjom, utemeljiteljem dinastije Nemanjica, koja ce od Srbije napraviti velesilu u sljedeca dva stoljeca. Ali odnosi sa druge dvije drzave nisu bili tako prijateljski: s Ugarskom, koja je jos drzala da ima vrhovnu vlast nad Bosnom, i sa Zetom (koja se prije zvala Duklja ili Dioclea: danasnja Crna Gora), koja se udruzila s Ugarskom iz taktickih politickih razloga.

Sukob nije poprimio oblik rata nego crkvene politike. Bosna je (nasuprot pravoslavnom Humu) bila katolicka zemlja i podlozna vlasti nadbiskupa dubrovackog.

Crkvena hijerarhija u Dubrovniku nije se zbog velike udaljenosti mnogo mijesala u poslove Katolicke crkve u Bosni: njoj je bilo u biti dopusteno da sama imenuje svoga biskupa (cija se dijeceza protezala na sjever, cak i na hrvatsko-ugarske zemlje).

Ugarska je zeljela uspostaviti strozi nadzor nad bosanskom biskupijom pa se u Rimu na pocetku devedesetih godina 12. stoljeca zauzimala da bosanska biskupija potpadne pod jurisdikciju prougarskog nadbiskupa u Splitu.

Tada je vladar Zete, kojem je bilo stalo do toga da diskreditira i Bosnu i Dubrovnik, poceo obasipati papu poslanicama u kojima se tuzio da su Kulin ban, njegova zena i na tisuce njihovih podanika postali heretici.5 Mozda su te prituzbe bile i nacin da se od pape ishodi odobrenje da se prigrabi nesto od bosanskog teritorija.

Medjutim, Kulin ban je na kraju neutralisao krizu, tako sto je sazvao skup poglavara Katolicke crkve u Bosni (takozvani skup na Bilinom polju) 1203. godine, na kojemu je javno zigosan niz pogresaka. Cini se da su se te pogreske vise odnosile na nemar u vrsenju vjerskih obreda nego na ozbiljnu doktrinarnu herezu. Ipak, uspostavljena je tradicija da se Bosna zigose optuzbama zbog hereze.6 Sam Kulin ban, koji je oduvijek tvrdio da je dobar katolik, umro je sljedece godine.

U iducih pola stoljeca Bosna je neprestano bila pod pritiskom svoga mocnog susjeda Ugarske. Madjari se nisu odrekli nauma da zadobiju nadzor nad bosanskom biskupijom.

Pape su u tridesetim godinama 13. stoljeca neprekidno upucivale ugarskim vladarima i biskupima zahtjeve da iskorijene herezu u bosanskoj dijecezi.7 To je djelomice bila i reakcija na neobicno nisku razinu bosanskog klera: u jednom papinskom pismu iz 1232. godine receno je za katolickog biskupa u Bosni da je nepismen, da ne poznaje cak ni obred krstenja, i da je, sto nije potrebno valjda ni spominjati, u dosluhu s hereticima. A mozda se iza svega toga krila i zabrinutost koju su vjesto poticali ugarski vladari, koji su trazili vjersko opravdanje za upad u Bosnu.

Do upada je i doslo potkraj tridesetih godina 13. stoljeca; do 1238. godine Madjari su osvojili juzni i srednji dio Bosne, Vrhbosnu, i trudili se svim silama da utemelje u Bosni dominikanski red.

Bosanski ban Ninoslav zadrzao je ipak nesto teritorija; pa kad se ugarska vojska 1241. godine iznenada povukla na sjever da se suprotstavi prijetnji mongolske najezde na Ugarsku, uspio je ponovo zadobiti vlast u Bosni. Mongoli su hametice potukli ugarsku vojsku i nastavili put pljacke i razaranja kroz sjevernu Hrvatsku sve do Dalmacije. Medjutim, kad su doznali da im je umro Veliki Kan, vratili su se na istok, preko Zete (Crne Gore) i Srbije. Na taj su nacin zaobisli Bosnu pa joj nisu nanijeli gotovo nikakve stete.

U drugoj polovici 13. stoljeca cini se da je Bosna bila prilicno izdvojena od ostalih. Ugarska je 1252. godine nagovorila papu da podvrgne bosansku biskupiju vlasti nadbiskupije u Madjarskoj; Medjutim, glavna je posljedica te promjene bila u tome da je bosanski biskup stolovao izvan Bosne (u Slavoniji koja je bila pod ugarskom vlascu), pa je ukinuta gotovo svaka mogucnost bilo koje crkvene vlasti da utjece na Katolicku crkvu u samoj Bosni.9

Ugarska je jos jedanput pokusala zauzeti Bosnu 1253. godine, ali cini se da je otada pa sve do kraja stoljeca ostavila na miru prvobitnu banovinu Bosnu - nasljednicu drzave Kulina bana.10 Medjutim, nekoliko sjevernih dijelova danasnje Bosne, recimo Soli, ili podrucje rudnika soli kod Tuzle, dodijeljeno je clanovima ugarske kraljevske porodice. Sjeveroistocni dio tih krajeva zdruzen je s teritorijem u sjevernoj Srbiji u ugarsko vojvodstvo poznato pod imenom Macva."

Upravo su ti sjeverni krajevi iznjedrili sljedecu vladarsku porodicu u Bosni.

Stjepan Kotromanic naslijedio je svog oca u osamdesetim godinama 13. stoljeca kao vladar jednog od tih teritorija na sjeveru Bosne i ozenio se kcerkom vladara Macve. Nakon toga je vodio dugotrajnu borbu za vlast, cije su pojedinosti vrlo mutne, s jednom drugom bosanskom plemickom porodicom, Subicima, iz bribirskog kraja u sjevernoj Dalmaciji. Cini se da su Subici vladali starom banovinom Bosnom za veceg dijela prvih dvaju desetljeca 14. stoljeca i da su jedno vrijeme bili u prijateljskim odnosima s Kotromanovim sinom, Stjepanom Kotromanicem.12 Ali negdje na pocetku dvadesetih godina Kotromanic je slavio pobjedu: Subic je bio bosanski ban jos 1318. godine, ali je Kotromanic 1322. dosao na njegovo mjesto. Kad se jednom domogao vlasti, poceo je prosirivati bosansku drzavu pripojivsi staroj banovini nekoliko oblasti na sjeveru. Osvajanjem je dodao tome podrucja zapadno od banovine, koja su prije pripadala Hrvatskoj a ubuduce ce ostati u sklopu Bosne. Nakon toga je osvojio i oko dvjesto milja dalmatinske obale izmedju Dubrovnika i Splita.

Godine 1326. anektirao je veci dio Huma (Hercegovine) te je tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine politicku cjelinu. Do tada je Hum bio poprilicno samostalan pod vlascu lokalnih vladarskih porodica; pa i u vjerskom je pogledu bio izdvojen jer mu je stanovnistvo bilo uglavnom pravoslavne vjere.13

Kotromanic je njegovao prijateljske odnose sa stranim silama. Imao je veliku srecu sto je Kraljevina Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom usponu pod vladavinom Dusana Silnog, bila zaokupljena planovima da prosiri vlast na jug, na Makedoniju, Albaniju i sjevernu Grcku.

Kotromanic je sklopio ugovore s Dubrovnikom (1334.) i s Mlecima (1335.) i dobro saradjivao s ugarskim kraljem saljuci mu bosanske jedinice u pomoc u njegovim pohodima protiv neposlusnih plemica u Hrvatskoj. Ali dok je god Kotromanic prihvacao i podupirao opstojnost sizmaticke Crkve bosanske (sto je bila cinjenica, premda je sam vjerojatno bio pravoslavne vjere), njegovi odnosi s papom nisu mogli biti dobri.

Godine 1340., da bi popravio odnose s papom, pristao je da franjevci osnuju misiju u Bosni: oni su se vec bili udomacili na dalmatinskoj obali, ali su do tada vrlo neodlucno pokusavali prodrijeti u Bosnu.14

Cini se da je i negdje prije 1347. godine sam Kotromanic presao na katolicku vjeru: u aprilu te godine licno je pisao papi i zamolio ga da uputi u Bosnu veci broj skolovanih svecenika koji ce biti "vicni u poucavanju vjere i koji ce znati narodni govor".15 Svi kasniji vladari Bosne, osim jedne eventualne iznimke, bit ce takodjer katolici.16

Franjevci su uskoro osnovali "Bosansku vikariju", administrativnu jedinicu koja je poslije obuhvatila mnogo vece podrucje jugoistacne Evrope i protegnula se sve do Rumunjske. (To je proizvelo dodatne komplikacije u sporu oko bosanske hereze jer se ime Bosne u franjevackim spisima moglo odnositi, tako reci, na bezbroj grijeha.)

Godine 1385. Vikarija je obuhvacala 35 franjevackih samostana, iako ih je u samoj Bosni bilo svega cetiri: u Visokom, Lasvi, Sutjesci i Olovu.

Do godine 1463. podici ce se jos 12 samostana u granicama bosanske drzave. Medjutim, nijedan samostan nije smio imati vise od 12 fratara, a prosjecno su u svakom samostanu zapravo bila svega cetvorica. A kako su prva tri od cetiri spomenuta samostana bila blizu jedan drugome u sredisnjem dijelu Bosne, franjevacka teznja da ponovo zadobiju duse za Rimsku crkvu nije mogla imati bogzna kakav uspjeh u vecem dijelu zemlje u toj prvoj fazi njihova pohoda.17

Crkvi bosanskoj, kao sto cemo vidjeti, takodje je nedostajalo pravog teritorijalnog sistema, pa je po svoj prilici veci dio naroda na selu praktikovao tek najnizu formu narodnog krscanstva, uglavnom bez svecenika.

Kad je Stjepan Kotromanic pokopan u franjevackom samostanu u Visokom 1353. godine, on je ostavio za sobom bosansku drzavu nezavisnu, bogatu i mocnu. Ipak, njena je stabilnost jos zavisila o saradnji plemickih porodica koje su imale svoja snazna uporista u razlicitim dijelovima zemlje.

Sinovcu koji je naslijedio Kotromanica, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega petnaest godina pa nije imao ni autoriteta ni vojne snage da odrzi na okupu sve te centrifugalne sile. Istovremeno je ugarski kralj jedva cekao priliku da iskoristi podjele u Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija. U prvih 14 godina svoje vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarska presezanja; godine 1366. bio je cak prisiljen potraziti utociste na ugarskom dvoru jer je skupina bosanskih plemica ustolicila na njegovo mjesto njegova brata Vuka. Ali vec 1367. godine - ocito uz pomoc ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on nece imati nikakve koristi - Tvrtko je opet u Bosni na vlasti."18 Otada mu ugarski kralj ne zadaje vise mnogo briga jer je zaokupljen dogadjajima na sjevernim granicama Ugarske. Zatim je Tvrtko obratio pozornost na jug.

Veliko srpsko carstvo raspalo se bilo vrlo brzo nakon smrti svoga tvorca Stevana Dusana 1355. godine. Jedan od srpskih plemica koji su nastojali prigrabiti sto vise teritorija od ostataka carevine bijase Lazar Hrebljanovic, koji je vodio zamrsenu borbu za vlast s ostalim plemicima u jugozapadnoj Srbiji, u Humu (Hercegovini) i Zeti (Crnoj Gori).

Tvrtko je pruzio Lazaru potrebnu pomoc, pa je bio nagradjen pri kasnijoj razdiobi plijena sirokim pojasom teritorija juzno i jugoistocno od Bosne: dijelovima Huma, Zete i juzne Dalmacije (ukljucujuci i dio morske obale izmedju Dubrovnika i Boke Kotorske) i onim sto je poslije postalo Novopazarski sandzak.

U ovom posljednjem dijelu nalazio se i manastir Mileseva u kojem su se cuvali posmrtni ostaci Svetoga Save, jednog od najvaznijih svetaca u historije Srpske pravoslavne crkve.

Godine 1377. Tvrtko je proslavio svoj uspjeh tako sto se u Milesevi okrunio za kralja - ne samo Bosne nego i "Srbljima".

* Medjutim, ovaj je posljednji detalj bio samo znak prilicno pompozne dinasticke samohvale, u skladu s impozantnim dvorom u bizantskom stilu sto ga je ustrojio u svojoj kraljevskoj utvrdi na Bobovcu.

Tvrtko je zaista bio potomak utemeljitelja srpske dinastije Nemanjica, ali nikad nije ozbiljno pokusao zavladati Srbijom.19

* Ovdje iznosim tradicionalnu teoriju prema kojoj je Tvrtko okrunjen u Milesevi. Medjutim, nedavna su istrazivanja pokazala da se on nije okrunio u Milesevi, nego u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Vidi Andjelic, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, i Dzaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Dodatak l.

Njegove politicke i teritorijalne ambicije lezale su na drugoj strani. Najprije je pokusao razviti novu trgovacku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske: nazvao ju je Novi (danasnji Herceg-Novi, prije poznat i pod imenom Castelnuovo).

Medjutim, to je naljutilo dubrovacke trgovce, a Bosna je odvise ovisila o Dubrovcanima u ekonomskom smislu da bi bilo mudro prkositi im, pa se presutno odustalo od nauma da se trgovacki putevi skrenu s Dubrovnika na Novi.

Dotle je, nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine, izbio gradjanski rat u Hrvatskoj, pa je tu mogao doci do bogatijeg plijena. Udruzivsi se s jednom od najmocnijih hrvatskih porodica u sukobu, Tvrtko je poslao svoje jedinice u Dalmaciju i zauzeo svu morsku obalu (pa i nekoliko otoka), osim Dubrovnika, koji je ocuvao svoju nezavisnost, i Zadra, koji je bio pod mletackom vlascu. Mleci su imali velike ambicije u toj regiji pa ce nakon Tvrtkove smrti osvojiti veci dio dalmatinske obale.

Medjutim, trenutno je Tvrtko bio na celu znatno prosirenog Bosanskog Kraljevstva koje je prigrabilo i neke dijelove sjeverne Hrvatske i Slavonije: u posljednju godinu--dvije prije smrti 1391. godine nazivao je sam sebe i "kraljem Hrvatske i Dalmacije".20

U osamdesetim i na pocetku devedesetih godina 14. stoljeca dolazimo do jos jedne velike prekretnice u historije zapadnog Balkana. Od pedesetih godina otomanska turska vojska kretala se na zapad kroz Trakiju i Bugarsku, a 1371. godine suprotstavile su im se u Bugarskoj snazne srpske oruzane snage i dozivjele tezak poraz. U osamdesetim godinama Turci su poceli upadati u samu Srbiju, a 1388. godine velika skupina turskih pljackasa upala je u Hum (Hercegovinu), koji je bio pod bosanskom vlascu, ali ih je tu docekao i do nogu potukao lokalni plemic Vlatko Vukovic.

Godine 1389. Tvrtkov stari saveznik Lazar (koji je skromno nosio titulu "kneza" dok se Tvrtko kitio kraljevskom krunom) nije htio prihvatiti tursko vrhovnistvo nego je pozvao susjede i saveznike u pomoc.

Kralj Tvrtko mu je poslao jake bosanske snage pod vodstvom Vlatka Vukovica, koje su se borile rame uz rame s vojskom kneza Lazara na Kosovu polju u junu 1389.

Iako su srpski mitovi i narodna pjesma prikazali tu bitku kao kataklizmicki poraz u kojem je na bojnom polju izginuo cvijet balkanskih vitezova, nakon cega su Turci pregazili ostatak Srbije, istina nije bas tako dramaticna. Obje strane pretrpjele su velike gubitke, a knez Lazar je zarobljen i smaknut, ali su se ostaci i jedne i druge vojske nakon bitke povukli i neko vrijeme srpske i bosanske jedinice vjerovale su da su izvojevale pobjedu. Nije sama ta bitka prouzrokovala pad Srbije, nego cinjenica da su Srbi morali prikupiti sve svoje snage da izvuku skup i privremen nerijesen ishod, a Turci su se nakon toga vracali iz godine u godinu sa sve vecim snagama.21

Do 1392. godine sve srpske pravoslavne zemlje, osim Huma koji je bio pod bosanskom vlascu, priznale su osmanlijsko vrhovnistvo.

Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlasca i politicke zbrke. Izvjestaj o Bosni koje je u to doba napisao francuski hodocasnik Gilles Le Bouvier na temelju kazivanja drugih putnika pruza zaista zalosnu sliku: "Prehranjuju se iskljucivo divljaci, ribom iz rijeka, smokvama i medom, cega imaju u izobilju, krecu se u bandama iz sume u sumu i pljackaju ljude koji putuju iz jedne zemlje u drugu."22

Bosanska drzava nije se raspala nakon Tvrtkove smrti kao sto se bila raspala nakon smrti Stjepana Kotromanica, ali su se plemici s jakim regionalnim uporistima ponovo osilili i vladari Bosne bili su izruceni na milost i nemilost promjenljivim saveznistvima i suparnistvima medju glavnim plemickim porodicama.

Ugarski kralj takodje se ponovo zainteresovao za zbivanja u Bosni, iako je tezak poraz koji su ugarskoj vojsci nanijeli Turci 1396. godine ogranicio na nekoliko godina mogucnost Ugarske da vojno intervenira u Bosni. Medjutim, 1404. godine, kad su plemici protjerali iz Bosne kralja Ostoju i zamijenili ga nezakonitim sinom kralja Tvrtka (Tvrtkom II.), Ostoja se vratio u Bosnu s ugarskom vojskom i ponovo osvojio dio zemlje. U iducih desetak godina on je, uz ugarsku pomoc, ponovo zadobio vlast u Bosni i pripomogao da se poprave odnosi izmedju Ugarske i najmocnijeg bosanskog plemica Hrvoja Vukcica Hrvatinica.**

Tada, 1414. godine, pojavio se novi cinilac koji je poremetio ravnotezu sila, i vojnu i politicku: Turci su proglasili izgnanog Tvrtka II. za zakonitog kralja Bosne i poslali oruzane snage da pljackaju po Bosni. Kad su sljedece godine u Bosnu nahrupile mnogo jace turske jedinice, nastao je nov raspored snaga: na jednoj strani bili su kralj Ostoja i ugarska vojska, a na drugoj Turci i bosanski plemic Hrvoje. Ugarska je vojska dozivjela tezak poraz u srednjoj Bosni, i premda je Ostoja sklopio nekakvu nagodbu s Turcima da ce on, a ne Tvrtko II., biti potvrdjen za bosanskog kralja, bilo je jasno da ce ubuduce utjecaj Otomanskog Carstva u Bosni biti ravan utjecaju Ugarske.23

Imajuci na umu konacno tursko osvajanje Bosne, neki su danasnji historicari, posebno srpski, instinktivno zauzeli neprijateljski stav prema bosanskim vladarima i plemicima koji su na taj nacin suradjivali s Turcima.

Ali, njihovi potezi u to doba nisu se ni po cemu razlikovali od poteza prijasnjih sudionika u toj bosanskoj politickoj igri, koji su se obracali Ugarskoj za pomoc; glavna je razlika zacijelo u njihovim glavama bila u tome sto im se cinilo da Turci predstavljaju dalju i mozda prolaznu opasnost, te da im po svoj prilici nece nametati neku svoju neposrednu vladavinu.

Ostoja se odrzao na vlasti jos nekoliko godina i zapravo je prosirio teritorij kojim je vladao. Ali nakon njegove smrti 1418. godine njegov se sin suocio s istim problemima - suparnistvom plemickih porodica i turskim upletanjem. Na kraju je 1420. godine protjeran, a ovaj put je turska potpora pomogla Tvrtku da se jos jednom ustolici kao bosanski kralj.

Na pocetku dvadesetih godina 15. stoljeca Bosna je uzivala jos nekoliko godina mira, ali onda je Tvrtko II. opet promijenio saveznika i obratio se Ugarskoj za pomoc protiv Turaka, a upustio se i u teritorijalni rat sa srpskim snagama za bogato rudarsko podrucje oko Srebrenice u istocnoj Bosni. Na pocetku tridesetih godina njegovi glavni suparnici u samoj Bosni, plemic Sandalj i sin kralja Ostoje Radivoj, primali su pomoc i potporu i od srpskih plemica i od Turaka, pa su zauzeli dobar dio Bosne. Izmedju 1433. i 1435. godine ugarska i turska vojska osvojile su i preotele jedna drugoj dijelove juzne i srednje Bosne ukljucujuci i Vrhbosnu (oko danasnjeg Sarajeva). Turske su snage, uz pomoc Sandaljeva necaka Stjepana Vukcica Kosace i mocnog gospodara Huma, odbacile Madare. U to vrijeme Turcima je vise bilo stalo do pljacke nego do izravnog pripajanja teritorija. Vecina historicara pretpostavlja da je Vrhbosna, sa svojom vaznom tvrdavom Hodidjedom, ne samo pala u turske ruke nego da je i ostala pod njihovom neposrednom vlascu 1435. ili 1436. godine, iako ima svjedocanstava koja govore u prilog tezi da se to nije dogodilo prije 1448. godine.24

** Ovaj kratki spomen ne odgovara vaznosti Hrvoja Vukcica Hrvatinica, koji je bio jedna od najvaznijih politickih figura potkraj 14. i na pocetku 15. stoljeca. Vidi prikaz njegova zivota kod Sisica, Vojvoda Hrvoje.

Tvrtko II. zadrzao se na vlasti u Bosni sve do svoje smrti 1443. godine. Posljednje godine njegove vladavine obiljezene su daljnjim turskim upadima (ukljucujuci i zauzimanje Srebrenice 1440. godine) i neprestanim usponom Stjepana Vukcica, gospodara Huma.

Vukcic je u prvi mah odbio priznati Tvrtkova nasljednika Stjepana Tomasa pa se nekoliko godina vodio gradjanski rat. Godine 1446. sklopili su primirje, ali je Vukcic i dalje potpomagao srpskog vladara Djuradja Brankovica, koji je, kao polunezavisni turski vazal, jos ratovao s bosanskim kraljem oko oblasti Srebrenice u istocnoj Bosni. Vukcic se, da bi istaknuo svoju nezavisnost, okitio 1448. godine novom titulom: "Herceg od Huma i Primorja". Poslije je titulu izmijenio u "Herceg od Svetog Save", prema svecu pokopanom u Milesevi, na njegovu teritoriju.

Rijec "herceg" nastala je od njemacke rijeci Herzog (vojvoda), a od te titule potjece i ime "Hercegovina".25 Stjepan Vukcic uzivao je jos nekoliko godina moci i blagostanja, ali se na pocetku pedesetih zapleo ne samo u rat s Dubrovnikom nego i u gradjanski rat sa svojim najstarijim sinom. Ovaj porodicni spor razbuktao se ponovo 1462. godine, kad mu je sin zatrazio pomoc od Turaka i potaknuo Turke da uz Bosnu ukljuce i Hercegovinu u svoje planove za masovni napad 1463. godine.

Posljednje godine krscanske Bosne protekle su neminovno u sjeni turske groznje. Obuzet ocajnickom zeljom da osigura pomoc izvana, kralj Stjepan Tomas obratio se papi u pedesetim godinama 15. stoljeca. Rim se posljednjih godina sve vise zanimao za Bosnu, pogotovo posto su franjevci ondje razvili zivu djelatnost u tridesetim godinama pod vodstvom revnog bosanskog vikara Jakova Markijskog. Ali, papinska je vlast isto tako bila opsjednuta pitanjem hereze u Bosni, pa je u cetrdesetim godinama uputila bujicu spisa u kojima je optuzivala Crkvu bosansku za cio niz pogubnih doktrinarnih zabluda, medju njima i za maniheizam.

U pedesetim godinama franjevci su obnovili kampanju protiv krivovjernika: u izvjestaju papinskog legata u Bosni iz 1451. godine kaze se da se "u mjestima u kojima prebivaju heretici, cim se fratri pojave, heretici tope kao vosak na vatri".26

Tada je, 1459. godine, kralj Stjepan Tomas pristao da prijedje na direktne progone krivovjernika. Sazvao je svecenstvo sizmaticne Crkve bosanske i ponudio im da biraju: ili da se preobrate na katolicanstvo ili da napuste Bosnu.

Prema jednom kasnijem papinskom dokumentu, dvije tisuce njih odlucilo je da se preobrate, a samo su se cetrdesetorica sklonila u Hercegovinu.27

Tako je sam bosanski kralj slomio kicmu Crkvi bosanskoj, svega cetiri godine prije propasti Bosanskog Kraljevstva.

Kad je Stjepan Tomas 1461. godine umro pa ga je naslijedio sin Stjepan Tomasevic, na pomolu ocito bijase propast Bosne.

Tomasevic je 1461. godine u poslanici papi predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoc. Na pocetku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajuci ih da Turci smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu i Hercegovinu, a da ce nakon toga zaprijetiti i mletackim posjedima u Dalmaciji.2

*Ali, pomoci niotkuda. Velika turska vojska pod vodstvom Mehmeda II. okupila se u proljece 1463. u Adrianopolu (Edirnu) i krenula na Bosnu. Prva bosanska tvrdjava koja je pala (20. maja) bijase stari kraljevski tvrdi grad Bobovac.

Kralj Stjepan Tomasevic izbjegao je na sjever, u Jajce, i sklonio se u obliznju tvrdjavu Kljuc. Opkoljen Turcima, predao se, uz tursko obecanje da ce mu postedjeli zivot. Poslije su nastale kojekakve zamrsene price o tome kako je izdan i zatim smaknut. Ali slucajno imamo iskaz svjedoka o tome u uspomenama turskog janjicara srpskog porijekla, od cijeg se stvarnog opisa ledi krv u zilama: "Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvrdjavi vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvrdjavu i zapovjedio da se kralj i njegovi pogube.

I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju."29

Usprkos povremenim gradjanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je sredinom srednjeg vijeka uzivala u stvarnom blagostanju. Kljuc je njenu bogatstvu bio u rudarstvu: u Kresevu i Fojnici kopali su se bakar i srebro, u Olovu olovo, u Zvorniku zlato, srebro i olovo, a nadasve u Srebrenici srebro. Mozda je jos u srednjem vijeku bio aktivan i rimski zlatni rudnik u selu Krupa (sjeveroistocno od Gornjeg Vakufa).

Potkraj 13. i na pocetku 14. stoljeca stigli su u Bosnu prvi njemacki rudari iz Ugarske i Transilvanije poznati pod imenom Sasi i poceli eksploatisati njeno rudno bogatstvo.30

Jos je vise Sasa pristiglo u 14. stoljecu jer su Stjepan Kotromanic i kralj Tvrtko poticali razvoj rudarstva. Rudnici su bili u privatnom vlasnistvu mjesnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon dopustao da sijeku sume i podizu rudarska naselja gdje god ima kakve rude. Neki su od tih Sasa postali i ugledni ljudi: jedan od njih cije se ime cesto spominje u sluzbenim spisima, Hans Sasinovic (dakle, Sasov sin), dobio je u "trajan" zakup veliki komad zemljista i putovao je vise puta u Dubrovnik kao predstavnik kralja Tvrtka.31

Vec 1339. godine izvozilo se zlato iz Bosne. Olovo se otpremalo u Mletke i na Siciliju; zacijelo na krovovima mnogih najljepsih srednjovjekovnih i renesansnih crkava u Italiji ima i bosanskog olova. Na nekim mjestima kopao se i bakar, ali je najvazniji izvor bogatstva bilo srebro, a Srebrenica je (cije je latinsko ime glasilo "Argentaria") postala najveci rudarski i trgovacki grad u cijeloj toj regiji zapadno od Srbije.

Kad se prvi put spominje u ljetopisima 1376. godine, Srebrenica je bila vec vazno trgovacko srediste s uglednom dubrovackom kolonijom. Dubrovcani su imali poseban monopol na trgovanje srebrom u Bosni, a i sav prekomorski izvoz kovina isao je preko Dubrovnika. Za uzvrat su Dubrovcani uvozili u Bosnu gotove preradjevine kao sto je bio kvalitetni tekstil, a kako su 1422. godine Bosna i Srbija zajedno proizvodile vise od jedne petine ukupne produkcije srebra u Evropi, bilo je mnogo bogatih Bosanaca koji su mogli sebi priustiti takve tkanine.32

Dubrovacke kolonije nisu samo dominirale (sa Sasima) u spomenutim rudarskim mjestima nego i u takvim vaznim trgovackim sredistima kao sto je bila Foca. Dubrovacka je kolonija postojala i u Visokom, politickoj prijestolnici banovine Bosne za veceg dijela srednjega vijeka.

Ti vazni gradovi, sa svojim katolickim zajednicama Sasa, Dubrovcana i drugih Dalmatinaca, prirodno su privlacili franjevce kad su poceli osnivati samostane u Bosni: tako su ti gradovi zadobili izrazito katolicki znacaj. Medju ostalim srednjovjekovnim gradovima na trgovackim putevima u Bosni isticali su se jos Jajce, Travnik, Gorazde i Livno. Uz ta glavna sredista bilo je i mnogo manjih utvrdjenih mjesta (otprilike 350 u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni).33

Medju njima je bila i Vrhbosna, koja se potkraj srednjeg vijeka sastojala iskljucivo od tvrdjave i sela, a koju su Turci ubrzo poslije 1448. godine razvili u grad Sarajevo.

Na selu su vecinu naroda sacinjavali kmetovi, koji su obavljali vojne i ratarske poslove za svoje gospodare i placali desetinu (bar teoretski) kralju.34

Bilo je tu vazda i robova, uglavnom ratnih zarobljenika, od kojih su se neki kupovali ili prodavali na velikoj trznici roblja u Dubrovniku; ondje su se prodavali i mnogi Bosanci kao robovi koji su se zatim izvozili u Mletke, Firencu, Genovu, na Siciliju, u juznu Francusku i Kataloniju.35

U visim bosanskim planinama bilo je cobana od kojih su neki bili Vlasi (vidi 6. poglavlje).
Cobane je bilo teze ukljuciti u feudalni poredak.

U bosanskom drustvu je postojala bitna razlika izmedju naroda i plemstva, ali je bilo i razlika izmedju visih i nizih plemica, iako tamosnji plemici nisu bili propisno svrstani u zapadnoevropski poredak nasljednog ranga. Stvarna je moc, naravno, ovisila o kolicini zemlje, ali je rang vise ovisio o sluzbi: oni koji su obavljali najvaznije drzavne sluzbe zvali su se velmoze, a nizi sluzbenici nosili su titulu kneza. Ondje gdje se jos ocuvala stara slavenska titula za pokrajinskog poglavara, zupan, ta je cast bila negdje izmedju te dvije razine.36

Visi su plemici, kao sto smo vidjeli, imali veliku politicku moc, mogli su postavljati i svrgavati banove i kraljeve. Negdje potkraj srednjega vijeka, izmedju devedesetih godina 14. i dvadesetih godina 15. stoljeca, okupljali su se na manje-vise sluzbena drzavna "vijeca" da raspravljaju o tome ko ce naslijediti vladara, i o drugim vaznim poslovima unutrasnje i vanjske politike.37

Neki su od najvisih plemica zivjeli na dvorovima koji su se mogli mjeriti s dvorom samog kralja, a dolazili su im u goste, cesto o velikom trosku, iz Dubrovnika i jos daljih mjesta, frulasi, sviraci lutnje, trubaci, zongleri, "pajaci" i drugi zabavljaci.38

Kraljevski dvorovi imali su i dobro organizovane drzavne kancelarije, u kojima su cesto, poslije cetrdesetih godina 14. stoljeca, radili franjevci. Spisi su se pisali na slavenskom ili latinskom jeziku, a iz cirilice se razvila i specificna bosanska vrsta pisma zvana "bosancica".39

U Bosnu su dolazili raditi i umjetnici i obrtnici iz Dubrovnika i Mletaka. Na zalost, malo je njihovih djela sacuvano, ali se vjesto klesarenje moze razabrati na fragmentima skulpture s dvora kralja Tvrtka na Bobovcu, kao i na kapitelu stupa ukrasenog bosanskim kraljevskim simbolom, ljiljanovim cvijetom.40

Dakako da Bosna nije bila vazno srediste Evropske kulture u srednjem vijeku, ali ne bi trebalo preuvelicavati ni njenu provincijalnost. Plemicke i vladarske porodice bile su orodjene sa sirim svijetom srednjoevropskoga plemstva: na bosanskim srednjovjekovnim dvorovima bilo je princeza iz Ugarske, Pruske, Bugarske, Poljske, Srbije, Italije i Grcke.41

Mozda je Bosna bila mrtav rukavac prema zapadnoevropskim mjerilima, ali je to bio mrtav rukavac u koji je dotjecalo nesto i od plime Evropske kulture.***

*** Ovaj prikaz srednjovjekovne bosanske kulture vrlo je kratak. Opsirnije podatke o bogatoj kulturnoj bastini iz tog razdoblja (napose o steccima, rukopisima i pecatima) citatelj moze naci u sljedecim djelima: Andjelic, Periodi u kulturnoj historiji Bosne i Srednjovjekovni pecati iz Bosne', Benac i Covic, Kulturna istorija Bosne; Bogicevic, Pismenost u Bosni; Wenzel, Ukrasni motivi na steccima.

_______________________________
1 Truhelka, "Das mittelalterliche Staatswesen", str. 72; Fine, Late Medieval Balkana,18-21.
2 Orbini spominje jedan neuspjeli pokusaj za vladavine Stjepana Kotromanica: Regna de gli Slavi, str. 354-355.
3 Essays on the Latin Orient, str. 468; uzrecicu "Za Kulina bana" zabiljezio je i Orbini 1601. godine: Regno de gli Slavi, str. 351.
4 Miller, Essays on the Latin Orient, str. 468; Coquelle, Histoire du Montenegro, str. 82.
5 Vidi pismo Vulcanusa (Vukana) od Zete Inocentu III, septembar 1199., u Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 5.
6 Fine, Late Medieval Balkana, str. 18, 43-47; za detaljnu analizu skupa na Bilinom polju vidi Fine, Bosnian Church, str. 126-134. Sam cin odreknuca stampan je u Migne, ur., Patrologia latina, sv. 215, stup. 153-155.
7 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 8-11.
8 Fine, Late Medieval Balkana, str. 144-145. Profesor Fine je to identifickovao kao grad Vrhbosnu (danasnje Sarajevo), ali se taj spomen jamacno odnosi na oblast Vrhbosnu, jer grad jos nije postojao. U jednom izvjestaju iz 1244. godine kaze se da je srediste zupe Vrhbosne bilo u gradu Brdo, gdje su stolovali ban i katolicki biskup (vjerojatno je to danasnje selo Ban-Brdo): vidi Jirecek, Die Handelssstrassen, str. 31.
9 Fine, Late Medieval Balkana, str. 146. 10 Fine "Was the Bosnian Banate Subjected to Hungary?"
11 Miller,Essays on the Latin Orient, str.473;Fine,Late Medieval Balkana,str.148
12 O razdoblju Subica vidi Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens, str.46-48
13 Fine, Late Medieval Balkana, str. 275-279.
14 D. Mandic, Franjevacka Bosna, str. 17, 39.
15 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 28.
16 Fine, Late Medieval Balkana, str. 281. 17 Ibid. str.281-282
18 Ibid., str. 368-370.
19 Ibid., str. 384-386; Klaic, Geschichte Bosniens, str. 201-203; Cirkovic, Istorija bosanske drzave, str. 135-140.
20 Fine, Late Medieval Balkana, str. 394-398; Coquelle, Histoire du Montenegro, str. 113-118.
21 Fine, Late Medieval Balkana, str. 408-41 1; Emmcrt, "The Battle of Kosovo". Jezgrovit pregled kosovske tradicije u usmenoj narodnoj poeziji (srpskoj, hrvatskoj, bosnjackoj i albanskoj) vidi Lord, "The Battle of Kosovo".
22 Le Bouvier, Le Livre de la description, str. 22.
23 Fine, Late Medieval Balkana, str. 453-169; Fine, Bosnian Church, str. 210-241
24 O tradicionalnom stajalistu vidi Skaric, Sarajevo i njegovu okolina, str. 35-36 (gdje se takoder tvrdi da su Vrhbosna i Hodidjed najprije ustupljeni Turcima prema sporazumu 1428. godine, a da su ih onda Turci izgubili i iznova osvojili 1435). O revidiranom stajalistu vidi Sabanovic, "Pitanje turske vlasti". Sabanovic opisuje razvoj ovoga podrucja u "Bosanskom krajistu".
25 Thallóezy, Studien zur Geschichte Bosniens, str. 146-159; Fine, Late Medieval Balkana, str. 577-578.
26 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 211.
27 Fine, Bosnian Church, str. 332-333. Raniji historicari (npr. Miller, Essays on the Latin Orient, str. 485) pogresno su protumacili ovaj podatak navodeci broj od 40.000 izbjeglica umjesto 40.
28 Fine, Late Medieval Balkana, str. 583-584 (papi); Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 252 (Mlecima).
29 Lachmann, ur., Memoiren eines Janitscharen, str. 139-140. Kraljeva udovica, kraljica Katarina, uspjela je pobjeci u Rim, gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se jos moze vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu: vidi Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens, str. 110-120; i J. Turcinovic, ur., Povijesno-teoloski simpozij.
30 Jirecek drzi da su oni stigli u 13. stoljecu (Die Handelsstrassen. str. 43). Saski rudari svakako su dosli u Srbiju do druge polovice 13. stoljeca: vidi Takacs, "Sächsische Bergleute im mittelalterlichen Serbien"', str. 34. Ali u najiscrpnijoj savremenoj studiji o rudarstvu u srednjovjekovnoj Bosni navedena su kao najranija dokumentovana svjedocanstva tek u 1312. godine (o rudniku u Tresnjici) i 1319. godine (u Lipniku): Dinic, Za istoriju rudarstva, str. 46.
31 Dinic, Zu istoriju rudarstva, str. 7-8.
32 O svim prethodnim pojedinostima vidi Jirecek, Die Handelsstrassen, str. 41-49; Fine, Late Medieval Balkana, str. 282-284.
33 Benac i Covic, Kulturna istoirija Bosne, str. 411.
34 Rijec kmet potekla je iz latinskoga comitatus, sto znaci posjedi (eventualno samostanski) na kojima su kmetovi prvobitno radili. U Srbiji se razvilo drukcije znacenje: poglavar sela.
35 Verlinden, "Patarins réduits en esclavage".
36 O svim tim klasama i rangovima vidi Truhelka, "Das mittelalterliche Staatswesen", str. 90-105.
37 Znacenje tog vijeca isticu Cirkovic (Istorija srednjovjekovne drzave, str. 224-225) i Andjelic ("Barones Regi i drzavno vijece"), a osporava ga Fine (Late Medieval Balkans, str. 453-454).
38 Truhelka, "Das mittelalterliche Staatswesen", str. 110. Truhelka isto tako biljezi prisutnost "istrionesa" na dvoru Tvrtka II. 1440. godine, i pita se sta li ta rijec znaci; zacijelo je tu rijec o "histriones" ili pozorisnim glumcima.
39 Andjelic, "Periodi u kulturnoj historiji", str. 209. Narav "bosancice" bila je predmet slozene naucne debate; vidi Truhelkinu klasicnu studiju "Die Bosancica" i nedavnu Lehfeldtovu raspravu Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 43-45. Tandaric podastire neke dokaze da se u ranom srednjem vijeku u Bosni upotrebljavala i glagoljica (rana alternativa cirilice na zapadu Balkana), "Glagoljska pismenost", str. 43; ali svjedocanstva koja on navodi o njenoj upoupotrebi u Bosni u 15. stoljecu potjecu iz podrucja koja su tada pripadala Hrvatskoj-Ugarskoj.
40 Benac i Covic, Kulturna istorija Bosne, str. 422-431.
41 Corovic, Historija Bosne, str. 9.

 

CRKVA BOSANSKA

 

Ni oko jedne teme u bosanskoj historije nisu se toliko koplja lomila koliko oko sizmaticke Crkve bosanske u srednjem vijeku. Ni dan-danas se ne moze o toj temi raspravljati a da se ne dotaknu i savremeni mitovi i ideologije kojima je ona posluzila, ili koje je ona proizvela. Srednjovjekovna je hereza, bas kao i povijest seljackih buna, tema koja sama po sebi nuka historicare na nekakvu podsvjesnu romanticnu identifikaciju s njom: krivovjernici se cesto doimlju kao hrabriji, originalniji i zanimljiviji od obicnih pravovjernika. A nacionalna hereticka (ili navodno hereticka) crkva budi u historicara poseban osjecaj identifikacije s njom; za mnoge historicare Bosne ovaj osebujni bosanski fenomen lezi u samom srcu bosnjacke nacionalnosti. Nije cudo sto su se oni koji su pisali o toj temi s vremena na vrijeme ponasali kao da je u pitanju nesto vaznije od puke naucnicke objektivnosti.

Utemeljitelj svih modernih proucavanja Crkve bosanske bio je naucnik Franjo Racki, najugledniji hrvatski historicar 19. stoljeca. U nizu napisa sto ih je objavio 1869. i 1870. godine prikupio je svu tada raspolozivu gradju i pokusao dokazati da je Crkva bosanska bila izdanak bogumila.2

Bogumilstvo bijase bugarski hereticki pokret koji je u 10. stoljecu osnovao svecenik po imenu Bogumil i koji se u potonjim stoljecima prosirio u Carigrad i na druga podrucja na Balkanu, pa i u Makedoniju i u dijelove Srbije. Propovijedao je manihejsku, "dualisticku" teologiju prema kojoj je Sotona gotovo isto toliko mocan koliko i sam Bog. Vidljivi je svijet djelo Sotonino, a ljudi se mogu osloboditi kuznosti materijalnoga svijeta samo asketskim zivljenjem, odricanjem od mesa, vina i spolnih odnosaja. Identifikacija materijalnog svijeta sa Sotoninim carstvom imala je dalekosezne teoloske implikacije: utjelovljenje Krista moralo se smatrati samo nekom vrstom iluzije, a do njegove tjelesne smrti na krizu nikako nije moglo doci; stoga su se morali odbaciti razni obredi u kojima materija igra odredjenu ulogu, recimo krstenje vodom, a sam je kriz postao mrski simbol laznog vjerovanja. Isto je tako odbacena upotreba crkvenih gradjevina, pa i svekolika organizaciona struktura tradicionalne crkve, pogotovo njenih bogatih samostana.

Utvrdjena su dva bitna stupnja bogumila: obicni vjernici i procisceni "izabranici".3

Slicna struktura razvila se i medju katarima u juznoj Francuskoj u 12. i 13. stoljecu, na ciju su herezu bogumilska ucenja neposredno utjecala.4 Racki je ustvrdio da je isto takva podjela postojala i u Bosni i da su tajanstveni nazivi gost, starac i strojnih, koji se javljaju u bosanskim dokumentima kao zvanja starijih clanova Crkve bosanske, posebni nazivi za posvecene vjernike, "izabranike" ili "savrsene" iz bogumilske tradicije.

Ovo je tumacenje snazno utjecalo na nacin na koji su bosanski historicari i drugi Juzni Slaveni razmisljali o historije Bosne. Racki nije prvi povezao Crkvu bosansku s bogumilima; dakako da je bilo i starijih katolickih autora koji su, proucavajuci izvore iz 15. i 16. stoljeca, drzali da je ona sadrzavala dualisticku ili "manihejsku" herezu.5 Medjutim, svojim savjesnim radom u arhivima Dubrovnika i Venecije, i svojom metodom da se sluzi poznatim cinjenicama o vjerovanjima i obicajima nebosanskih bogumila kako bi popunio praznine u bosanskim svjedocanstvima, Racki je dao mnogo potpuniju i zaokruzeniju sliku Crkve bosanske kao korpusa posve razlicitog od crkve u Hrvatskoj i Srbiji, s vlastitim nacelima ustrojstva i teologije.

Prema jedinom drukcijem tumacenju u to doba, tumacenju Bozidara Petranovica, Crkva bosanska bila je tek jedna od istocnih pravoslavnih crkava, vjerojatno srpska, koja se odcijepila i prihvatila neka hereticka vjerovanja.6 Ova je teorija ostala omiljena medju srpskim autorima kojima je najvise bilo stalo do toga da dokazu kako je Bosna u svim bitnim aspektima bila tek prirepak Srbije, pa se propagirala jos u prvoj polovici ovoga stoljeca, ali je onda izgubila gotovo svu naucnu vjerodostojnost, barem izvan Srbije.7

S druge strane, teorija Rackoga nije nikad opcenito odbacena, a u posljednjih pedesetak godina snazno su je podupirali vodeci naucnici u samoj Bosni, recimo Aleksandar Solovjev i Dragutin Kniewald."

Glavna teorija koja joj se suprotstavlja i koja je stekla podrsku u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata tvrdi da je Crkva bosanska u osnovi bila ogranak Katolicke crkve, vjerojatno samostanski red, koji je zapao u sizmu i stekao neke hereticke sklonosti. Nije cudo sto je ova teorija posebno omiljena medu katolickim autorima.9

Najuvjerljivije tumacenje, kao sto cemo vidjeti, sadrzi vazne elemente i istocne pravoslavne i katolicke teorije. Ipak, pokazalo se da je teorija koja je bila vise od jednog stoljeca opcenito prihvacena, identifikacija Crkve bosanske s bogumilstvom, uglavnom tek plod pustih zelja.

Bogumilska teorija Franje Rackoga bila je omiljena iz vise razloga. Ne samo sto je objasnjavala tajanstvene znacajke Crkve bosanske nego je nudila i kljuc za tumacenje dviju drugih najvecih misterija u bosanskoj historiji. Jedan je od njih prelazak na islam velikog dijela bosanskog naroda pod Turcima - znatno veci postotak nego i u jednoj drugoj balkanskoj zemlji osim Albaniji. Cinilo se prirodnim da se to protumaci kao masovno preobracanje bogumila, koji su stoljecima trpili suparnistvo i/ili progone Katolicke i Pravoslavne crkve pa su na kraju radije prihvatili islam. Na taj nacin "bogumilska" teorija postala je posebno privlacna bosanskim muslimanima u 20. stoljecu. Umjesto da se smatraju pukim otpadnicima katolicanstva ili pravoslavlja (u cije su ih okrilje Hrvati i Srbi u vise navrata nukali da se "vrate"), oni su se sad mogli drzati potomcima pripadnika autenticne i osebujne Crkve bosanske, a njihovo prevjeravanje moglo se procijeniti ne kao cin slabosti nego kao konacna gesta prkosa spram njihovih krscanskih progonitelja. Medjutim, na zalost, savremena je nauka temeljno pobila tvrdnju da se islamizacija Bosne pretezno sastojala od masovnog prevjeravanja clanova Crkve bosanske. Mozda su zaista neki clanovi te crkve bili skloniji prelaziti na islam zbog svoje otudjenosti od matice Katolicke i Pravoslavne crkve. To se psiholoski cini vjerojatnim, ali nedostaje pravih dokaza za takvu tvrdnju. Dan-danas se smatra da su mnogi faktori uticali na sirenje islama u Bosni, a ako je poseban odnos Crkve bosanske uopce bio jedan od tih cinilaca, jamacno nije bio medu najvaznijima.10

Drugi veliki misterij koji je "bogumilska" teorija naoko rijesila bijase misterij srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika pronadjenih u mnogim dijelovima Bosne. Poznati su pod nazivom stecci, a ima ih dvije vrste: kamene ploce, sto je uobicajena forma u mnogim dijelovima Evrope, i uspravni kameni blokovi koji su manje-vise karakteristicni za bosansku regiju. U savremenim popisima zabiljezeno ih je vise od 58 000, a od njih je gotovo 6000 ukraseno uklesanim figurama, cesto ljudskim. Ti ukraseni stecci, od kojih mnogi poticu iz 14. i 15. stoljeca, nalaze se ponajvise u Hercegovini, juznoj Bosni i obliznjim dijelovima Dalmacije, iako su neki od njih pronadjeni i u udaljenijim krajevima, u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.1' Buduci da je to podrucje u najmanju ruku poznato kao srediste aktivnosti Crkve bosanske, bilo je prirodno povezati ta dva fenomena. Na nekoliko ukrasenih i ispisanih stecaka zaista pise da su to spomenici gostima (titula starijih clanova Crkve bosanske).

Kad je jednom Crkva bosanska poistovjecena s bogumilima, historicari su mogli poceti tumaciti likove na ukrasenim steccima kao iskaze bogumilskih teoloskih vjerovanja. Prvi je takvo sto pokusao madjarski autor Jänos Asböth u osamdesetim godinama 19. stoljeca, a oko sredine 20. stoljeca nastavio je u nizu studija tumaciti "bogumilske" spomenike Aleksandar Solovjev.12

Ponovo je savremena nauka - udruzena sa zdravim razumom - iznijela niz prigovora "bogumilskoj" teoriji. Nema dvojbe da su neki od stecaka podignuti u spomen na pripadnike Crkve bosanske, ali je sve teze vjerovati da je sav fenomen stecaka, kao takav, iskaz vjerovanja te crkve. Znamo da je potkraj 14. i na pocetku 15. stoljeca, kad su mnogi od tih spomenika izradjeni, velik dio naroda u samoj Bosni bio katolicke vjere, a znatan dio naroda u Hercegovini pravoslavne. U svim ostalim katolickim i pravoslavnim zemljama podizali su se takodje nadgrobni spomenici, barem bogatijim ljudima. Poistovjecivati sve stecke kao takve s bogumilstvom znacilo bi zamijeniti jedan misterij drugim - misterijem nepostojecih katolickih ili pravoslavnih nadgrobnih spomenika.13

S druge strane, ako su stecci svojstveni bogumilstvu, cudno je sto nema dokaza da su ih podizali i bogumili u Bugarskoj, Trakiji ili drugim poznatim podrucjima bogumilske djelatnosti.14 Odlucnost nekih autora da sav taj fenomen posto-poto poistovjete s bogumilstvom dovela je do cudnog iskrivljavanja argumenata: toj je teoriji oduvijek smetala prisutnost krizeva (simbola mrskog bogumilima) na mnogim od tih stecaka, ali Jänos Asböth pokazao je kako se tome moze doskociti tvrdnjom da to nisu zapravo krizevi u krscanskom smislu nego obicni "uzorci" slicni geometrijskim krizevima u egipatskoj ili babilonskoj umjetnosti.15

Malo-pomalo je "bogumilska" teorija o steccima demontirana i odbacena. Vecina naucnika danas ne vjeruje da svi motivi na tim kamenim blokovima pripadaju jednom jedinom doktrinarno-slikovnom jeziku. Jedni od njih mozda odrazavaju ostatke lokalnih poganskih mitova i obreda, drugi su tek obicni grboslovni crtezi koji izrazavaju status lokalnog slavenskog plemstva, a treci zacijelo prikazuju djelatnost kojom se bavio pokojnik, kao na primjer slika konjanika na grobovima istaknutih Vlaha u Hercegovini koji su se obogatili kao vodici karavana i trgovci konjima.16

I, dakako - premda je takvo sto obicno posljednja mogucnost koju razmatraju historicari - mozda je svrha nekih od tih ukrasa bila naprosto dekorativna.

Nemogucnost "bogumilske" teorije da objasni islamizaciju ili stecke ne opovrgava samu teoriju, ali prisiljava historicare da ne pustaju na volju masti kad je rijec o ikonografiji ili kasnijoj historije, nego da pomnije proucavaju pismena svjedocanstva o samoj Crkvi bosanskoj. Tu je osnovni problem u tome sto vecina svjedocanstava ne potice iz same Bosne. U slucajevima kad su katolici iz Dalmacije ili Bosne pisali u Rim, obicno je ocuvana samo papinska polovica korespondencije. Postoje papinski spisi, denuncijacije bosanske "hereze", vjerojatno iz pera ljudi koji nisu nikad bili u Bosni; a postoje i spisi koje su pripremili franjevci u Italiji, ili su pripremljeni za njih, za koje je takodje prilicno nepouzdano koliko su poznavali stvari iz prve ruke.17 Nema, na zalost, pravog opisa, iz same Bosne, ustrojstva, ceremonija ili teologije Crkve bosanske.

Cak i imena koja se spominju u tim starim spisima izazivaju sporove i zbrku. Ipak je nesto postalo posve jasno, a to je da se sama Crkva bosanska u ono doba nikad ne naziva "bogumilskom". Ni bosanski ni katolicki izvori nikad ne upotrebljavaju taj izraz kad govore o Bosancima; a jedini navodni primjer srednjovjekovnog izvora gdje se spominju "bogumili" u Bosni gotovo je sigurno falsifikat. 18 S druge strane, kad se u nekim srpskim pravoslavnim spisima baca prokletstvo na bosanske heretike, proklinju se istovremeno i "babuni" (naziv koji se u Srbiji upotrebljava za bogumile) i pravi se jasna razlika izmedju ta dva pojma.19

Katolicki autori u 15. stoljecu zaista su katkad spominjali "manihejee" u Bosni, ali cini se da je taj naziv bio podsvjesno arhaizirana etiketa kojom su se sluzili historijski svjesni pisci sto su zeljeli oplemeniti svoja djela izrazima koji su se upotrebljavali u ranoj krscanskoj historiji.20

U dubrovackim dokumentima, pa i u nekim talijanskim - ali nikad u samoj Bosni - obicno se upotrebljavala rijec "patareni" ili "patarini".21 Historijat ovoga naziva takodje izaziva donekle nedoumicu. Najprije je upotrijebljen u Milanu u 11. stoljecu da bi oznacio izrazito puritanski, reformisticki pokret u Katolickoj crkvi, a zatim se, do kraja tog stoljeca, poceo odnositi i na druge borce protiv etablirane crkve, ukljucujuci tu i heretike. Potkraj 12. stoljeca upotrebljavao se kao stvarni sinonim za hereze koje teze za nekom superiornom vrstom cednosti ili duhovnim prosvjetljenjem kao sto su, na primjer, valdenzi i katari. U 13. stoljecu "pataren" bijase uobicajen naziv za katare u sjevernoj Italiji, iako znacenje te rijeci nije nikad jasno definisano u teoloskom smislu.22

Prvi put se javlja u vezi s Bosnom u poslanici splitskog nadbiskupa upucenoj papi 1200. godine, u kojoj ga izvjestava: kad je nedavno protjerao neke "patarenske" heretike iz Splita i obliznjeg grada Trogira, oni su se sklonili u Bosnu gdje ih je objerucke prihvatio Kulin ban.23 U jednom drugom dokumentu (ljetopisu pisanom u Splitu sredinom 13. stoljeca) stoji kako su dva brata iz Zadra, koji su u devedesetim godinama 12. stoljeca boravili u Bosni kao umjetnici i zlatari, sirili herezu gdje god su stigli, a kad ih je nadbiskup kaznio, pokajali su se i vratili pod okrilje katolicanstva.24 U katolickim spisima iz 12. i 13. stoljeca spominje se na dva-tri mjesta neko srediste dualisticke hereze u "Sclavoniji". Ovaj bi se naziv mogao odnositi na bilo koju juznoslavensku zemlju, ali ima razloga za misljenje da je baza hereze bila na dalmatinskoj obali.25 Lako je moguce da su jedna ili obje spomenute hereticke epizode bile povezane s tim dualistickim pokretom, i da je na taj nacin postojao neki doticaj dualizma s Bosnom potkraj 12. stoljeca.

Sami Bosanci nisu upotrebljavali izraz "pataren" nego jednostavno "krscanin": na latinskome christianus a u bosanskome govori hristjanin. Taj se izraz pojavljuje vec u prvom dokumentu koji potice iz same Bosne. Slijedom drugih prituzbi o herezi u Bosni (od kojih su neke, kao sto smo vidjeli u 2. poglavlju, bile potaknute politickim suparnistvom), papa je 1203. godine poslao u Bosnu svoga legata. Njegova je zadaca bila da ustanovi da li je istina sto tvrdi Kulin ban da njegovi podanici "nisu heretici nego katolici". Posljedica toga bijase skup bosanskoga svecenstva na Bilinom polju u aprilu iste godine, gdje su potpisali deklaraciju kojom su se obavezali da ce se popraviti. Zajamcili su da ce priznavati vrhovnu vlast Rima, primati katolicke svecenike u svoje samostane, obnoviti oltare i krizeve na mjestima bogosluzenja, praktikovati ispovijed i pokoru, drzati se blagdana i posta prema rimskom kalendaru, pricescivati se najmanje sedam puta na godinu, da nece dopustati da muskarci i zene zive u samostanima zajedno i da ce uskracivati utociste hereticima. Isto su tako obecali da nece vise svojatati samo za se ime "krstjanin" nego da ce se umjesto toga nazivati fratri, "braca".26

Najcudnija je stvar u toj deklaraciji sto se niko u njoj ne odrice hereze pod prisegom. Mozda neke od tacaka podrazumijevaju hereticko ponasanje, recimo odsutnost oltara i krizeva, ali mozda podrazumijevaju i obican nemar i nebrigu. Hereza se izricito spominje samo na jednom mjestu, kad se obecava da ce se uskracivati utociste hereticima, po cemu se daje zakljuciti da legat nije same bosanske svecenike smatrao hereticima. S obzirom na to da se ovdje izricito spominje upotreba rijeci "christianus", i s obzirom na upotrebu naziva "krstjanin" u kasnijim stoljecima (kad je Rim svakako Crkvu bosansku smatrao hereticnom), mnogi su historicari bili u napasti da u ovu deklaraciju ucitaju svekoliki sistem "bogumilskog" vjerovanja i ustrojstva sto ga u mislima povezuju sa krstjanima potpuno razvijene sizmaticke Crkve bosanske. To je istrazivacka metoda koja historicarima osigurava da otkriju samo ono sto vec znaju. Do najboljeg rjesenja misterija Crkve bosanske doci cemo ako podjemo u suprotnom smjeru: ako pogledamo sta je naziv "christianus" mogao znaciti u ono vrijeme, pa onda razmotrimo koja se skrivena znacenja mogu unijeti u njenu kasniju povijest.

Mnogi su autori uocili da je osnovna struktura crkve ciji su se predstavnici okupili na Bilinom polju bila redovnicka. Starjesine koje su se ondje sastale bili su "priori" koji su predstavljali svoje "bratovstine" i koji su obecali da ce se ubuduce nazivati "braca". Neka su se od njihovih obecanja izrekom odnosila na zivotne obicaje u samostanima. Ali kakvi su to bili samostani? Osnovni je red u zapadnom krscanstvu bio benediktinski, pa su neki naucnici (posebno katolicki) pretpostavili da su ti bosanski redovnici bili neka vrsta rustikalnih benediktinaca, samo sto nema nikakve potvrde o djelatnosti benediktinaca u Bosni.27

Rjesenje je pronasla jedna savremena historicarka, Maja Miletic, koja je shvatila da je zajednicki zivot muskaraca i zena sto se spominje u deklaraciji ostatak ranokrscanske prakse "dvojnih samostana", koji su bili dopusteni u redu svetog Vasilija, osnivaca samostanske tradicije u istocnom krscanstvu.* (Deklaracija nije jedina potvrda takve prakse: u starijoj literaturi, koja pocinje spisima pape Pija II. iz 15. stoljeca, spominju se i neki zabaceni samostani u Bosni u kojima zive zene sto dvore isposnike.)2" Takvih je samostana bilo u ranoj Keltskoj crkvi, a njihovi su se clanovi cesto nazivali christiani. U njima su mogle obitavati cijele obitelji, sto je dovelo do stanovitog poliranja razlike izmedju samostanskog i laickog zivota. (Potpisnici deklaracije na Bilinom polju obecali su i da ce nositi pravi redovnicki habit kako bi se razlikovali od svjetovnjaka.) Takvi su samostani cesto igrali ulogu u laickom drustvu hospitia - bilo kao svratista za putnike ili bolnice za bolesnike. (U deklaraciju je ukljucena i obaveza da ce se osnovati posebna groblja za putnike koji umru u samostanu.) Voditelj je hospitiuma bio hospitalarius ili, krace receno, hospes: gost. A to je i doslovno znacenje titule gost koju poslije nalazimo da je upotrebljavaju istaknuti pripadnici Crkve bosanske.29

Sad odjednom, jednim udarcem, mnogo toga sto je bilo zagonetno u kasnijoj historije Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto. Kao sto se vidi iz nekoliko kasnijih izvora, osnovno je znacenje rijeci "krstjanin" bilo "monah": sredinom 15. stoljeca, na primjer, herceg Stjepan Vukcic spominje znamenitog clana Crkve bosanske, gosta Radina, kao jednog od svojih "monaha".30 ,

Naprosto nije potrebno prilagodjavati strukturu Crkve bosanske, kao sto je pokusao Racki, Prokrustovoj postelji bogumilske ili katarske hijerarhije. Posebne titule koje su ostale zapisane potpuno odgovaraju redovnickoj strukturi.

Poglavar cijele crkve nazivao se djed: nonnus, latinska rijec koja to isto znaci, upotrebljavala se i u istocnim i u zapadnim redovima za vrhovne priore ili opate.31 Ostale dvije titule sto se spominju u dokumentima odnosile su se na starije clanove ili sluzbenike u samostanima: starac i strojnik. Te titule, kao i gost, nisu se medjusobno iskljucivale; u hronikama misija u Dubrovniku u 15. stoljecu spominju se "dvanaest strojnika ukljuciv i gosta Radina" te "nasi strojnici, starac Misljen i starac Bilko".32

* Nije rijec o formalnom pravilniku kao u redu sv. Benedikta, nego prije o nizu ustaljenih obicaja u istocnoj manastirskoj tradiciji.

Rijec "strojnik" ima jak prizvuk znacenja posluzitelja koji dvori goste; vjerojatno i ovo treba da podsjeti na drustvenu ulogu samostanskih hospitia. Aluziju na to nalazimo cak i na natpisu na jednom bosanskom grobu: "Ovdje pociva dobri covjek gost Misljen za koga je Abraham, kako je i red, pripravio svoje veliko gostoprimstvo."33 Spominjanje Abrahama mozda je aluzija na dva mjesta u Novom zavjetu gdje se navjestava da ce pravednici, poslije smrti, sjediti uz Abrahama kao njegovi gosti.34 A spominjanje "reda" ukazuje da se gostoljubivost smatrala bitnom duznoscu u samostanima Crkve bosanske. Iz mnogih dokumenata sto se cuvaju u dubrovackim arhivima jasno proizlazi da su bosanski samostani i dalje igrali vaznu ulogu kao prenocista za putnike i trgovce: vlaski su trgovci cesto ostavljali u njima svoju robu, a neki su samostani mozda bili i carinarnice.35 U spisima se umjesto "samostan" govori hiza, sto moze znaciti obicna kuca ali i samostansku zdanje. Na mnogim mjestima gdje su stajale te hize daje se iz ocuvanih imena mjesta zakljuciti da je uz njih obicno stajala i crkva.36 Hize su vjerojatno bile skromna zdanja u kojima su prebivali i laici, pa se znacenje mozda donekle zamutilo, ali ne treba pretpostavljati da su to bile obicne svjetovne kuce u kakvima se odvijala djelatnost katara u Francuskoj.37

Naposljetku, jos jedna znacajka Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto ako shvatimo da je to bila redovnicka organizacija zasnovana po uzoru na red svetog Vasilija i da je umnogome bila bliska istocnom pravoslavnom ustroju. Te manastire svetog Bazilija, koji su se pripojili Rimokatolickoj crkvi i koji su (dok se Crkva bosanska nije otcijepila) priznavali vrhovnistvo Rima, vjerojatno su osnovali ljudi sto su pripadali istocnjackoj tradiciji. Nije nemoguce da je dodir uspostavljen preko Dalmacije; veza izmedju dalmatinskih gradova i Carigrada, koja je bila snazna u devetom stoljecu, donijela je mnoge bizantske vjerske tradicije tim gradovima u srednjem vijeku, izmedju ostalog i kult nekih istocnjackih svetaca.311 Prema jednoj teoriji, ucenici svetoga Cirila i Metoda, kad su se potkraj devetog stoljeca vracali iz Moravske, navratili su u Bosnu i utemeljili u njoj samostanski poredak.39 Premda nemamo neposrednih svjedocanstava iz 10. i 11. stoljeca, mozemo pretpostaviti da su odrzavane neke veze sa crkvenim redovima u susjednim zemljama na istoku. Iako je Bosna jedno i pol stoljece prije toga, nakon raskola na istocnu i zapadnu crkvu, pripala Rimskoj crkvi, iz deklaracije 1203. godine jasno proizlazi da su se u bosanskim samostanima ocuvali neki obicaji istocne crkve.

Nisu se, recimo, drzali blagdana i posta prema rimskom kalendaru; to vjerojatno znaci da su se sluzili kakvim istocnim kalendarom (prije nego nikakvim). I zaista, jos 1466. godine, u oporuci gosta Radina, moze se jasno razabrati da Crkva bosanska slavi blagdane prema istocnom kalendaru, blagdane koji nisu priznati na Zapadu.40 Ne znamo da li je Rim dopustao (mozda i jest) upotrebu istocne liturgije u Bosni u ranom srednjem vijeku, ali znamo da se liturgija sluzila na slavenskom jeziku, kao sto se sluzila i u velikom dijelu katolicke Hrvatske, gdje je bila u upoupotrebljava "glagoljaska" verzija rimske liturgije.41 Jedan od misterija u srednjovjekovnoj historije Bosne jest i pitanje sto se dogodilo s katolickim svecenicima koji nisu bili redovnici. Mozda su se malo-po-malo izgubili, iako jedan historicar vjeruje da je otkrio tragove "glagoljaskog" svecenstva u citavom razdoblju srednjeg vijeka.42 Svecenici koji su govorili slavenski u dalmatinskim gradovima znali su jamacno i talijanski i prosli su propisno teolosko skolovanje na latinskome. Ali vecina onih svecenika (i u samostanima i izvan njih) koji su bili rodjeni i odrasli u Bosni vjerojatno su govorili samo slavenski i tesko da su im bila dostupna standardna djela rimokatolicke teologije. U onim razdobljima kad je Bosna bila odsjecena od Rimske crkve, zacijelo je bila zaista vrlo izolovana.

Kao sto smo vidjeli, Bosna je bila odsjecena od centralne crkve od sredine 13. stoljeca, kad je sjediste bosanske biskupije premjesteno u Slavoniju koja je bila pod ugarskom vlascu, pa do sredine 14. stoljeca kad su u Bosnu stigli franjevci.

Crkva bosanska vjerojatno je bila izvan katolicke jurisdikcije jos od tridesetih godina 13. stoljeca, a kako je postupno jacala svoju samostalnost, zacijelo je morala kad-tad nastupiti tocka na kojoj je de facto doslo do raskola s Rimom.43

Za veci dio ovoga razdoblja sto je trajalo vise od jednog stoljeca, imamo vrlo malo podataka o Crkvi bosanskoj. Od osamdesetih godina 13. stoljeca sporedno se spominju, u nebosanskim izvorima, bosanski "heretici". Kako nikad nije doslo do formalnog raskola, mozda se taj izraz slobodno upotrebljavao u smislu "sizmatika" a da u pitanju nisu bile doktrinarne razlike vecih razmjera. (Kad se u katolickim dokumentima uistinu spominju "sizmatici", onda se to uvijek odnosi na clanove istocne pravoslavne crkve, koja je formalno bila u raskolu s Rimom.) A mozda je bila rijec i o pravim hereticima kakvi su bili sljedbenici dualistickog krivovjerja na dalmatinskoj obali, koji su zacijelo postali djelatniji u Bosni kad se jednom Bosna izvukla iz djelokruga dalmatinskih katolickih biskupa. Dakako da je moguce da su neki dualisti djelovali u Bosni. Pitanje je samo koliko su utjecali na Crkvu bosansku. Postoji samo jedno svjedocanstvo iz same Bosne koje, cini se, potvrdjuje da je taj utjecaj bio zaista velik.

Rijec je o bosanskom rukopisu na slavenskom jeziku (dva kratka niza odgovora, iz molitvenika i citata iz Ivanova Evandelja), koji vjerno slijedi tekst katarskog rituala za koji se zna da se upotrebljavao u Lyonu u 13. stoljecu.44 Ali taj ritual mozemo nazvati heretickim samo zato sto mislimo da je heretickog porijekla. Sadrzaj mu niposto nije heretican: u njemu nema nicega sto bi se protivilo matici katolicke ili istocne pravoslavne teologije. On se zapravo sastoji, kao sto je uocio Dragoljub Dragojlovic, od odlomaka iz liturgije istocne pravoslavne crkve i onoga dijela Ivanova Evandelja sto se u Pravoslavnoj crkvi cita pri bogosluzenju na Uskrs. Isto je tako, na temelju lingvisticke analize, zakljucio da je taj ritual prvobitno srocen u pravoslavnoj arhiepiskopiji u Ohridu (u Makedoniji) najkasnije na pocetku 11. stoljeca - u vrijeme kad katari kao takvi nisu ni postojali.45 Umjesto tvrdnje da bosanski tekst potice iz Lyona, mnogo je razboritija pretpostavka da je lionski tekst izveden iz nekog ranijeg istocnog pravoslavnog izvornika. Isti ovakav naucni pristup opovrgnuo je i ideju da je Crkva bosanska usvojila "katarski" obred blagoslivljanja, lomljenja i dijeljenja kruha - svojevrsnu hereticku pricest. Znamo da su katari zaista tako radili u svojim kucama prije jela; u nekim ranim dokumentima spominje se kako "svecenici" Crkve bosanske cine nesto slicno.46 Ali isto je tako bilo uobicajeno u istocnim manastirima da se prije zajednickog obroka izmoli Ocenas i da se blagoslivlje, lomi i dijeli kruh.47 Kad su katolici izvan Bosne doznali za to, mozda su zaista pretpostavili da je rijec o heretickom obredu. Ali gotovo je sigurno da su upravo katari kopirali (doduse, u svjetovnom ambijentu i prozeti pravim heretickim vjerovanjima) jedan stariji nehereticki istocni obicaj.

Moze se na kraju pretpostaviti da su neki heretici sto su bili pod utjecajem dualizma u toj regiji prolazno utjecali na Crkvu bosansku za dugih godina njene izolacije od ostalih crkava. Ali od te skromne pretpostavke trebalo bi u masti izvesti golem skok da bi se stiglo do uvjerenja da su dualisti preuzeli Crkvu bosansku u svoje ruke, preobrazili njenu redovnicku hijerarhiju u katarsku svjetovnjacku strukturu i zamijenili rustikalnu ali u biti pravovjernu krscansku teologiju u radikalno hereticki sistem vjerovanja.

Vecina ocuvanih svjedocanstava u suprotnosti je s takvom tvrdnjom. Katari i bogumili grozili su se od simbola kriza, a kriz se pojavljuje u zaglavlju nekolikih dokumenata Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sacuvanih biblijskih nikopisa Crkve bosanske sadrzi i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrekom se zahtjeva da se odsluze mise za njegovu dusu. Katari i bogumili bili su protiv upotrebe crkvenih gradjevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje sluzila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim otomanskim katastarskim knjigama u Bosni zabiljezeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini toboznji dokaz koji je na to upucivao potekao od pogresnog citanja jedne rijeci u oporuci gosta Radina: ta rijec ne glasi mrsni, nego mrski.) Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oporuci gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca. I tako dalje.48

Opci znacaj Crkve bosanske bio je takodje vrlo razlicit od onoga sto obicno dovodimo u vezu s bogumilima ili katarima. Te su hereticke sekte bile asketske i puritanske, suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moci crkava, i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u svom punom procvatu (u 14. i na pocetku 15. stoljeca) posjedovala je veliku moc, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije. Kraljevi kao sto su Stjepan Kotromanic i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici Crkve bosanske, odrzavali su s njom prijateljske odnose; cini se da su i neke velike plemicke porodice pripadale toj crkvi.49 Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji savjetnik hercega Stjepana Vukcica i ocito je i sam bio bogatas: u oporuci je ostavio 5000 dukata u gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjure, "plast ukrasen krznom i zlatom" i "crveni plast od svile sa sesterostrukim nitima ukrasen krznom i samurovinom a sto mi ga je podario Gospodar Kralj Matijas".50 To je zaista daleko od onih skromnih prvih katara koji su sami o sebi govorili da su patiperis Christi - Kristovi siromasci.

Kad su jednom franjevci zasukali rukave u Bosni sredinom 14. stoljeca, Rimokatolicka se crkva uhvatila u kostac sa Crkvom bosanskom. Imamo nekoliko izvjestaja o neprijateljstvu "heretika" spram franjevaca: prema jednoj poznatoj prici o energicnom franjevackom vikaru Jakovu Markijskome, koja je navedena u postupku za njegovu kanonizaciju 1609. godine, "heretici" su otpilili noge propovjedaonice u samostanskoj crkvi u Visokom dok je on s nje propovijedao. (Zauzvrat je on prokleo krivce pa su se svi njihovi potomci rodili s defektnim nogama.)51 Na zalost, nije sacuvan nijedan franjevacki izvjestaj o vjerovanjima pripadnika Crkve bosanske. Jedan zahtjev za upute franjevackog vikara u Bosni ponukao je papu da mu odmah potanko odgovori poslanicom u kojoj se spominju heretici, sizmatici i nepropisno zaredjeni svecenici, ali nema ni rijeci o dualistickim vjerovanjima.52

Ipak, katolici su u Italiji opet pricali o Bosni kao o mjestu punom "heretika" prilicno neodredjene vrste. Naziv "pataren", koji se obicno upotrebljavao kao opca etiketa za Crkvu bosansku u izvjestajima sto su pristizali preko Dubrovnika i drugih dalmatinskih gradova, zacijelo je budio sjecanje na katarske krivovjernike u sjevernoj Italiji. A naglo sirenje franjevacke vikarije u Bosni znacilo je, kao sto smo vidjeli, da se i kojekakvi istocnoevropski heretici mogu oznaciti kao "bosanski". U dokumentu koji je 1372. godine potpisao papa Grgur XI. zahtijeva se hitno preobracanje "nevjernika" u Bosni, posebno onih koji zive u Transilvaniji; u jednom drugom katolickom spisu nabrajaju se zablude husita koji zive u "Moldaviji" (Moravskoj?) i zavrsava ovako: "ovo je kraj kratkog pregleda sastavljenog protiv zabluda i heretickih postavki Kraljevine Bosne".53

U ovom kontekstu moramo gledati na talijanske dokumente iz toga razdoblja u kojima se spominju katari ili dualizam u Bosni. Zagonetno svjedocanstvo predstavlja inkvizicijski izvjestaj iz 1387. godine u Torinu, koji sadrzi priznanje (iznudjeno mucenjem) Giacoma Becha da je stupio u katarsku sektu u planinama zapadno od Torina. Rekao je da je jedan clan te sekte bio iz "Sclavonije", a da je nekoliko clanova Talijana putovalo u "Bosnu" da ondje usavrse svoje poznavanje katarskog nauka. Bech je tvrdio da je i on dobio novac da tamo otputuje, ali da se nije mogao otisnuti preko mora zbog losih vremenskih prilika.54 Spominjanje "Sclavonije" upucuje na vezu s dualistickom tradicijom na dalmatinskoj obali. Nije tesko zamisliti Talijane da su putovali onamo (gdje se talijanski uvelike govorio) radi vjerskih uputa, a nece biti na odmet prisjetiti se da je u to vrijeme velik dio primorja pripadao bosanskom kraljevstvu, ali je mnogo teze povjerovati da su putovali u daleku unutrasnjost Bosne gdje se govorio samo jedan jezik. Osim toga, Bechova prica o tome kako je zelio otputovati onamo ali mu to nije poslo za rukom, zvuci ipak nekako nategnuto, poput priznanja na sudjenju vjesticama, kad su optuzene tvrdile da se vjestice sastaju i da su i one bila pozvane na takav skup, ali da su pukim slucajem bile sprijecene - spasavajuci se tako od rizika da puste masti na volju.

Isto je tako tesko povjerovati popisima "zabluda bosanskih heretika", koje su sastavljali franjevci u Italiji potkraj 14. stoljeca i koji su prikazivali Bosance kao tvrdokorne dualiste katarskog ili bogumilskog tipa. Jedan od tih popisa pocinje ovako: "Prvo, da postoje dva boga i da je veci bog stvorio sve duhovne i nevidljive stvari, a manji bog, Lucifer, sve tjelesne i vidljive stvari." Nadalje se odbacuju Stari zavjet, misa, crkvene gradjevine i slike, a "napose kriz".55

To je mozda moglo vrijediti za neku malu sektu "sclavonskih" ili "dalmatinskih" heretika, ali, kao sto smo vidjeli, ima valjanih razloga vjerovati da to nije bio istinit izvjestaj o Crkvi bosanskoj. Zapravo se ti popisi "zabluda" tako dobro slazu s katarskim modelom da se namece prilicno ocito objasnjenje: kad je od talijanskih klerika zatrazeno da iznesu analize ili opovrgnuca "patarenskih" zabluda, oni bi jednostavno potrazili u svojim knjiznicama traktate napisane protiv "patarena" (drugim rijecima, talijanskih katara) i najposlije srocili pregled katarskih vjerovanja.56 Slicne se sumnje neminovno javljaju i kad je rijec o sistematskim popisu "manihejskih" zabluda kojih su se morala odreci tri bosanska plemica na zahtjev inkvizitora, Juana de Torquemade, 1461. godine u Rimu. Isto je tako upitna i sva osnova nenadane provale papinskih pogrda na racun "manihejaca" u Bosni u cetrdesetim i pedesetim godinama 15. stoljeca.57

U cetrdesetim godinama franjevacka je ofenziva (kao sto smo vidjeli u prethodnom poglavlju) bila vec u punom zamahu. Negdje pred proljece 1453. godine djed ili glavar Crkve bosanske napustio je teritorij same Bosne i potrazio utociste kod hercega Stjepana Vukcica. Nesto kasnije te iste godine, sudeci po pismu patrijarha Gennadiosa II. u Carigradu, djed je presao na pravoslavnu vjeru.5*

Ako je taj podatak tacan, valja pretpostaviti da je Crkva bosanska bila vec znatno oslabljena tim djedovim postupkom, jos prije nego sto je kralj Tomas 1459. godine poceo sluzbeno progoniti Crkvu bosansku.

Doslo je do ostrog nadmetanja izmedju Katolicke i Pravoslavne crkve oko toga koja ce od njih dvije primiti pod svoje okrilje vise bivsih pripadnika Crkve bosanske.

Jedan je franjevac zapisao da su mnogi "heretici" presli na katolicku vjeru, ali da im je episkop Srba ("Rascianorum": zitelja Raske) zabranio da se pomire s Rimom.59 Posto je pridobio bosanskog djeda na svoju stranu, mozda je racunao da i on ima pravo na svoje stado? Stoga je akcija koju je preduzeo 1459. godine kralj Tomas vjerojatno imala za cilj sprijeciti daljnji odljev vjernika u krilo Pravoslavne crkve.

Prisilno preobracanje 2000 krstjana i odlazak cetrdesetorice najtvrdokornijih u Hercegovinu zacijelo su slomili kicmu Crkvi bosanskoj. Premda ne znamo tacan broj njihovih samostana, jamacno je rijec o glavnini Crkve bosanske. Kad je 1466. godine gost Radin pismeno zatrazio od Mlecana odobrenje da se skloni u Mletke ako ga Turci natjeraju u bijeg, zapitao je usput da li moze povesti sa sobom i pedeset-sezdeset clanova svoje sekte. To je vjerojatno bio ukupan broj preostalih pripadnika Crkve, ukljucujuci tu i onu cetrdesetoricu najtvrdokornijih.60

Sto se tice obicnih, laickih clanova, moguce je da ih Crkva bosanska nikad nije mnogo imala, jer kao posve redovnicki ustrojena organizacija nije imala potrebnu teritorijalnu strukturu zupa. Osim toga, koliki god bio broj laickih pripadnika u doba njena procvata, taj je broj morao znatno opasti za vise od jednog stoljeca katolickog prozelitizma potpomognutog drzavom. Stoga se cini da se u vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska bila vec raspala i stvarno ugasila.

U otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljece, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili uneseni i kao kristian (nasuprot uobicajenoj rijeci za krscane, gebr ili käßr, sto znaci nevjernik, kojom bijahu oznaceni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su dva-tri citava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan: u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca.61

Historicar koji je proucio tu gradu (i koji je pristasa "bogumilske" teorije) drzi da su ti kristiani samo "izabranici" Crkve bosanske, a da su obicni clanovi navedeni pod oznakom gebr ili kafir. Ipak, nece biti da ima pravo. Turci su tu navodili samo vjersku pripadnost: musliman, Zidov, nevjernik i kristian.62

U cijelom razdoblju od 1468. godine (prve katastarske knjige) do potkraj 16. stoljeca samo dva imena nose titulu gost. Reklo bi se da je na taj nacin ocuvan sicusan ostatak tradicije odrzavajuci se nasljedivanjem zaredjenja u stilu "sam svoj majstor". Jedan katolicki svecenik, Albanac Peter Masarechi, koji je obisao Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeca, spominje u svom izvjestaju "patarene" koji zive bez pravih svecenika i sakramenata, "sa svecenikom koga je izabrao sam narod, bez ikakva zaredjenja".63 Ali cak se i taj ostatak napokon zatro ne ostavljajuci za sobom nista do nepouzdana skupnog sjecanja, narodne historije i mitova.

_______________________________

1 Dobar noviji pregled argumenata pojedinih historicara nalazi se u knjizi Dzaja, Die "bosnische" Kirche, str. 1-68; dobar raniji historiografski izvjestaj predstavlja Sidak, "Problem 'bosanske crkve' u historiografiji". Bogata bibliografija moze se naci kod Fine, Bosnian Church, str. 393-434, koja se moze jos nadopuniti drugim naslovima u napomenama kod Okic, "Les Kristians de Bosnie".
2 Racki, Bogumili i patareni.
3 Klasicni opci prikazi bogumila mogu se naci kod Runciman, Medieval Manichee, str. 63-93, i Obolensky, Bogomils. O bogumilstvu u Srbiji vidi Solovjev, "Svedocanstva pravoslavnih izvora". Klasicnu studiju o bogumilstvu u Bugarskoj predstavlja Angelov, Bogumilstvoto, ali Bosnu obradjuje (str. 420-428) povrsno i nekriticno. O manihejskim vjerovanjima vidi Lieu, Manichaeism: Mani je bio Perzijanac iz treceg stoljeca cija su dualisticka ucenja bila kombinacija zoroasterizma, grcko-zidovskog gnosticizma i krscanstva.
4 O katarima vidi Borst, Katharer, i Duvernoy, Le Catharisme. Katarstvo nije bilo samo oblik bogumilstva prenesen u Zapadnu Europu: crpio je iz snazne lokalne tradicije kvazignostickc hereze (vidi Pucch, "Catharisme ct Bogumilisme").
5 Cini se da je prvi autor koji je povezao Crkvu bosansku s bogumilima bio Chaumette-des-Fossés, u djelu objavljenom 1816. godine (Samic, Les Voyageurs francais, str. 131). O prvim katolickim autorima vidi Matasovic, "Tri humanista o patarenima", i Fine, Bosnian Church, str. 63-73.
6 Petranovic, Bogomili, crkva bosanska i krstjani.
7 Tu je teoriju podrzao Glusac 1924. godine ("Srednjovekovna crkva"), ali ju je napao Sidak 1937. godine ("Problem 'bosanske crkve' u historiografiji").
8 Vidi bibliografiju u ovoj knjizi; potpuniji popis Solovjevljevih brojnih publikacija vidi kod Fine, Bosnian Church, str. 428-429.
9 Glavni zastupnici ove teorije bili su otac Leo Petrovic (Krscani bosanske crkve) i, premda sa sve vecim priznavanjem heretickih tendencija u njegovim kasnijim djelima, Jaroslav Sidak (Studije o "crkvi bosanskoj").
10 Vidi moje izlaganje o islamizaciji Bosne u 5. poglavlju.
11 Jezgrovit pregled statistickih i geografskih podataka vidi kod M. Wenzel, "Bosnian Tombstones", str. 102-115. Dr. Wenzel je dala i detaljnu geografsku analizu razlicitih obradjenih motiva: Ukrasni motivi. O rasporedu stecaka na perifernim podrucjima vidi napomenu kod Fine, Bosnian Church, str. 104, u fusnoti br. 42.
12 Vidi von Asbóth, Bosnien und die Herzegovina, str. 94-118; Solovjev, "Le Symbolismc" i "Bogumilentum und Bugomilengräber".
13 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 25-26.
14 M. Wenzel, "Bosnian Tombstones", str. 103.
15 Bosnien und die Herzegowina, str. 101. Solovjev priznaje da se kriz pojavljuje na najmanje 85 stecaka: "Simbolika srednjovekovnih spomenika", str. 17.
16 O poganskim crtezima vidi M. Wenzel, "Medieval Mystery Cult"; o grboslovnim crtezima i Vlasima vidi njeno djelo "Bosnian Tombstones". (O identitetu Vlaha vidi dalje u 6. poglavlju.) Solovjevljevu je teoriju nadalje kritikovao S. Radojcic, "Reljefi bosanskih stecaka". Fine rezimira sirok raspon prigovora u Bosnian Church, str. 88-93.
17 Fine, Bosnian Church, str. 48-62.
18 Izvor je bio srpski rukopis iz 15. stoljeca koji je citirao jedan Rus 1859. godine. Ruski naucnik nije nikad objavio originalni tekst, koji je potom netragom nestao; ni jedan drugi sacuvani rukopis istog djela ne navodi na tom mjestu rijec "bogumil" (ibid., str. 44).
19 Ibid., str. 212-213.
20 Matasovic, "Tri humanista o patarenima". Mozda je u nekim slucajevima posrijedi i svjesna igra rijeci pa umjesto "monachi" stoji "maniehei": vidi Dragojlovic, Krstjani i jereticka crkva, str. 154. Naziv "manihejski" zadrzao se, iako u sasvim opcem znacenju, u bizantskim djelima; u jednom pregledu Justinijanovih zakona iz 14. stoljeca upotrebljava se prakticno kao sinonim rijeci "hereticki" (Licu, Maniehaeism, str. 177). Pojavljuje se i u deklaraciji s Bilinog polja (1203), kao naziv za heretike, kojima bosanski redovnici, kako su obecali, nece pruziti utociste.
21 Fine navodi jedan ocit primjer kako se ta rijec primjenjivala na Bosance (Bosnian Church, str. 248), ali je pogresno protumacio latinski tekst. Sporna recenica ne znaci: "Sami Bosanci zovu svecenike Kraljevine Bosne patareni", nego: "Sami Bosanci zovu 'religiosi' [tj. redovnike, monahe] Kraljevine Bosne patareni". Zbog originalnog latinskog teksta vidi Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 52; isto tako i zbog znacenja rijeci "religiosi", str. 56-62.
22 O historijatu tog naziva vidi Thouzellier, Heresie et heretiques, str. 204-221. Lambert kaze da se taj naziv upotrebljava u antiheretickoj papinskoj buli iz 1184. godine kao "tehnicki izraz za talijanske heretike koji se najcesce odnosio na katare" Medieval Heresy, prvo izd., str. 84); u spomenutoj je buli rijec o katarima, valdenzima i humilijatima, a svih je njih bilo na talijanskom tlu, pa vjerojatno nije bilo "tehnickog" teoloskog poistovjecivanja "patarena" s dualistickim doktrinama koje su bile karakteristicne za katare.
23 Thouzellier, Heresie et heretiques, str. 216: to je zapravo sazetak nadbiskupova pisma iz jednog drugog papinog pisma. i
24 O historicarskom sporu o ovoj prici vidi Fine, "Aristodios and Rastudije".
25 Sidak, Studije o "crkvi bosanskoj", str. 177-209; Fine, Bosnian Church, str. 118-121; Lambert, Medieval Heresy, drugo izd., str. 128-131. Dragojlovic je ustvrdio da je "ecelesia sclavoniae" Crkva bosanska, a da se "ecelesia dalmatiae" odnosi na Srbiju (Krstjani i jereticka crkva, str. 124-127); ali navedeni dokazi djeluju suvise zbrkano da bi mogli poduprijeti takav precizan medjuodnos.
26 O tom tekstu vidi Migne, ur.,Patrologija latina, sv.215
27 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 55.
28 Fine, Bosnian Church, str. 64; Matasovic, "Tri humanista o patarenima", str. 237, 240.
29 Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 50-66, 117-121. Dragojlovic takodje biljezi da se u pocetku slavenskog redovnistva naziv gast (=gost) katkad upotrebljava za igumana ili opata (Krstjani i jerelicku crkva, str. 157). Fine daje nekoliko korisnih komentara o redovnickom karakteru deklaracije (Bosnian Church, str. 126-134), ali je glavni nedostatak njegove knjige taj, sto nije znao za Miletickino djelo kad ju je pisao.
30 Mileticka podastire dokaze u I "Krstjani" di Bosnia, str. 52-53; biljezi kako se "christianus" upotrebljavao u tom smislu i u nekim ranim slavenskim izvorima u Kijevu i Pragu (str. 65-66). Vidi takodje Dragojlovic, Krstjani i jereticka crkva, str. 150-151.
31 Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 102; Fine dodaje (Bosnian Church, str. 155) da se taj naziv upotrebljavao kao titula starijeg opata u Hrvatskoj 11. stoljecu.
32 Kniewald, "Hierarchie und Kultus", str. 588-589.
33 Vidi Miletic, I "Krstjani" di Bosnia, str. 112. radi originalnog teksta i prijevoda (bolje od prijevoda kod Fine, Bosnian Church, str. 262).
34 Evandelje po Mateju 8, 11 ("Zato vam velim da ce mnogi doci s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom"); Evandjelje po Luki 16, 19-31 (prica o skrtom bogatasu i siromasnom Lazaru). Cini mi se da Fincova tvrdnja da taj natpis sam po sebi dokazuje prihvacanje Starog zavjeta (Bosnian Church, str. 262) nije bas tako uvjerljiva.
35 Fine, Bosnian Church, str. 256-260.
36 Ibid., str. 176-177.
37 Zbog katarske teorije vidi Loos, Dualist Heresy, str. 298-302.
38 Vidi Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmatiens", dio prvi, str. 50-57.
39 Kniewald, "Hierarchie und Kultur", str. 600. Crkva je bila zabranila otvaranje bilo kakvih novih "dvojnih samostana" 787. godine (Miletic, I "krstjani" di Bosnia, str. 56 , ali mozda se smatralo da je ta zabrana mrtvo slovo na papiru zato sto su vec postojeci dvojni samostani i dalje djelovali.
40 Lambert, Medieval Heresy, prvo izd., str. 377-378.
41 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 35. Glagoljska se liturgija ocuvala u mnogim dijelovima Dalmacije i Hrvatske sve do Protivreformacije: vidi Zimmermann, Reformation bei den Kroaten, str. 5, 20.
42 Dzaja, "Fineova interpretacija", str. 58-59.
43 Fine, Bosnian Church, str. 137-150.
44 Zbog ta dva teksta vidi Solovjev, "La Messe cathare"; vazan ispravak njegova tumacenja jedne rcceniec vidi Wakefield i Evans, Heresies, str. 781. U rukopisu se spominje "doba djeda Ratka", pa zacijelo potice iz same Crkve bosanske. Vjerojatno je nastao sredinom 15. stoljeca, ali je tekst prepisan iz ranijeg izvora.
45 Dragojlovic, Krstjani i jereticka crkva, str. 208-213.
46 Lambert, Medieval Heresy, drugo izd., str. 109 (o katarima); Orbini, Regno de gli Slavi, str. 354 (o Crkvi bosanskoj).
47 Dragojlovic, Krstjani i jereticka crkva, str. 173-174.
48 O svim ovim tackama (i o drugima) raspravlja se kod Fine, Bosnian Church, str. 357-361, osim o podacima izvucenim iz oporuke gosta Radina (o tome vidi Lambert, Medieval Heresy, prvo izd., str. 374-380) i podacima izvadenim iz turskih deftera (vidi Okic, "Les Kristians de Bosnie", str. 125). O drugim razlikama vidi Dragojlovic, Krstjani i hereticka crkva, str. 165-172, 199-201.
49 Fine, Bosnian Church, str. 264-275.
50 Lambert, Medieval Heresy, prvo izd., str. 375-376; kralj Matijas bio je Matthias Corvinus iz Ugarske.
51 Lasic, De vita et operibus S. lacobi, str. 438. To je najzlocudnije od cetiri cuda koja je sv. Jakov ucinio u Bosni.
52 Kniewald, "Vjerodostojnost latinskih izvora", str. 156-163.
53 Fermedzin, ur., Acta Bosnae, str. 38, 248.
54 Loos, "Les Derniers Cathares".
55 Kniewald, "Vjerodostojnost latinskih izvora", str. 168-169.
56 Vidi Fineove komentare: Bosnian Church, str. 56-58.
57 Ibid, str. 58, 308-309; i vidi Matasovic, "Tri humanista o patarenima". Tvrdnja Nicolasa Lopeza Martineza da je Torquemada zacijelo imao detaljne informacije o Bosni vrlo je neuvjerljiva (Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, "Introducción", str. 20-23).
58 Dragojlovic, Krstjani i jereticku crkva, str. 109-111.
59 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 225.
60 Fine, Bosnian Church, str. 334.
61 Okic, "Les Kristians de Bosnie", str. 129-130.
62 Ibid., str. 115. Neki od ovih kristianlar navedeni su u popisima sa svojim sinovima (str. 131), a znamo da su i bosanski redovnici i bogumilski "izabrani" morali biti neozenjeni.
63 Draganovic, "Izvjesce apostolskog vizitatora", str. 44. Medjutim, Masarechi je ukljucio u svoj izvjestaj i gradu koju je napabircio o patarenima iz ranije pisanih izvora (Fine, Bosnian Church, str. 65-68); nije jasno koje je od svojih komentara dao iz prve ruke, a koje su tadasnje informacije.

 

RAT I OTOMANSKI POREDAK 1463.-1606.

  

Turska je vojska vrlo brzo osvojila Kraljevstvo Bosnu na pocetku ljeta 1463. godine. Otada je sredisnji dio stare Banovine Bosne, zajedno s uporistem koje su Turci vec bili uspostavili u kraju oko Sarajeva, ostao pod stalnom turskom vlascu, iako su Osmanlije iste jeseni povukle odatle glavninu svojih oruzanih snaga. Medjutim, ono sto je turska vojska bila osvojila u sjevernoj polovici Bosne ubrzo je opet preoteo ugarski kralj Matijas Korvin. Janjicar srpskog porijekla, cija se autobiografija ocuvala do danasnjih dana, ostavljen je bio sa svega osam ljudi da brani tvrdjavu Zvecaj nedaleko od Jajca. Cim se sultan povukao, ugarske su jedinice opsjele i Zvecaj i Jajce, pa su se posade naposljetku predale.1

Kralj Matijas osnovao je novu "banovinu" Bosnu pod ugarskom vlascu na tim sjevernim teritorijima, a godine 1471. dodijelio je banu naslov "kralja Bosne". Premda se to "kraljevstvo" ubrzo znatno smanjilo pod turskim naletima, torzo koji je preostao odolijevao je jos vise od 80 godina. Medjutim, u dvadesetim godinama 16. stoljeca grad Jajce bio je gotovo neprestano pod turskom opsadom, a hranu mu je dostavljao oruzani konvoj iz ugarske Slavonije svega cetiri puta na godinu.2 Turci su napokon osvojili Jajce 1527., posto su prethodne godine bili potukli ugarsku vojsku u sudbonosnoj bici na Mohackom polju.

Sve manji torzo Hercegovine takodje je odolijevao Osmanlijama i poslije 1463. godine. Herceg Stjepan Vukcic Kosaca uspio je iznova zadobiti svoj teritorij potkraj te godine, ali su Turci veci dio ponovo zauzeli nakon dvije godine: herceg se morao skloniti u utvrdjenu luku Novi (koja je poslije preimenovana u Herceg-Novi), gdje je i umro 1466. godine.3

Njegov drugi sin Vlatodbranioko, koji je naslijedio od njega titulu hercega, ucinio je sve sto je mogao da osigura ugarsku i mletacku pomoc ne bi li odbranio preostali teritorij. Ali na kraju se samo zapleo u daljnje sukobe s drugima, Dubrovcanima i lokalnim plemicima. U sedamdesetim godinama 15. stoljeca placao je danak Osmanlijama, a 1481. i 1482. godine turska je vojska zauzela i posljednje tvrdjave na hercegovackom tlu.4

Iz svih se ovih dogadjaja vidi da Otomansko Carstvo bijase strahovita i vrlo djelotvorna vojna masinerija. Za vladavine Mehmeda II. (1451-1481) uslijedio je izvanredan niz osvajanja i izazova susjednim silama: postoje 1453. godine osvojio Carigrad, produzio je dalje i zauzeo sjevernu Srbiju, dijelove Anadolije, Vlaske, Bosne i Hercegovine, porazio mletacku vojsku u Grckoj, upao u Moldaviju i Ugarsku, opsjedao otok Rodos i spremao se na veliku invaziju Italije kad je umro.

Njegov nasljednik Bajezid II. (1481-1512) vise se posvetio sredjivanju carstva, ali je svejedno ratovao s Moldavijom, Poljskom, Ugarskom i Mlecima.

Sulejman Velicanstveni (1520-1566) ponovo je udario na sjeverozapad: u prvih 13 godina svoje vladavine sveo je veci dio Ugarske na status vazalnog teritorija i samo sto nije osvojio Bec. Mirovni ugovor koji je 1533. godine sklopio s Austrijom oznacava pocetak dugog razdoblja gdjekad krvavog ali uglavnom staticnog suceljavanja otomanske i habsburske carevine; do kraja tog stoljeca obje strane izgradile su jedna nasuprot drugoj pogranicnu zonu koju je cuvala mreza utvrda i ratobornih seljaka kojima se samo donekle moglo vladati.5 Sporadicni pljackaski upadi postali su normalna stvar, ali vojna aktivnost na bosanskoj granici bivala je intenzivnija kad god bi sultan poveo rat sirih razmjera protiv Habsburgovaca - kao sto je, na primjer, bilo za Sulejmanova posljednjeg pohoda na Ugarsku 1566. godine. Posljednji veliki otomansko-habsburski rat, koji se vodio od 1593. do 1606. godine, zapravo su izazvali okrsaji sto su ih zapodjele lokalne snage na sjeverozapadnoj granici Bosne: Turci su bili oteli od Habsburgovaca vaznu tvrdjavu Bihac 1592. godine, ali je sljedece godine bosanski pasa dozivio neugodno iznenadenje dok je opsjedao neprijateljsko uporiste Sisak - bio je tesko porazen. U prvom velikom obracunu u sljedecem ratu Osmanlije su nanijele tezak poraz habsburskoj vojsci u Mezökeresztesu 1596. godine. Nakon toga su uspjeli ucvrstiti svoju vlast u vecem dijelu Ugarske za iducih osamdesetak godina.6

Otomansko je Carstvo, dok nije pocelo zaostajati i propadati - sto bijase proces koji je poceo sredinom 16. stoljeca - bilo u svojoj biti vojna organizacija. Tezilo je za pljackom i ubiranjem danka, a upravni je sistem imao za cilj da mu osigurava dvije stvari: ljudstvo kojim ce voditi ratove, i novac kojim ce placati te ljude.

Oruzane snage dijelile su se na dvije osnovne kategorije. Postojala je regularna vojska koju je direktno placala otomanska drzava, a sastojala se od janjicara (regularne pjesadije) i stalno placene konjice poznatog pod nazivom "spahije Porte". ("Porta" bijase tradicionalno ime carske vlade u Istambulu.) S druge strane, postojala je i feudalna konjica: vojnici na konjima koji su obavljali svoju vojnu obavezu radi posjeda sto su ih dobili od drzave. (Rijec "spahija" sama po sebi oznacava taj tip feudalnog zemljoposjednika.) Te dvije kategorije vojnika zajedno tvorile su goleme armije koje su vodile pojedine ratove od ranog proljeca do kasne jeseni. Cinjenica da se vojska morala svaki put okupljati oko Istambula i marsirati do periferije carstva postavljala je odredjeno geografsko ogranicenje (kao sto su pokazali ratni pohodi Sulejmana Velicanstvenog na Ugarsku) na ekspanziju carevine.

Ali, bilo je i raznih pomocnih snaga koje su igrale vazniju ulogu u pogranicnim oblastima kao sto je Bosna, gdje je bila potrebna vojna aktivnost tokom cijele godine. To su bili takozvani azapi, neka vrsta gradske milicije koja je sacinjavala posade tvrdjava i djelovala kao pogranicna pjesadija, i delije ili akindzije, neka vrsta neregularne lake konjice stoje upadalo radi pljacke na neprijateljski teritorij. Svi su ti vojnici bili muslimani: pripadnici pokorenih naroda uglavnom nisu smjeli nositi oruzje. Medjutim, za neke posebne namjene, napose u pogranicnim podrucjima u Bosni, koristile su se i lokalne krscanske snage: kao cuvari cesta i prevoja, dobavljaci konja i nadasve kao neka vrsta opasnog teritorijalnog pljackaskog pjesaka poznatog pod nazivom vojnuk ili martoloz.1 O njima ce biti vise rijeci u poglavlju o bosanskim Srbima.

Janjicarska vojska, zajedno sa sistemom placanja danka u djecacima (poznatom pod turskom rijecju devoirme /devsirma/: "skupljanje") kojim se ona popunjavala, bijase najvazniji nacin na koji su se ljudi iz krscanske Evrope novacili u masineriju osmanlijske drzave. U 15. i 16. stoljecu, kad je sistem devsirme bio u punom zamahu, skupljali su se u razlicitim ali cestim vremenskim razmacima po selima krscanske Evrope djecaci i odvodili u Istambul. Ondje su ih preobracali na islam i vjezbali za janjicarske jedinice, ili za sultanovu licnu poslugu, ili za sluzbenike u raznim drzavnim ministarstvima.8 (Sva su drzavna ministarstva bila u stvari ogranci carske porodice.) Visoki sluzbenici u otomanskoj drzavnoj upravi imali su takodje velik broj takvih ljudi zaposlenih u svojim kucama: jedan od njih koji je umro u Istambulu 1557. godine posjedovao je 156 robova, od kojih su pedeset dvoje bili Bosanci, a pretpostavlja se da su svi sakupljeni nekom vrstom privatne devsirme, mozda cak i na dobrovoljnoj bazi.9

Iako je otimanje djece bilo u stvari bezdusan postupak, pruzalo je ocite prednosti ne samo djecacima (od kojih su mnogi poslije postajali velike pase i veziri) nego i njihovim porodicama s kojima su kasnije mogli obnoviti vezu. Dinastija Sokollu (Sokolovica) u Istambulu, koja je dala niz velikih vezira, nije izgubila vezu sa svojom srpskom porodicom u Bosni i koristila se svojim utjecajem da zastiti probitke Srpske pravoslavne crkve. U 16. i 17. stoljecu bilo je ukupno devet velikih vezira bosanskog porijekla, a vec od 1488. godine Bosanci su vracani u Bosnu da njome upravljaju.10 Premda su krscanski roditelji kadikad podmicivali svoje muslimanske susjede da zamijene krscanske djecake svojom jos neobrezanom djecom, bilo je i suprotnih slucajeva, da su roditelji obiju vjera podmicivali sluzbenike da im uzmu rodjenu djecu. Dakako da su prednosti tog sistema bile jasne bosanskim muslimanima, koji su 1515. godine sklopili poseban sporazum da se po 1000 njihove djece salje godisnje u ucilista carske palace.''

Sistem redovne devsirme ukinut je negdje u prvoj polovici 17. stoljeca. U sezdesetim godinama toga stoljeca, kad je engleski diplomat Paul Rycaut pisao svoje klasicno djelo o Otomanskom Carstvu, devsirma je vec bila "potpuno pala u zaborav".12 Ali utjecaj je te institucije bio golem. Najmanje 200 000 djece s Balkana bilo je proslo kroz taj sistem u ona dva stoljeca koliko je postojao.13 Buduci da su velika vecina te djece bili Slaveni, jezik kojim su u Bosni govorili Bosnjaci, Srbi, Hrvati (sa svojim susjedom, bugarskim, s kojim se uzajamno prilicno dobro razumiju) usadjen je bio u samo srce otomanske drzave.

Jedan zapadni komentator zabiljezio je 1595. godine da je "slavenski jezik" bio treci po zastupljenosti u carstvu (iza turskog i arapskog), zato sto je bio jezik janjicara. A jedan je drugi promatrac 1660. godine zapazio da se "turski jezik gotovo i ne cuje na sultanovu dvoru" zato sto su "sav dvor i vecina velikasa" - "otpadnici" iz zemalja u kojima se govore slavenski jezici.14 Taj je sistem imao jos jednu vaznu drustvenu i politicku posljedicu: stvorio je klasu mocnih drzavnih sluzbenika i njihovih potomaka koji su dolazili u sukob s feudalno-vojnim spahijama i malo-pomalo prisvojili njihovu zemlju ubrzavajuci proces udaljavanja od feudalnog davanja zemlje u zakup u smjera privatnih posjeda i otkupa od drzave prava na ubiranje poreza. Stoga je Stanford Shaw napisao: "u stvari je to bio trijumf balkanskog elementa u otomanskoj vladajucoj klasi zahvaljujuci sistemu devsirme, sto je dovelo do sloma financijskog i administrativnog aparata Osmanlija i izazvalo kasniju propast svekolikog carstva."15

Bosni je od samog pocetka bio nametnut otomanski feudalni poredak. Postojale su dvije osnovne vrste posjeda koji je spahija mogao dobiti od drzave: veca vrsta zvala se zijamet, a manja timar, koji je bio u posjedu timariota. (Treca i najveca vrsta poznata pod nazivom has dodjeljivala se samo najvaznijim pokrajinskim namjesnicima i clanovima sultanove porodice.)

Taj sistem, opcenito poznat pod nazivom timarski sistem, bijase strogo vojno-feudalan: zakup je ovisio o vojnoj sluzbi, zemlja je ostajala u vlasnistvu sultanovu, a timariotovi nasljednici nisu po zakonu mogli naslijediti timar (iako su ga u praksi obicno nasljedivali). Zakupnici tih posjeda morali su se odazivati s oruzjem i konjima svakom pozivu na vojnu duznost; isto su tako morali dovoditi i uzdrzavati i druge vojnike u upravnom razmjeru sa svojim prihodima.16 Okupljali su se za rat prema vojnom okrugu u kojem su prebivali (sandzaku, sto na turskome doslovce znaci "zastava"), a zapovjednik im je bio sandzak-beg, sto je bio najnizi vojni cin koji je imao pravo na titulu pase.

Buduci da su timarioti cesto bili po sest do devet mjeseci godisnje na vojnoj duznosti, njihov zakup nije morao previse opterecivati seljake (krscane ili muslimane) koji su im obradjivali zemlju. Seljaci su placali desetinu u naturi, sto je moglo iznositi izmedju jedne desetine i cetvrtine njihove ljetine, i jos nekoliko manjih dazbina; isto su tako bili duzni obavljati jos neke poslove za timariota, iako to nisu bili tako teski poslovi kakve su obavljali kmetovi u vecini drugih evropskih feudalnih zemalja. Osim toga, placali su godisnju zemljarinu (harac, koji se poslije stopio s glavarinom zvanom dzizja) sultanu. Njihov se osnovni pravni polozaj sastojao u polozaju zakupnika koji nema pravo na samu zemlju nego samo na njeno koristenje (to su pravo njihova djeca mogla naslijediti). Oni su to pravo mogli i prodati i teoretski su se mogli i preseliti, iako su timarioti, naravno, nastojali da ih u tome sprijece.17 Opcenito, timariot nije u pravnom smislu mogao nista vise zahtijevati od svojih seljaka nego da mu placaju desetinu i ostale dazbine, i da ga slusaju kad god nastupa kao drzavni sluzbenik: nije imao one pravosudne ovlasti kakve su imala vlastela u zapadnoj Evropi.

Dakako da ce se ti uvjeti poslije promijeniti, u onoj mjeri u kojoj feudalni poredak bude propadao. Ali u pocetku je seljak na timarskom posjedu zacijelo bolje zivio nego sto je zivio u feudalnoj Bosni prije dolaska Osmanlija - pogotovo uoci same turske najezde, kad je stanovnistvo podnosilo dodatni financijski teret i radi odbrane Bosne od Turaka i radi placanja danka Turcima da ih ostave na miru. U jednom od svojih posljednjih apela prije predaje, kralj Stjepan Tomasevic napisao je: "Turci... pokazuju dobrohotnost spram seljaka. Obecavaju im da ce svi oni koji prijedju na njihovu stranu stvari slobodni i milostivo ih docekuju... Ovakvim ce podvalama lako navesti ljude da me napuste."18 Te "podvale" nisu u svemu bile puke opsjene. A oni seljaci koji bi se preobratili na islam mogli su steci povoljnije uvjete zakupa zemlje - da budu punopravni vlasnici malog posjeda ili ciftluka, obicno od pet do deset hektara zemlje.19

Dakako da je u otomanskoj drzavi bilo probitacno biti musliman. Ipak bismo pogresno shvatili Otomansko Carstvo kad bismo pretpostavili - kao sto se jos pretpostavlja u mnogim standardnim djelima - da je to carstvo bilo strogo ustrojeno na vjerskim osnovama, da je bilo apsolutno podijeljeno s jedne strane na vladajucu klasu muslimana a s druge strane na podanicku klasu nevjernika, koji su bili razvrstani prema miletu (vjeri) kojem su pripadali. Carstvo je tek u potonjim godinama postalo takvo, a u prvom razdoblju turske vladavine na Balkanu podjela nije bila toliko kruta. Glavna razlika nije bila izmedju muslimana i nevjernika, nego izmedju Osmanlija (sto ce reci svekolike vojno-upravne klase u koju su ljudi mogli uci ako su prihvatili osmanlijske nazore i osmanlijska pravila ponasanja) i raje. Arapska rijec iz Kur'ana "raja" ("jato" ili "stado") bila je opca rijec za sav podanicki narod: i muslimani su mogli biti raja, pogotovo ako su, kao Arapi, pokazivali znacajke neosmanlijske kulture. Osnovni osmanlijski pravni sistem nije ovisio o islamskom svetom zakonu nego je proistjecao iz volje sultanove, pa je cesto potvrdjivao svojim autoritetom lokalne zakone i povlastice i samo se podrazumijevalo da nije u sukobu sa svetim zakonom ili serijatom. Tek se postupno, u 16. i 17. stoljecu, islam bolje stopio s nacelima osmanlijstva. Kad su Turci osvojili Bosnu, pa i u sljedecih nekoliko narastaja, i krscanin je mogao postati spahija i dobiti od drzave timar, a da se nije morao odreci svoje krscanske vjere: jedino sto se od njega zahtijevalo bijase osvjedocena privrzenost osmanlijskoj drzavi i prihvacanje njenih zakona i obicaja.20

Iako su Bosnom vladali muslimani, tesko da bi se ona mogla nazvati islamskom drzavom. Nije bila drzavna politika preobracati ljude na islam ili ih siliti da se ponasaju kao muslimani; drzavna je politika jedino bila da drzi zemlju pod vlascu i da izvlaci iz nje novac, ljudstvo i feudalne prihode kako bi mogla zadovoljiti potrebe i u ostalim dijelovima carstva.

To znaci da je osmanlijska vladavina u tom razdoblju mogla biti sasvim podnosljiva, jer je bilo podrucja zivota za koje jednostavno nije marila. Krscanska i zidovska vjera smjele su i dalje djelovati, iako uz razna ogranicenja, smjele su i dalje provoditi svoje vjerske zakone medju vjernicima, na svojim sudovima - barem u gradjanskim sporovima. Ali, istovremeno je ta ogranicenost interesa osmanlijske vlasti za teritorije kojima je vladala ocito vodila u korupciju i ugnjetavanje. Dok je god pokrajinski namjesnik osiguravao ljudstvo i prihode drzavi i drzao povjereni teritorij cvrsto pod svojom vlascu, niko iz carske uprave nije poblize provjeravao kako se on ondje ponasa. Okrutni ili korumpirani pasa uzivao je veliku slobodu u svom djelovanju; namjesnici su mogli biti opozvani zbog neposluha, ali nikad zbog same korupcije. A cinjenica da su pokrajinski namjesnici i vojni komandanti cesto premjestani iz mjesta u mjesto, i da su obicno provodili svega po dvije-tri godine na celu neke pokrajine, bijase tako reci poziv da za sto krace vrijeme izvuku sto vise bogatstva iz povjerenih im teritorija. Bilo je nekoliko vrsta gradjanskog zakona u Otomanskom Carstvu, a postojao je i sveti zakon islama, koji je bivao sve vazniji, ali bi tesko bilo kategoricki ustvrditi da je Otomansko Carstvo bilo pravna drzava.

O osmanlijskom je zakonu na lokalnom nivou brinuo kadija ili sudac. On je bio najvazniji lokalni administrator, a podrucje za koje je odgovarao zvalo se kaza ili kadiluk.2

Odredjeni broj kadiluka tvorio je sandzak, vojno-upravni okrug. Svaki je sandzak bio velika i vazna teritorijalna jedinica, ali je on opet bio dio ejaleta ili pokrajine, najvece sastavne jedinice Carstva.

Prvi sandzak koji su Turci osnovali nakon osvajanja Bosne bijase sama Bosna, s upravnim sjedistem najprije u Sarajevu (do 1553. godine), onda u Banjoj Luci (do 1639.), pa opet u Sarajevu (do devedesetih godina 17. stoljeca), pa onda u Travniku. Sandzak Zvornik, na sjeveroistoku, osnovan je nesto kasnije, a sandzak Hercegovina 1470. godine. U 16. stoljecu osnovano je jos pet sandzaka u obliznjim zemljama, djelomice od teritorija osvojenog u Hrvatskoj i Slavoniji. Do 1580. godine svi su ti sandzaci pripadali ejaletu Rumeliji, pokrajini koja je obuhvacala veci dio Balkana.22

Ali, te je godine donesena odluka da se od njih napravi novi ejalet: Bosna. To znaci da je tim podrucjem vladao pasa najviseg ranga, beglerbeg: gospodar nad gospodarom.

Tako je nastala bosanska cjelina koja je obuhvacala svu danasnju Bosnu i Hercegovinu i neke susjedne dijelove Slavonije, Hrvatske, Dalmacije i Srbije.23

Dok je, na primjer, stara Kraljevina Srbija ostala podijeljena na vise manjih jedinica, od kojih je svaka bila tek jedna od mnogobrojnih sastavnih dijelova ejaleta Budima ili Rumelije, Bosna je uzivala taj posebni status kao izdvojena cjelina sve do kraja osmanlijske vladavine.

_______________________________

1 Lachmann, ur., Memoiren eines Janitscharen, str. 140.
2 O jednom dramaticnom izvjestaju o ekspediciji koja je dopremila hranu u Jajce 1525. godine vidi G. Wenzel, ur., Marino Sanuto világkrónikajának tudósitásai, sv. 3 (=25), str. 332-342.
3 Cirkovic, Herceg Stefan Vukcic-Kosaca, str. 260-267.
4 Sabanovic, Bosanski pasaluk, str. 44-47; Fine, Late Medieval Balkana, str.585-589. s
5 Jezgrovit ali podroban prikaz otomanske ekspanzije vidi kod Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 55-94. O stvaranju Vojne krajine vidi Rothenberg, Austrian Military Border, str. 17-39.
6 Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l.str. 184-187; Rothenberg, Austrian Military Border, str. 52-61; i vidi ovdje 6. poglavlje.
7 O potpunijem prikazu vojnog poretka vidi Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 122-131. O poretku u Bosni vidi Sabanovic, "Vojno uredjenje Bosne", posebno str. 216-219 o pomocnim snagama.
8 Najbolji prikaz tog poretka nalazi se u knjizi Papoulia, Ursprung und Wesen der "Knabenlese".
9 Kunt, "Transformation of Zimmi into Askeri", str. 62.
10 Pelletier navodi popis velikih vezira i napominje da je izmedju 1488. i 1858. godine bilo u Bosni 65 namjesnika rodom iz Bosne: Sarajeva, str. 75.
11 Sugar, Southeastern Evrope under Ottoman Rule, str. 58; Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 114.
12 Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 197. Posljednji put je devsirma provedena u Srbiji 1638. godine (Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 27). Mozda je bilo i pokusaja da se devsirma obnovi: Sieur de la Croix, sekretar francuske ambasade u Istambulu, zabiljezio je 1684. godine da se devsirma tada provodila svakih deset godina (Mémoires, str. 201-202).
13 Sugar, Southeastern Evrope under Ottoman Rule, str. 56.
14 Lehfeldt, Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 48; Hottinger, Historia Orientalis, str. 463.
15 Shaw, "Ottoman View of the Balkans", str. 69-70.
16 O pojedinostima vidi Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 37-3X; Rycaut, Present Slate of the Ottoman Empire, str. 172-173.
17 O timarskom sistemu vidi Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 2X-33; Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 98-99, 212.
18 Fine, Late Medieval Balkans, str. 583.
19 Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 24.
20 Kunt, "Transformation of Zimmi into Askeri"
21 Kadiluk je mogao biti podijeljen na dvije ili vise nahija, kojima su na celu bili zamjenici sudaca; u Bosni su granice nahija cesto odgovarale starim granicama zupa. Vidi Kresevljakovic, Kapetanije u Bosni, str. 9-10.
22 Osim Pozeskog sandzaka (u Slavoniji) i Zvornickog, koji su bili u Budimskom ejaletu od 1541. do 1580: ibid., str. 10.
23 O pojedinostima vidi ibid., str. 9-10, i Djurdjev, "Bosna", str. 1263.

 

 ISLAMIZACIJA BOSNE

 

Dolazak Turaka u 15. stoljecu vjerojatno nije bio prvi doticaj Bosne s islamom. Rana arapska ekspanzija na Mediteranu, koja je do devetog stoljeca utvrdila muslimansku vladavinu na Kreti, Siciliji, u juznoj Italiji i Spanjolskoj, zacijelo je cesto dovodila muslimanske trgovce i gusare na dalmatinsku obalu. Trgovanja robljem s te obale, zbog cega su, kao sto smo vidjeli, bosanski robovi dospjeli i o do zapadnog Mediterana potkraj srednjega vijeka, svakako je bilo i u tom ranijem razdoblju: porobljenih Slavena iz mediteranske regije bilo je vec na pocetku postojanja muslimanske Spanjolske, pa je poznato da su saracenski vladari Andaluzije imali u desetom stoljecu slavensku vojsku od 13 750 ljudi.1

Ali, mozemo samo nagadjati da li je iko od tih Bosanaca presao na islam, docepao se slobode i vratio u zavicaj. Isto tako mozemo samo nagadjati kakvi su bili odnosi izmedju Bosne i muslimana u srednjovjekovnoj Ugarskoj - arapskih trgovaca, potomaka islamiziranih turanskih plemena i drugih doseljenika. Zna se da su oni prebivali u mnogim ugarskim j krajevima, pa i u Srijemu, pokrajini uz sjeveroistocnu Bosnu, sve dok nisu na kraju bili protjerani iz Ugarske, zajedno sa Zidovima u 14. stoljecu.2 Razumljivo je sto su se neki bosnjacki muslimanski i naucnici posebno trsili da dokazu kako je islam odvajkada nazocan u Bosni, mozda i dulje od same bosanske drzave. Ali povijesno je znacenje tih prvih mogucih doticaja zapravo beznacajno. Doticaj je jedna stvar, a masovno prevjeravanje druga.

Islamizacija velikog dijela naroda pod turskom vlascu ostaje najizrazitija i najvaznija znacajka novije historije Bosne. O tome i kako i zasto se to dogodilo iznikli su mnogi mitovi. Neke od njih upile su glave prosjecnih Bosnjaka jos iz starije naucne literature (i iz nekih savremenih djela za koja se bas i ne bi moglo reci da su naucna). Mnoga vazna svjedocanstva nisu bila dostupna sve dok historicari nisu u cetrdesetim godinama 20. stoljeca poceli ozbiljno analizirati osmanlijske administrativne dokumente. U posljednjih nekoliko desetljeca nastala je mnogo potpunija slika i napokon su odbaceni neki od najcescih mitova i legendi o islamizaciji Bosne.

Najbolji su izvor informacija otomanski "defteri", porezne knjige u kojima je popisano vlasnistvo imovine a ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti. Iz njih se moze steci vrlo dobar uvid u sirenje islama u Bosni. Najstariji defteri, iz 1468. i 1469. godine, pokazuju da je islam u prvim godinama nakon osvajanja predobio tek sacicu ljudi za sebe: na podrucju istocne i srednje Bosne koju te knjige obuhvacaju bilo je 37.125 porodice krscanskih, a svega 332 muslimanske. Pretpostavljajuci da je svaka porodica imala prosjecno po pet clanova, krscana je bilo 185 625. Posebno su navedena imena gotovo 9000 pojedinaca, nezenja i udovica krscanske vjere. Polovica krscanskih obitelji i dvije trecine muslimanskih (234) bijahu obicna raja koja je zivjela na obicnim timarima, a ostali su zivjeli na veleposjedima, kasovima, ili u gradovima, ili na svojoj zemlji. Naucnik koji je prvi analizirao te dokumente, Nedim Filipovic, isto je tako uocio da je islamizacija vrlo sporo napredovala u Hercegovini a da je najvise uznapredovala, sto nije nikakvo cudo, na malom podrucju oko Sarajeva, koje su Turci drzali u svojim rukama vec od cetrdesetih godina 15. stoljeca.3 Jedni su od timariota u tim prvim defterima posebno oznaceni kao "novi muslimani"; drugi nose muslimansko ime i navedeni su u popisu kao "sin toga i toga..." koji je jos nosio krscansko ime.4

Sljedeci defter koji je temeljito rasclanjen obuhvaca sandzak Bosnu iz 1485. godine. Tu se vec vidi da je islam znatno uznapredovao. U njemu ima 30 552 krscanske porodice, 2491 pojedinac, nezenja i udovica krscanske vjere, 4134 muslimanskih porodica i 1064 neozenjenih muslimana.5 Ako opet uzmemo da je svaka porodica poprecno imala po pet clanova, dobivamo ukupno 155 251 krscanina i 21 734 muslimana. U poredjenju s brojevima iz 1468. i 1469. godine zapanjuje opadanje ukupnog broja stanovnika (sto je u zbilji bilo jos vece ako uzmemo u obzir normalan godisnji prirast stanovnistva).

Za to vrijeme ljudi su se neprestano iseljavali iz Bosne, pa se i u popisima spominje veci broj napustenih sela. Dakako da su bjezali samo oni koji nisu presli na islam, a novopeceni su muslimani svi ostajali. Ali u iduca cetiri desetljeca, kad se ukupni broj stanovnika uglavnom nije mijenjao, znatno je porastao broj muslimana: u defterima iz dvadesetih godina 16. stoljeca za sandzak Bosnu ukupan broj krscana iznosi 98 095 a muslimana 84 675.6 Kako znamo da u tom razdoblju nije bilo veceg doseljavanja muslimana u Bosnu, taj broj po svoj prilici predstavlja i broj bosanskih krscana koji su primili islam.

Proces islamizacije postupno se ubrzavao i u Hercegovini. Sacuvan je zapis pravoslavnog monaha iz Hercegovine iz 1509. godine koji kaze da su mnogi pravoslavci drage volje prigrlili islam.7 U sjevernoj i sjeveroistacnoj Bosni islam se nije mogao tako brzo siriti jer su ta podrucja naknadno oteta od Ugarske. Tek posto je osvajanje dovrseno negdje u dvadesetim godinama 16. stoljeca, proces islamizacije potekao je malo brze. Franjevacki historicar otac Mandic tvrdi da je u razdoblju izmedju 1516. i 1524. godine prvi put svjesno pokrenuta kampanja progona katolika i prisiljavanja da se preobrate na islam."

Ipak, najiscrpnija studija o sjeveroistacnoj Bosni u tom razdoblju, koju je napisao Adem Handzic, ne potvrdjuje tu Mandicevu tvrdnju, iako navodi da se mnogo katolika bilo iselilo s tog podrucja i da je od deset tamosnjih franjevackih samostana njih pet prestalo djelovati. Handzic isto tako dokazuje da su iz razumljivih razloga vise prelazili na islam oni katolici koji su stanovali dalje od katolickih crkava. Najotpornije je mjesto bila Srebrenica, u kojoj je zivjelo mnogo njemackih i dubrovackih katolika pa su sredinom 16. stoljeca jos tvorili dvije trecine stanovnistva. Inace su se gradovi obicno brze islamizirali nego sela. U cjelokupnoj oblasti sjeveroistocne Bosne bila je 1533. godine otprilike jedna trecina naroda muslimanska, a vec 1548. godine 40 posto.9

Za ostatak 16. stoljeca nedostaju tacniji podaci, a nakon toga se odustalo od vodjenja deftera. Ipak, cini se bjelodanim da su negdje potkraj 16. i na pocetku 17. stoljeca muslimani stekli apsolutnu vecinu na teritoriju danasnje Bosne i Hercegovine. Imamo doduse iskaze nekih katolickih svecenika koji su posjetili Bosnu na pocetku 17. stoljeca i koji su sastavili podrobne izvjestaje za Rim, ali se njihovi brojcani podaci zacijelo zasnivaju ponajvise na usmenim izvorima, njihova je upotreba imena Bosna vrlo elasticna i ocito im je bilo stalo do toga da istaknu brojcanu snagu Katolicke crkve ili stupanj ugnjetavanja koje ona trpi. Takav je jedan posjetilac naveo da je ukupan broj katolika 1626. godine u cijeloj Bosni iznosio 250 000 dusa, i dodao da je broj muslimana veci od ukupnog broja krscana.10 Jedan drugi, albanski svecenik i apostolski vizitator Peter Masarechi, uputio je pomnije sastavljen izvjestaj 1624. godine. Na zalost, gotovo svi historicari koji su ga citirali pogresno su protumacili cifre sto ih je naveo o Bosni. Njegovi pravi podaci glase da je tada u Bosni bilo 150 000 katolika, otprilike 75 000 pravoslavaca i 450 000 muslimana."

Tako je proces kojim su muslimani postali vecinsko stanovnistvo u Bosni potrajao dobrih 150 godina. U svjetlu dosad prikupljenih podataka, jasno je da mozemo mirne duse odbaciti neke od najstarijih mitova o islamizaciji Bosne.

Neprihvatljiva je ideja da su se u tom razdoblju u Bosnu masovno doseljavali muslimani iz drugih zemalja. Iako su Osmanlije naselile neke Turcima srodne narode u drugim dijelovima Balkana, defteri potvrdjuju da takva politika nikad nije vodjena u Bosni. Mozda su gdje koji povrsni strani gosti u Bosni u osmanlijsko doba bili zbunjeni cinjenicom sto su bosanski muslimani sami o sebi govorili da su "Turci", ali to nije znacilo da misle da su pravi Turci. Dapace, za otomanske Turke uvijek su upotrebljavali druge izraze: ili Osmanlije ili Turkuse.2

Sigurno je da su se pojedini muslimani - trgovci, obrtnici, spahije - doseljavali u Bosnu i iz dragih dijelova Carstva. Neki su od njih, vjerojatno veci dio njih potkraj 15. i na pocetku 16. stoljeca, bili Slaveni muslimanske vjeroispovijesti iz drugih slavenskih zemalja. Od mnogih ne-Slavena koji su sluzili u bosanskim oruzanim snagama u 16. i 17. stoljecu, gotovo da se niko nije nastanio na bosanskom tlu.13

Isto je tako ocito netacna pretpostavka da je u prvim godinama nakon osvajanja Bosne bilo masovnog prisilnog prevjeravanja: proces je preobracanja bio u pocetku polagan i potrajao je vise narastaja. Premda nam nedostaje osobnih svjedocanstava o tome kako su se i zasto pojedinci odlucivali na prevjeravanje, nailazimo gdje sto na komentare, kakav je bio i komentar spomenutog monaha, koji pokazuju da su ljudi dobrovoljno mijenjali vjersku pripadnost.

Defteri isto tako svjedoce o prilicno ravnodusnom drzanju vlasti spram odlucnosti nekih krscana da ustraju u svojoj vjeri: bilo je normalno da ljudi postanu muslimani i uzmu muslimanska imena a da i dalje zive sa svojom krscanskom porodicom.14 Ta nam praksa pomaze da shvatimo zasto su muslimani u Bosni zadrzali slavenski nacin tvorenja prezimena po ocevu imenu: u prvim defterima ima mnogo ovakvih primjera: "Ferhat, sin Ivanov", ili "Hasan, sin Mihailov". U vrijeme kad su se ta imena po ocu ustalila kao prezimena, vecini muslimana bili su ocevi vec muslimani, ali su i dalje tvorili porodicna imena na taj slavenski nacin pa su tako nastala prezimena kao sto su Hasanovic ili Sulejmanovic.15

Kad kazemo da nije postojala neka generalna politika da se pojedinci prisiljavaju na prevjeravanje, to ne znaci da krscanske crkve nisu bile ometane i sikanirane u svom radu. Pravoslavna je crkva bolje prolazila u tom razdoblju iz dva razloga: prvo, zato sto su Osmanlije bile sklonije Pravoslavnoj nego Katolickoj crkvi (crkvi njihova dusmanina Austrije), i drugo, zato sto se u vecem dijelu Bosne, izuzev Hercegovine, nije posebno osjecala prisutnost pravoslavlja prije turske okupacije.

Zapravo se pravoslavno stanovnistvo naselilo dobrim dijelom u Bosnu kao neposredna posljedica osmanlijske politike. (O tome ce biti vise rijeci u 6. poglavlju.) Pravoslavna je crkva bila opceprihvacena institucija u carstvu.16

S druge strane, na Katolicku crkvu gledalo se vrlo nepovjerljivo, iako je stekla osnovni legalni status potreban da nastavi svoju djelatnost.17 Njene su svecenike smatrali potencijalnim spijunima stranih sila, i to sasvim opravdano: jedan mletacki drzavni sluzbenik zabiljezio je 1500. godine izvjestaj "nekih franjevaca koji su bili u Bosni", gdje se analiziraju vojne namjere Turaka.18 Mnogi su katolici izbjegli u susjedne katolicke zemlje u prvih pola stoljeca osmanlijske vladavine - posebno, valja pretpostaviti, oni koji su suradjivali s Madjarima u njihovu pokusaju da zadrze sjeverni dio Bosne.

Kao sto smo vidjeli, pet od deset franjevackih samostana u toj sjeveroistacnoj oblasti koju je proucavao Adem Handzic prestali su djelovati u procesu turskog osvajanja. Prije nego sto su Turci stupili u Bosnu, u samoj je Bosni bilo 35 franjevackih samostana, a u Hercegovini cetiri. Vecina tih samostana nije zavedena u deftere, jedni su razoreni u ratu a drugi su (u Foci, Jajcu, Zvorniku, Srebrenici i Bihacu) pretvoreni u dzamije. U osamdesetim godinama 16. stoljeca franjevacki general vizitator zatekao ih je samo deset u cijeloj Bosni. Isti taj broj (za teritorij danasnje Bosne) navodi jedan drugi katolik, biskup Maravic, u svom izvjestaju iz 1655. godine.19 Franjevci su bili jedini katolicki svecenici koji su djelovali u Bosni. Katolicka administrativna jedinica u Bosni podijeljena je 1514. godine na dvije provincije, Hrvatsku Bosnu (tj. neotomansku Bosnu) i "Bosnu Srebrenu", "Bosnia Argentina" (tj. samu Bosnu), koja je bila potpuno osiromasena i izolovana. Premda crkva u Bosni nije imala drugog izvora prihoda do novca iz inozemstva i darova svojih vjernika, lokalni otomanski upravljaci nalazili su mnogo nacina da izvuku od nje velike svote. Hirovitiji upravljaci sluzili su se bilo kakvom izlikom da zatraze novac. U jednoj prituzbi upucenoj iz Bosne u Rim 1603. godine opisano je kako su Turci drzali franjevce u zatvoru i zlostavljali ih trazeci od njih 3000 aspri za odobrenje da mogu ostati u svojim samostanima.20 Ocito je da su katolicki svecenici vrlo tesko zivjeli i da su ih Osmanlije vrlo cesto na razne nacine tlacile. Ali svemu tomu je cilj bio novac, a ne prevjeravanje.

Druga omiljena teoriju o islamizaciji Bosne tvrdi da je islamizacija bila posljedica masovnog prevjeravanja pripadnika Crkve bosanske - koji su, prema svim verzijama ove teorije, navodno bili bogumili. Na prvi pogled ima necega vjerodostojnog u toj tvrdnji: Crkva bosanska i velik porast islamskog naroda u Bosni dvije su najizrazitije znacajke bosanske historije, a prva zavrsava gotovo istovremeno kada druga zapocinje. Sto bi moglo biti prirodnije nego pretpostaviti da jedno objasnjava drugo? Ipak, ta je teorija u svojoj najjednostavnijoj formi ocito netacna. Ta se dva fenomena mogu dovesti u neku vezu, ali je ta veza tek posredna.

Proces islamizacije trajao je, kao sto smo vidjeli, kroz vise narastaja. Ako su glavni izvor novopecenih muslimana u svom tom razdoblju bili pripadnici Crkve bosanske, onda bi valjalo ocekivati da cemo u defterima naci podatke o velikom broju tih pripadnika - koji se postupno smanjuje - ali defteri pokazuju da je za gotovo 150 godina bilo u Bosni manje od 700 registrovanih pripadnika te crkve. Vec smo vidjeli da ima valjanih razloga da vjerujemo da se Crkva bosanska uglavnom ugasila jos prije dolaska Turaka, i da broj njenih svjetovnih pripadnika u godinama prije njene propasti ionako nije bio bogzna kako velik. Mozda su neki od tih ljudi zaista, kao sto nekoliko savremenika daje na znanje, objerucke prihvatili Turke kako bi napakostili svojim katolickim progoniteljima.21

Ali, prihvacanje Turaka objerucke bilo je nesto sasvim drugo od takvog prihvacanja islama. Pojedinci koji su se tako ponijeli zbog svoje silne privrzenosti Crkvi bosanskoj jamacno bi bili posljednji od svih ljudi koji bi se odrekli svoje vjere. Bilo je i pokusaja da se pronadju neke dublje duhovne veze izmedju teologije bosanskih "bogumila" i misticke tradicije u islamu, navlastito u suftzmu derviskih redova.22 Medjutim, ako odbacimo, kao sto moramo, "bogumilsku" teoriju o Crkvi bosanskoj, onda i taj argument pada u vodu.

Jedina veza koja se moze otkriti izmedju Crkve bosanske i islamizacije jest posredna i prilicno negativna. Ono sto slucaj Crkve bosanske pokazuje, to je da je Bosna imala neobicno krhku i izlomljenu crkvenu povijest u razdoblju prije dolaska Turaka. Na nekim podrucjima (u Hercegovini i u srpskom pojasu u istacnoj Bosni) nadmetale su se medju sobom tri razlicite crkve. U vecem dijelu same Bosne nadmetale su se dvije: Crkva bosanska i Katolicka crkva. Ni jedna od njih, sve do posljednjih desetljeca Bosanskog Kraljevstva, nije iskljucivo podupirala drzavnu politiku, i ni jedna nije imala pravu teritorijalnu podjelu na zupne crkve i zupnike. Zacijelo su mnoga sela bila daleko i od franjevackih samostana i od hiza Crkve bosanske, pa su ih u najboljem slucaju obilazili jedanput godisnje fratar ili krstjanin. Ako ovakvo stanje usporedimo s prilikama u Srbiji ili Bugarskoj, u kojima je postojala jedinstvena, snazna i dobro organizovana nacionalna crkva, uocit cemo jedan od glavnih razloga velikom uspjehu islama u Bosni.

Nesnosljivo nadmetanje katolika i pravoslavnih nastavilo se za sve vrijeme islamizacije Bosne. Dok su pripadnici i jedne i druge crkve postajali muslimani, neki su katolici prelazili na pravoslavnu vjeru i obratno.23 Znacajno je da je jedina druga balkanska zemlja (osim Trakije koja bijase naseljena Turcima) u kojoj je prevladala muslimanska vecina bila Albanija, koja je takodje bila popriste nadmetanja krscanskih crkava (katolicke i pravoslavne). Ali albanski je slucaj opet drukciji. Cini se da se ta zemlja islamizirala zbog svjesne osmanlijske politike da suzbije otpor u njoj nakon Tursko-mletackog rata u 17. stoljecu.24

Ako uzmemo u obzir da u mnogim dijelovima Bosne nijedna crkva nije odlucno zastupala krscanske interese, bice nam nesto jasnija psihologija preobracenja na islam. Nema smisla govoriti o tom preobracanju onako kako bismo govorili, recimo, o Martinu Lutheru ili kardinalu Newmanu. Na seoskim podrucjima na kojima je bilo premalo svecenika, krscanstvo (u bilo kojem obliku) vjerojatno se svelo samo na niz narodnih obicaja i ceremonija, od kojih su jedni bili vezani uz rodjenje, vjencanje i smrt, a drugima je svrha bila da odvrate nesrecu, izlijece od bolesti, osiguraju dobre prinose i tako dalje.

Prelazak s narodnog krscanstva na narodni islam nije predstavljao veliku promjenu; mnogi su se obicaji mogli mirne duse nastaviti, samo uz malko drukcije rijeci i imena. Bez nadzora crkve koja bi upozoravala vjernike na opasnost sto prijeti besmrtnoj dusi, taj prelazak nije uopce morao biti tezak. Ozbiljni protestantski posjetioci na Balkanu bili su cesto zgranuti nad time kako ljudi nehajno shvacaju to prevjeravanje. Engleski lijecnik George Wheler, koji je u sedamdesetim godinama 17. stoljeca posjetio Korint, zapazio je kako "ovdasnji krscani, kojima nedostaje dobra poduka, sposobni i odani pastori koji bi ih poducili, otpadaju svakodnevno od vjere, odricu se svoje religije u korist turskog praznovjerja kad god ih snadje kakva god nezgoda ili neugodnost."25

Neki od obicaja iz narodne religije koji se spominju u prvim izvorima, postoje odvajkada i u krscanskoj i u islamskoj tradiciji. Vjerovanje u zastitnu moc plocica ili papirica s religioznim natpisima -bilo kao amulet ili nesto sto se zakapa u polju da stiti ljetinu - bijase uobicajeno u srednjem vijeku i ocuvalo se do dana danasnjega i medju krscanima i medu muslimanima.26 Jedan je putnik 1904. godine bio iznenadjen cinjenicom sto su i muslimani i krscani podjednako "bili praznovjerni i vjerovali u moc amajlija, koje su muslimanima cesto blagoslivljali franjevci i koje djeca nose oko vrata, na odjeci ili na lesu: zmije, ribe, orlovske pandze, jelenske rogove i tako dalje."27

Mnoge svetkovine i blagdane slave obje religije: medtu njima Jurjevo i Ilinden, koji muslimani zovu Alidjun. Kao sto kaze jedna popularna uzrecica: "Do podne Ilija, a po podne Alija".28 A ondje gdje je osnovni stav prema religiji prakticno-magijski, jedna religija moze posuditi od druge cak i najvaznije obredne elemente -ili, bolje reci, pogotovo one najvaznije jer se vjeruje da oni posjeduju najvecu moc. Stoga mozemo zateci muslimane kako ljube najstovanije krscanske slike kao sto je slika Blazene Djevice u Olovu, ili kako ulaze u krscanske crkve da se pomole; isto su tako, na pocetku 19. stoljeca, placali katolicke mise da se sluze ispred slike Majke Bozje ne bi li se izlijecili od neke teske bolesti.29 Cini se da je posebno omiljena bila Blazena Djevica Marija. Jedan franjevac, gvardijan samostana u Olovu, zapisao je 1695. godine da tamosnju crkvu "muslimani duboko stuju zbog neprekidnog niza cudesa koja Bog tu cini, na zagovor Blazene Djevice".30 I, obratno, zabiljezeni su slucajevi kad su krscani pozivali muslimanske dervise da citaju iz Kur'ana nad njihovim teskim bolesnicima ne bi li ih izlijecili. U studiji o tom predmetu koja je obuhvatila svekoliko Otomansko Carstvo receno je: "Dakako da je tendencija saradnje... najjaca ondje gdje se sve sekte susrecu na zajednickoj osnovi svjetovnog praznovjerja."31

U ovom kontekstu moramo gledati i na jedan drugi tajanstveni element u vjerskoj historije Bosne, koji, po misljenju nekih autora, upucuje na vezu izmedju islama i srednjovjekovne Crkve bosanske: poturi.

Prvobitno znacenje ove rijeci nije jasno. Obicno se odnosilo na islamizirane ili poturcene bosanske Slavene prilicno rustikalne i provincijalne sorte koji su mozda zadrzali neke krscanske obicaje. (U raspravi o poturima glavnu je rijec vodio u novije vrijeme engleski diplomat Paul Rycaut, koji im je, po svemu sudeci, pripisao atribute clanova nekakve vjerske sekte, ali je, kao sto cemo vidjeti, bio na pogresnom putu.) Neki su autori tvrdili da rijec "potur" potice od rijeci "pataren".32 Ova se pretpostavka mora odbaciti iz jednostavnog razloga sto je "pataren" talijanski ili dubrovacki izraz i sto ga sami Bosanci nikad nisu upotrebljavali. "Potur" je, s druge strane, izraz koji su od 16. do 18. stoljeca upotrebljavali Bosanci i Turci. Narodna etimologija drzi da je to skracena verzija bosanske rijeci Polu-tur-cin, sto ima neke veze s nacinom na koji se upotrebljavala u tom razdoblju. Drugo je slicno misljenje, da je rijec potekla od bosanskoga glagola poturciti se.

Medjutim, u najstarijim sacuvanim zapisima ta rijec nije navedena na hrvatskom ili srpskom, nego na turskom jeziku. Posto su bosanski muslimani 1515. godine sklopili s drzavom poseban sporazum da salju svoje sinove na izobrazbu u Istambul, osmanlijski su sluzbenici svrstali tu djecu pod zajednicki naziv "potur" kad su ih upucivali u carsku palacu.33 Vise carskih ukaza iz razdoblja od 1565. do 1589. godine omogucilo je poturima da im sinovi postanu acemi oglani, clanovi elite birane iz redova novaka sistema devsirme: rijec "potur" upotrebljava se u tim ukazima kao opci naziv za islamizirane bosanske Slavene.

Najraniji pisani izvor koji upotrebljava taj naziv jest niz zakona sto ih je sultan donio za Bosnu 1539. godine: i tu "potur" jednostavno znaci muslimanski narod u Bosni. Jedan drugi turski izvor, zapisnik turske parnice vodjene u Sarajevu 1566. godine, razlikuje poture, koji su ocito lokalni stanovnici Bosne, od drugih muslimana koji mogu stvari i Osmanlije. A jedan tursko-bosanski (tj. tursko-hrvatski ili srpski) rjecnik iz 1631. godine prevodi rijec "potur" jednostavno kao "seljanin".34 S obzirom na ovo svjedocanstvo, cudno je sto ni jedan od naucnika koji su razbijali sebi glavu oko tog pitanja nije nikad ponudio najjednostavnije rjesenje, a to je da izraz "potur" dolazi od turske rijeci potur. Ta rijec oznacava vrstu vrecastih, naboranih hlaca (turski pot znaci bora) kakve nose seljaci i kakve su bile uobicajene na zapadu Balkana. Rijec je presla i u albanski jezik kao poture, sto albanski Akademijin rjecnik definise kao "siroke muske hlace kakve se nose u nekim dijelovima Albanije, izradjene od grubog bijelog pusta ili sukna".35 Turska rijec poturlu, koja oznacava nekoga ko nosi potur, takodje ima opce znacenje "seljak". Stoga se cini vjerojatnim da je to prvobitno bio tek pogrdan izraz za one bosanske Slavene koji su, iako preobraceni na islam, ocito ostali primitivci i provincijalci u osmanlijskim ocima.

Na temelju toga, i s obzirom na ono sto znamo o mjesavini krscanskih i islamskih obicaja u Bosni, neka kasnija spominjanja potura u Bosni ne izgledaju nam vise tako tajanstvena. Jedan je katolik izvijestio habsburski dvor 1599. godine da u pogranicnim oblastima Bosne ima mnogo potura koji su zadrzali krscanska imena i ostali "u dusi" krscani. Dodao je da bi se oni, kad bi se oslobodili Turaka, drage volje ponovo pokrstili.36 Nije nikakvo cudo ako je to izjavio neko ko se nadao da ce ga osloboditi susjedna krscanska velesila; a ne smijemo smetnuti s uma ni cinjenicu da je to zapisano negdje usred dugog otomansko-habsburskog rata, kad je bio znatno povecan teret nameta i vojnih obaveza na bosanske muslimane. Jednostavno je suvisno u ovaj iskaz ucitavati bilo kakav znak ezotericne kriptobogumilske vjerske tradicije. Jedan drugi katolik, koji je posjetio Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeca, zapisao je nesto slicno: "Malo koji od 'Turaka' koji obradjuju zemlju [tj. muslimanska raja u Bosni] zna turski; a kad se ne bi bojali ognja, gotovo bi se svi oni pokrstili jer dobro znaju da su im preci bili krscani".37 I taj je putnik sastavljao izvjestaj za Habsburgovce nastojeci ih nagovoriti da ponovo osvoje Bosnu radi katolicanstva. Cini se da je poveci broj takvih izvjestaja uvjerio Austrijance da ce ih svekoliko stanovnistvo docekati rasirenih ruku ako ikad poduzmu invaziju vecih razmjera na Bosnu, ali su se grdno razocarali kad su napokon 1697. godine pokusali nesto slicno. Dakako da je moguce da je u Bosni, kao i u drugim dijelovima osmanlijskog svijeta, bilo slucajeva pravog pritajenog krscanstva - naime, da se iza vanjskog ocitovanja islama skrivala osobna privrzenost krscanskim vjerovanjima i obicajima.38 Ali to je mnogo rjedja pojava, posve razlicita od one vrste mijesanja krscanstva s islamom kakav smo netom opisali. To se javlja samo onda kad postoji odlucna politika prisilnog preobracanja - a vidjeli smo da se takva politika opcenito nije u Bosni vodila.

Najposlije, tu je zagonetna primjedba Paula Rycauta iz 1668. godine o poturima. On ih spominje u onom dijelu svoje knjige u kojem govori o Kadizadeleru, puritanskom i ultraortodoksnom islamskom pokretu koji je bio vrlo utjecajan u Istambulu na pocetku 17. stoljeca, prije nego sto su ga 1656. godine vlasti ugusile. Rycaut pise o krajnjoj ortodoksnosti toga pokreta ("oni su strogi i vrlo savjesni u pridrzavanju vjerskih propisa"), ali dodaje da su uveli i posebne molitve za pokojnike. Radi toga su im se, kaze, pridruzili i mnogi "Rusi i kojekakvi drugi krscanski otpadnici koji su, medju svojim zbrkanim i gotovo zaboravljenim pojmovima o krscanskoj vjeri, sacuvali nekakvo sjecanje na pojedinosti cistilista i molitve za pokojnike." Zatim nastavlja ovako:

Ali, medju pripadnicima sekte koji su na cudan nacin izmijesali krscanstvo s muhamedanstvom ima mnogo vojnika koji borave na granicama Ugarske / Bosne, i koji citaju Evandelje na scla-vonskom jeziku... osim toga, iz radoznalosti uce misterije Ku'ra-na / zakonitosti arapskog jezika; a da ih ne bi smatrali neotesanima i nepismenima, govore toboze dvorski perzijski. Piju vino u mjesecu posta zvanom Ramazan... Osjecaju milosrdje i naklonost prema krscanima i spremni su ih braniti od pogrda i nasilja Turaka. Ipak vjeruju da je Muhamed Duh sveti koga je navijestio Krist... Ovoj sekti pripadaju poturi iz Bosne, ali oni placaju namete kao i krscani; groze se slika i znaka kriza; obrezuju se i navode Kristov primjer za takav postupak}**

Danasnji vodeci zastupnik "bogumilske" teorije Aleksandar Solovjev naveo je ovaj pasus kao dokaz da su poturi i bogumili bili isto.40 Medjutim, jedino sto se ovdje slaze s bogumilskim nacelima jest recenica "groze se slika i znaka kriza", ali je smisao te recenice jasan - poturi su u tom pogledu postivali muslimanska nacela (ili su bar tvrdili da postuju kad je rijec o Rycautovim muslimanskim okupatorima).

Ocito je da je Rycaut ovdje izmijesao tri sasvim razlicite skupine ljudi povezavsi ih prilicno proizvoljno onom zajednickom oznakom na pocetku "krscanski otpadnici". Prvu skupinu sacinjavaju ultra-ortodoksni kadizädeler. Druga se sastoji od vojnika u Ugarskoj i Bosni koji cine sto nijedan ultraortodoksni musliman ne bi nikad ni u snu ucinio, kao sto je recimo da pije vino o Ramazanu. S obzirom na njihovu pismenost i ucenje arapskog i perzijskog jezika, mora da je rijec o janjicarima koji su stekli temeljitu naobrazbu u Istambulu. Nedvosmisleno su neki od njih po svom porijeklu bili poturi u uobicajenom smislu te rijeci. Sudeci po njihovoj nedisciplinovanosti i zanimanju za krscansku teologiju, reklo bi se da su bili bliski derviskom redu bektasija, najslobodoumnijem i najsinkreticnijem od svih sufistickih pokreta, koji je bio posebno popularan medu janjicarima. Rycaut na jednom drugom mjestu napominje da su kadizä-deler zestoko osudjivali taj red zbog njihove nedisciplinovanosti.41

I trece, tu su poturi, koje Rycaut ubacuje ovamo, cini se, bilo zbog geografske asocijacije s vojnicima "na granicama... Bosne", bilo zbog toga sto su i oni "krscanski otpadnici" koji su sacuvali nekakvu narodnu vezu s krscanstvom. Rycaut nije nikad bio u Bosni pa navodi taj podatak zacijelo iz druge ruke; kod njega se covjek ne moze osloniti na svaki detalj.42 Ali slucajno njegova tvrdnja da oni "placaju namete kao i krscani" (tj. dzizju ili harac, glavarinu koju placaju nemuslimani) mozda je zaista tacna. Jedan sluzbeni bosanski dokument iz 1644. i 1645. godine spominje kako poturi placaju dzizju, a poznato je da se i od muslimana moglo zahtijevati da placaju taj namet kad bi se ukazala iznimna potreba za vecim prihodima radi vodenja rata.43

Rycautov izvjestaj nema nikakve veze s bogumilstvom, i premda je statisticki moguce da su neki poturi bili nekad pripadnici Crkve bosanske, nikako se ta crkva ne moze poistovjetiti sa svim seljackim stanovnistvom bosanskih muslimana. Isto tako ne moze biti nikakve veze izmedju ostataka te crkve i dalekih skupina nominalnih ili formalnih krscana s kojima su se pokatkad susretali katolicki posjetitelji: s ljudima "bijednih kvaliteta, toliko neosvijestenim u vjerskim stvarima da samo zbog cinjenice sto nisu obrezani mogu smatrati sebe krscanima."44 Takvi su ljudi mogli biti ostaci bilo koje krscanske zajednice koja kroz vise narastaja nije primala usluge svecenika ili crkve. Sto god oni inace bili, poturi nisu bili - poturi jednostavno bijahu obicni slavenski muslimanski seljaci u Bosni.

Valja spomenuti jos jednu pogresnu teoriju o islamizaciji Bosne, teoriju u koju jos mnogi vjeruju iako su je opovrgnula historijska istrazivanja u tridesetim godinama 20. stoljeca. Prema toj teoriji, kad su Turci osvojili Bosnu, lokalno krscansko plemstvo preslo je en bloc na islam kako bi zadrzalo svoje feudalne posjede.

Tu je teoriju popularizovao u 19. stoljecu franjevac i slavenski nacionalist Ivan Franjo Jukic, koji je 1851. godine objavio historiju Bosne pod pseudonimom "Slavoljub Bosnjak". U njoj je o muslimanskoj aristokraciji u Bosni ustvrdio: "Potekli su od losih krscana koji su se pomuslimanili zato sto su samo tako mogli ocuvati svoju zemlju... Nova vjera osigurala im je vlasnistvo i bogatstvo, oslobodila ih je svih nameta i dazbina i omogucila da se slobodno odaju svakom poroku, svakom zlodjelu, a sve radi toga da mogu zivjeti kao velika gospoda bez truda i muke."45

Vidjeli smo vec kako ovo niposto nije tacan opis polozaja nijednog bosanskog plemica koji je zadrzao svoje imanje: zemlja mu je pretvorena u timar, a on je bio duzan provoditi veci dio godine u aktivnoj vojnoj sluzbi. (Zemlja kojom vlasnik moze slobodno raspolagati ili mulk bijase uglavnom ogranicena bilo na male posjede bilo na veleposjede darovane Osmanlijama.) U tridesetim godinama 20. stoljeca historicar Vaso Cubrilovic zapazio je da su manjina starih bosanskih zemljoposjednika zaista postali spahije i zadrzali neke od svojih posjeda, ali je isto tako napomenuo da nisu morali radi toga prelaziti na islam.46

U prvim godinama otomanske Bosne bile su krscanske spahije sasvim obicna pojava. Jedan se od njih proslavio postavsi dzerah basa (glavni vidar) u kuci bosanskog namjesnika u Sarajevu u sedamdesetim godinama 15. stoljeca, a zvao se Vlah Svinjarevic, izrazito nemuslimansko ime i prezime.47

Jedna je od zabluda Ivana Franje Jukica bila njegova pretpostavka da je postojao neprekinut niz nasljednog plemstva iz predotomanske Bosne preko islamizacije do muslimanske zemljoposjednicke vlastele u njegovo doba. Cubrilovic i drugi naucnici dokazali su da je bilo toliko prekida i promjena u historije zemljoposjednistva u otomanskoj Bosni da ta teorija nikako ne bi mogla objasniti nastanak veleposjeda u Jukicevo doba. Ti su veleposjedi bili posljedica kasnijeg drustvenog i politickog razvoja i nastali su ponajvise u 17. i 18. stoljecu.

Ali, ako se vratimo i u 16. stoljece, vidjet cemo da je Jukiceva teorija vise neispravna nego ispravna. Jedna savremena historicarka detaljno je proucila porijeklo 48 porodica koje su pripadale zemljoposjednickoj vlasteli u Bosni 16. stoljeca. Na kraju je dosla do zakljucka da su pet od tih porodica pouzdano, a dvije vjerojatno, pripadale starom (predotomanskom) visokom plemstvu, da ih je sedam pouzdano, a sedam vjerojatno, pripadalo starom nizem plemstvu, da je sedam tih porodica bilo obicnog bosanskog porijekla, da ih je cetiri-pet bilo nebosanskog slavenskog porijekla, da ih je cetiri-pet bilo neslavenskog porijekla, a u jedanaest slucajeva porijeklo se nije moglo tacno utvrditi.48

Mnogi su pripadnici bosanskog plemstva izginuli ili izbjegli pred turskom najezdom; neki su od nizih plemica otjerani u roblje. Nije bilo nikakva sporazuma izmedju "velike gospode" i Turaka o zrtvovanju krscanstva za lagodan zivot i "vrsenje zlodjela".

Tesko je zanijekati opcu pretpostavku da su ljudi prelazili na islam kako bi popravili svoj ekonomski ili drustveni polozaj, upravo zato sto je tako opcenita. Zacijelo je bilo mnogo slucajeva koji su se mogli podvesti pod taj nazivnik. Ali ekonomska motivacija ne moze se ograniciti - kao sto je ucinjeno u jednoj popularnoj teoriji o islamizaciji Bosne - na puko pitanje izbjegavanja placanja poreza za nemuslimane, dzizje ili haraca. To je bio godisnji porez koji se pretvorio u neku vrstu gradirane glavarine: u 16. stoljecu iznosio je cetiri dukata za bogatase, dva dukata za srednje imucne ljude i jedan dukat za sirotinju.49 (U to doba za mletacki dukat moglo se kupiti otprilike 20 kilograma zita u Mlecima, a za austrijski dukat nesto malo vise.)50 U ratno doba ti su se iznosi mogli i povecati. Mnogi od najsumornijih izvjestaja o patnjama krscana pod otomanskim jarmom poticu iz onih razdoblja kad su porezi bili znatno povecani radi vodenja rata protiv Mletaka ili Habsburgovaca. A u nekim razdobljima, kako rekosmo, taj se porez mogao protegnuti i na muslimane. Izbjegavanje placanja tog nameta nije mogao biti glavni razlog za prevjeravanje; a ne smijemo zaboraviti ni cinjenicu da su muslimani, za razliku od krscana, placali i zekjat, godisnji vjerski porez koji je jedna od osnovnih obaveza u islamu. (Nekakav su pandan ovome bile kod pravoslavnih vjernika pristojbe koje su placali svojoj crkvi; franjevci su se vise oslanjali na dobrovoljne priloge.) Neki su muslimani isto tako mogli ocekivati da ce ih pozvati na vojnu duznost, bilo u gradskoj miliciji bilo u sklopu ratnog doprinosa svoga spahije. Krscani izvan granicnih podrucja obicno su bili oslobodjeni te obaveze.

Nije istina da je covjek morao biti musliman da bi se mogao obogatiti u Otomanskom Carstvu.

Bilo je mnogo imucnih trgovaca - Grka, Vlaha, Armenaca - koji se nikad nisu odrekli krscanske vjere. Ali istina je da je, barem nakon prvih desetljeca 16. stoljeca, bilo potrebno biti musliman da bi se napravila karijera u aparatu same otomanske drzave. Zahvaljujuci sistemu devsirme (placanje danka u djeci), potekla je, kao sto smo vidjeli, silna bujica balkanskih mladaca u vojsku i u carsku upravu. Navodno su Bosanci medju njima bili posebno cijenjeni.

Jedan austrijsko-slovenski pisac zapisao je 1530. godine da je sultan najvolio novaciti Bosance zato sto je vjerovao da su "najbolji, najpobozniji i najprivrzeniji od sviju", razlikujuci se od drugih "Turaka" po tome sto su "mnogo krupniji, pristaliji i sposobniji."51 Premda su janjicari i upravni cinovnici mogli na kraju zavrsiti bilo gdje u carstvu, a janjicari ostajali neozenjeni do kraja svoje aktivne karijere, bilo ih je koji su se naposljetku vracali u zavicaj i dobivali na dar velike komplekse zemlje. Nakon dvadeset godina janjicarskog zivota nije bilo kasno ozeniti se i zasnovati porodicu. Sistem devsirme bijase jedan od glavnih pokretaca islamizacije na svekolikom Balkanu, a njegov je utjecaj bio posebno jak u Bosni.52

Drugi socijalni cinilac koji je pripomogao sirenju islama bijase privilegovani pravni status muslimana. Mnogo je pozornosti posveceno kanun-i rayi, tradicionalnim diskriminatorskim zakonima koji su vrijedili samo za nemuslimanske podanike. Medju ostalim zabranama bila je tu i zabrana da jasu konje, nose oruzje ili odjecu slicnu muslimanskoj. Izvori iz 17. stoljeca kazuju pak da su se krscanski svecenici i trgovci u Bosni odijevali gotovo jednako kao i muslimani, da su jahali konje i nosili oruzje. Neke klase krscana, na primjer vlaski martolozi, bili su izuzeti od tih zakona, a neke druge zabrane iz kanun-i raya, kao sto je zabrana da grade ili popravljaju crkve, nisu u praksi mnogo vrijedile - bilo zahvaljujuci posebnom dopustenju ili opcem privilegiju koji je prvobitno franjevcima dao sultan a zatim ga njegovi nasljednici potvrdjivali.53 Ipak, opcenito je vrijedilo pravilo da je krscanska raja duzna iskazivati postovanje i pokornost svojim muslimanskim poglavarima, ne samo zato sto zauzimaju visi drustveni polozaj nego i zato sto su muslimani. Mozda najvazniji privilegij nije uopce bio naveden u kanun-i raya, a to je nacelo da krscani ne mogu podici tuzbu protiv muslimana i da njihovi iskazi ne mogu biti upotrijebljeni pred sudom protiv muslimana. To je bila teska pravna diskriminacija koja se zacijelo i te kako osjecala kad su krscani i muslimani bili zapravo u istom drustvenom polozaju - kao gradjani ili seljani.

Treba na kraju spomenuti jos dva vazna drustveno-ekonomska cinioca koja su pridonijela sirenju islama u Bosni: ropstvo i razvitak muslimanskih gradova. Tjeranje robova u rat - ne samo zarobljenih neprijateljskih vojnika nego i lokalnih zitelja - bijase standardna otomanska praksa. Cinile su to i krscanske drzave, samo u nesto manjoj mjeri. Turci su porobili velik broj ljudi u ratovima protiv Habsburgovaca: 7000 su ih otjerali, na primjer, iz Hrvatske 1494. godine, a 200 000 (navodno) iz Ugarske i Slavonije 1526. godine.54

Robovi koji bi presli na islam mogli su zatraziti oslobodjenje. Oni koji su dotjerani u Bosnu, pretezno iz okolnih slavenskih zemalja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, vjerojatno su mnogo pridonijeli prirastu muslimanskog naroda. Preobraceni i oslobodjeni robovi ponajcesce su zavrsavali u gradovima koji su se sirili i koji su nudili nove mogucnosti zaposlenja. Godine 1528. ti oslobodjeni robovi sacinjavali su gotovo 8 posto od ukupnog stanovnistva Sarajeva.55

Vecina gradova koji su se razvili na Balkanu pod Turcima bili su pretezno muslimanski, puni muslimanskih ustanova i muslimanskih gradjevina. Stari katolicki gradovi u Bosni kao sto su Srebrenica, Fojnica i Olovo, sa svojim dubrovackim trgovcima i njemackim rudarima, dugo su odolijevali islamizaciji, ali su na kraju i oni dobrim dijelom islamizirani. (Njihova je ekonomska vaznost opadala, iako se nastavilo rudarenje plemenitih kovina, usprkos dubrovackoj zabrani uvoza srebra iz turskih zemalja.)56 Gradovi koji su postali sjedista sandzak-begova kao sto su Banja Luka, Travnik i Livno, brze su poprimali muslimansko obiljezje. A u gradovima kao sto su Mostar i Sarajevo koji su se tek sredinom 15. stoljeca poceli pravo razvijati, osjecao se snazan utjecaj islama od samog trenutka kad su Turci stigli u njih. Brzina je njihova razvoja bila zaista izvanredna. U prvih 15 godina otomanske vladavine u Sarajevu (prije toga poznatog pod imenom Vrhbosna), do 1463. godine, Turci su podigli dzamiju, tekiju (sjediste derviskog reda), musafhiranu, svratiste, hamam (tursko kupaliste), most preko Miljacke, uveli su vodovod i sagradili saraj (namjesnikov dvor) po kojem je grad dobio novo ime. Isto je tako na samom pocetku osnovana usred grada i velika trznica.57 Premda je veci dio grada spalila 1480. godine ugarska vojna ekspedicija, ubrzo je iznova izgradjen i prosiren. Stanovnistvo mu je bilo gotovo iskljucivo muslimansko. Bijase to vazan garnizonski grad i vec je u prvim decenijama bio pun obrtnika i trgovaca nuznih za potrebe vojnih operacija. Poslije, u 16. stoljecu, stanovnici su se dijelili na dvije klase, trgovce i vojnike - i jedni i drugi imali su svoga kadiju ili suca.

Procvat je Sarajeva nastupio pod vladavinom Gazi Husrev-bega, namjesnika u Bosanskom sandzaku u nekoliko navrata izmedju 1521. i 1541. godine. Covjek izvanredne energije i filantrop, on je bio sin preobracenika s podrucja Trebinja iz Hercegovine.51* Podigao je lijepu dzamiju koja nosi njegovo ime ("Begova dzamija"), medresu (bogoslovnu skolu), knjiznicu, hamam, dva hana (prenocista) i vazan bezistan (natkrivena trznica na kojoj se prodaje tekstil). Bilo je uobicajeno da bogatasi daju zemlju na trajno upravljanje vlastima kako bi se namaknuli prihodi za ovakve ustanove (ne samo dzamije i skole nego i svratista, kupalista i mostove). Takav tip vjersko-dobrotvorne zaduzbine poznat pod imenom vakuf bijase od vitalne vaznosti za razvoj svih otomanskih gradova, a pomogao je i da se gradske ustanove isprepletu s islamskim institucijama. Gazi Husrev-begov vakuf bio je najbogatiji od sviju i ocuvao se sve do 20. stoljeca.59 Do godine 1530. stanovnistvo je u Sarajevu bilo posve muslimansko. Sirenje njegova utjecaja na okolno podrucje vidi se i po tome sto je 46 posto lokalne upravne oblasti bilo takodje muslimansko.60 Sarajevo se razvijalo uglavnom tako sto je privlacilo ljude iz okolnih sela. Mnoga od najstarijih imena ulica zapravo su imena bivsih obliznjih sela. Potkraj 16. stoljeca u gradu je vec bilo i nesto krscana, pa i kolonija dubrovackih trgovaca, te mala zidovska zajednica. Od 93 mahale (cetvrti, a u svakoj je od njih prebivalo vjerojatno manje od 40 porodica), dvije su bile krscanske a 91 muslimanska. Bilo je i sest mostova, sest hamama, tri bezistana, nekoliko knjiznica, sest tekija, pet medresa, vise od 90 mekteba (narodnih skola) i preko stotinu dzamija. Stanovnici su uzivali kojekakve povlastice i bili postedjeni stanovitih nameta; neki historicari drze da je Sarajevo u to doba bilo pravi slobodni grad, ili grad--republika.61 U to se vrijeme u tom gradu dobro zivjelo, prema balkanskim mjerilima, ili uopce prema mjerilima toga doba. Razumljivo je sto su mnogi Bosanci rado prigrlili islam da bi mogli zivjeti u Sarajevu.

Najposlije, jos je jedan cinilac odigrao stanovitu ulogu u islamizaciji Bosne: priljev vec islamiziranih Slavena iz drugih zemalja. Spomenuli smo da su neki slavenski muslimani stigli u prvim godinama kao spahije iz Srbije, Makedonije i Bugarske. Ipak, najvise ih je pristiglo potkraj 17. stoljeca, kad je nakon povlacenja Osmanlija iz krajeva koje su dugo drzali pod svojom okupacijom, iz Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Ugarske, doslo za njima i mnogo muslimana iz tih zemalja. Neke su od tih porodica svakako bile i same bosanskog porijekla - preci su im se bili naselili na osvojenim podrucjima kao spahije. Ovim je priljevom znatno porastao broj slavenskih muslimana u Bosni. Ta seoba u osamdesetim i devedesetim godinama 17. stoljeca nije bio jedini takav priljev, ali je jamacno bio najbrojniji. O okolnostima pod kojima se to dogodilo bice vise rijeci u 7. poglavlju.

_______________________________

1 Mazuranic, Südslaven im Dienste des Islams, str. 21-27;Hukic, ur., Islam i muslimani u Bosni, str. 20-21.
2 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 84-89.
3 Filipovic, "Napomene o islamizaciji"; Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 71-73. O drugim podacima, iz dokumenata i s nadgrobnih spomenika, koji pokazuju da je u Sarajevu bilo muslimana prije 1463. godine, vidi Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimanu, str. 66.
4 Okic, "Les Kristians de Bosnie", str. 118-119.
5 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 74.
6 Fine, Bosnian Church, str. 384. Brojevi koje navodi D. Mandic (Etnicka povijest Bosne, str. 154) nisu tacni. Ukupan broj stanovnika izracunat na temelju deftera u dvadesetim godinama 16. stoljeca u sandzacima Bosne, Zvornika i Hercegovine iznosi 211.595 krscana i 133.295 muslimana (Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 165).
7 Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 78. D. Mandic takodje biljezi da je na pocetku 16. stoljeca islamizacija brze napredovala u Konjicu i Foci: Etnicka povijest Bosne, str. 161.
8 D. Mandic, Etnicku povijest Bosne, str. 153-158.
9 Handzic, Tuzla i njena okolina, str. 118-122. Vidi i osvrt na to kod Dzaje, Die "bosnische Kirche", str. 80-88.
10 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 211. Taj se svecenik zvao "Athanasio Georgicco", a savremeni historicari pisu njegovo prezime na razlicite nacine, kao Grgicevic (sto je jamacno netacno), Georgijevic i Jurjevic. U tim izvjestajima iz 17. stoljeca "Bosna" znaci citavu istoimenu franjevacku provinciju koja je otprilike odgovarala tadasnjem ejaletu Bosanskom, mnogo vecem podrucju od Bosanskog sandzaka.
11 De Turchi saranno tre parti, et a pena de Catholici una, Schismatici saranno per la meta di Chatolici, de quali saranno cento cinquanta [sic] milla anime in circa" (Draganovic, "Izvjesce apostolskog vizitatora", str. 43). U sazetku na pocetku tog izvjestaja (str. 10), koji je sastavio neko drugi, ova je recenica pogresno protumacena da znaci 150.000 pravoslavaca i 300.000 katolika (i prema tome 900.000 muslimana); ovih su se podataka drzali gotovo svi kasniji autori.
12 Turkusa potice od turskih rijeci tuerk us takli, sto ce reci "sin Turcinov".
13 Kulisic, "Razmatranja o porijeklu Muslimana", str. 145-147; Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 128-141; Fine, Bosnian Church, str. 382; Dzaja, Konfessionalitlit und Nationalität, str. 57. Osnovu svekolikog proucavanja ovog predmeta cini istrazivanje u istambulskim arhivima Omera Lutfija Barkana, koji nije pronasao nikakva svjedocanstva o naseljavanju skupina Turaka ili Azijaca u Bosni; vidi njegovo djelo "Les déportations comme methode de peuplement".
14 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 84.
15 Smailovic, Muslimanska imena, str. 50-54; Blau navodi popis muslimanskih prezimena i napominje da neka od njih takodje poticu od imena mjesta: Reisen in Bosnien, str. 62-63.
16 Vidi Sugar, Southeastern Evrope under Ottoman Rule, str. 45^6.
17 O odobrenju, ahdnami ili dekretu o zasticenom statusu vidi Batinic, Djelovanje franjevaca u Bosni, sv. l, str. 132.
18 G. Wenzel, ur., Marino Sanuto vilagkronikajanak tudositaisai, sv. l (=14), str. 155.
19 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 159-164; Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 477-478
20 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 341.
21 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 93.
22 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 92-94.
23 Fine, Bosnian Church, str. 3S4-385.
24 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str.91
25 Wheler, Journey into Greece, str. 441.
26 Fine, Bosnian Church, str. 13.
27 Bordeaux, La Bosnie populaire, str. 52. Detaljniju studiju o upoupotrebljava amajlija i zastitnih natpisa medju muslimanima u Bosni vidi kod Kriss i Kriss-Heinrich, Volksglaube, sv. 2, str. 99-103. Evans donosi reprodukcije nekih tipicnih amajlija i napominje (1876) da je prodaja zastitnih natpisa "redoviti izvor prihoda franjevaca": Through Bosnia, str. 289, 292. O drugim narodnim obicajima i vjerovanjima vidi Durham, Some Tribal Origins, str. 248-274, i Lilek, "Vjerske starine".
28 Balagija, Les Musulmans yougoslavas, str. 31. Hadzijahic ("Sinkretisticki elementi", str. 316-322) navodi razlicite nacine na koje su muslimani koristili krscanske svetkovine, i napominje da mnogi od njih vuku porijeklo iz pretkrscanskog doba.
29 Hadzijahic, "Sinkretisticki elementi", str. 326-327 (slika Blazene Djevice u Olovu); Gibbons, London to Sarajevo, str. 181 (o katolickoj crkvi svetog Ante u Sarajevu: "U nju odlaze da se mole i pravoslavci i Zidovi i muslimani"); Chaumette-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 74-75 (o misama za ozdravljenje, a napominje i da muslimani imaju "neku vrstu sklonosti" katolickim obredima).
30 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 525-526.
31 F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 1, str. 77 (o dervisima), 69 (o citiranju). Hasluck biljezi i zapise o katolicima, pravoslavcima i muslimanima kako se obracaju slici Blazene Djevice radi ozdravljenja 1621. godine (str. 66).
32 Medju njima su i istaknuti naucnici Safvet-beg Basagic i Ciro Truhelka: vidi Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 91-92.
33 Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. I, str. 114 (pise tu rijec "potor").
34 O svim tim turskim izvorima vidi Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 87-90.
35 Akademia e shkeneave, Fjalor i gjuhaes sotme Shquipe. Sliku albanskog potura vidi kod Durham, Durham Collection of Garments, str. 35.
36 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 207-208, 225.
37 Ibid., str. 211. "Oganj" je ovdje, naravno, kazna za otpadnistvo od islama, a ne postupak s krscanima kao takvima.
38 O drugim otomanskim primjerima vidi F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 2, str. 469-474; Dawkins, "Crypto-Christians of Turkey"; Amantos, Scheseis Ellénón kai Tourkón,str. 193-196.
39 Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 129-131 (druga knjiga, 12. poglavlje).
40 Solovjev, "Le Temoignage de Paul Rycaut".
41 Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 149. O bektasijama vidi F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 2, i Birge, Bektashi Order.
42 Godine 1676. George Wheler upoznao se s Poljakom muslimanske vjere koji je radio kao dragoman ili tumac i koji mu je rekao da je on bio jedan od glavnih Rycautovih informatora: Journey into Greece, str. 202.
43 Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 90-91.
44 Stanojevic, "Jedan pomen o kristjanima": u ovom izvjestaju iz 1692. godine, koji se cesto citira u savremenim studijama o Bosni, ne spominju se poturi, i zapravo poticu iz Dalmacije.
45 Jukic, Zemljopis i poviestnica Bosne, str. 143. citira Andric u Developement of Spiritual Life in Bosnia ("Razvoj duhovnog zivota u Bosni"), str. 20.
46 Cubrilovic, "Poreklo muslimanskog plemstva".
47 Skaric, Sarajevo i njegova okolina, str. 42.
48 B. Zlatar, "O nekim muslimanskim feudalnim porodicama".
49 Skaric, Sarajevo i njegova okolina, str. 76.
50 Braudel, Mediterranean, sv. l, str. 420-421, 595.
51 Kuripesic, Itinerarium der Botschaftsreise, str. 44.
52 O opcoj ulozi devsirme u procesu islamizacije vidi Papoulia, Ursprung und Wesen der "Knabenlese", str. 98-108.
53 O tekstu kanuna vidi Andric, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 23-24; objavljuje ga i Roskicwicz i napominje da se mnoge od njegovih odredaba nisu primjenjivale znatno prije njegova ukidanja 1839. godine: Studien über Bosnien, str. 251-252.
54 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 246-247. O tome kako su krscanske snage otimale muslimansku djecu u 16. i 17. stoljecu vidi Klen, "Pokrstavanje 'Turske' djece".
55 Handzic, "O gradskom stanovnistvu u Bosni", str. 252-253.
56 Hrabak, "Izvoz plemenitih metala iz Bosne".
57 Skaric, Sarajevoo i njegova okolina, str. 36-38; Pasalic i Misevic, ur., Sarajevo; B. Zlatar, "Une ville typiquement levantine".
58 Pelletier, Sarajevo, str. 76.
59 Skaric, Sarajevo i njegova okolina, str. 51.
60 Sugar, Southeastern Evrope under Ottoman Rule, str. 51.
61 B. Zlatar, "Une ville typiquement levantine", str. 96.

 

SRBI I VLASI

Dosad nije ovdje bilo mnogo rijeci o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Razlog je tome jednostavan -

Pravoslavna crkva jedva da je bila prisutna na teritoriju same Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu.

U svojoj ranoj srednjovjekovnoj historije Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (jugozapadna Srbija). Veci dio hercegovackog plemstva bio je u 14. i 15. stoljecu pravoslavne vjere, a vjerojatno je tako bilo i sa samim stanovnistvom.' U stoljecu katolicke intenzivne djelatnosti prije dolaska Turaka, Katolicka je crkva i u Hercegovini postigla znacajne uspjehe u radu osnovavsi ondje cetiri franjevacka samostana, ali je u 16. i 17. stoljecu doslo do velikog nazadovanja, pogotovo u istocnoj Hercegovini. Godine 1624. bilo je jos 14 katolickih zupnih crkava u istocnoj Hercegovini, a nakon petnaestak godina ostalo ih je jos svega 11, od kojih su cetiri navodno bile u rusevnom stanju.2

S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. stoljeca na gornji tok rijeke Drine (jugoistacno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi.

Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi,* on je bio i ostao katolik, kao i svi bosanski kraljevi poslije njega (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je mozda bio pripadnik Crkve bosanske).

Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski historicar umjetnosti ustvrdio je da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni potice iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano.3 Dakako da su se pojedini pripadnici Pravoslavne crkve mozda nastanili u Bosni. Neki su se bosanski plemici ozenili djevojkama iz srpskih vlasteoskih porodica,* Vidi biljesku na str. 25. a u dvadesetim godinama 15. stoljeca spominje se jedna pravoslavna porodica u Vrhbosni (kraju oko danasnjeg Sarajeva).4

Neosporno je bilo postupnog prozimanja pogranicnih krajeva Bosne pravoslavnim vjernicima iz Hercegovine.

Neki katolicki izvjestaji iz pedesetih godina 15. stoljeca govore o izravnom nadmetanju dviju crkava za duse - o prodorima franjevaca u Hercegovinu i o pokusajima obje strane da privuku bivse pripadnike Crkve bosanske.5

Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom razdoblju zaista nema tragova prisutstva Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne.

Medjutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati. Od osamdesetih godina 15. stoljeca spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. stoljecu (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine.

Te nove gradjevine jos vise iznenadjuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradjenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.6 Premda su pravoslavni vjernici bili i te kako ponizavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao Pravoslavnu crkvu.

Pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodjenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu.

Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagradjena tek sredinom 16. stoljeca.7

Premda ima mnogo zabiljezenih slucajeva preobracanja katolika na pravoslavlje u Bosni 16. i 17. stoljeca, jasno je da se to sirenje Pravoslavne crkve ne moze pripisati samo tim preobracanjima.8 U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. stoljeca moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih porodicai naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika.9 U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. stoljeca bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demogratske praznine koje je trebalo popuniti.10

Vec 1530. godine, kad je habsburski sluzbenik Benedikt Kuripesic putovao kroz Bosnu, izvijestio je da u toj zemlji zive tri naroda. Jedan su Turci, koji "krajnje despotski" vladaju krscanima. Drugi su "stari Bosanci, koji su rimokatolicke vjere". A treci su "Srbi koji sebe nazivaju Vlasima... Doselili su se iz Smedereva i Beograda"."

Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku bosanskog pravoslavnog naroda da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik Pravoslavne crkve".12 Dakako da su u tom procesu naseljavanja sudjelovali i Srbi i Hercegovci koji nisu bili Vlasi. O problemu kako ih medju sobom razlikovati, i o tome sto je izraz "Vlah" znacio u ono doba, bit ce jos rijeci. Ipak, jasno je da su Vlasi, kao posebna etnicka i kulturna skupina, tu odigrali vaznu ulogu.

Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organizovanje prijevoza robe za trgovce), nego i zato sto su imali izrazitu vojnicku tradiciju. Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari.13 Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. Poznati pod nazivom "martolozi" ili "vojnuci", postali su najopasniji element u otomanskoj vojnoj masineriji.

Istovremeno su Vlahe i Srbe koji su pobjegli na sjever pred otomanskom najezdom u 15. stoljecu i koji su njegovali slicnu vojnicku tradiciju, Habsburgovci poceli koristiti s druge strane te nestalne i promjenljive granice. Pridruzili su im se i neki Vlasi iz unutrasnjosti Bosne. Tri razloga koje navodi Benedikt Kuripesic za opustjelost Bosne na pocetku 16. stoljeca bijahu kuga, devsirma i bjezanje srpsko-vlaskih martologa preko granice.4

Godine 1527, posto je izabran za kralja Ugarske i Hrvatske, Ferdinand I. Austrijski utemeljio je za njih formalni sistem zakupa zemlje i vojnih duznosti. Bili su oslobodjeni feudalnih obaveza, dopusteno im je sudjelovanje u diobi ratnog plijena, mogli su sami birati svoje zapovjednike (vojvode) i mirovne suce (knezove) i slobodno ispovijedati pravoslavnu vjeru.

Na taj je nacin izrastao pod Habsburgovcima poseban sistem drzanja zemlje u posjedu i vojne organizacije, takozvana Militärgrenze ili Vojna krajina, koja je na kraju obuhvacala pojas zemljista izmedju tridesetak i stotinjak kilometara sirok i oko tisucu kilometara dugacak.

Krajisnici ili Grenzer na sjevernoj i sjeverozapadnoj granici Bosne, podjednako poznati po svojoj vojnickoj odvaznosti i krvolocnosti, zvali su se "Vlasi" ili "Morlaci".

Godine 1630. Ferdinand II. potvrdio je njihove privilegije u dokumentu poznatom pod imenom "Zakoni o Vlasima" - "Statuta Valachorum". Uz pojedine velike ratne pohode, ratovanje Osmanlija i Habsburgovaca sastojalo se na ovoj granici uglavnom od vjecitih okrsaja Vlaha s Vlasima.

Ko su bili ti Vlasi, i gdje su ponikli?

To je jedno od najspornijih pitanja u historije Balkana.16 Vlasi su dan-danas rastrkani po mnogim dijelovima Balkana; najveca je njihova koncentracija u gorju Pindus na sjeveru Grcke, ali ima ih i u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji i Srbiji, a ostataka vlaskog ziteljstva naci cemo i na Istarskom poluotoku. Po tradiciji su bili stocari i pastiri i moglo bi se reci da su napola bili nomadi jer su gonili stada, katkad i na velike udaljenosti, s redovne ljetne ispase u planinama na redovitu zimsku ispasu na nekom drugom mjestu. Neki su se od njih obogatili prodajom svojih stocarskih proizvoda: vune, sira i marve. Mnogi su se proculi u 18. i 19. stoljecu kao trgovci, domaci i medjunarodni. Ti se poslovi nisu mnogo mijenjali u toku stoljeca; jedna bizantska pjesma iz 12. stoljeca spominje vlaski sir koji je bio na glasu u Carigradu, i vlasku kabanicu, sirok, crn ogrtac bez rukava ili talagan, koji se jos moze vidjeti na plecima balkanskih cobana. Neki drugi bizantski pisci spominju vlasko tjeranje stoke iz jednog kraja u drugi, a srednjovjekovni srpski dokumenti govore o njima kao o pastirima i kjelatorima - ova je rijec potekla od latinske calator, sto znaci "konjovodac", rijec koja se ocuvala i u savremenom vlaskom u obliku cälätor, sto ce reci "putnik".17

Njihovo jedino drugo zanimanje u to doba bilo je vojnicko: kao zilavi gorstaci bili su cijenjeni zbog svoje srcanosti, a kao dobavljaci konja bili su dobro dosli u svakom ratnom pohodu. Cini se da im bizantske vlasti ipak nisu mnogo vjerovale i da su ih obicno upotrebljavale kao pomocne cete, a ponekad su djelovali i kao posve samostalne neregularne jedinice. Ipak, spominje se i cijeli jedan vlaski pjesacki puk u bizantskoj vojsci na pocetku 14. stoljeca.18

U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom. U dokumentima kasnog Bizanta govori se o "Bugaro-albano-vlasima", pa cak i o "Srbo-albano-bugaro-vlasima".19

Medju ostalim njihovim imenima spomenimo bizantsko-grcko "Mavrovlachos", sto ce reci "crni Vlah", iz cega je potekao i naziv "Morlak", pa suvremeno grcko ime "Koutsovlachos" (Kucovlah), sto doslovce znaci "hromi Vlah", a to je valjda inacica koja je narodnom etimologijom nastala od turskog kiifiik eflak, "malog Vlaha". Samo ime "Vlah" potice od rijeci kojom su stari Slaveni nazivali narode sto su govorili latinske ili romanske jezike - odatle i "Wallachian", "Walloon" i (tek posrednom primjenom) "Welsh".

Nema pouzdanih historijskih zapisa o Vlasima prije desetog stoljeca. Jedini dokazi o njihovu postojanju prije toga lingvisticke su naravi. Vlaski je jezik romanski, vrlo srodan s rumunjskim - lingvisti ga zovu "makedo-rumunjski", a romanski koji se govori u Rumunjskoj "dako-rumunjski". Ocito je da je taj jezik produkt starorimske kolonizacije Balkana, da je ondje trajno sacuvan i da su Slaveni naisli na nj kad su dosli na Balkan u 6. i 7. stoljecu. Medjutim, Rimsko Carstvo obuhvacalo je na Balkanu golem prostor pa je to dusu dalo savremenim nacionalnim historicarima da tvrde kako Vlasi poticu upravo s njihova podrucja. Tako, recimo, Grci vjeruju da su Vlasi romanizirani Grci, Bugari kazu da su romanizirani Iracani, a Rumunji inzistiraju da su romanizirani Dacani (i/ili potomci rimskih legionara u Daciji - nije vazno jesu li potomci jednih ili drugih, glavno je da su bili ondje prije dolaska Madjara).

Kudikamo je najslikovitija - i najbesmislenija - teorija koju je iznio istaknuti hrvatski historicar otac Mandic koji je, istrazujuci porijeklo Vlaho-Srba u Bosni, zakljucio da oni poticu iz Maroka. Na taj nacin misli on da je objasnio bizantsko-grcku rijec "Mavrovlachos" ili "crni Vlah" (Karavlah), sto upucuje na njihovu tamnu maursku put.

Prema toj njegovoj teoriji, oni su potomci rimskih legionara iz Mauretanije (danasnjeg Maroka) koji su bili stacionirani na Balkanu. Istina je da su Rimljani naselili ondje mnogobrojne legionare, ali su to bili, kao sto smo vidjeli, ljudi iz cijeloga Carstva. Od jedine dvije vojne kolonije Mauretanaca koje spominje Mandic, jedna se nalazila u Besarabiji nedaleko od Crnoga mora a druga na rijeci Inn, nedaleko od Beca. Tesko da je to moglo biti polaziste za stvaranje citavog jednog naroda na jugu Balkana. Iako ce se, naravno, danasnji anti-srpski nacionalisti u Bosni oduseviti kad saznaju da su bosanski Srbi zapravo Afrikanci (teorija koja svakako opovrgava savremenu srpsku predrasudu prema Albancima kako su oni toboze tamnoputan narod iz Treceg svijeta), ta teorija nikako ne drzi vodu.20

Medjutim, pravo porijeklo Vlaha moze se izvesti iz lingvisticke gradje. Vlasko-rumunjski jezik (koji je bio jedan jezik dok se dva glavna oblika nisu pocela racvati negdje na pocetku srednjega vijeka) ima velik broj posebnih znacajki zajednickih s albanskim jezikom. Medju te znacajke spadaju osnovna pravila gramatike i sintakse, odredjen broj posebnih idioma i jezgra vokabulara vezanog za pastirski zivot.21

Albanski, koji je jedini prezivio od jezika ilirskih plemena, sadrzi i znatan broj rijeci posudenih iz latinskoga pa upucuje na tijesne veze s romaniziranim stanovnistvom za sve vrijeme rimskog razdoblja.22

Udruzene snage historijske lingvistike, proucavanje imena mjesta i povijest Rimskog Carstva omogucuju nam da izvucemo prilicno pouzdan zakljucak da je srediste u kojem su se oba ta jezika razvila podrucje sto se proteze od sjeverne Albanije preko Kosova do jugozapadne Srbije, a mozda je obuhvacalo i neke dijelove sjeverne Makedonije i zapadne Bugarske. Veci dio romaniziranog naroda koji govori rumunjskim jezikom na tom podrucju (na ciju je verziju latinskoga utjecao njihov vlastiti stariji jezik, ilirski) rasprsile su, unistile ili asimilirale najezde u srednjem vijeku, napose najezde Slavena. Ostatak koji se bavio stocarstvom uspio je prezivjeti u gorju nedirnut razvojem slavenske sjedilacke poljoprivrede, a u udaljenijim planinama (posebno na sjeveru Albanije) ostao je u tijesnoj vezi s jos starijim ostacima koji su govorili ilirski jezik, doduse verziju ilirskoga duboko prozetu latinskim, nakon stoljetnih doticaja. Ovo objasnjenje prihvacaju gotovo svi objektivni naucnici koji su izucavali to pitanje. Na zalost, u to proucavanje unio je nepotrebnu zbrku neumjesni nacionalni ponos rumunjskih autora koji se ne mogu pomiriti sa cinjenicom da su prvi ljudi koji su govorili rumunjski porijeklom juzno od Dunava.23

Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaledja Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedju 13. i 15. stoljeca o njima je cesto rijec u hronikama Dubrovnika i Zadra.24 Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.25 I mnoge vlaske rijeci iz pastirskog zivota usle su u bosanska narjecja: na primjer trze, janje koje se vrlo kasno ojanji, u mjesecu srpnju, potice od vlaske rijeci tirdziu, ili zarica, vrsta sira, dolazi od vlaske rijeci zara. Ova je potonja rijec zapravo inacica albanske rijeci dhalle, sto ce reci "mlacenica" -jedan od mnogih detalja koji upucuju na pastirsku simbiozu Vlaha i Albanaca, koja je vrlo dugo trajala.26

Cini se da je vecina tih prvih dalmatinskih i bosanskih Vlaha zivjela mirno i povuceno u gorju.27 Ali u samoj Hercegovini, gdje se nalazila veca koncentracija Vlaha, razvila se vojna i agresivna tradicija. U dubrovackim hronikama cesto se tuze na pljackaske upade tih obliznjih Vlaha u 14. i 15. stoljecu.28 Hercegovacki Vlasi bili su uzgajivaci konja i vodici karavana, a kad se nisu bavili pljackom, bogatili bi se trgovanjem izmedju Dubrovnika i bosanskih rudnika. Neki su od njih, kao sto smo vidjeli, vjerojatno narucili one impozantne kamene nadgrobne spomenike ili stecke ukrasene isklesanim konjanicima. Zacijelo su, zahvaljujuci svojim trgovackim vezama na istoku, stupili u doticaj s vlaskim stanovnistvom u Srbiji i Bugarskoj, koje je imalo dugu tradiciju vojne aktivnosti u sluzbi bizantskih careva i srpskih kraljeva.

Jedna je od jos nerazrijesenih tajni u ovom slucaju pravo znacenje izraza ´Morlak´-("Mavrovlachos", "Karavlah", "Crni Vlah"), i kako je doslo do njegove upotrebe u Hercegovini i Dalmaciji. Ocito je da se prvobitno znacenje odnosilo na crne kabanice koje su nosili Vlasi na sredisnjem Balkanu (u Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji i sjevernoj Grckoj). U razlicitim su razdobljima bili poznati i pod imenom "Karagounides" ili "Crnogunjci".29

Mozda je poseban val tih Vlaha zapljusnuo Hercegovinu i Dalmaciju donijevsi sa sobom i to ime (koje su zacijelo bili dobili na podrucju gdje se govorio grcki).30 Slavenska narodna etimologija uskoro ga je pretvorila u "Morovlah" (tj. "morski Vlah").31 Iz Dalmacije se taj izraz poslije prosirio na Vlahe u Hrvatskoj koji su bili naselili "Krajinu" sjeverozapadno od Bosne. "Morlacchi" je postao standardni mletacki naziv za te ljude, a taj je kraj na mnogim kartama 17. i 18. stoljeca oznacen kao "Morlacchia".

Zbog svojih okrutnih metoda neregularnog cetovanja Morlaci su izisli na zao glas, smatrali su ih primitivnim i bescutnim ljudima. Ali sve se to promijenilo potkraj 18. stoljeca, kad ih je posjetio talijanski svecenik, Fortis. Nadahnut Ossianovom poezijom, i pracen jos jednim zaljubljenikom u epsku narodnu pjesmu i folklor, profesorom novije historije na Cambridgeu, Fortis je obisao Morlake u Dalmatinskoj zagori tragajuci za poezijom i primitivnim vrlinama. Nasao je i jedno i drugo: "Iskrenost, povjerenje i cestitost ovih siromasnih ljudi... u svim svakodnevnim zivotnim postupcima proglasili bi se kod nas naivnoscu i slaboscu", zapisao je on. Cuo je i mnogo pjesama i pobiljezio: "Morlak krstari po pustim planinama i pjeva, posebno u nocno doba, o junastvima starih slavenskih kraljeva i velmoza ili o nekom tragicnom dogadjaju". Zapazio je isto tako da "bosanski dijalekt kojim govore Morlaci u unutrasnjosti skladnije zvuci, po mom misljenju, od primorskog ilirskog jezika."32 Pjesma koju je objavio u prijevodu, Hasanaginica, bila je zapravo djelo bosanskih muslimana - kratka prica o tragicnoj ljubavi i nesporazumu postala je jedna od najomiljenijih narodnih pjesama u cijeloj Evropi, pa su je preveli Goethe, Byron, Walter Scott, Merimee, Puskin i Ljermontov.33

U samoj Bosni naziv Morlak nije se toliko upotrebljavao za ratoborne Vlahe koji su se pod Turcima naselili u Krajini. Te su Vlahe, koji su dosli i iz Hercegovine i iz Srbije, zvali ili Vlasi ili martolozi. Ova se potonja rijec odnosila na njihov vojni status, pa su to mogli biti i Nevlasi - bijase to inacica grcke rijeci za naoruzana covjeka, armatolos.

Vlasi u Bosni i Hercegovini imali su svoje vlastito drustveno i vojno ustrojstvo, koje je bilo jasno odredjeno vec u prvim otomanskim dokumentima. Na celu svake lokalne zajednice bijase mirovni sudac ili knez (stari slavenski naziv), pod njim je bio nacelnik \\iprimikur (od grcke rijeci primikerios); pod njim je pak bio lagator (od grcke rijeci alagatör, zapovjednik vojnog odreda), a osnovna vojna jedinica bijase gander (od grcke rijeci kontarion, sto ce reci koplje).34

Svi ovi nazivi jasno pokazuju da su Osmanlije jednostavno preuzele sistem koji bijase utvrdjen u vojsci Bizantskog Carstva. Kao i bizantski i srpski vladari prije njih, oni su Vlasima odobrili posebne porezne olaksice radi njihovih vojnih usluga. Glavarima Vlaha dodjeljivali su timare i s njima su prakticki postupali kao sa spahijama, a ljude su im oslobodili placanja osnovnog nameta za nemuslimane, haraca. Vlasi su ipak placali poseban "vlaski porez" - rusum-i eflak - koji se uglavnom sastojao od jedne ovce i janjeta po porodica sto su se davali svake godine o Djurdjevdanu.35 Buduce da su bili drukcije oporezovani, bili su i drukcije razvrstani u turskim tefterima. To nam je omogucilo da ustanovimo da je potkraj 15. stoljeca bilo najmanje 35 000 Vlaha u Hercegovini, a da je u 16. stoljecu bilo cak 82 692 uglavnom vlaskih porodica (ukljucujuci tu i neke nevlaske martoloze koji su uzivali slicne povlastice) u smederevskom kraju juzno od Beograda.36 (Mnoge Vlahe iz istocne Hercegovine preselili su Turci onamo da ponovo nasele podrucja opustosena ratovanjem u sezdesetim godinama 15. stoljeca.)37 To su bili glavni rezervoari naroda iz kojih su se punili opustjeli krajevi na sjeveru Bosne. A kako su oni, prebivajuci u Hercegovini i Srbiji, poodavno bili pripadnici Pravoslavne crkve, uveli su na te bosanske prostore pravoslavlje koje se ondje ocuvalo do dana danasnjega.

Koliko su se ti Vlasi razlikovali od susjednih Slavena? Ocito je da su imali drukciji status i drukcije drustveno-vojno ustrojstvo. Oni koji su se naselili u sjevernoj Bosni nisu mogli nastaviti tradiciju da gone svoja stada na velike udaljenosti, a ocuvani otomanski dekreti o Vlasima u Bosni i Hercegovini iz 16. stoljeca pokazuju da vecina Vlaha nije vise zivjela nomadskim zivotom, ali da su se i dalje ponajvise bavili stocarstvom.38

Ivan Lovric (Giovanni Lovrich) zabiljezio je u sedamdesetim godinama 18. stoljeca da su hrvatski Morlaci svi imali stada po 200, 300 i 600 ovaca, a kad ih je pitao zasto se ne prihvate obradjivanja zemlje, odgovorili su mu: "Nasi preci nisu to radili pa necemo ni mi".39 Neki su autori, napose srpski, tvrdili da rijec "Vlah" znaci samo "cobanin" i da ne ukljucuje nikakvo posebno etnicko ni lingvisticko znacenje - pa da su vecina tih ljudi zapravo samo Srbi koji drze ovce.40 Ovo misljenje odbacuje vodeci savremeni strucnjak za Vlahe na pocetku otomanske vladavine na Balkanu, tvrdeci da su Vlahe oduvijek smatrali posebnim narodom.41

Vlasi su odvajkada govorili po dva jezika, a kako sami nisu nikad bili u upravnom aparatu, jezik koji je ocuvan u zapisima o njima nije nikad njihov. Ipak, imamo nekih svjedocanstava o njegovoj upotrebi, uz pojavu vlaskih licnih imena u zapisima kao sto su Ursul ili Sarban. Vlasi koji su se u 15. stoljecu naselili na jedan jadranski otok govorili su i nakon 400 godina vlaski. Jedan mletacki pisac iz 16. stoljeca zapisao je da Vlasi u Dalmatinskoj zagori govore "latinski, doduse u iskvarenu obliku". Pastiri u tim planinama jos su 1985. godine brojili na vlaskom.42 Ima i drugih dokaza o njihovu bilingvizmu u 17. stoljecu, premda je historicar Ivan Lucic (Joannes Lucius) ustvrdio da je do tada vec bio isceznuo njihov stari jezik.43 Ali dakako da se ti Vlasi, ziveci stoljecima medju Slavenima u Hercegovini i Srbiji, ne mogu u prvi mah (svojim govorom i odijevanjem) razlikovati od autohtonih Slavena u tim krajevima. Pretpostavka da su nekad govorili samo vlaski zato sto nisu donijeli sa sobom srpsku ekavicu kad su dosli iz Srbije u sjevernu Bosnu, jamacno je netacna.44 Oni su govorili onako kako su govorili Slaveni oko njih, a taj se govor mogao s vremenom lako promijeniti na podrucju tako podloznom demografskim promjenama kao sto je bila sjeverna Bosna, a Vlasi iz Hercegovine ionako su jamacno govorili ijekavicom.

Bilo je nedavno pokusaja da se dokaze kako je jos na pocetku 20. stoljeca bilo u Bosni ljudi koji su govorili vlaski. U popisu stanovnistva Bosne iz 1910. godine spominju se 16 sela u kojima se govori "rumunjski", a godine 1906. jedan zaneseni rumunjski vlahofil objavio je citavu knjigu o "rumunjskim kolonijama" koje je ondje otkrio.45 Medjutim, kad je vodeci njemacki ekspert za Vlahe, profesor Weigand, otisao sljedece godine provjeriti te njegove tvrdnje, ustanovio je da u jedinim preostalim vlaskim selima zive ljudi koji su se doselili u 18. stoljecu iz Makedonije i koji su odonda zaboravili svoj jezik. A seljaci koji "govore rumunjski", poznati u tim krajevima pod nazivom "Karavlasi" ili "Crni Vlasi", zaista govore rumunjski, ali samo zato sto uopce nisu Vlasi nego rumunjski Romi iz Transilvanije.46

Na kraju, valja istaknuti da danas nema smisla tvrditi da su bosanski Srbi "zapravo" Vlasi. Tokom stoljeca i mnogi obicni pripadnici Srpske pravoslavne crkve zacijelo su bili presli preko Drine u Bosnu ili se iz Hercegovine preselili na sjever. U 18. i 19. stoljecu razvila se i srpska trgovacka klasa u bosanskim gradovima. Nisu bas svi ljudi koji su upuceni da se nasele u sjevernu Bosnu u 15. i 16. stoljecu bili Vlasi, a odonda je bilo toliko priljeva i odljeva u historije Bosne da nikako ne mozemo tacno izracunati postotak "vlaskih" predaka bosanskih Srba.47

Uostalom, nisu Vlasi pridonijeli samo porastu srpskog naroda; neki su od njih (pretezno u Hrvatskoj) presli i na katolicku vjeru, a mnogo ih se i islamiziralo u Bosni.48

Nazivati danas nekoga Srbinom znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. i 20. stoljecu na temelju zajednicke religije, jezika, historije i licnog osjecaja nacionalne pripadnosti.

Danasnji bosanski Srbi mogu se slobodno predstavljati kao Srbi, bez obzira na svoje vlasko porijeklo. Ipak, covjeka pomalo draska pomisao, kad cuje takozvane desnicare u danasnjoj ruskoj politici kako govore o potrebi da zastite svoju staru slavensku bracu u Bosni, da su jedina komponenta bosanskog naroda koja sadrzi vazan i izrazit element neslavenskog porijekla, upravo bosanski Srbi.

_______________________________

1 Fine, Bosnian Church, str. 172. 2 Ibid., str. 305-307; Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 158; D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 456-467.
3 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 125-126.
4 Fine, Bosnian Church, str. 379.
5 O jednom izvjestaju iz 1455. vidi Fermedzin, ur., Acta Bosnae, str. 224-226.
6 Fine, Bosnian Church, str. 379-380; Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 126-127.
7 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 126-127; Skaric, Sarajevo i njegova okolinu, str. 56. Medjutim, prvi pouzdani dokaz o postojanju jedne pravoslavne crkve u Sarajevu potice iz 1616. godine: Skaric, Srpski pravoslavni u Sarajevu, str. 10.
8 O podacima o prevjeravanju vidi D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 467-494. Bilo je i prelazaka pravoslavaca na katolicku vjeru.
9 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 75-82.
10 Vasic, "Etnicka kretanja", str. 233-239; o izvjestaju o izbijanju kuge velikih razmjera 1584. godine, kad je ta posast navodno pokosila 200.000 ljudi u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, vidi Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 338.
11 Kuripesic, Itinerarium der Botschaftsreise, str. 34-35. Kuripesic je nailazio na Srbe i u drugom dijelu svoga putovanja, izmedju Sarajeva i Kosova; o njima jednostavno govori kao Srbima (str. 43).
12 Roskicwicz, Studien über Bosnien, str. 77.
13 Vasic, "Etnicka kretanja", str. 238; Sabanovic, "Vojno uredjenje Bosne", str. 218-219.
14 Kuripesic, Itinerarium der Bolschafisreise, str. 43. Nakon poraza Turaka pod Siskom 1593. godine mnogi su Vlasi presli na austrijsku stranu (Gusic, "Wer sind die Morlaken", str. 461).
15 Vidi Rothenberg, Austrian Military Border, a koristan sazet tekst nalazi se u njegovoj knjizi Military Bonier in Croatia, str. 6-11.
16 Postoji golema literatura o Vlasima, ali uglavnom ne zadovoljava. Opsirnu bibliografiju vidi kod Nasturel, ur., Bibliografie macedo-romana. Najbolji opcu uvodi jos su uvijek Weigand, Aromunen, i Wace i Thompson, Nomads of the Balkans. Najbolja je savremena studija Winnifrith, Vlachs; a vrijedna je i studija Nandris, "Aromani".
17 Gyóni, "La Transhumance des Vlaques".
18 Bartusis, Late Byzantine Army, str. 216, 256; Nasturel, "Les Valaqucs baleaniques", str. 110.
19 D. Radojicic, "Bulgaralbanitoblahos".
20 Moram priznati da nisam imao prilike procitati potpuno izlaganje teorije oca Mandica, Postanak Vlaha, sto je objavljeno u Buenos Airesu; oslonio sam se na sazetak njegova teksta u djelu "Etnicka i vjerska povijest Bosne", str. 383-386.
21 Postoji znatna tehnicka literatura o vezama izmedju rumunjskog i albanskog jezika. Vidi posebno Baric, Lingvisticke studije; dobre savremene sazetke vidi kod Du Nay, Early History of Rumanian, i Illyes, Ethnic Continuity, str. 191-290.
22 Vidi Haarmann, Der lateinische Lehnwortschatz. Grasa pokazuje da je varijanta kasnolatinskog jezika iz koje se razvio rumunjski bila tijesno povezana s albanskim jezikom, iako neke albanske posudjenice poticu i iz ranijeg latinskog.
23 Medju najistaknutije nezavisne (tj. nebalkanske) naucnike spadaju Jirecek, Weigand i Stadtmüller. Koristan pregled (u kojem se, naravno, radi Albanaca naglasava albansko geografsko porijeklo) vidi kod Cabcj, "Problem of Place of Formation". Neki su rumunjski autori pokusali preokrenuti situaciju u svoju korist tvrdnjom da su Albanci dosli iz Rumunjske. Najdovitljiviji rumunjski kompromis djelo je Marienescua,koji je ustvrdio da su ilirske jezicne karakteristike najprije bili preuzeli rimski legionari u Makedoniji, koji su se potom premjestili na sjever od Dunava ("Ilirii, macedo-romanii si albanesii", str. 153-154).
24 Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmatiens", prvi dio, str- 35-40; Gusic, "Wer sind die Morlaken?"; Dragomir, Vlahii si Morlacii, str. 15-52. Vidi takodje Valentini, "L'elemento vlah nella zona scutarina", o mletackim zapisima o Vlasima nize u primorju, na jugu Crne Gore i na sjeveru Albanije.
25 Dragomir, Vlahii din nordul peninsulei balcanice, str. 49-52 i karta 1.
26 I. Popovic, "Valacho-serbica", str. 372-373 (ispravio sam Popovicevo pisanje rijeci tirdziu); Huld, Basic Albanian Etymologies, str. 57. U danasnjem rumunjskom tirziu znaci "kasno" a zara- "surutka" ili "kiselo mlijeko". O Albancima kao pastirima u Dalmaciji i u skupinama Vlaha albanskog porijekla u Hercegovini i Srbiji vidi Gusic, "Wer sind die Morlaken?", str. 456; Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmatiens", prvi dio, str. 41-43; M. Filipovic, "Struktura i org"nizacija katuna", str. 50-58.
27 Njihovi su potomci mozda prezivjeli kao islamizirani sezonski nomadi i pastiri, tradicionalno poznati pod nazivom balije, u zabacenijim krajevima Bosne: vidi Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 82-83; Kulisic, "Razmatranja o porijeklu Muslimana", str. 153. Pokazalo se da je jedna porodica balija koju je proucavao Weigand vjerojatno turkmenskog porijekla ("Rumänen und Aromunen in Bosnien", str. 191-197); ali je ocito da vecinom poticu s Balkana.
28 Gusic, "Wer sind die Morlaken?" str. 457. Vidi npr. tuzbu iz 14O3. godine u Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 85.
29 Novakovic (Selo, str. 33) takodje poistovjecuje Crnogunjce sa Sarakacanima, cime ime mozda potice od turske rijeci Karakacan, sto znaci "crni odstupnik"; ali Sarakacani, koji ocito vec poodavno govore grcki, predstavljaju jos jedan misterij.
30 Historicar iz 17. stoljeca Ivan Lucic (Ioannes Lucius) iz Trogira kaze da se ovaj naziv upotrebljavao kao suprotan izrazu "Bili-Vlahi", to jest Albi Latini ("De Rcgno Dalmatiae", u von Schwandner, ur., Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 459); ali nisam vidio nijednu recenicu o "bijelim Vlasima" navedenu iz nekog ranijeg izvora. Jirecek misli da su Dubrovcani i Dalmatinci pravili tu razliku kako bi se razlikovali (jer i njih su gdjekad nazivali Vlasima zbog njihova latinizovanog jezika) od Vlaha iz unutrasnjosti, a Gusic misli da su oni razlikovali svoje mjesne Vlahe (koji su nosili bijelu odjecu) od vala pridoslica. Ni jedna ni druga teorija nisu uvjerljive, jer nema razloga zasto bi Dubrovcani i drugi Dalmatinci govorili grcki. Lucic je bar bio svjestan ovog problema; on je podrazumijevao da su naziv Mavrovlachos donijeli Mlecani iz Grcke.
31 Rijec Morovlah upotrebljava se u dubrovackim dokumentima za mjesne Vlahe u 13. stoljecu (Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmaticns", prvi dio, str. 35), a narodna je etimologija utjecala na izgovor te rijeci ocito potkraj 12. stoljeca, kad je i pop Dukljanin pisao "Morovlachi" (premda je znao da ta rijec znaci "nigri Latini"): von Schwandner, ur., Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 478. Oba ova podatka kose se s Gusicevom tvrdnjom u "Wer sind die Morlaken?" str. 459-460.
32 Fortis, Travels into Dalmatia ("Put po Dalmaciji"), str. 53, 85. Mnoge od Fortisovih zapazanja (ali ne i ova) osporio je u kasnijem i vrednijem djelu autor koji je mnogo bolje poznavao mjesne prilike: Lovrieh, Osservazioni.
33 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 175; Wilson, Life of Vuk Karadzic, str. 192-194. Wilsonov vlastiti prijevod nalazi se na str. 361-363.
34 Beldiceanu, "Les Valaques de Bosnic".18. stoljeca potomci Vlaha u Bosanskoj krajini placali su harac: Lovrich, Osservazioni, str. 83.
35 Beldiceanu, "Sur les valaques des balkans slaves", str. 97; Beldiceanu i Beldiceanu-Steinherr, "Quatre actes de Mehmed II", str. 118; vidi takodje Hadzibcgic, "Dzizja ili harac", prvi dio, str. 68. Medjutim, potkraj 18. stoljeca potomci Vlaha u Bosanskoj krajini placali su harac: Lovrich, Osservazioni, str.83. 36 Beldiccanu, "Sur les valaques des balkans slaves", str. 94; Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 137. U fusnoti usporedi s Kuripesicevim zapazanjem u napomeni br. 11 u ovom poglavlju.
37 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 75.
38 Beldiceanu, "Sur les valaques des balkans slaves", str. 91. Trifunovski drzi da su se nastanili u jednom selu u 15. stoljecu: "Geografske karakteristike katuna", str. 36-37.
39 Lovrich, Osservazioni, str. 174, 179.
40 Ovo je tumacenje prvi iznio historicar iz 19. stoljeca Stojan Novakovic; vidi njegovo Selo, str. 29-30. I ruski historicar E. P. Nauniov tvrdi da su se Vlasi u velikoj mjeri poslavenili vec u 13. stoljecu: "Balkanskye vlakhi". Srpske autore koji priznaju da su Vlasi imali drukciji etnicki identitet nije sama ova cinjenica pokolebala; tako je jedan savremeni srpski historicar napisao i ove cudne rijeci: "Cak su i Vlasi i njihovi obicaji bili toliko ugrozeni da su se pridruzili Srbima da bi prezivjeli, a u tom procesu su pomogli da se sacuva i odrzi srpski etnicki, vjerski i kulturni identitet" (Pavlovich, Serbians, str. 78).
41 Beldiceanu, "Les valaques de Bosnic", str. 123, u fusnoti.
42 M. Filipovic, "Struktura i organizacija katuna", str. 52 (o imenima); Jirccek, "Die Romanen in den Städten Dalmaticns", prvi dio, str. 40 (o otoku); Niger, Geograpahiae commentariorum libri, str. 103 (o iskvarenom latinskom); Nandris, "Arománi", str. 38 (o brojenju).
43 Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmaticns", prvi dio, str. 41.
44 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 516.
45 D. Mandic navodi taj popis stanovnistva kao dokaz da se neprekidno govorilo vlaski (Etnicka povijest Bosne, str. 516); Filipescu, Coloniile romane din Bosnia.
46 Weigand, "Rumänen und Aromunen in Bosnien". O Karovlasima vidi dio o Romima u 9. poglavlju ove knjige.
47 D. Mandic, sa cudesnom nazovipreciznoscu, navodi postotak od 50 do 52 posto (Etnicka povijest Bosne, str. 518).
48 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 83.

 

RAT I POLITIKA U OTOMANSKOJ BOSNI 1606. - 1815.

 

Povijest Bosne u 17. i 18. stoljecu bila je i dalje isprekidana i zasjenjivana velikim ratovima. I bas kao sto je Otomansko Carstvo izraslo na ratu, tako su i samo ratovanje i drustvene promjene sto ih je ono izazvalo pridonijeli propasti carstva. U 17. stoljecu staro feudalno konjanistvo bivalo je u vojnom smislu pomalo vec zastarjelo. Mnogo su vazniji postali pjesaci naoruzani modernim oruzjem, i artiljerija. Razvila se regularna placena vojska za koju novacenje s pomocu devsirme nije vise bilo potrebno. Ali i dalje su bili potrebni novcani prihodi sredisnjoj vlasti da bi placala vojsku, a to je znacilo da je trebalo preuzimati ispraznjene feudalne timarske posjede i pretvarati ih u stanovit spoj privatnih posjeda i prodavanja pojedincima prava na ubiranje poreza. Te su promjene, kao sto cemo vidjeti u 8. poglavlju, preobrazile narav otomanskog provincijskog drustva. Samostalni ubiraci poreza povecali su poreze, a Istambul je izmislio cio niz novih nameta - osiromasujuci time stanovnistvo i izazivajuci kivnost i ceste nemire.

Porezi u gotovini sto ih je skupljala sredisnja vlast, poznati pod nazivom avariz, bijahu nekad tek izvanredne mjere, a sad su postali norma. Korupcija se povecala, a red i zakon su nazadovali. U Bosni su ipak prilike bile nesto sredjenije nego na susjednom otomanskom teritoriju u Srbiji, gdje su seljaci bjezali s posjeda i odmetali se u hajduke. Ali i u Bosni je bilo nemira u 18. stoljecu. Tada je vec mnogim posmatracima bilo jasno da carstvo trune iznutra.

Najmanje svaki drugi narastaj sudjelovao je u velikim ratovima. Nakon rata s Habsburgovcima od 1593. do 1606. godine Bosna je ostala financijski iscijedjena i vojno iscrpljena. Slijedilo je nekoliko desetljeca oporavljanja sto bijahu jedino pomucena grdnom devalvacijom nacionalne valute i inflacijom u cijelom Otomanskom Carstvu u razdoblju izmedju 1615. i 1625. godine.1

U cetrdesetim godinama 17. stoljeca Turci su se zapleli u dugogodisnji rat s Mlecanima, koji je okoncan tek 1669. godine. To je ukljucivalo ceste vojne i pljackaske upade s mletackog teritorija na dalmatinskoj obali, a bilo je i nekoliko teskih okrsaja izmedju mletackih i bosanskih oruzanih snaga.

Godine 1645. cijela jedna bosanska armija prodrla je u Dalmaciju, ali nije uspjela osvojiti mnogo teritorija.2 Taj je dugotrajni rat silno opteretio Bosnu, kao i nova povecanja poreza i inflacija sto ih je rat izazvao u cijelom carstvu.

Katolicki biskup Marijan Maravic izvijestio je 1655. godine da je "u sadasnjem ratu" vise od 2000 katolickih porodica pobjeglo iz Bosne, a u jednom drugom izvjestaju stoji da su cetiri franjevacka samostana popaljena "u ratovima sto se neprekidno vode u ovim krajevima".3

Godine 1663. obnovljenje rat protiv Habsburgovaca, a sljedece godine velika osmanlijska vojska prodrla je u Austriju. Nakon bitke za koju su Osmanlije smatrale da je zavrsila nerijesenim ishodom, a Austrijanci da su oni izvojevali pobjedu, potpisan je mirovni sporazum kojim su se obje strane obavezale da ce odustati od granicnih incidenata dok god taj dogovor bude postivala i druga strana.4

Najvazniji rat od kojeg se Otomansko Carstvo nije nikad potpuno oporavilo vodio se protiv Austrije od 1683. do 1699. godine.

Godina 1683. bila je za Turke katastrofalna. Nakon neuspjesne opsade Beca, odbile su ih i potukle u bici austrijska i poljska vojska.

Turci su smaknuli u Beogradu velikog vezira koji je bio na celu tog pohoda. Izmedju 1684. i 1687. godine Austrijanci su malo-pomalo oslobodili cijelu Ugarsku od Osmanlija i otjerali na tisuce spahija i novopecenih muslimana s njihovih napustenih posjeda na jug te su tako izbjeglice preplavile Bosnu. Dotle su i Mlecici poduzimali izravne napade na bosanski teritorij. Turci su doduse odbili glavnu mletacku ofenzivu na Bosnu 1685. godine, ali su oruzane snage Habsburgovaca protjerale muslimane u Bosnu iz Like, koja je bila najzapadniji dio bosanskog ejaleta.

Do 1687. godine otprilike 30.000 muslimana pobjeglo je iz Like, a njih 1700 koji su ostali silom su preobraceni na katolicku vjeru.5

Ovaj priljev izbjeglica sa svih strana uvelike je utjecao na broj i sastav bosanskog naroda - racuna se da je nakon tog rata cak oko 130.000 izbjeglica stiglo u Bosnu.6 Najvise je medju njima bilo muslimana iz Slavonije - bilo onih koji su se prvobitno bili doselili iz Bosne na sjever, bilo Hrvata koji su za dugotrajne turske vladavine bili presli na islam. Neki od tih izbjeglica, pogotovo spahija koji su sve izgubili, bili su ogorceni ljudi koji su sa sobom vjerojatno donijeli novo osjecanje kivnosti na krscanstvo.7

Ali otomansku su vlast cekale jos gore stvari.

Godine 1689. austrijska je vojska pregazila Bosnu i prodrla u Srbiju, cak do Kosova, a mnogi su Srbi iskoristili priliku da ustanu protiv turske vladavine.

Neko se vrijeme cinilo da ce Osmanlije izgubiti svu vlast na Balkanu, ali su vec sljedece godine Turci opet istjerali Austrijance poakzavsi cudnu snagu obnavljanja snage i moci. Velik broj pravoslavnih Srba - najmanje njih 30.000 - pod vodstvom svoga patrijarha, pobjegao je na sjever s austrijskom vojskom kad se povlacila s Kosova, iz Makedonije i centralne Srbije. (Albanska brojcana nadmoc na Kosovu, bar u danasnje doba, vjerojatno potice jos iz tog vremena.)

S druge strane, medjutim, mnogi pravoslavni Srbi docekali su rasirenih ruku povratak Turaka posto su u medjuvremenu bili iskusili revnost austrijskih katolickih svecenika. Slijedilo je razdoblje u kojem su stvari prakticki stajale na mrtvoj tacki.

Osmanlije su i dalje prilicno nedjelotvorno upadale na ugarski teritorij preko Dunava, a odbijao ih je nedjelotvorni austrijski feldmarsal Caprara. Ali kad je Capraru zamijenio najmladji i najsposobniji oficir u austrijskoj vojsci princ, Eugen Savojski, situacija se pocela naglo mijenjati. Princ Eugen nanio je tezak poraz Turcima u bici kod Sente, u tadasnjoj juznoj Ugarskoj, u septembru 1697. godine. A onda je, neobicno brzo, nastavio napredovati sa svega 6000 ljudi sve do samog srca Bosne.

Na dan 22. oktobra stigli su do Sarajeva, gdje su Turke zatekli potpuno nespremne za borbu. U svom vojnom dnevniku princ Eugen je ovako opisao ono sto se dogodilo u sljedeca dva dana: Na dan 23. oktobra rasporedio sam jedinice na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Turci su vec bili sklonili najvrednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku kolicinu svakojake robe. Pred vecer je grad planuo. Inace se nalazi na siroku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih dzamija. Sutradan sam jos ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri.

Nas jurisni odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo zena i djece, nakon sto su pobili svu silu Turaka. Krscani nam jatimice dolaze i mole za dopustenje da se sklone u nas tabor sa svojim stvarima jer zele napustiti ovu zemlju i poci s nama. I ja se nadam da cu povesti sve krscane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save*

Vecina su tih krscana vjerojatno bili katolicki trgovci, koji su, cini se, ovim ratom izgubili dominaciju u bosanskoj trgovini.9 Kad je princ Eugen krenuo opet na sjever, s njim su zaista posle na tisuce katolika u Austriju. Ako pravoslavno stanovnistvo nije vec u drugoj polovici 17. stoljeca premasilo broj katolika u Bosni, onda su na kraju ovoga rata jamacno osigurali brojcanu premoc.10 Nejasno je da li su ti katolici bili uvjereni (kao sto je bio srpski patrijarh) da ce se uskoro vratiti s oslobodilackom vojskom.

Po nekim se znacima daje zakljuciti da su Austrijanci ozbiljno pomisljali ponovo osvojiti svu Bosnu. Godine 1687. i 1688. raspitivali su se preko posrednika u Dubrovniku bi li muslimani u Sarajevu (koji su, kao sto je bilo dobro poznato, zauzimali nezavisno drzanje spram oto-manske vlasti) prihvatili austrijsku vlast kad bi im bila zajamcena puna vjerska sloboda. Dvanaest je porodica potvrdno odgovorilo na to pitanje, ali cini se da od svega toga nije na kraju bilo nista."

Princ Eugen nije imao nista slicno na pameti kad je poveo vojnu ekspediciju u Bosnu - jer mu je bitni cilj bio tek pljacka i razaranje.

Karlovacki mir (sklopljen u Srijemskim Karlovcima, sjeverozapadno od Beograda, nedaleko od Novog Sada) kojim je dokoncan rat 1699. godine, potvrdio je da se Otomansko Carstvo povlaci iz Evrope.

Ugarska i Transilvanija ustupljene su Habsburgovcima, a veliki dijelovi teritorija u Dalmaciji i Grckoj Mlecima. U iducem stoljecu Bosna je na jugozapadu granicila s Mlecima. Psiholoski udarac tih gubitaka bio je toliko snazan da je povrat tih teritorija postao opsesivan dugorocni cilj otomanske politike. Prilika se ukazala 1714. godine, kad su Mlecani grubo prekrsili mirovni ugovor. U ratu koji je uslijedio, Austrija je obnovila savez s Mlecima, a princ Eugen je jos jedanput (1716.) nanio tezak poraz Turcima kod Petrovaradina. Ipak su bosanske obrambene snage uglavnom zadrzale svoje pozicije. ,

Pozarevackim mirom 1718. godine Austrija je dobila pojas bosanskog teritorija juzno od tradicionalne granice, rijeke Save. Dalmacija pod mletackom vlascu prosirila se pak prema unutrasnjosti i dosegnula crtu koja je odonda manje-vise ostala jugozapadna granica Bosne.12

U tom ratu jos je jedan val muslimanskih izbjeglica zapljusnuo Bosnu.13

Prilike su bile nesredjene, porezi nanovo povecani, a pobune zbog prevelikih nameta izbile su u Hercegovini 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Neotomanski izvori tvrde da su u dvije od tih pobuna (1728. i 1729. godine) sudjelovali i krscani, ali su glavni akteri bili muslimani.14

Tih su godina harale i posasti: na pocetku tridesetih godina 18. stoljeca pomrlo je u Bosni od kuge 20.000 ljudi.15

Kad su Austrijanci prekrsili Pozarevacki mir 1736. godine i prodrli u Bosnu, zacijelo su se bili ponadali da ce je brzo osvojiti. Ali nedavno je prije toga bio postavljen za namjesnika u Bosni neobicno energican i odrjesit covjek, Ali-pasa Hecimovic, koji je vrlo vjesto organizirao odbranu.16

Sljedece godine potukao je austrijsku vojsku u bici kod Banje Luke, a mirovnim ugovorom koji je zatim sklopljen (Beogradski mir 1739. godine) Austrijanci su se odrekli citavog teritorija juzno od Save, osim jedne tvrdjave.17 Tom je nagodbom utvrdena sjeverna granica danasnje Bosne.

Bijase to jedan od najtrajnijih mirovnih ugovora u tom stoljecu. Gotovo 50 godina nakon toga nije bilo upada strane vojske u Bosnu.

Medjutim, Bosanski ejalet morao je snositi teret povecanih poreza kojima su se financirali ratovi na drugim stranama. Godine 1745., kad se Hekim-oglu Ali-pasa vratio na polozaj namjesnika Bosne, ogorcenje na povecane namete bilo je toliko da je bio prisiljen povuci se iz Bosne na sest mjeseci. Kad se 1747. godine vratio, ponovo su izbili nemiri pa se sljedece godine povukao u Grcku.18 Nakon velike pobune u Mostaru 1748. godine, u kojoj su cak i janjicari sudjelovali, slijedile su u iducih nekoliko godina i druge pobune zbog velikih nameta u Bosni.19 I muslimanski seljaci su se bunili zbog promjena u sistemu zakupa zemlje.

Napokon je novi namjesnik u Bosni, Mehmed-pasa Kukavica, primio od sultana ferman u kojem je stajala samo jedna recenica: "Bosna se mora iznova osvojiti."20 Namjesnik je postupio bescutno i djelotvorno. U Bosni je uspostavio mir, iako je Mostar bio i dalje srediste nezadovoljstva i otpora. Godine 1768. pasa je morao poslati jaku vojsku na Mostar da ga pokori. Medjutim, za razliku od nekih masovnih pobuna u cetrdesetim godinama 18. stoljeca, ovaj je otpor potjecao od vidjenih muslimana koji su nastojali zastititi svoje porezne olaksice.21

Sljedeci rat protiv Austrije, koji je zapoceo 1788. godine, imao je ozbiljniju politicku dimenziju od prethodnih.

Austrijski car Josip II. i ruska carica Katarina Velika sporazumjeli su se da preotmu Osmanlijama balkanske zemlje i podijele ih medu sobom.

Tako je doslo do geopoliticke podjele interesa na Balkanu, sto je na kraju dovelo do austrijske okupacije Bosne 1878. godine i do njene aneksije 30 godina nakon toga.

Car Josip II. pokazao je da ne misli samo na osvajanje nego i na vladavinu kad je na pocetku rata izjavio da jamci slobodu vjeroispovijesti svim muslimanima koji odmah poloze oruzje.22

Nastojeci pridobiti na svoju stranu bosanske katolike (od kojih su neke doveli i na studije u Zagreb), Habsburgovci su se jos nadali da ce u Bosni izbiti opci ustanak bosanskih krscana.23 Na pocetku 1788. godine austrijske su jedinice stupile na bosansko tlo, ali im se nisu ispunili snovi da ce biti docekani kao oslobodioci. Manji broj Bosanaca dobrovoljno se pridruzio austrijskoj vojsci. Ipak, i bosanski krscani i muslimani pruzili su zilav otpor Austrijancima u prednjem pojasu odbrane, pa je austrijska vojska zaglibila u peteromjesecnoj opsadi tvrdjave u Bosanskoj Dubici.24 (Stoga je taj rat ostao zabiljezen u bosanskoj historije pod imenom Dubicki rat.) Sljedece godine Austrijanci su se bolje pripremili pa su pregazili veci dio Bosne i prodrli duboko u Srbiju. Ali opet je uslijedio nagovjestaj nacina na koji ce se problemi sredjivati u 19. stoljecu. Teznje Austrije i Rusije nije zaprijecila otomanska vojna moc nego diplomatski i politicki pritisci drugih evropskih velesila. Godine 1791. Austrija je pristala vratiti sve sto je bila osvojila u Bosni i Srbiji; za uzvrat je sultan dodijelio austrijskom caru sluzbeni naslov "zastitnika" krscana pod otomanskom vlascu.25

Medjutim, prije nego sto se uspio potpuno oblikovati novi model politickog ponasanja u 19. stoljecu, doslo je do dugotrajnog i bitnog prekida u medjunarodnom poretku: do napoleonskih ratova.

Nakon Napoleonovih prvih pobjeda nad Austrijom, Francuzi su zauzeli Mletke, Istru i Dalmaciju (ukljucujuci i Dubrovacku Republiku) 1805. godine - i tako je nastala francusko-bosanska granica. Vecina evropskih velesila zeljela se dodvoriti Otomanskom Carstvu iz strateskih razloga. Napoleon je poslao pomoc sultanu da suzbije bunu u Srbiji, a Francuzi su se jos direktnije upleli u lokalni spor u Hercegovini 1808. godine uputivsi manji vojni odred u pomoc mjesnom pasi Hadzi-begu Rizvanbegovicu, koji bijase opkoljen u tvrdjavi Hutovo nakon svade sa svoja dva brata oko nasljedstva.26

Godine 1809. Austrija je ponovo nagovijestila rat Francuskoj. Napoleon je potakao Bosnjake da upadnu u Slavoniju na pocetku ljeta te iste godine, a nakon bitke kod Wagrama u julu mjesecu Austrijanci su predlozili mir. Habsburgovci su ponovo ustupili Francuzima neke teritorije: zapadnu polovicu Hrvatske (uz sjeverozapadnu granicu Bosne) i dobar dio danasnje Slovenije. Sve je to bilo spojeno s ostalim osvojenim teritorijima u novu "Ilirsku provinciju" pod francuskom upravom marsala Marmonta (koji je za ovom prilikom proglasen "vojvodom Dubrovackim") u iduce cetiri godine.

Kao i vecina vladara Krajine prije njega, marsal je uskoro uvidio da se mora uhvatiti u kostac s pljackaskim upadima iz Bosne.

Potkraj 1809. godine francuska kaznena ekspedicija presla je u Bosnu, gdje su je docekale slabe turske snage, uglavnom neregularne konjice, pod komandom age od Bihaca. Premda se nisu mogli mjeriti s dobro izvjezbanim jedinicama Grande Armee, neregularni bosanski konjanici snazno su se dojmili jednog francuskog vojnika, koji ih je u svojim uspomenama opisao kao "ljudsko jato u kojem niko nije nosio odoru, na mrsavim, neobicno lakim konjicima koji su slusali jahacev glas i stisak njegovih koljena a da mu uzde i stremeni nisu bili ni potrebni". Francuzi su ih otjerali tridesetak kilometara, a onda su stali kod nekog sela i zapalili ga. Onaj se vojnik poslije prisjecao: "Otrcao sam s nekoliko oficira do najvece kuce. Zakljucili smo da je u sobama s resetkama na prozorima koji su gledali na dvoriste bio harem pa smo ga zapalili u cast, ljepseg spola".27

Kad su se 1813. godine Francuzi povukli iz "Ilirskih provincija", Austrijanci su ondje ponovo preuzeli vlast. Istovremeno su se nastavili uobicajeni granicni incidenti i sukobi. Sve se vratilo u normalno stanje. Ali najveca dugorocna prijetnja otomanskoj Bosni dolazila je s istoka, iz Srbije, gdje je 1804. godine izbio ustanak. Zapravo su izbila dva ustanka: prvi je izvela skupina mjesnih janjicara koji su prigrabili vlast ne bi li sprijecili provedbu reformi koje je donio Istambul (dopustajuci Srbima krscanima da osnuju svoju miliciju, ubiru svoje poreze i tako dalje), a drugi je bio velika buna krscanskog naroda. Premda je sultan u prvi mah stao na stranu svojih podanika protiv janjicara, narodni je ustanak uzeo previse maha pa je odlucio da ga ugusi. Srbi su 1805. godine potukli osmanlijsku vojsku, a 1806. nanijeli tezak poraz i vojsci koja je nadrla iz Bosne. Opca antiosmanlijska nasilja u Srbiji ukljucila su i mnogobrojne masakre, pljacke i prisilno pokrstavanje obicnih slavenskih muslimana i pravih Turaka; oni koji su prezivjeli poceli su bjezati u Bosnu.28 Izbilo je i nekoliko pobuna pripadnika Srpske pravoslavne crkve u Bosni i jedna ozbiljnija buna (proistekla iz lokalnih razmirica) u Hercegovini. Napokon, 1815. godine, sultan je pristao dati Srbima - ili bar onima u Smederevskom sandzaku, sjevernom dijelu Srbije kojem je pripadao i Beograd - autonomiju s velikim ovlastima, pravo na vlastitu skupstinu i slobodno izabranog kneza. Ipak, turske posade ostale su u gradovima, a turski je pasa i dalje stolovao u Beogradu, ali su polozeni temelji za kasniji razvoj Srbije kao nezavisne kraljevine - kraljevine koja ce za Bosnu biti ili svjetionik slobode i nade ili srediste ekspanzionistickih teritorijalnih teznji.

Dvije suprotstavljene bune koje su potaknule u Srba poriv za nezavisnoscu izrazavale su dvije tendencije koje su se vec poodavno mogle zapaziti u balkanskim provincijama Otomanskog Carstva. Postojalo je narodno nezadovoljstvo citavim poretkom, i postojala je zelja mjesnih predstavnika toga poretka da odbrane svoje privilegije od mijesanja (nadasve reformi) iz Istambula. Moc lokalnih muslimanskih uglednih ljudi bila je dublje ukorijenjena u Bosni. To je znacilo da je njihov otpor sredisnjim vlastima, otpor cije smo znakove vidjeli vec oko sredine 18. stoljeca, imao cvrstu bazu i da ce trebati nekoliko narastaja da se skrsi. U Bosni su bile izrasle posebne politicke i drustvene institucije koje su sve skupa tvorile neobicno djelotvoran poredak lokalne moci.

Najvaznija je od tih institucija bila kapetanija. Ponajprije, potkraj 16. stoljeca, kapetan je bio vojni administrator u pogranicnom podrucju. Njegova je zadaca bila da dize vojsku, pregledava putnike koji prelaze preko granice, da cuva ceste od razbojnika i obavlja kojekakve druge policijske i administrativne poslove.

Teritorij kojim je upravljao, kapetanija, mogao je biti manji ili veci od kadiluka (osnovne upravne jedinice kojoj je na celu bio kadija ili sudac), ali je bio manji od sandzaka.29 U 17. stoljecu taj je poredak prosiren i na unutrasnjost zemlje. Prosirene su i ovlasti kapetana, a neke ugledne porodice pocele su tretirati kapetansku sluzbu kao nasljednu. U vrijeme Karlovackog mira (1699.) u Bosni je bilo 12 kapetanija, a potkraj 18. stoljeca bilo ih je 39 pa je tim poretkom bio obuhvacen veci dio bosanskog teritorija. Na prijelazu 17. i 18. stoljeca, kad su poceli i porez ubirati, kapetani su bili na vrhuncu svoje moci.30 Kapetanije su postojale samo u Bosni, pa su tu stvorile i drustveno-politicku strukturu kojom se Bosna razlikovala od svih ostalih balkanskih zemalja. Ta je institucija, kad je dobro funkcionisala, bila velik napredak naspram prvobitnog osmanlijskog poretka. Ljudi vise nisu bili izruceni na milost i nemilost pohlepnim sandzak-begovima dovedenim izvana, koji su se za ono nekoliko godina koliko su boravili u Bosni nastojali obogatiti, nego su imali lokalne upravljace kojima su osobni probici lezali u dugorocnom blagostanju na svom podrucju. Istovremeno su mogli i ozbiljno ograniciti vlast namjesnika u Bosni koga je postavljao sultan.

Teoretski, namjesnik je dobio od sultana vrhovnu vlast nad svekolikom Bosnom. Kao vladar ejaleta imao je, kao sto smo vidjeli, titulu begler-bega ili vezira i najvisi od tri ranga pase zvani "pasa od tri tuga", prema tradicionalnom vojnom stijegu ukrasenom sa tri konjska repa koji bi se nosio pred njim u bici.31 Pod njim su bili sandzak-begovi (potkraj 17. stoljeca Bosna je bila podijeljena na cetiri sandzaka: Bosnu, Hercegovinu, Zvornik i Klis), koje je takodje postavljao sam sultan. Na okruznoj razini, uz kapetanije, postojala su i cetiri samostalna agaluka, a pojedinim podrucjima mogli su upravljati i muselimi, upravljaci sto ih je postavljao sam vezir.32 Medjutim, od pocetka 18. stoljeca sve je vise slabila vezirova moc. Energican vezir kao sto je bio Ali-pasa Hecimovic mogao je mobilizovati Bosnu kad je mobilizacija bila u interesu samih Bosnjaka, ali je tesko mogao vladati zemljom kad bi se stanovnistvo okrenulo protiv njega. To se moglo postici samo grubom silom, a njoj se ipak nije redovno pribjegavalo. Potkraj stoljeca vecina se posmatraca slagala u misljenju da se vezirova moc proteze samo na podrucje oko grada Travnika gdje je bila njegova rezidencija i dvor.33

Bosanski veziri bili su se povukli iz Sarajeva nakon rata u devedesetim godinama 17. stoljeca i gotovo da vise nisu mogli ni primirisati u taj grad. Razvoj Sarajeva i, u nesto manjoj mjeri, Mostara kao gradova koji su ljubomorno cuvali svoju politicku samostalnost bijase jos jedan cinilac koji je ogranicavao centralnu vlast. U sezdesetim godinama 15. stoljeca Mehmed II. dodijelio je Sarajevu posebnu povlasticu ili muafname (sto je obuhvacalo i oslobodjenje od nekih nameta) kao nagradu za pomoc koju su Sarajlije pruzile Osmanlijama na pocetku osvajanja Bosne. To je postala osnova sve preduzetnijih zahtjeva Sarajlija za specijalni status grada - posebno su te zahtjeve isticali poglavari mocnih esnafa sto su stekli pravo (koje je drugdje imala drzava) da imenuju gradonacelnika.34 Nakon ukinuca sistema devsirme u 17. stoljecu, narav janjicarskog korpusa degenerirala je u cijeloj carevini. U Bosni u 18. stoljecu janjicari su postali nesto nalik na ceh ili udrugu, koja se isto toliko (ako ne i vise) bavila svojim drustvenim privilegijima koliko i vojnim obavezama. Jedan francuski posmatrac iz 1807. godine uocio je da "vecina muslimanskih gradjana nosi titulu 'janjicara'"; rekli su mu da od 78 000 janjicara u Bosni svega njih 16 000 prima placu i obavlja stvarne vojne duznosti, a da su svi ostali obrtnici koji samo uzivaju pravo na tu titulu.35

Buduci da je u Sarajevu bilo najmanje 20.000 janjicara, od kojih su neki bili vojne osobe, nijedan vezir nije mogao olako preci preko njihovih privilegija. U Sarajevu je muselim zastupao vezira, ali je imao vrlo ogranicenu vlast.

Sarajevo je bilo na celu otpora centralnim vlastima. Jedan bosanski ljetopisac zapisao je, kad je 1771. godine nametnut nov porez, da su druga mjesta cekala da vide hoce li Sarajlije priznati taj porez prije nego sto se sami odluce hoce li ga placati.36 Ali i Mostar je igrao vaznu ulogu. Premda nije imao nikakve povelje o nekim posebnim privilegijima, nastojao je izboriti slican status kao i Sarajevo. Odupirao se svim pokusajima da se nad njim uvede nadzor, i cesto se suprotstavljao vezirovim izvjestajima. Godine 1768. i 1796. organizovani su pohodi na Mostar, a 1814. godine bila je potrebna vojska od 30 000 ljudi da uspostavi u gradu vezirsku vlast. Postavljen je odozgo muselim da upravlja gradom, ali su ga zitelji ucas svrgnuli i izabrali na to mjesto svoga predstavnika.37 Gradski oci koji su bili na celu otpora u Mostaru imali su rang ajana, pa je i ta cast postala bedem protiv centralnih vlasti. Kad je ta duznost prvi put uvedena u Bosni za rata koji se vodio izmedju 1683. i 1699. godine, ajan je bio gradski sluzbenik koji je odgovarao za red i zakon, izabran izmedju spahija, janjicarskih oficira i drugih uglednih ljudi. Premda je ta titula poprimila nesto sire znacenje drugdje na Balkanu, gdje se obicno odnosila na svakojake lokalne polusamostalne muslimanske poglavare, u Bosni je zadrzala svoje prvobitno znacenje upravnog sluzbenika. U mnogim provincijskim dijelovima Bosne kapetan je ujedno obavljao i funkciju ajana. Ali ajani su posebnu ulogu imali u vecim gradovima, gdje su ih stvarno birali, u vecem dijelu 18. stoljeca, predstavnici gradjana - i krscani i muslimani. Sami ajani bili su, naravno, muslimani, a i u Sarajevu i u Mostaru janjicarske organizacije imale su velik uticaj na njihov izbor.

U Sarajevu su i obicni gradjani mogli postati ajani, a u Mostaru su mjesni koljenovici zemljoposjednici zauzeli te polozaje i na kraju ih "feudalizovali", tako da su izbori bili puka formalnost. Upravo zahvaljujuci toj funkciji, gradski oci Mostara, uz potporu drugih clanova lokalne zemljoposjednicke vlastele, uspjeli su da grad neprekidno pruza otpor centralnim vlastima od sezdesetih godina 18. do tridesetih godina 19. stoljeca.38

_______________________________

1 Kunt, Sultan's Servants, str. 82.
2 Clissold, ur., Short History, str. 49.
3 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 479, 501.
4 Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 212.
5 A. Popovic, L'Islam balquanique, str. 259.
6 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 81; Medjutim, Peleidija tvrdi da je ukupan broj muslimanskih izbjeglica iz zemalja koje su ponovo osvojili Habsburgovci, od kojih se izbjeglica nisu svi nastanili u Bosni, 130.000 (Bosanski ejalet, str. 50)..
7 Djurdjev, "Bosna", str. 1267.
8 Mraz, Prinz Eugen, str. 40.
9 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 514.
10 Ipak, neki su se katolici zaista vratili, posto su otomanske vlasti 1699. godine proglasile amnestiju: Peleidija, Bosanski ejalet, str. 51. " Dzaja, Konfessionalilät und Nationalität, str. 98.
12 Ta je mletacko-bosanska granica bila na kraju utvrdjena u razdoblju izmedju 1721. i 1733. godine: vidi Clissold, ur., Short History, str. 45, 50. Shaw pogresno tvrdi da je prema tom ugovoru uspostavljena granica na rijeci Savi (History of the Ottoman Empire, sv. 1, str. 232).
13 A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 259.
14 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 96. Dzaja takodje biljezi nemire prije rata, 1710. i 1711. godine.
15 Handzic, "Bosanski namjesnik", str. 144-145.
16 Ibid., str. 152-163.
17 Djurdjev, "Bosna", str. 1267.
18 Handzic, "Bosanski namjesnik", str. 164-180.
19 Hadzijahic, "Die Kämpfe der Ajane", str. 130.
20 Suceska, "Osmanli imparatorlugunda Bosna", str. 441.
21 Hadzijahic, "Die privilegierten Städte", str. 156.
22 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 98.
23 B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 1, str. 90.
24 Rothenberg, Military Border in Croatia, str. 72-73.
25 Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. l, str. 259.
26 Samic, Les Voyageurs francais, str. 146-149.
27 Desboeufs, Souvenirs, str. 132-133.
28 Pavlowitch, "Society in Serbia", str. 144-145; A. Popovic napominje da su se takvi postupci nastavili s jos vecom zestinom poslije 1815. godine (L'Islam balkanique, str. 262).
29 Kresevljakovic, Kapetanije, str. 13, 22.
30 Ibid., str. 52-64.
31 Bosna bi se mogla nazvati i "pasaluk", ali je to bio opci termin koji je obuhvacao sve teritorije kojima je mogao vladati pasa. Na primjer, Bosna, kao ejalet, bila je nesto vise od Beogradskog pasaluka, koji je bio samo sandzak. O povlasticama pase od tri tuga vidi kod d'Ohsson, Tableau de l'Empire othoman, sv. 7, str. 285.
32 Samic, Les Voyageurs francais, str. 186-187; Kresevljakovic, Kapetanije, str. 17.
33 Samic, Les Voyageurs francais, str. 188.
34 Hadzijahic, "Die privilegierten Städte", str. 132-134. Cehove (esnafe) vodili su muslimani, ali su im clanovi bili i krscani i Zidovi. Nemuslimani su mogli imati u esnafima svoje sekcije. Vidi Krcsevljakovic, Esnafi i obrti, str. 49; Skaric, Sarajevo i njegova okolina, sit. 134.
35 Chaumette-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 114.
36 Hadzijahic, "Die privilegierten Städte", str. 137.
37 Ibid., str. 156-157.
38 O bosanskim ajanima vidi ibid.; Suceska, "Bedeutung des Begriffes A'yán"; Hadzijahic, "Die Kämpfe der Ajane"; o prvobitnom karakteru tog polozaja vidi kod Bowen, "Ayan"; a o tome kako se drugdje upotrebljavao vidi Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 238.

 

EKONOMSKISKI ZIVOT, KULTURA I DRUSTVO U OTOMANSKOJ BOSNI 1606. - 1815.

 

Povijest kapetana i ajana pomaze nam da shvatimo kako su se u 17. i 18. stoljecu zbivale u Bosni neobicno vazne drustvene promjene. Stari poredak vojno-feudalnog drzanja zemlje pod zakupom malo-pomalo se istrosio i umjesto timarske klase pojavila se nova vrsta lokalnog plemstva koje je drzalo u vlasnistvu veleposjede i prenosilo ih u nasljedstvo.

Vec smo naznacili neke od uzroka tim promjenama: razvoj klase drzavnih sluzbenika nastalih sistemom devsirme koji su se u Istambulu u 17. stoljecu otimali za nevojne, privatne posjede; zamjenjivanje u vojnom smislu spahija placenim pjesastvom; opca i nezasitna potreba drzave za prihodima, sto je dovodilo do toga da su se veliki kompleksi zemlje ustupali lokalnim zemljoposjednicima koji su za uzvrat ubirali i predavali drzavi porez u gotovini. U Bosni je navala spahija, janjicara i drzavnih sluzbenika izbjeglih iz Ugarske, Slavonije, Hrvatske i Dalmacije izmedju 1683. i 1697. godine povecala pritisak na drzavu da pretvori timare u privatne posjede (poznate pod opcim nazivom ciftluk): mnogi su od tih ljudi trazili u zemljoposjednistvu sigurnost, a od ciftluka su se, osim toga, mogli iscijediti veci prihodi jer su seljaci na njima imali manja zakonska prava.

Neki od posjeda koji su na taj nacin nastali bili su u Bosni poznati pod nazivom agaluk, a njihovi vlasnici age. Seljaci su na njima sacuvali neka prava koristenja zemlje, ali je znatno povecan teret desetina i zakonski obavezatnog kuluka. Oni posjedi koji su bili u neogranicenu vlasnistvu pojedinaca bijahu poznati pod nazivom begluci, a njihovi vlasnici pod nazivom begovi.

Mnogi su od tih begluka bili veleposjedi kojima su upravljali upravitelji imanja, koji su zahtijevali najvise sto su mogli od seljaka na njima. Oni su mogli sklopiti sa seljacima i posebne sporazume koji nisu bili propisani zakonima. Opcenito su nazivi aga (sto se prvobitno odnosilo na janjicarske oficire) i beg naprosto poprimili znacenje clanova nize i vise zemljoposjednicke vlastele. Kako su radni uvjeti na veleposjedima bivali sve tezi, muslimanski su se seljaci, kojima je zakon oduvijek omogucavao da sami posjeduju nesto zemlje, sve vise priklanjali takvom nacinu obradjivanja.

Tako je tekao dugotrajan proces drustvene i vjerske polarizacije: od 15. stoljeca, kad su feudalni zemljoposjednici mogli biti i krscani i muslimani, a posjede su im obradjivali seljaci obje vjere, do 19. stoljeca, kad su svi veleposjednici bili muslimani, a velika vecina seljaka bezemljasa bili krscani.2

Iako su se ti seljaci i dalje zvali "kmetovi", oni koji su radili na beglucima, strogo uzevsi, nisu vise imali pravni status kmetova. Bili su obicni seljaci u nepovoljnu polozaju, u sistemu u kojem nisu imali prave prilike da zahtijevaju nesto bolje. Zivotni su im se uvjeti sve vise pogorsavali. Sve veci broj seljaka odlazio je sa zemlje u potrazi za poslom u veca mjesta.3 U 16. stoljecu bilo je sasvim uobicajeno da seljaci pod otomanskom vlascu, posto plate porez, zadrze za sebe visak uroda i iznesu ga na trziste.4 Na ciftlucima koji su zahtijevali od seljaka vise nego drugi, tako je sto postalo nemoguce, pa su seljaci zivjeli na rubu egzistencije. Kad je francuski autor Fourcade putovao u Solun da ondje preuzme konzulske mjesto 1812. godine, prespavao je jednu noc u kmetskoj kuci u Kozarcu. Kuca je bila sest i pol metara dugacka i cetiri metra siroka, u sredini je bilo ognjiste, bez dimnjaka i bez prozora (samo otvori u zidovima i rupa na krovu); pod je bio zemljan a jedino pokucstvo bijahu skrinje; spavali su s nogama okrenutim vatri, umotani u kozuhe, na lezajevima od sijena, a gamad ih je zive izjedala.5

Na temelju takvih iskaza stice se vrlo sumorna slika zivota na selu u Bosni. Pa ipak, jedno je od zacudjujucih otkrica savremenih historicara Balkana da je u 18. stoljecu znatno porastao broj stanovnika - posebbno u Bosni.

U 17. je stoljecu doslo do opceg pada broja stanovnika iz razloga koji nisu posve jasni: jedan je od mogucih uzroka tifus.6

U toku cijelog 17. stoljeca priljev muslimanskih izbjeglica mozda je tek nadoknadio odljev katolika: katolicki izvori procjenjuju da je vise od 50 000 katolika izbjeglo u ratu sto se vodio izmedju 1683. i 1699. godine, a vjerojatno se i egzodus za rata s Mlecima izmedju 1645. i 1699. godine brojio na desetke tisuca.7

Ipak je muslimansko stanovnistvo snosilo najveci dio tereta ratnih napora - ne samo u odbrani Bosne nego i u gotovo neprekidnom ratovanju Osmanlija u drugim krajevima carevine. Vaznost bosanskih jedinica vidi se i po popisu 1553 bosanskih spahija koji su sluzili u ratu protiv Rusije 1711. godine: svaki je od tih spahija imao u svojoj pratnji po nekoliko vojnika.8 Mnoge tisuce bosanskih muslimana izginule su na tim dalekim bojistima. Od njih 5200 poslanih u Perziju da se bore u ratu od 1723. do 1727. godine, na primjer, vratilo ih se kuci svega 500.9

Medju ostalim uzrocima smrti bila je i kuga, koja je, kao sto smo vidjeli, na pocetku 18. stoljeca i dalje harala Bosnom. Razumljivo je sto je nakon priljeva u devedesetim godinama 17. stoljeca broj muslimanskog naroda sporo rastao.

Broj krscanskog naroda rastao je znatno brze. Niz poreznih knjiga u otomanskim arhivima pokazuje da je u 18. stoljecu broj krscana porastao za 200 posto. Ovaj podatak treba ipak prihvatiti s rezervom, jer polaziste za njegovo izracunavanje, registar dohodarine za 1700. godinu, cini se nevjerojatno nizak, ali je opca tendencija jasna. Ako broj odraslih muskaraca pomnozimo s tri, ukupan broj krscana prema tim poreznim knjigama iznosi 1718. godine 118 000, 1740. godine 190000, 1788. godine 295 000 a 1815. godine 312 000. (Ti se brojevi ipak ne mogu pravo usporedjivati jer obuhvacena administrativna podrucja nisu bila uvijek ista.)10

Prema podacima dobivenim na jednoj drugoj osnovi za cijelu Bosnu i Hercegovinu, broj se krscana povecao od 143.000 u 1732. godini na 400.000 u 1817. godini." Kako nemamo zabiljezenih podataka o nekom vecem doseljavanju krscanskih seljaka u Bosnu, povremeno su se jamacno doseljavali ljudi iz Srbije i Makedonije.12

Usprkos cestim nemirima u Hercegovini u 18. stoljecu, u bosanskom je ejaletu opcenito bila bolja uprava nego u susjednim podrucjima u Srbiji, i nije bilo toliko razbojnickih prepada. Mozda je zbog toga Bosna u toku cijelog tog stoljeca neprestano privlacila stanovit dotok doseljenika iz srpskih krajeva. Ipak, glavni uzrok porastu stanovnistva zacijelo je bio prirodni prirast. To pretpostavlja da je ekonomija dobro funkcionirala i da krscani, iako su na selu zivjeli u siromastvu, nisu ipak patili od krajnje oskudice.

S druge strane, manjina krscanskog naroda uzivala je u pravom blagostanju u vecim bosanskim gradovima, u kojima se razvila krscanska (i zidovska) trgovacka klasa. Katolici, sa svojim starim dubrovackim vezama, dominirali su u bosanskoj trgovini sve do kraja 17. stoljeca; nakon toga su vazniju ulogu igrali Srbi, Vlasi, Grci i Armenci. I pojedini su obrtnici bili pravoslavne vjere, posebno zlatari.13 Muslimani su se u gradovima drzali uglavnom kucne radinosti, ali su se od sredine 18. stoljeca i oni poceli baviti trgovinom.14 Bogato Sarajevo u 17. stoljecu bijase jedno od balkanskih cuda, kudikamo najvazniji grad u unutrasnjosti zapadno od Soluna. Jedan je posjetilac zabiljezio 1628. godine da pojedini trgovci imaju zalihe robe u vrijednosti od 200 do 300 tisuca dukata.15 Sjajan opis Sarajeva sacuvan je u dnevniku neumornog turskog putopisca Evlije: McGowan, Economic Life in Ottoman Evrope, str. 90. Prvi broj cini se nevjerojatno nizak; mozda to samo znaci da se bosanska uprava jos nije bila oporavila od rata pa nije uspjela prikupiti sve podatke. Osim toga, tada se prvi put nisu brojile porodica nego svi odrasli muskarci.

Celebija, koji je posjetio taj grad 1660. godine i pribiljezio da Sarajevo ima 17.000 kuca (sto znaci vise od 80.000 stanovnika), 104 dzamije i carsiju sa 1080 ducana, u kojima se proda je roba iz Indije, Arabije, Perzije, Poljske i Ceske. Pa i sami su stanovnici ostavili na njega snazan dojam: "Buduci da je ovdje ugodno podneblje, ljudi su pretezno rumene puti. Na sve cetiri strane svijeta ima gorskih pasnjaka i obilje tekuce vode. Zbog toga su stanovnici krepki i zdravi. Ima cak vise od tisucu staraca... koji su dozivjeli sedamdesetu."16 Jedan francuski putnik koji je bio u Sarajevu svega dvije godine prije njega bijase podjednako odusevljen: "Ima vrlo lijepih ulica, krasnih i dobro sagradjenih kamenih i drvenih mostova, i 169 lijepih cesama," zabiljezio je izmedju ostaloga. "Grad je pun vrtova: vecina kuca ima svoje privatne vrtove, pune vocaka, posebno jabuka." Bio je ugodno iznenadjen i trznicom "sa bezbroj ljudi i svakojakom robom", i velikim tjednim konjskim sajmom - bosanskim specijalitetom.17

Sarajevu je trebalo dugo vremena da se oporavi od poharanosti iz 1697. godine. Bila su jos dva velika pozara, 1724. i 1788. godine.18 Drzi se da je 1807. broj stanovnika bio 60 000, manji od broja koji je naveo Celebija 1660. godine, ali jos uvijek impresivan ako se usporedi s brojem zitelja Beograda 1838. godine (12 963) ili Zagreba 1851. godine (14 000).19

Trgovina je u balkanskim zemljama procvala nakon Pozarevackog mira, kojim je otvoren promet s Austrijskom Carevinom i kojim su Osmanlije zapravo stekli prednost.20 Uskoro su trgovci iz Sarajeva sudjelovali na velikim sajmovima u Leipzigu i Becu. Glavni bosanski izvozni artikli bili su poljoprivredni proizvodi (koza, krzno i voce, posebno suhe sljive), a najvise se uvozio tekstil.21 Bogati rudnici u Bosni bili su zatvoreni (samo se jos u Varesu vadila zeljezna ruda). Bilo je vrlo malo industrije osim onoga sto su izradjivali obrtnici po gradovima: obradjivali kovine, kozu i tako dalje.22 Ostrouman posmatrac u 18. stoljecu koji je presao na islam, Mouradgea d'Ohsson, ovako je prokomentirao neuspjeli pokusaj da se razviju velika industrijska poduzeca: "Niko se ne usudjuje iznijeti na vidjelo svoje bogatstvo da ne bi privukao pozornost vlasti."23

Cesto se isticala korupcija koja je bila usadjena u potonji otomanski poredak: "Politika svakog turskog ministra ima za prvi cilj samog sebe," zapisao je engleski diplomat Sir James Porter 1768. godine.24 Ali je isto tako napomenuo da nije rijec o opcem moralnom propadanju, nego o pogreski u politicko-upravnom sistemu. Cak i u tom razdoblju stagnacije, na one koji su iz prve ruke govorili o zivotu u otomanskoj Evropi - za razliku od onih koji su moralizovali s velike udaljenosti - ostavljale su snazan utisak neke od njenih moralnih i drustvenih konvencija. Porter je tako prenio komentare jednog otomanskog efendije, "koji je bio rodom iz Bosne i koji je dugo zivio u svom zavicaju," kako oni ondje "jedva da znaju u cistom turskom [tj. muslimanskom] selu sto je to podvala, obmana ili lopovluk". U prilog toj tvrdnji, Porter napominje kako u Istambulu nema kradje: "Tu mozete zivjeti bez brige da ce vam ko sta ukrasti, pa gotovo svo vrijeme drzite svoja vrata otvorena".25 Neko bi mozda pomislio da se ljudi tako besprijekorno ponasaju zato sto zive u strahu od nemilosrdne provedbe islamskog zakona u djelo, ali ima obilje dokaza da je doduse poboznost opcenito ostala na visokoj razini medju muslimanskim stanovnistvom, ali da se sveti zakon nije rigorozno postivao. Jedna historijska studija o stavu prema alkoholu u Bosni utvrdila da je u 18. i 19. stoljecu nazori nisu vise bili tako strogi, da ljudi nisu vise prijavljivali vlastima svoje susjede da piju, kao sto su cinili u 16. stoljecu.26

Porterov informator okrivio je pravoslavnu zajednicu za opadanje morala. Nema pravih dokaza (osim ovakvih anegdotalnih napomena) za misljenje da je pravoslavno stanovnistvo bilo iskvarenije od bilo koje druge vjerske zajednice. Ali ima vise izvjestaja o korupciji medu visim svecenstvom u Pravoslavnoj crkvi, koja se, pod nadzorom grckih porodica "fanariota" u Istambulu, sluzila korupcionaskim metodama u radu.

Posto su se placanjem domogli najvisih crkvenih funkcija, fanarioti su zatim prodavali nize polozaje ne bi li nadoknadili svoje troskove.

Bosanski pravoslavni mitropolita uselio se u svoju sluzbenu rezidenciju u Sarajevu 1699. godine. Do kraja 18. stoljeca imao je pod sobom cetiri episkopa, u Sarajevu, Mostaru, Zvorniku i Novom Pazaru (koji je danas u Srbiji).27 Ali nema mnogo sacuvanih zapisa o pastoralnoj ili duhovnoj djelatnosti tih episkopa u Bosni u tom razdoblju. Pravoslavna "stara crkva" iz 16. stoljeca vise puta se popravljala i obnavljala, a 1726. godine otvorena je u gradu pravoslavna osnovna skola.28 Obicno pravoslavno svecenstvo nije opcenito bilo posebno radisno. Svecenici su bili prilicno neobrazovani i uglavnom su oskudne zalihe Biblija i liturgijskih knjiga dobavljali iz tiskara u Rusiji i Rumunjskoj.29

U 18. stoljecu, u razdoblju kad je naglo rastao broj pravoslavnih vjernika u Bosni, jedni su pravoslavni manastiri unisteni ratom ili pozarom, a drugi su, cini se, jednostavno napusteni. Potkraj toga stoljeca bilo je dvanaest manastira u Hercegovini, a samo dva u samoj Bosni, u Derventi i Banjoj Luci.30*

Katolicka crkva, koju su u Bosni jos predstavljali iskljucivo franjevci, nije imala mnogo prilike, ako ih je uopce imala, da prodaje funkcije.

Fratri su odavno imali obicaj prositi milostinju ili desetinu od svoga stada, ali taj su obicaj opravdavali visi svecenici u inspekciji time sto franjevci nisu imali drugog prihoda.31 Prilicno zajedljivi izvjestaj iz Olova 1695. godine pokazuje da se i taj obicaj mogao zloupotrebljavati. Gvardijan tamosnjeg samostana pisao je u Rim da ce morati zatvoriti samostan ako ne dobije novcanu pomoc: sedam godina samostan nije primio milostinje od zupljana jer je osoba koja je skupljala milodare, otac Stanic, pronevjerila sav prikupljeni novac.32

Iz mnogih drugih izvjestaja moze se razabrati istinsko siromastvo Katolicke crkve u Bosni. Biskup Maravic zabiljezio je 1655. godine da "malo zupa ima crkve u kojima se moze sluziti misa i davati vjernicima sveti sakramenti; misa se obicno sluzi na groblju ili u katolickim privatnim kucama".33 Da bi dali sakramente, franjevci su obicno jahali na konju do zabacenih sela pa bi ondje i prenocili. U svojoj svjetovnoj odjeci nisu se razlikovali od seljaka koji su im govorili: "ujace", obicaj koji se ocuvao do dana danasnjeg. Jedan neutralni posmatrac, francuski konzularni sluzbenik Chaumette-des-Fosses, bio je 1808. godine zgranut nad neukoscu i praznovjerjem franjevaca i njihovim upletanjem u zivot vjernika.34

* Premda knjizevna produkcija pravoslavnog svecenstva u Bosni u to vrijeme nije bila velika, ne smije se zanemariti vazan doprinos Pravoslavne crkve likovnoj bastini Bosne. Vidi posebno dvije knjige Zdravka Kajmakovica, Zidno slikarstvo i Georgije Mitrofanovic.

Ipak, zahvaljujuci gdjekad slabasnoj vezi sa sirim intelektualnim svijetom Katolicke crkve, ti su bosanski fratri ostavili za sobom nekoliko stampanih djela. Uglavnom su pisali obicne nabozne traktate, ali postoje i dva-tri originalnija spisa, medju njima i polemicka pjesan s pocetka 18. stoljeca, u kojoj se autor zestoko suprotstavlja svjetovnosti u narodnim pjesmama.35 Najvazniji je pisac medju njima Filip Lastric (1700-1783), koji je postao poglavar bosanskih franjevaca i branio prava svoje provincije, "Bosne Srebrene", od prijedloga iznesenog u Rimu da se degradira njen status. Rasprava koju je napisao za tu svrhu, Epitome vetustatum bosnensis provinciae (1765.), bijase jedna od prvih stampanih knjiga o Bosni koju je napisao jedan Bosanac.36 **

Franjevci se nisu morali braniti samo od prijetnji koje su dolazile iz Rima. Za sve to vrijeme u Bosni su se i dalje nadmetale za prevlast Katolicka i Pravoslavna crkva. Fratri su se u pismima papi 1661. potuzili da pravoslavni patrijarh nastoji svim silama prisiliti katolike da prihvate pravoslavni obred, i da je od velikog vezira u Bosni ishodio dekret za potiskivanje katolicanstva. Da bi se oduprli tim pritiscima, bosanski su katolici morali trositi "velike svote novca na parnicenja".37

Franjevci su uspjeli zadrzati prvobitnu ahdnamu ili povelju o povlasticama koju im je izdao Mehmed II. i koju su potvrdjivali (zahvaljujuci diplomatskim intervencijama austrijskog, francuskog, dubrovackog, pa cak i engleskog poklisara u Istambulu)

** Ovaj kratki osvrt na bosanske katolicke pisce u otomansko doba ne odgovara vrijednosti i broju knjizevnih djela koja su franjevci u Bosni objavili u vise stoljeca. Opsirniji podaci mogu se naci kod Jelenic, Kultura i bosanski franjevci, i Kovacic, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. O zivotu i radu Lastricevu vidi Zirdum, Filip Lastric Ocevac, svi sultani redom u tom razdoblju. Neki drugi dekreti iz 17. i 18. stoljeca jamcili su franjevcima da su oslobodjeni raznih nameta, kao i zastitu od presezanja Pravoslavne crkve.

Na pocetku 19. stoljeca neki su posmatraci zabiljezili da je otomanska politika u Bosni bila sklonija katolicima nego pravoslavcima.38 Vjerojatno je to bio odraz sve veceg poistovjecivanja pravoslavlja s pokretom otpora osmanlijskoj vladavini u Srbiji, a katolicima u Bosni moglo se vjerovati da se nece urotiti s novom susjednom velesilom, Napoleonovim carstvom, koje su katolicki svecenici smatrali dozlaboga ateistickim.39 Mnogi su posjetioci komentarisli suparnistvo izmedju katolickog i pravoslavnog svecenstva u Bosni: Chaumette-des-Fosses, koji je proboravio sedam mjeseci u toj zemlji, zapazio je da neprijateljstvo izmedju te dvije vjerske zajednice "podrzavaju svecenici obiju crkava iznoseci grozomorne optuzbe jedni na racun drugih".40 Bez poticanja tih dviju strana u sporu, tesko je vjerovati da bi katolicki i pravoslavni seljaci imali mnogo razloga da se ne trpe. Govorili su istim jezikom, jednako se odijevali, odlazili katkad u iste crkve i zivjeli u potpuno jednakim prilikama.

Kad covjek cita standardna djela o Balkanu pod otomanskom vlascu, mogao bi lako steci dojam da je u tim stoljecima ondje vladala kulturna pustos, da se intelektualni i duhovni zivot sveo samo na posve rudimentarne i zakrzljale forme. Takva je slika docarana u mnogim djelima jugoslavenskih historicara, a romanopisac Ivo Andric donio ju je u gotovo karikaturalnoj formi u svojoj izrazito antimuslimanskoj disertaciji o kulturi u otomanskoj Bosni. "Ucinak turske vladavine bio je apsolutno negativan," ustvrdio je on. "Turci nisu uspjeli donijeti nikakav kulturni sadrzaj ni osjecanje nekakve uzvisene misije cak ni onim Juznim Slavenima koji su primili islam."41 Ovakve tvrdnje izrazavaju slijepe predrasude - svojeglavu sljepocu pred velebnim spomenicima otomanske arhitekture u Bosni, i nesto razumljiviju sljepocu pred sirokim rasponom knjizevnih djela koja su napisali bosanski muslimani pod otomanskom vlascu, od kojih su mnoga bila i nepoznata u vrijeme kad je Andric pisao svoju disertaciju (1924.).

Jos je vrlo tesko donijeti pravu ocjenu tih bosanskih spisa, koje poznaje samo sacica naucnih strucnjaka u cijelom svijetu. Malo ih je dosad prevedeno, a mnogi spisi postoje samo u izvornom rukopisu - pod pretpostavkom da uopce jos postoje nakon masovnog i namjernog razaranja kulturne bastine bosanskih muslimana 1992. i 1993. godine. Prije nego sto je pocelo unistavanje Sarajeva granatama 1992. godine, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci bilo je 7500 rukopisa, u Orijentalnom institutu 5000, u Historijskom arhivu 1762 a u Nacionalnoj biblioteci 478.(42)

Vec se iz samih ovih brojeva dade zakljuciti da Bosna pod otomanskom vlascu nije bila kulturna pustos, a mnoga djela bosanskih pisaca, na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, cuvaju se u pojedinim zbirkama u Istambulu, Becu, Kairu i drugim mjestima.

Posebnu je paznju privukao odredjeni nacin pisanja, takozvana alhamijado-knjizevnost.

To su djela napisana na bosanskom jeziku, ali arapskim pismom. (To su ime savremeni naucnici posudili od slicnih nearapskih zapisa napisanih arapskim pismom u muslimanskoj Spanjolskoj.)

Za svo vrijeme turske vladavine, begovi u Bosni i dalje su pisali bosanskom varijantom cirilice, bosancicom, a tri stoljeca sluzili su se njome i franjevci, u stampanim djelima i u rukopisima. Pravoslavni svecenici citali su u 17. i 18. stoljecu takodje djela stampana na cirilici.

Ali bilo je prirodno da muslimani pocnu pisati arapskim pismom, jer je tim pismom pisana sva arapska, turska i perzijska knjizevnost, a arapsko se pismo ucilo i u svim muslimanskim mektebima ili osnovnim skolama.43

Aljamiado-knjizevnost sastoji se pretezno od svakojake poezije pisane arapskim klasicnim metrima: vjerske poezije, pjesama na moralne i drustvene teme, pa i nekih erotskih ljubavnih stihova. Medju pjesnicima bilo je poglavara derviskih redova, vojnika i zena.44 Jedan aljamiado-pisac, Muhamed Hevaji Uskufi (umro 1651.), sastavio je i hrvatski ili srpsko- -turski rjecnik u stihovima - jedan od najstarijih rjecnika od svih juznoslavenskih jezika. Uz kreiranje tih pisanih djela, muslimani su igrali i vaznu ulogu u stvaranju i prenosenju bogate bastine narodne poezije u Bosni: balada i tuzaljki (kao sto je vec spomenuta poznata Hasanaginica), epskih pjesama i posebnog zanra ljubavnih pjesama, podjednako omiljenih i medju muslimanima i medju krscanima, poznatih sevdalinki.45

Kako je bosanski jezik bio treci jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo cudo sto je i dio Otomanske knjizevnosti napisan na tom jeziku. Jedan bosanski pisac iz 18. stoljeca, ljetopisac Mula Mustafa Sefki Baseskija (koji je svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskome jeziku), ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskoga zato sto ima 45 razlicitih rijeci za glagol "ici".46

Savremeni bosnjacki historicari pridaju veliko znacenje cinjenici da su pisci u to doba nazivali svoj jezik bosanskim. Ali time se mislilo samo na to da se taj jezik govori u Bosni, a nije se time htjelo reci da se on razlikuje od tog istog jezika kako se govori negdje drugdje. Dakako da su se zamjecivale regionalne razlike u hrvatskom ili srpskom jeziku. Tako je jedan franjevac na pocetku 18. stoljeca zabiljezio da se bosanski jezik razlikuje od hrvatskog, dalmatinskog i dubrovackog.47 A od svih varijanti hrvatskog ili srpskog jezika, bosanska se varijanta dugo smatrala najprihvatljivijom. Godine 1601. zapisao je Mavro Orbini: "Od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najgladi i najelegantniji jezik; i dice se cinjenicom da jedini oni dan-danas paze na cistotu slavenskoga jezika."48 Veliki srpski pisac, sakupljac narodnih pjesama i jezicni reformator iz 19. stoljeca Vuk Karadzic takodje je drzao da je dijalekt srednje Hercegovine najbolja i najcistija forma narodnog jezika.49

Vecina je knjizevnih djela bosanskih muslimana ipak napisana na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Za to postoje razumljivi razlozi: jedni su pisali u formama u kojima je jezik nerazdvojno vezan sa zanrom, kao sto je, na primjer, istancano dvorsko pjesnistvo perzijske tradicije; drugi su pisali o takvim temama kao sto je filozofija za koju je u arapskom jeziku postojalo kompletno strucno nazivlje, sto je nedostajalo bosanskome jeziku; i dakako da su mnogi pisali za citatelje izvan slavenskih zemalja. Sto se tice proze, najvise ima djela iz teologije, filozofije, historije i prava, ali je tematski raspon bio ocito vrlo sirok, pa ovdje mozemo spomenuti samo nekoliko imena.

Najvazniji su pisci bili Ahmed Sudi al-Bosnavi (umro 1598.), koji je komentarima popratio klasicne perzijske pjesnike; Hasan efendi Pruscak (umro 1616.) koji je napisao znamenito djelo Zrcalo za princeve - pomodnu raspravu o vlasti i mnoga djela o logici, retorici i pravu, kao i popis bosanskih ucenih autora; Abdi al-Bosnavi (umro 1644.), koji je napisao ekstaticno-misticne rasprave u sufistickoj tradiciji; Ibrahim Alajbegovic zvani Pecevi (umro 1651.), koji je napisao na turskom jeziku historiju razdoblja izmedju 1520. i 1640. godine sluzeci se zapadnoevropskim stampanim izvorima; Ahmed al-Mostari Rusdi (umro 1699.), jedan od mnogobrojnih mostarskih pjesnika koji je pisao pjesme na turskome prema perzijskim uzorima; Mustafa al-Mostari Ejubovic poznat pod imenom Sejh Jujo (umro 1707.), koji je napisao bezmalo trideset rasprava o logici, gramatici i islamskom zakonu; Mustafa al-Aqihisari (umro 1755.), koji je napisao nekoliko djela o moralu i religiji i pohvalnu raspravu o kavi; te Mustata Sefki Baseskija (umro 1809.), ciji smo ljetopis Sarajeva u 18. stoljecu, napisan na prilicno prozaicnom turskom jeziku, vec spomenuli.

Neki su od ovih pisaca ostvarili nastavnicku ili cinovnicku karijeru izvan Bosne, ali je bilo mnogo ucenih ljudi zaposlenih u drzavnoj upravi same Bosne. Sejh Jujo, na primjer, bio je muftija mostarski, a jedan od namjesnika u Bosni Dervis-pasa al-Bosnavi (umro 1603.) bio je darovit pjesnik koji je prevodio perzijsku poeziju na turski.50 Bosna je svakako imala, kao i svaka druga zemlja, poprilican broj neukih i neotesanih vlastodrzaca, ali je bjelodano jasno da je apsurdna ideja da je Bosna pod otomanskom vlascu bila tek kulturna pustos, a da i ne govorimo o dekorativnim umjetnostima kao sto su kaligrafija i slikanje minijatura kojima su se bosanski muslimani takodje uveliko bavili za sve vrijeme otomanske vladavine.51

Nekoliko spomenutih pisaca bijahu clanovi sufistickih derviskih redova koji su igrali vaznu ulogu u zivotu bosanskih muslimana. I opet je tesko pisati o takvoj temi, ne samo zato sto je gradja ostala neobjavljena (na primjer, 222 rukopisa iz jednog od derviskih sjedista u Sarajevu, Sinanovoj tekiji), nego i zato sto su ti redovi oduvijek djelovali kao neka vrsta "nesluzbenog islama", izvan sluzbenih struktura medresa (sjemenista) i dzamija - tako da se njihova uloga oduvijek umanjivala u standardnim historijama islama. Ti su redovi zapravo udruge ili druzbe vjernika predvodjenih duhovnim uciteljima ili "sejhovima", a sastaju se redovno u tekijama (sjedistima) radi druzenja i ceremonija koje mogu sadrzavati obredne pokrete (od kojih je najbolje poznato "vrtoglavo okretanje" dervisa Mevlevija) i odredjena vrsta spontane ekstaticne religiozne poezije poznate pod nazivom ilahije. Derviski su redovi u razlicitim razdobljima bili kvijetisticki i apoliticni, ili politicki djelatni i militantni, kakav je, recimo, bio poznati Muridisticki pokret koji se odupirao ruskom prodiranju u muslimanski sjeverni Kavkaz. A njihova teologija, koja je obicno bila sklona mistici, bijase katkad toliko slobodoumna u svojim spekulacijama, prihvacajuci ideje iz filozofije, ljubavne poezije, pa cak i iz krscanske teologije, da su je pravovjerni muslimani smatrali hereticnom. To se posebno odnosilo na Bektasijski red koji je djelovao medu janjicarima.52

Derviski su se redovi rano pojavili u Bosni i vjerojatno ondje igrali vaznu ulogu kao i drugdje na Balkanu, u dva isprepletena procesa islamizacije i razvitka muslimanskih gradova.53 Prva derviska tekija u Sarajevu, Isak-begova, koja je pripadala redu Mevlevija, podignuta je negdje prije 1463. godine. Druga, Skender-pasina tekija, koja je pripadala redu Naksibendija, osnovana je 1500. godine, a u 17. stoljecu sagradjene su jos dvije vazne tekije (Sinan-pasina i Bistrigina).54 Podignuto je i vise manjih tekija koje se nisu ocuvale: Evlija Celebija nabrojio ih je u svemu 47 sredinom 17. stoljeca u Sarajevu.55 Tekije su se podizale i u dalekim dijelovima zemlje: jedna od posljednjih koje su se ocuvale i koja je jos djelovala u sedamdesetim godinama 20. stoljeca nalazila se u zabacenom planinskom selu vise Fojnice u rodnom mjestu poznatog derviskog poglavara iz 18. stoljeca, Sejha Huseina.56 Tekije nisu bile samo lokalna sredista druzenja i poboznosti nego i punktovi goleme medjunarodne mreze. Clanovi najveceg reda Naksibendija putovali su cak u centralnu Aziju da posjete znamenite sejhe. Jedini red koji, zacudo, nije nikad postao posebno omiljen u Bosni bijase janjicarski red Bektasija. Imao je doduse nekoliko svojih tekija, ali su te tekije najvise potpomagali posjetitelji iz Albanije i Turske. Cini se da je u Bosni bilo zazorno ozracje heterodoksije sto je okruzivalo red Bektasija.57

Islam je u Bosni pod otomanskom vlascu bio pretezno ortodoksan i konzervativan. Jedini uistinu heterodoksan pokret bijase pokret takozvanih hamzevija, sljedbenika sejha Hamze Balije Bosnjaka, koji je 1573. godine smaknut zbog hereze. O njegovu se naucavanju malo sta zna premda je zacijelo isao mnogo dalje od Bektasija u preuzimanju elemenata iz krscanske teologije. Za zadnjih progona "hamzevija" u Bosni nekoliko se clanova toga pokreta osvetilo drzavi ubivsi velikog vezira Mehmed-pasu Sokolovica. Cini se da su "hamzevije" opstale kao neka vrsta opozicije u sjeni sve do kraja 17. stoljeca.51*

Vecina posmatraca smatrala je bosanske muslimane ortodoksnim i poboznim. Evlija Celebija toplo je pisao o sarajevskim muslimanima: "Svi su oni bogobojazni ljudi, ciste, cestite i nepomucene vjere. Liseni su zavisti i mrznje, a svi redom, i stari i mladi, i bogati i siromasni, redovno se mole."59 Pa ipak, premda su bili "bogobojazni", Bosnjaci se nisu tako strogo pridrzavali, kao neke druge muslimanske sredine, odredjenih islamskih obicaja. Oduvijek su patili od slabosti prema rakiji, na nekim podrucjima (posebno na selu u Hercegovini) zene nisu nosile feredze, a strani su posmatraci cesto komentarisali bosanske obicaje u asikovanju, pa i sklapanju brakova iz ljubavi.60 I drugi su se muslimani, opisujuci moralni znacaj Bosnjaka, slagali sa Celebijinim misljenjem.

Jedan sirijski pisac, koji je negdje potkraj 17. stoljeca sastavio perzijsko-turski rjecnik, napisao je pod natuknicom "Bosnjak" sljedece: "Bosnjaci su poznati po svojoj blagosti i dostojanstvenosti; njihove su znacajke naobrazenost, lako shvacanje, trijezno razmisljanje, odanost i pouzdanost."61 A francuski putnik Qzielet uskliknuo je nakon dvomjesecnog boravka u Sarajevu 1658. godine: "Mene su svi muslimani u ovom gradu obasuli svakojakim dobrocinstvima, uslugama i znacima paznje, sa svima smo se sprijateljili."62

Ovakve opise treba imati na umu kad se citaju izvjestaji o "fanatizmu" muslimana u Bosni u 19. stoljecu. Olako se pretpostavlja da je fanatizam bio permanentna znacajka islama u Bosni. Sigurno je da se fanaticno drzanje razvilo u 19. stoljecu medju begovima, muslimanskim svecenstvom i nizim slojevima muslimana u gradovima, ali ima valjanih razloga za misljenje da je to bio produkt specificnih politickih i drustvenih prilika.

Kad je Chaumette-des-Fosscs, nakon sedmomjesecnog boravka u Bosni 1808. godine, pisao o svojim dozivljajima, iznio je pronicavo zapazanje o porastu nepovjerenja begova prema krscanima: "Da se ne bismo ogrijesili o muslimane u ovoj pokrajini, valja kazati da su oni, kako i sama raja [uglavnom seljaci krscani] priznaje, bili vrlo blagi sve do prije nekoliko godina. Ali od pocetka ovoga stoljeca, zbog politicke situacije, postali su neobicno nepovjerljivi." Posto su Francuzi zauzeli Dalmaciju a Srbi i Crnogorci digli se na oruzje, kaze, osjetili su da su u obrucu i da im prijeti opasnost. "Zbog te situacije koja je u njih izazvala strah, postali su neskloni prema svima oko sebe. Prepali su se kad su vidjeli kako se raja buni, a da bi je obuzdali, morali su pribjeci barbarstvu."63 U tom razdoblju samo sto se nije zavrsila drustveno-religiozna polarizacija veleposjednika i seljaka, sto je takodje moralo odigrati stanovitu ulogu.

Uspon Srbije kao dobro naoruzane i kvazi-autonomne krscanske drzave, iz koje bijahu grubo protjerani svi muslimani koji nisu bili masakrirani, pojacao je strah u muslimanskog svecenstva. A, sve veci ugled koji je uzivala krscanska trgovacka zajednica u Sarajevu i koju su na pocetku 19. stoljeca poceli stititi konzularni sluzbenici Francuske, Austrije i Pruske, povecao je te sumnje i zavist obicnih muslimanskih gradjana. Godine 1822. zapisao je jedan drugi francuski posjetilac, Charles Pertusier, da "musliman tjera svoju vjeru do krajnje forme fanatizma".64 Tada je vec, u takvoj generalizaciji, koliko god bila pausalna, zacijelo bilo mnogo istine. Ali nije uvijek tako bilo.

_______________________________

1 Tomasevich analizira posebnu upotrebu ovih naziva u Bosni: Peasants, Politics, and Economic Change, str. 99-100. Sugar daje razlicit i opcenitiji prikaz: Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 214-218.
2 Prelazak na ciftluke u cijeloj carevini golema je tema ciji mnogi aspekti ostaju nerazjasnjeni. Koristan pregled svih tih pitanja vidi kod McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str. 57-79. Mutafchieva opisuje dva tradicionalna oblika u kojima su se ciftluci prvobitno dodjeljivali (muselimima i "gazijama" ili ratnim herojima); spominje i poseban oblik ciftluka stvorenog od starih feudalnih posjeda u Bosni ("K'm v'prosa za ciftlitsite", str. 36-42).
3 Hottinger spominje da ih je bilo u Adrianopolu (Edirnu) u pedesetim godinama 17. stoljeca: Historia orientalis, str. 463.
4 McGowan, "Food Supply and Taxation".
5 Samic, Lex Voyageurs fmncaix, str. 248.
6 McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str. 83-86.
7 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 105-106, 151, 168. Biskup Maravic u svom izvjestaju o Bosni iz 1655. godine navodi da je katolika tada ukupno bilo 63.206: Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 476.
8 Skaric, "Popis bosanskih spahija".
9 B. Jelavich, History of the Balkans, sv. l, str. 90.
10 Broj muslimanskih odraslih muskaraca zabiljezen u Bosanskom ejaletu radi dzizje: 12.500 godine 1799. (s Hercegovinom i Zvornikom), 63.440 godine 1740. (bez Hercegovine, sa Zvornikom), 98.329 godine 1788. (s Hercegovinom i jos jednim neidentificiranim sandzakom) i 103.883 godine 1815. (s Hercegovinom i s jos jednim neidentificiranim sandzakom): McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str.90. Prvi broj cini se nevjerovatno nizak; mozda to samo znaci da se bosanska uprava jos nije bila oporavila od rata, pa nije uspjela prikupiti sve podatke. Osim toga, tada se prvi put nisu brojale porodice, nego svi odrasli muskarci. 11 Prema procjeni Muhameda Hadzijahica, navedeno u Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 82.
12 Weigand, "Rumänen und Aromunen", str. 178.
13 Skaric, Srpski pravoslavni narod, str. 10.
14 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 514; Hadzijahic, "Die privilegierten Städte", str 136.
15 Hadzijahic, "Die privilegierten Städte", str. 135.
16 Celebi, Putopis, str. 106, 116. Celebijine brojeve smatra preuvelicanim jedan savremeni naucnik, koji ih je usporedio s mnogo manjim brojem iz popisa 1841. godine (Nagata, Materials on Bosnian Notables, str. 2). Ali, biskup Maravic u svom izvjestaju iz 1655. godine navodi cak nesto malo veci broj nego Celebija: 20.000 muslimanskih porodica i 100 krscanskih (Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 476). (Valja napomenuti da Maravic kaze kako u tih 100 kucanstava zivi 600 dusa, sto znaci da je multiplikator veci nego onaj kojim su se obicno sluzili savremeni historicari.) Sarajevo je ocito imalo manji broj stanovnika u 18. stoljecu nego u 17., a mozda se taj broj na pocetku 19. stoljeca jos vise smanjio.
17 Quiclet, Voyages, str. 68-70, 79. Peter Masarechi pohvalio je 1624. godine kvalitetu bosanskih konja: Draganovic, "Izvjesce Petra Masarcchija", str. 42.
18 Pelletier, Sarajevo, str. 69.
19 Chaumette-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 33; Hadzijahic, "Die privilegierten Städte", str. 135.
20 Austrijanci su glupo udarili carinu na uvoz robe svojih trgovaca, a da nisu udarili odgovarajucu carinu otomanskim podanicima koji su uvozili istu takvu robu: vidi McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str. 23-24.
21 Medjunarodni sajam u Leipzigu snazno je privlacio trgovce iz Bosne i drugih dijelova Balkana za sve to vrijeme: vidi Paskaleva, "Osmanli balkan eyaletlerinin ticaretleri", str. 47-49.
22 O kopanju zeljezne rude vidi Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 16. U Fourcadeovu izvjestaju iz 1813. godine spominje se ipak izvoz jedne vrste rude u Francusku: auripigmenta (zuti arsenov blistavac), hemikalija koja se nalazi u prirodnom stanju i koja sluzi u proizvodnji pigmenata (Vacalopoulos, "Tendances du commerce de la Bosnie", str. 95).
23 d'Ohsson, Tableau general de l'Empire othoman, sv. 7, str. 296.
24 Porter, Observations on the Turks, sv. l, str. 133.
25 Ibid., sv. 2, str. 47, 56. Anton Hangi, koji je u devedesetim godinama 19. stoljeca napisao svoju studiju o zivotu u Bosni, pise vrlo slicno o postenju i o tome kako niko ne krade u Sarajevu, gdje je boravio godinu dana, a da nikad nije zakljucao svoja vrata (Die Muslims in Bosnien, str. 7). Britanski putnik H. E. Thomson isto je tako napisao 1897. godine: "U svoj Bosni mozete se pouzdati u rijec muhamedanaca kad je rijec o prodaji i kupovini" (Outgoing Turk, str. 162).
26 Mujic, "Prilog proucavanju uzivanja alkoholnih pica".
27 Samic, Les Voyageurs francais, str. 243.
28 Pelletier, Sarajevo, str. 118.
29 Andric, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 62-63.
30 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 149; Samic, Les Voyageurs francais, str. 243.
31 Draganovic, "Izvjesce Petra Masarechija", str. 46; D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 375.
32 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 526.
33 Ibid., str. 479.
34 Chaumette-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 70-74.
35 "Pisma od pakla" fra Lovre Sitovica; sama je pjesma u desetercu, kao i narodne pjesme, pa ih je trebala imala nadomjestiti. Andric kaze da se "razlikuje od prave narodne poezije samo po tome sto su stihovi cesto nepravilni i liseni svake ljepote": Razvoj duhovnog zivota u Bosni, str. 50. O drugim katolickim publikacijama vidi ibid., str. 47-51.
36 Ibid., str.50; Hadzijahic, Od tradicije do identiteta, str. 32.
37 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 503-504. O kasnijim pokusajima preobracanja katolika vidi kod Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 208-209.
37 Chaumettc-dcs-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 75.
38 Samic, Les Voyageurs francais, str. 112.
40 Chaumettc-dcs-Fosssés, Voyage en Bosnie, str. 75.
41 Andric, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 38.
42 Gazic, "Les Collections manuscrits". Sudeci po izvjestajima iz Sarajeva, srpska je artiljerija unistila cjelokupnu zbirku u Orijentalnom institutu.
43 Vidi Lehfeldt, Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 45-52.
44 Vrijedan sazetak vidi kod Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 271-281. Najnovija studija koju nisam dospio prouciti jest Hukovic, Alhamiado knjizevnost i njeni stvaraoci.
45 Vidi Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 165-190.
46 Lehfeldt, Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 50; O Baseskijinu ljetopisu vidi Gazic, "Les Collections manuscrits".
47 Hadzijahic, Od tradicije do identiteta, str. 7. O mnogobrojnim primjerima kako su autori nazivali svoj jezik bosanskim vidi ibid., str. 24-31
. 48 Orbini, Regno de gli Slavi, str. 377.
49 Wilson, Life and Times of Karadzic, str. 389.
50 Daljnje pojedinosti o svim tim piscima vidi kod Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 221-264.
51 Vidi ibid., str. 300-316; o detaljima dvaju neobicno lijepih bosanskih Kur'ana Ibrahima Sehovica i Huseina Bosnjaka iz 18. stoljeca vidi kod Gazic, "Les Collections manuscrits".
52 Vrijedna opca studija o Derviskim redovima u Otomanskoj Carevini jest djelo Mirmirogloua Oi Dervissai. Korisna se gradja moze naci kod Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 135-151; F. W. Hasluck, Christianity and Islam; Birge, Bektashi Order, i Trimingham, Sufi Orders in Islam.
53 Handzic, "O ulozi dervisa".
54 Pelletier, Sarajevo, str. 82-89. Potpuni opis tih tekija moze se naci kod Sikiric, "Derviskolostorok cs szent sirok"; ali Sikiric grijesi kad tvrdi da je Skender-pasina tekija najstarija (str. 577-578).
55 Celebi, Putopis, str. 110.
56 Vidi opis kod Algar, "Notes on the Naqshbandi Tariqat", str. 73-77.
57 Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 103; vidi i F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 2, str. 551.
58 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 104-105; Hadzijahic, "Udio Hamzevija u "atentatu"; Hukic, ur., Islam i muslimani u Bosni, str. 91-98.
59 Celebi, Putopis, str. 116.
60 Vidi na primjer Chaumette-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 55-63. Kao i mnogi drugi posmatraci, Chaumetle-des-Fossés zabiljezio je da prakticno nije bilo mnogozenstva.
61 Hadzijahic, Od tradicije do identiteta, str. 19.
62 Quielet, Les Voyages, str. 72-73.
63 Chaumettc-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 49-50.
64 Pertusier, La Bosnie, str. 91.

 

ZIDOVI I ROMI U BOSNI - 1815.

 

Dosad nismo mnogo spominjali dva naroda koji su bili prisutni u Bosni od davnine: Rome, koji su vjerojatno bili ondje prije dolaska Turaka, i Zidove, koji su dosli u prvom stoljecu turske vladavine. U ovom cemo poglavlju iznijeti kratak pregled njihove historije u Bosni, od njihova dolaska do pocetka 20. stoljeca. Dakako da ta dva naroda nemaju mnogo zajednickog, osim cinjenice da su i jedan i drugi ocuvali svoj identitet iako su rasijani po nebrojenim zemljama. Ali i u jednom i u drugom slucaju iznenadjuje razlika u nacinu na koji su postupali s njima u Otomanskoj Carevini i u sjevernoj i zapadnoj Evropi.

Oni koji se automatski pozivaju na okrutnost i nesnosljivost osmanlijske vladavine, treba da malo poblize razmotre povijest ovih dviju manjina. Sigurno je da su u balkanskim drustvima postojale predrasude i prema Zidovima i prema Romima, ali same lokalne predrasude ne bi bile u 20. stoljecu otjerale nebrojene tisuce njih u smrt. To je mogla uciniti samo ideologija sto se razvila u naprednijim i "krscanskijim" dijelovima Evrope.

Kao i s islamom, mozemo samo nagadjati o vrlo ranim tragovima judaizma na bosanskom tlu. Na temelju arheoloskih nalaza, znamo da su se mnogi Zidovi bili naselili u obliznjim dijelovima bivse Jugoslavije pod rimskom vlascu. Otkriveni su ostaci sinagoga i zidovskih grobova iz treceg i cetvrtog stoljeca na nekim mjestima u Makedoniji, Dalmaciji, Crnoj Gori i u Osijeku, pedesetak kilometara udaljenom od sjeveroistocne bosanske granice. Najzanimljiviji je nalaz avarskog groblja iz osmog ili devetog stoljeca nedaleko od Novog Sada (istocno od Osijeka, podjednako udaljenog od tog grada kao i Bosna). U mnogim grobovima na tom groblju pronadjeni su zidovski simboli i hebrejski natpisi - iz kojih se daje zakljuciti da su ti Avari prihvatili clanove plemena Krimskih Hazara koji su se u osmom stoljecu bili preobratili na judaizam.1

Zidovi su se odrzali u Makedoniji za sve vrijeme bizantske vladavine, a zbog vaznosti kopnenog trgovackog puta za Solun, tu su se okupili i novi clanovi zidovske zajednice iz drugih dijelova Evrope i pridruzili se potomcima solunskih Zidova iz rimskog doba. Znameniti makedonski Zidov Leon Mung, koji se pokrstio i postao nadbiskup Ohrida 1120. godine, vjerojatno je bio pobjegao od progona iz Njemacke. Zacijelo su i druge izbjeglice dosle u Makedoniju nakon izgona Zidova iz Ugarske u 14. stoljecu. U to vrijeme postojale su zidovske zajednice i u Dubrovniku, Splitu i Beogradu.2 Ipak, najveci je priljev Zidova bio potkraj 15. stoljeca, kad su Zidovi koji bjehu protjerani iz Spanjolske bili dobro primljeni u Otomanskoj Carevini. Mnogi su se od tih Zidova Sefarda nastanili u Solunu, a neki su se od njih preselili na sjever, u grad Skopje, koji je uskoro, zahvaljujuci njima, postao vazno trgovacko srediste.

Bosna nije bila na glavnom trgovackom putu sjever-jug (koji je prolazio kroz Srbiju), ali je vazan put istok-zapad vodio od Dubrovnika preko Foce (juzno od Sarajeva) do Novog Pazara i dalje do Skopja. Zidovski trgovci iz Skopja i Dubrovnika zacijelo su cesto imali posla s bosanskim posrednicima. Ipak, cini se da je razvoj Sarajeva kao vaznog trgovackog grada najprije naveo Zidove da se nastane na bosanskom tlu. Nije poznato kad su dosli u Sarajevo, ali tri sudska zapisnika iz 1565. godine spominju zidovske trgovce koji su se do tada vec, po svemu sudeci, bili udomacili u Sarajevu.3 Vjerojatno je presudan cinilac bio bezistan "Bursa" koji je podigao Gazi Husrev-beg u tridesetim godinama 16. stoljeca - trgovina svilom s gradom Bursom bijase uglavnom u rukama anadolskih Zidova.4 Nije poznato ni jesu li se u Sarajevu prvi nastanili Zidovi koji su dosli iz Burse. Glavne veze sarajevska zidovska zajednica u iduca dva stoljeca odrzavala je sa Skopjem i Solunom, pa valja pretpostaviti da se vecina Zidova bila doselila iz ta dva grada. Trgovina tekstilom, koja je za sve vrijeme otomanske vladavine bila na prvom mjestu u bosanskom uvozu, ostala je u zidovskim rukama sve do unistenja zidovske zajednice u Drugom svjetskom ratu.5

Zidovi u Sarajevu zivjeli su isprva u jednoj muslimanskoj mahali ili cetvrti, ali godine 1577., za nagradu sto su pomagali drzavi u borbi protiv Habsburgovaca, dopusteno im je da osnuju svoj vlastiti kvart/' Rijec "kvart" ne odgovara sasvim pojmu "mahala", jer mahale, kao sto je objasnjeno u 5. poglavlju, bijahu manji dijelovi grada u kojima nije obicno bilo vise od cetrdesetak kuca. Isto bi tako bilo pogresno ovdje upotrijebiti rijec "geto", koja se kadkad upotrebljavala za tu zidovsku mahalu, jer su se njeni stanovnici posve slobodno kretali po gradu, nije bilo posebnih ulaza ni policijskog sata ni drugih diskriminatorskih mjera. U jednom rukopisu iz 18. stoljeca spominje se kako su se muslimani tuzili na buku koju Zidovi dizu i na opasnost od pozara. Pod pretpostavkom da ta prituzba nije bila bez osnove, mozemo zakljuciti da su se Zidovi u Sarajevu tada vec bavili industrijom, vjerojatno lijevanjem kovina (zna se da su se tim poslom bavili u zadnjim godinama). A ako su pomagali pri izradi metalnog oruzja i opreme potrebne za vodjenje rata, mozda se time moze objasniti i zahvalnost turskih vlasti. Jedan zidovski autor iz Soluna u 17. stoljecu zabiljezio je da su sami Zidovi zatrazili da se presele.7 Ma koji razlog bio, bogatiji Zidovi preselili su se u kuce sagradjene blizu glavne trznice, a ostali su se uselili u posebnu zgradu koju je ondje podigao poznati dobrotvor, namjesnik u Bosni 1580. i 1581. godine, te je zgrada prozvana Siavus-pasine daire, sto ce reci "Zaduzbina Siavus-pasina". Bijase to kucerina sa 46 soba i unutrasnjim dvoristem. U njoj su stanovale siromasnije zidovske porodica, svaka od njih u jednoj ili dvije sobe. Zidovi su tu zgradu zvali // Cortijo - "Dvoriste", muslimani Velika avlija ili Civuthana. (Takve su opcinske zgrade podignute i u drugim dijelovima Balkana. Tako je, recimo, Türkischer Judenhof u Beogradu imao 103 sobe, 49 kuhinja i 27 podrumskih prostorija.)" Istovremeno je uz Cortijo sagradjena i prva sinagoga u Sarajevu.9

Od zidovske zajednice u Sarajevu u 17. stoljecu ostalo je malo tragova. Znamo da je ona za sve to vrijeme postojala, ali se po svoj prilici nije posebno isticala jer jedva da se spominje u ostaloj zidovskoj literaturi iz toga doba. Njezin prvi upotrebljavan za koga se zna, Samuel Baruh, dosao je iz Soluna na pocetku 17. stoljeca, a za njegov se grob tradicionalno tvrdi da je najstariji na zidovskom groblju u Sarajevu.10 Kad je Evlija Celebija 1660. godine posjetio Sarajevo, zabiljezio je da Zidovi imaju vec dvije mahale u gradu." Zidovi su bili u slicnom pravnom polozaju kao i krscani: i za njih je vrijedio kanun-i raya pa nisu smjeli graditi nove bogomolje bez posebnog dopustenja. Za to je, kao i za vecinu drugih zakonskih odobrenja, trebalo platiti odredjenu svotu novca. Zidovi, kao i krscani, nisu uzivali zakonsku ravnopravnost s muslimanima pred otomanskim sudovima, ali im je bilo dopusteno da rjesavaju svoje medjusobne sporove na vlastitim gradjanskim sudovima. Zidovi su placali i harac i morali su se pokoravati propisima kanun-i raya o odijevanju, a sultan Murat IV. dodao je 1574. godine i neke naknadne odredbe prema kojima Zidovi nisu smjeli nositi turbane, svilenu odjecu ni bilo sto zeleno. Poslije je upotrebljavanima u sinagogi bilo dopusteno nositi turbane ali samo zute boje.12

Ipak je u postupanju sa Zidovima u Otomanskoj Carevini bilo mnogo manje diskriminacije nego u bilo kojoj krscanskoj zemlji na sjeveru i zapadu potkraj srednjeg vijeka i na pocetku novoga doba.

Godine 1655. Zidove je u Otomanskoj Carevini uzbunila neobicna vijest: karizmaticni mladi upotrebljavan u Smirni, Sabbatai Sevi, proglasio se Mesijom. Vijest o toj objavi prosirila se munjevitom brzinom po Evropi, a misticni spisi Sabbatajevih sljedbenika, napose njegova glavnog ucenika i promicatelja Nathana od Gaze, citali su se s velikim zanimanjem. U jednom se izvjestaju spominje da su becki Zidovi primili Nathanova nabozna djela 1666. godine iz Sarajeva.13 Naucavanje Sabbataia i njegovih ucenika ("sabatajevaca") zasnivalo se na tradiciji kabalistike, metodi odcitavanja skrivenih prorocanstava i teoloskih istina iz rijeci i slova svetih hebrejskih tekstova.

Veliki misterij i skandal cijelog slucaja Sabbataia zbio se 1666. godine, kad je Sabbatai Sevi bio uhapsen i izveden pred sultana, te pristao da primi islam. Mnogi su njegovi sljedbenici ucinili isto tako, a drugi koji su ostali vjerni zidovskoj religiji sacuvali su njegove spise i razvili ekstremnu, paradoksalnu teologiju, prema kojoj je to otpadnistvo od judaizma bilo nuzan i mistican cin (koji se navodno moze mjeriti s naravi Kristove smrti u krscanskoj teologiji). Jedan od vodecih "sabatajevaca" u iducem narastaju bijase Nehemiuah Hayyon ili Chajon, koji se rodio u Sarajevu 1650. godine. Njegova porodica (ime joj se u bosanskoj grafiji pise Kajon, Gajon ili Gaon) bijase jedna od starih zidovskih porodica u tom gradu, u kojem je zivjela sve do potkraj 20. stoljeca. Hayyon je putovao po Palestini, Grckoj, Italiji i Njemackoj. U Berlinu je 1713. godine objavio knjigu Oz l'Elohim ("Moc Bozja"), za koju se kaze da je jedini dokument sabatajanske kabalistike koji je ikad stampan. U njoj se nalazi rasprava koja se pripisuje samom Sabbataiu i koja je uzvitlala veliku prasinu u zidovskim krugovima. Hayyona je poslije proglasio heretikom jedan od rabina u Amsterdamu, Sevi Ashkenazi, koji je i sam zivio u Sarajevu od 1686. do 1697. godine, kad je pobjegao na sjever s vojskom princa Eugena.14 (Taj je rabin bio valjda jedini Zidov koji je bio zahvalan Austrijancima na njihovu upadu. Zidovska je mahala bila tesko ostecena artiljerijam princa Eugena. Sarajevski su Zidovi pristali, radi smanjenja poreza, da dobrim dijelom financiraju obnovu cijelog tog gradskog podrucja.)15

Najstariji zapisi o sarajevskoj zidovskoj zajednici koji su se sacuvali u bilo kojem obliku poticu iz dvadesetih i tridesetih godina 18. stoljeca. Izvatke iz njih objavio je historicar Moritz Levy, ali su sami dokumenti unisteni zajedno sa sveukupnim zidovskim arhivima u Sarajevu u Drugom svjetskom ratu.16 Iz tog najranijeg razdoblja spominje se 66 prezimena a na popisu glava porodica iz 1779. godine navedeno je 214 imena - sto valjda odgovara broju stanovnika od nesto vise od tisucu. Spominje se i mala talmudska tora (zidovska osnovna skola). Zidovi u Sarajevu bavili su se raznim poslovima: osim sto su bili trgovci, bili su i lijecnici, apotekari, krojaci, postolari, mesari, drvodjelje i kovinotokari, staklari i bojadisari.'7

Za veceg dijela tog razdoblja imali su rabine koje su dovodili iz drugih gradova. Najpoznatiji medu njima, David Pardo, mletacki Zidov, koji je bio glavni rabin u Sarajevu u sezdesetim i sedamdesetim godinama 18. stoljeca, bijase istaknut naucnik i pisac, te je osnovao jesivu (zidovsku vjersku skolu). Sve do tada Sarajevo je bilo podredjeno zidovskoj zajednici u Solunu, a sad je moglo samo skolovati svoje rabine.18 Medjutim, tada je vec, i u trgovini i u kulturi, dominantna zidovska zajednica u susjednoj zemlji bila ona u Beogradu. U buducoj srpskoj prijestolnici bijase mjesovita zajednica Sefarda i Askenaza. Vjerojatno su neki Askenazi dosli i u Sarajevo, ali ako su se ondje i nastanili, zacijelo su se asimilirali sa Sefardima koji su govorili ladino, jer u Sarajevu nije bilo askenaske sinagoge sve do potkraj 19. stoljeca. Neki od prezivjelih sarajevskih Zidova i dan-danas govore ladino, varijantu spanjolskog jezika iz 15. stoljeca kojom su govorili potomci Zidova protjeranih iz Spanjolske 1492. godine. A posebno je obiljezje spanjolske bastine u Sarajevu "Sarajevska hagada", spanjolski iluminirani rukopis iz 14. stoljeca, koji sadrzi zbirku molitava i pjesama za prve veceri zidovskog blagdana Pesaha, rukopis koji je bio u vlasnistvu jedne od zidovskih porodica u gradu do 1894. godine i koji je jedno od najljepsih umjetnickih djela te vrste na svijetu.19

U prvih nekoliko desetljeca 19. stoljeca u Bosni je bilo oko 2000 Zidova. U potankom izvjestaju francuskog konzula u Solunu, koji je 1813. godine putovao u Bosnu da prikupi podatke o trgovanju, utvrdjeno je da u samom Sarajevu ima 2000 Zidova, s tim da su od pet najvaznijih trgovackih tvrtki u gradu dvije zidovske, jedna grcka, jedna austrijska i jedna francuska.20 Tada je vec postojala i mala zidovska zajednica od sezdesetak ljudi u Travniku. Taj je grad stekao vaznost kao sjediste namjesnika u Bosni pa je imao oko 7000 stanovnika, mahom muslimana.2 U sezdesetim godinama 19. stoljeca zivjelo je i nekoliko zidovskih porodica u Mostaru.22

Zanimljiva je sudbina snasla jednog Zidova na pocetku 19. stoljeca u Travniku, Mosesa Chavija, koji je presao na islam, uzeo ime Dervis Ahmed i poceo huskati mjesne muslimane protiv Zidova. Godine 1817. vodje bosanskih Zidova potuzile su se na njegove napade, pa je on osudjen na smrt i smaknut. Neki od njegovih pristasa potuzili su se zatim novom namjesniku u Bosni, Ruzdi-pasi, koji je iskoristio priliku da iskamci pare od Zidova. Zatrazio je od njih da plate nadoknadu od 500 000 grosa i uhapsio deset vodecih sarajevskih Zidova, na celu s rabinom, zaprijetivsi im da ce ih sve pobiti ako ne plate trazenu svotu. Slucaj je, medjutim, zavrsio tako sto se gomila od 3000 muslimana digla na oruzje i zatrazila da se Zidovi puste na slobodu - sto je smjesta i ucinjeno.23

Cini se da su odnosi izmedju Zidova i muslimana opcenito bili dobri, pocesto bolji nego izmedju muslimana i krscana. U mnogim dijelovima Otomanske Carevine krscani su gledali na Zidove prijekim okom. Djelomice je to bilo zato sto je antisemitizam bolje rastao na tlu krscanske teologije, ali i zato sto su se otomanski namjesnici oslanjali na zidovske lijecnike i trgovce kao svoje osobne i diplomatske savjetnike, tako da su Zidovi u krscanskim ocima bili nesto kao produzena ruka turske sile. (Mozda je dodatni cinilac u nekim drugim balkanskim zemljama bila i cinjenica da su se Zidovi odijevali kao Turci - ali ne i u Bosni, u kojoj su se krscani odijevali bas kao i muslimani, osim nekoliko sitnih razlika koje je zahtijevao kanun-i raya.)

Sultani reformatori u tridesetim i pedesetim godinama 19. stoljeca donosili su zakone kojima su davali jednaka gradjanska prava svim svojim podanicima, bez obzira na vjeroispovijest, ali su ti zakoni vrijedili vise u teoriji nego u praksi. Najveca promjena u statusu Zidova nastupila je austro-ugarskom okupacijom Bosne 1878. godine. Nakon cetiri godine osnovana je u Sarajevu "Sefardska izraelicanska vjerska zajednica", Cultus-gemeinde (vjerska zajednica) prema austrijskom uzoru, koja je sama birala svoje upravno tijelo, vodila evidenciju o svim Sefardima u gradu i imala pravo ubirati porez od njih do 25 posto vrijednosti njihovih direktnih drzavnih poreza. Mnogi Askenazi Zidovi iz Ugarske, Galicije, Poljske, Ceske i Moravske i drugih zemalja nastanjivali su se u Bosni pod austrougarskom vlascu, pa je i za njih osnovana posebna zajednica.24 Zidovi koji su govorili ladino gledali su s visoka na njih, tako da su te dvije zajednice zivjele odvojeno. Jedan posmatrac iz 1908. godine zabiljezio je da se "znatno razlikuju" jedni od drugih.25 Ovim priljevom moze se objasniti nagli prirast zidovskog naroda u gradu. Posto se za veceg dijela 19. stoljeca broj od 2000 stanovnika nije mnogo mijenjao, godine 1885. porastao je na 2618, godine 1895. na 4058, a 1910. na 6397.26

Broj Zidova u drugim dijelovima Bosne takodje je porastao doseljavanjem. Godine 1900. bilo ih je vec 9311 u cijeloj Bosni.27 Ekonomska politika Austro-Ugarske pruzila je nove prilike Zidovima; za razliku od muslimana, oni su se ubrzo prihvatili industrijalizacije, pa su sva tri vodeca tvornicara u Bosni bili tada Sefardi. Austrijska politika imala je za posljedicu i to da su se Zidovi bolje uklopili u bosansko drustvo. Bosanski jezik uveden je kao obavezni predmet u zidovsku osnovnu skolu, a neki su Zidovi, prvi put u historiji ove zidovske zajednice, poslali svoju djecu u svjetovnu srednju skolu.2" Sve do 1941. godine bosanski Zidovi igrali su vaznu ulogu u ekonomskom zivotu svoga zavicaja. Zidovskih je zajednica bilo u Sarajevu, Travniku, Mostaru, Banjoj Luci, Zenici, Bugojnu, Bijeljini, Brckom, Rogatici, Vlasenici i Tuzli.29 Najveci je dio tog zidovskog svijeta odnijela poplava barbarstva 1941. godine.*

* Ovaj kratki prikaz djelovanja Zidova u Bosni ne odgovara doprinosu njihove kulturne historije. Posebno je zanimljiv korpus tradicionalne popijevke ili balade, pod imenom romunsero, od kojeg su sacuvani mnogi primjeri. O ovom predmetu, i o djelatnosti zidovskih kulturnih organizacija, u 19. i na pocetku 20. stoljeca vidi Nezirovic, Jevrejsko-spanjolsku knjizevnost u Bosni i Hercegovini, Vidakovic Petrov, Kultura spanskih Jevreja.

Balkanski Romi imaju mnogo nejasniju povijest nego Zidovi; oni su ostavili za sobom vrlo malo gradjevina, zapisa, pisaca ili uopce pismenih ljudi. Pa ipak je njihov broj bio veci a prisutnost u Bosni vjerojatno znatno starija. Premda se ne zna godina njihova egzodusa iz Indije, bilo ih je na bizantskom teritoriju vec 835. godine, a ima pouzdanih dokaza da su u evropski dio Bizantske Carevine bili presli u 11. stoljecu. U 14. i 15. stoljecu glavno je romsko srediste bilo u juznoj Grckoj, a vjerojatno su se vec bili udomacili i na otoku Krfu. Jedni su od njih vjerojatno produzili uz jadransku obalu, a drugi su se vec bili rasirili po unutrasnjosti. Romska sela u zapadnoj Bugarskoj spominju se u darovnici iz 1378. godine, sto upucuje na zakljucak da su vec prilicno dugo prebivali na tom podrucju. Kao i Vlasi, imali su odredjenu vojnu tradiciju: u Grckoj je u 15. stoljecu zabiljezena neka vrsta vojnog ustrojstva medju Romima. Stoga je zanimljivo spomenuti da je prvi pouzdani zapis o Romima na tlu bivse Jugoslavije pravni dokumenat iz Dubrovnika iz 1362. godine, a odnosi se na neku molbu dvojice "Jedupaka" (tj. Egipcana, odnosno Roma) zvanih "Vlah" i "Vitanus".30

Na temelju slabasne osnove ovoga pojedinca Roma zvanog "Vlah", covjek je u napasti da nagadja kako je u tim krajevima doslo do odredjene simbioze izmedju Roma i Vlaha potkraj srednjega vijeka. Oni su doduse bili posve razliciti nomadi, ali ako su se Romi vec tada bavili obradom metala i slicnim poslovima, mogli su stvari od koristi i uzgajivacima konja i trgovcima. Ima i nekih lingvistickih dokaza za pretpostavku da su Vlasi i Romi uspostavili kontakt na zapadnom i srednjem Balkanu. Vokabular vecine zapadnoevropskih romskih dijalekata ne pokazuje samo snazan utjecaj grckoga i juznoslavenskih jezika, nego sadrzi i natruhe rumunjskog ili vlaskog jezika. Znamo da su se ta romska plemena odselila iz jugoistocne Evrope negdje na pocetku 15. stoljeca. Mozda su proveli neko vrijeme, ali ne dugo, u Rumunjskoj. Medjutim, u njihovu rjecniku nema ni traga od nekog ranog madjarskog utjecaja. Jezicna gradja upucuje na zakljucak da su se dulje vrijeme druzili s ljudima koji su govorili vlaski juzno od Dunava.31

Ako ima bar zrnce istine u ovim nagadjanjima o spomenutom dubrovackom dokumentu, Romi su bili prisutni u Hercegovini mnogo prije dolaska Turaka. Nista ne znamo o tome sto su radili u Bosni u prvim godinama turske vladavine, ali su vjerojatno neki od njih vrlo rano presli na islam. Zakon koji je 1530. godine donio Sulejman Velicanstveni za ejalet Rumeliju (u koji je u to doba spadala i Bosna) pravio je veliku razliku izmedju Roma muslimana i nemuslimana. Prvi su morali placati dvadeset i dvije aspre poreza po porodica, a drugi dvadeset i pet, a Romima muslimanima bilo je zabranjeno zivjeti s Romima nemuslimanima.32

Prvi put se Romi izrekom spominju u Bosni 1574. godine, kad je sultan Selim II. izdao ferman kojim je odobrio porezne olaksice Romima koji rade u rudnicima: spominje one koji rade u rudniku zeljezne rude nedaleko od Banje Luke i Rome koji rade u rudnicima "iza Novog Pazara" -vjerojatno je mislio na rudnike na sjeveru Kosova.33 Mozemo samo nagadjati da li su to bili mjesni Romi koji su se latili rudarenja, ili Romi koji su dosli - kao i saski rudari - iz ugarsko-rumunjskih zemalja. Potkraj 14. stoljeca Romi su se bili nastanili sjeverno od Dunava. Tran- silvanski Romi dijelili su se na dvije tradicionalne kategorije, na rudare i na aurare, ispirace zlata.34 Mozda su takvi bili i neki od onih ispiraca zlata sto ih je Benedikt Kuripesic vidio 1530. godine na rijeci nedaleko od Jajca.35

Za veceg dijela pocetnog razdoblja otomanske vlasti turska je uprava dobro postupala s Romima. U fermanu iz 1604. godine o Romima u juznoj Albaniji i sjeverozapadnoj Grckoj rijec je i o Romima krscanima i o Romima muslimanima: "Neka niko ne uznemiruje niti ugnjetava pripadnike tog naroda".36

To je bio ljudskiji odnos od odnosa bilo koje vlasti u krscanskoj Evropi prema Romima u to doba. Svega osam godina prije toga, na primjer, osudjeno je 106 Roma u Yorku a devetorici je odrubljena glava na temelju zakona koji je donio parlament u Elizabetino doba, i kojem je cilj bio "daljnje kaznjavanje skitnica sto sebe nazivaju Egipcanima".37 Dakako da je vecina Roma ostala na dnu drustvene ljestvice u otomansko doba u Bosni, kao i drugdje. Gradska poglavarstva vise su voljela da Romi zive izvan gradskih medja nego da im dodijele vlastite mahale, osim ako ih nisu uspjeli nagovoriti da se bave obrtom na gradskom podrucju. Iz jednog zapisa u Bugarskoj iz 1610. godine vidi se da su Romi nemuslimani morali placati po 250 aspri dzizje ili glavarine, a muslimani po 180. Usprkos toj razlici u svoti, reklo bi se da je ovo bila neka vrsta diskriminacije, jer muslimani inace nisu uopce placali dzizju.38 Cini se da su potkraj 17. stoljeca otvrdnuli stavovi otomanske uprave. Zapocela je kampanja u kojoj su Romi bili optuzivani da se bave prostitucijom i svodnistvom, a porezi su im znatno uvecani.39 Ipak, osnovna zakonska prava Roma bila su ista kao i prava njihovih susjeda krscana i nemuslimana. Velika vecina bosanskih Roma bijahu muslimanske vjere. Cini se da su zivjeli pretezno nomadskim zivotom sve do kraja otomanske vladavine, i da ih je bilo vrlo mnogo. Tako je biskup Maravic izvijestio iz Bosne 1655. godine da "covjek na svakom koraku nailazi na Cigane".40 Kad su Austrijanci 1788. godine prodrli u Bosnu, "velik broj" Roma pridruzio se bosanskim jedinicama da se bore protiv njih.41 Tesko je prosuditi koliko ih je u svemu bilo u Bosni: Chaumette-des-Fossés procijenio je 1808. godine da ih ima oko 30 000, ali Pertusier, koji je bio u Bosni cetiri godine poslije njega, racunao je da ih ima svega 8000.42 Sudeci po ostalim podacima koje navode, Pertusier je od njih dvojice ipak bio pouzdaniji. Prema otomanskim statistickim podacima, u Bosni i Hercegovini je 1865. godine bilo ukupno 9630 Roma. Jedan njemacki posmatrac potkraj sezdesetih godina 19. stoljeca procjenjuje da ih ukupno ima 11 500. Prema sluzbenom popisu stanovnistva iz 1870. godine bilo ih je svega 5139, ali je to bio popis kucanstava, pa u njega vjerojatno nisu usli oni koji su i dalje bili nomadi.43 Rome su vise puta nagovarali da se negdje skrase, pa je u 19. stoljecu bilo ciganskih mahala u Sarajevu, Travniku (gdje je Chaumette-des-Fossés zabiljezio da ima 300 Roma), Banjoj Luci i Visokom.44

Tada su vec postojale tri odijeljene kategorije Roma u Bosni. Najstariji medju njima, takozvani "Bijeli Cigani", nisu vise uglavnom bili nomadi i malo-pomalo su zaboravljali svoj romski jezik. Vecina ih je do 20. stoljeca potpuno zaboravila taj jezik. Ti su Romi u Bosni bili muslimani, ali "Bijeli Cigani" u Srbiji i Makedoniji bili su pravoslavne vjere. Njihov dijalekt romskog jezika svjedoci o dugom prebivanju u juznoslavenskim prostorima. S druge strane "Crni Cigani" zivjeli su vise nomadskim zivotom i bili su ponajvise kotlokrpe. Nazivali su ih i cergasi (od turske rijeci çergi, sto znaci "sator"). I oni su se islamizirali (iako ih ponekad nisu pustali u dzamije zbog toga sto su bili necisti), ali u njihovoj varijanti romskog jezika bilo je vise rumunjskih elemenata, po cemu se dade zakljuciti da su se doselili iz Transilvanije ili Banata negdje na pocetku otomanske vladavine. (Moguce je, kao sto sam vec napomenuo, da su medju njima bili i romski rudari iz 16. stoljeca.) Obje te grupacije govorile su o sebi da su "Turci" misleci zapravo da su muslimani.

Treca se grupacija zvala "Karavlasi", sto ce reci "Crni Vlasi". Njima nije bilo pravo da im se govori da su Cigani i tvrdili su da su Rumunji. zaista su i govorili rumunjski, a jedan rodoljubni rumunjski pisac ispisao je 1906. godine gotovo stotinu stranica ne bi li dokazao da oni uopce nisu Romi. Ipak, svaki dobro obavijesteni posmatrac mogao je lako zapaziti da su to ipak Romi koji su se nekad davno doselili iz Rumunjske. Pored rumunjskog jezika, govorili su i jednu varijantu romskog obilato prosaranog rumunjskim rijecima. Da zbrka bude veca, mjesno ih je stanovnistvo zvalo "srpskim Ciganima", bilo zato sto su prije toga neko vrijeme zivjeli u Srbiji, bilo zato sto su bili pripadnici istocne pravoslavne crkve.45

Ti samozvani "Crni Vlasi" nisu, naravno, imali nikakve veze s onim "Crnim Vlasima" Morlacima iz starijeg doba. Pripadali su onom dijelu Roma koji su govorili takozvanim vlaskim dijalektima romskog jezika (tj. onima koji su bili pod uticajem rumunjskoga), koji su se prosirili na zapad Evrope novim valom iseljavanja u 19. stoljecu i koji tvore osnovu naroda americkih Roma. Neki su od njih vodali medvjede (cime su se odavno bavili rumunjski Romi poznati pod nazivom ursari). Bosanski vodici medvjeda mogli su se vidjeti na cestama u Francuskoj u sedamdesetim godinama 19. stoljeca.46 Jedan engleski putnik koji je posjetio Bosnu u devedesetim godinama 19. stoljeca zabiljezio je da oni "putuju po svoj Evropi s dresiranim medvjedima, a kapetan von Roth (austrijski oficir u Bosni) rekao mi je da je jednog od njih vidio i u Londonu". Isti je taj putnik ustvrdio da je to "cudan narod koji zivi u rupama u zemlji".47 Prva pomisao citatelja ovoga teksta mogla bi biti da je rijec o pukom ponavljanju komentara autorovih bosanskih ili austrijskih informatora opterecenih predrasudama. Ali zapravo su Romi nomadi iz rumunjskih zemalja odavno putovali ljeti sa satorima i kopali uoci zime podzemna sklonista u sumama.48

Jamacno su se Romi cesto u manjim skupinama doseljavali u Bosnu. Najuspjesnija takva skupina doselila se na pocetku 19. stoljeca iz Novopazarskog sandzaka (koji je tada pripadao Bosanskom ejaletu) i nastanila u selu Pogledala, nedaleko od Rogatice, istacno od Sarajeva. Ekspert za bosanske Rome Rade Uhlik posjetio je Pogledala uoci Drugog svjetskog rata i ustvrdio da je to "neosporno najzanimljivije i najvitalnije cigansko naselje u Bosni".

Ljudi su vrlo radisni, sposobni, stedljivi, postene kotlokrpe koje posjeduju izvanredan smisao za organizaciju. Nisu nomadi; stanuju u prilicno siromasnim kucama. U toploj sezoni od proljeca do jeseni putuju po cijeloj Bosni, na razne strane, zeljeznicom, svake godine traze posao... Vecina je njih pismena i vrlo ljubomorno cuva svoj ciganski jezik.49

Kad je nakon Drugog svjetskog rata ponovo dosao u Pogledala, Uhlik je zatekao pusto selo. "Danas je to selo potpuno zapusteno, a prezivjeli Cigani pobjegli su u sjeverozapadnu Bosnu." U ustaskoj drzavi istrijebljeno je ukupno 28 000 Roma. Ipak, Romi muslimani prosli su bolje od pravoslavnih "Karavlaha". "Zahvaljujuci intervenciji visih muslimanskih svecenika," zapisao je Rade Uhlik, "sprijecen je jos veci pokolj bosanskih Cigana".50 Medjutim, Rome iz Pogledala otjerao je iz jugoistocne Bosne srpski pokolj muslimana. Kvartovi Roma muslimanske vjere u mnogim gradovima jugoistocne, istocne i sjeverne Bosne prosli su kroz slicne strahote ubijanja i razaranja 1992. i 1993. godine.

_______________________________

1 Goldstein, ur., Jews in Yougoslavia ("Zidovi na tlu Jugoslavije"), str. 27-28.
2 Ibid., str. 75-76.
3 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 2. Freidenreich kaze da ovi sudski zapisnici spominju deset do petnaest zidovskih porodica (Jews of Yugoslavia, str. 12); ali Levy samo nagadja koliko je u to doba bila velika zidovska zajednica.
4 Shaw, Jews of the Ottoman Empire, str. 53.
5 Pelletier je 1934. godine zabiljezio da tekstil u Sarajevu najvise prodaju Zidovi: Sarajevo, str. 4X-49. Skaric tvrdi da su sarajevski Zidovi dosli prvobitno iz Skopja: Sarajevo i njegova okolina, str. 60.
6 Shaw, Jews of the Ottoman Empire, str. 53.
7 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 6-10.
8 Goldstein, ur., Jews in Yugoslavia, str. 72; Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 12,27. Cortijo je izgorio u pozaru 1879. godine i nikad nije obnovljen. Potpuni opis zidovske cetvrti u Sarajevu i mapu s ulicama vidi kod Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 85-111.
9 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 111 ; sinagoga je izgorjela 1794. godine, ali je ponovo izgradjena.
10 Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 13. " Celebi, Putopis, str. 105-106.
12 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 53-55, 66; Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 14-15; Goldstein, ur., Jews in Yugoslavia, str. 65.
13 Scholem, Sabbatai Sevi, str. 560.
14 O Hayyonu vidi kod Levy, Die Sephardim in Sarajevu, str. 15-17; Scholem, Sabbatai Sevi, str. 901-902; Scholem, Major Trends in Jewish Mysticism, str. 321-324; o Ashkenaziju vidi kod Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 13.
15 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 88.
16 Ibid., str. 19-20. Glavnu sefardsku sinagogu, zajedno sa starom knjiznicom i arhivom u njoj, opljackale su njemacke jedinice neposredno nakon ulaska u Sarajevo 15. aprila 1941. (Levntal, ur., Zlocini fasistickih okupatora, str. 64).
17 Shaw, Jews of the Ottoman Empire, str. 53.
18 Ibid., str. 53. Shaw tvrdi da je Pardo stigao u Sarajevo 1752; Freidenreich pak 1765; a Levy 1768. Svi se slazu da se odselio u Palestinu 1781. godine.
19 Vidi opis i reprodukciju u boji cijelog rukopisa kod Roth, ur., Sarajevo Haggadah.
20 Vacalopoulos, "Tendances caractéristiques du commerce de la Bosnie", str. 99. Pertusier takodje navodi ukupan broj od 2000 Zidova u cijeloj Bosni (La Bosnie, str. 78). Chaumette-des-Fossés navodi da ih je bilo 1200 (Voyage en Bosnie, str. 30).
21 Pertusier, koji je posjetio Travnik 1812. godine, kaze da su stanovnici toga grada bili sami muslimani, osim "dvije-tri zidovske porodica" (La Bosnie, str. 297); Chaumette-des-Fossés, koji je boravio u Travniku najveci dio od sedam mjeseci 1808. godine, kaze da je bilo i 1000 pravoslavaca, 500 katolika, 300 Roma i 60 Zidova. William Miller napisao je 1898. godine da je Travnik "jedan od najcistijih muhamedanskih gradova u zemlji" (Travels and Politics, str. 155).
22 Thoemmel, Geschichtliche Beschreibung, 130.
23 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 62-63.
24 Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 15-16.
25 Bacrnrcilher, Bosnische Eindrücke, str.
26. 2f' Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 213.
27 Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 276.
28 Freidenreieh, Jews of Yugoslavia, str. 19-22.
29 Shaw, Jews of the Ottoman Empira, str. 35; Levntal, ur., Zlocini fasistickih okupatora, str. 70-71.
30 O svim drugim pojedinostima vidi Mujic, "Polozaj cigana", str. 140-144, i Soulis, "Gypsies in the Byzantine Empire". Fraser (Gypsies, str. 57) napominje da je izraz cingarije u jednom srbijanskom proglasu vjerojatno znacio samo "postolari".
31 Fraser, Gypsies, str. 83.
32 Mujic, "Polozaj cigana", str. 146-147.
33 Vukanovic, "Le Firman relatif aux tsiganes"
34 Weigand, "Rumänen und Aromunen", str. 174. Bâieçi potice od madjarske rijeci hea.i, sto znaci "kopati".
35 Kuripesic, Itinerarium, str. 31; on kaze da su se takvi radnici mogli naci i u mnogim drugim dijelovima Bosne (str. 44). Uobicajena metoda nije bilo ispiranje zlata iz pijeska nego povlacenje runa po koritu potoka.
36 M. Hasluck, "Firman regarding Gypsies", str. 2.
37 Fraser, Gypsies, str. 132-134.
38 Sugar, Southeastern Evrope under Ottoman Rule, str. 77, 86, 103.
39 Hasluck, "Firman regarding Gypsies", str. 10-11.
40 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 476.
41 Mujic, "Polozaj cigana", str. 149.
42 Chaumette-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 30; Pertusier, La Bosnia, str. 78.
43 Thoemmel, Geschichtliche Beschreibung, str. 76-77 (za 1865. godinu); Maurer, Eine Reise durch Bosnien, str. 373, u fusnoti (potkraj sezdesetih godina 19. stoljeca); Mujic, "Polozaj cigana", str. 170 (za 1870. godinu).
44 Mujic, "Polozaj cigana", str. 157; Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, str. 38. Roskicwicz biljezi da je u sezdesetim godinama 19. stoljeca bilo otprilike 1000 Roma u Sarajevu (Studien über Bosnien, str. 179-180).
45 Nadam se da je prikaz koji sam ovdje sazeo u ova dva pasusa tacna analiza prilicno protivrjecnih podataka. Najvise sam koristi imao od Gilliat-Smith, "The Dialect of the Gypsies ol'Scrbo-Croatia"; od komentara kod Glück, "Zur physischen Anthropologie der Zigeuner in Bosnien", str. 405; i od anonimnog napisa u Bosnische Post iz 1895. godine sto je preveden kod Filipescu, Coloniile romane din Bosnia, str. 205. Sam Filipescu odbacuje autorovu tvrdnju i razvija svoju "cisto rumunjsku" teoriju na str. 199-293. Weigand pobija Filipescua u "Rumänen und Aromunen"; Lockwood kratko raspravlja o Bijelim Ciganima i cergasima u European Muslims, str. 30-31.
46 Fraser, Gypsies, str. 231.
47 Thomson, Outgoing Turk, str. 170-171.
48 Fraser, Gypsies, str. 58-59.
49 Uhlik, "Serbo-Bosnian Folk-Tales, no. 8", str. 92-93.
50 Uhlik, "Serbo-Bosnian Folk-Tales, no. 9", str. 116-117. Vecina istrijebljenih Roma bili su iz Hrvatske, gdje su gotovo svi bili pravoslavne vjere.

 

OTPORI I REFORME 1815. - 1878.

 

Na kraju napoleonskog doba vlastima u Istambulu postalo je jasno da u strukturi Otomanske Carevine ima slabosti s kojima se moraju ozbiljno uhvatiti u kostac ako ne zele da se imperij potpuno raspadne. Mnogobrojni uspjesi srpskih ustanika zadali su tezak udarac turskoj vojnoj casti, a sami napoleonski ratovi pokazali su novi visoki nivo vojnog ucinka u zapadnoj Evropi, prema kojoj je otomanska vojska djelovala traljavo i zastarjelo - kakva je zapravo i bila.

Novi, polusamostalni status Srbije bio je los primjer nekim drugim dijelovima carevine, pa je dolazilo do sve glasnijeg negodovanja u Grckoj. Tendencija drugih evropskih velesila, napose Rusije i Austrije, da nastupaju kao branitelji i zastitnici krscanskog naroda na Balkanu, pojacavala je pritisak na sultane da reformiraju pravni status raje, a bile su potrebne i druge zakonske i administrativne reforme da se poredak naprosto modernizuje i postane prihvatljiviji i djelotvorniji. Medjutim, najvazniji i najhitniji politicki problem nije bio porast moci i samostalnosti krscanskih podanika nego lokalne polusamostalne muslimanske vlastele.

Najambiciozniji je medju njima bio Ali-pasa Janinski u sjeverozapadnoj Grckoj, koga su u Janini opsjedale otomanske snage 1820. godine i naposljetku ga 1822. ubile, i Muhamed Ali-pasa Egipatski, kudikamo strahotnija licnost koja je uspostavila svoju vlast kopirajuci vojne i upravne metode iz Zapadne Evrope. Pokusaj na pocetku tridesetih godina 19. stoljeca da ga svrgnu silom, neslavno je propao. Isto su tako neka svoja prava zahtijevali i mnogi drugi lokalni poglavari nizeg ranga, ali je malo njih shvacalo potrebu za reformama kako ju je shvacao Muhamed Ali-pasa, a sigurno je da nikakvih reformatora nije bilo medju pobunjenim begovima, kapetanima i ajanima u Bosni.

Prva se nevolja pojavila u poznatom obliku, sukobu izmedju nepopustljiva bosanskog namjesnika i gradjanskog ponosa i privilegija grada Sarajeva. Siliktar Ali-pasa, koji je postavljen za namjesnika u Bosni 1813. godine, bijase general i usijana glava koji je bio cvrsto nakanio da obuzda bosansku samostalnost. Cim je stigao u Sarajevo, obznanio je da nece ostati u njemu samo tri dana koliko je bilo uobicajeno, nego da ce naizmjence stolovati po sest mjeseci u Travniku i Sarajevu. Taj je njegov prijedlog odbijen pa je morao poslati svoje jedinice (mahom Turke i Albance) da pokore grad.1

Vidjeli smo vec kako je 1814. godine velika vojska napala i osvojila Mostar. Slicna je akcija poduzeta i 1820. godine, kad se sultan zelio osigurati da Bosna miruje dok osmanlijska vojska bude zaokupljena svladavanjem Ali-pase u sjeverozapadnoj Grckoj. Kaznena ekspedicija pod Dzelaludin-pasom okomila se na Mostar i Srebrenicu i pobila pobunjene kapetane u Banjoj Luci i Derventi.2

U ovakvim je sukobima bilo posrijedi samo krsenje otpora silom. Ali sistematskiji napad na lokalne mocnike preduzet je u dvadesetim godinama 19. stoljeca, kad je valjalo reformisati vojni i politicki poredak iz kojeg su ti lokalni mocnici crpli snagu. Kao i u svim prijasnjim pokusajima provodjenja otomanskih reformi, udarna je snaga bila vojska. Cinjenica da se sultan morao osloniti na Muhamed Ali-pasinu vojsku koju su izucili Francuzi u Egiptu da bi ugusio pobunu u Grckoj bijase najpouzdaniji znak da je potrebna korjenita reforma u vojsci.

Kad je u ljeto 1826. sultan Mahmut II. najavio stvaranje novog vojnog korpusa, janjicari su se okupili na svome vjezbalistu i krenuli na carsku palacu da izvrse tradicionalni janjicarski puc. Ali Mahmut je razmjestio vojnike koji su mu ostali privrzeni s topovima oko vjezbalista pa je za pola sata pobio kartecama citav janjicarski korpus. Taj je dogadjaj (koji se u otomanskoj historiji prilicno stidljivo naziva "sretna nezgoda") omogucio Mahmutu da ukine instituciju janjicara i osnuje novu regularnu vojsku baziranu u Istambulu i nove jedinice u provincijama, za koje ce se novaciti vojnici za rok sluzenja od dvanaest godina.3

Razumljivo je da je reakcija u Bosni - gdje su janjicari bili privilegirana drustvena institucija kojoj je pripadala vecina muslimanskih gradjana - bila vrlo zestoka. Stoga je u Bosnu upucen novi vezir, Hadzi Mustafa-pasa, sa sestoricom sluzbenika da provedu ondje reformu, ali su ga Bosnjaci vratili tamo odakle je i dosao. Zatim je sultan 1827. godine poslao vojsku iz Beograda pod zapovjednistvom Abdurahman-pase. Ovaj je usao u Sarajevo, svladao tamosnje janjicare i smaknuo sedmoricu njihovih vodja. Ali 1828. godine ponovo je izbila pobuna i nakon tri dana ulicnih borbi u Sarajevu Abdu- rahman-pasa morao je napustiti grad i obnoviti staru praksu da vezir stoluje u Travniku.4

Promjene u vojsci koje su sadrzavale nove metode obuke i nove odore u evropskom stilu, neprestalno su izazivale otpor u Bosni, a lokalna vlastela iskoristavala su tu opcu kivnost medju muslimanima ,,za svoje politicke ciljeve.

Godine 1831. stigao je iz Gradacca u sjevernoj Bosni karizmatican mlad kapetan Husein u Travnik s omanjom jedinicom i zauzeo grad. Cinom javnog ponizenja natjerao je vezira da svuce svoju modernu odoru i, nakon obrednog pranja, odjene tradicionalno odijelo. Htio je zadrzati vezira u kucnom pritvoru, ali mu je zatvorenik umaknuo i pobjegao u Austriju. (To bijase presedan za buducu suradnju izmedju austrijskih i otomanskih vlasti na tom dijelu granice - Austrijancima su vec bili dozlogrdili neprestalni pljackaski upadi koje su organizirali pobunjeni lokalni kapetani.)5 Dotle je slicna ali ozbiljnija pobuna izbila u sjevernoj Albaniji i pobunjenicka je vojska krenula na istok da zapodjene bitku s otomanskim oruzanim snagama pod vodstvom velikog vezira.

Iskoristivsi ovu priliku, Husein-kapetan poveo je vojsku od 25.000 Bosnjaka na Kosovo da toboze pomogne osmanlijskim snagama. Kad su stigli onamo, podnijeli su svoje zahtjeve: upravnu autonomiju i obustavu reformi u Bosni, obecanje da ce vezir u Bosni ubuduce uvijek biti bosanski beg ili kapetan, i zahtjev da se Husein-kapetan smjesta imenuje na taj polozaj.

Veliki vezir pristao je na sve, iako nije kanio izvrsiti nista od svojih obecanja. Uskoro se latio posla da izazove suparnistvo medju vise bosanskih begova. Najposlije je uspio odvojiti hercegovacke kapetane, pod vodstvom Ali-age Rizvanbegovica, od Huseinove bune. Zatim je, 1832. godine, poslao vojsku od 30.000 ljudi na Bosnu.

Husein-kapetan pokusao je organizovati odbranu Sarajeva, ali je malo-pomalo izgubio podrsku i na kraju morao potraziti utociste u Austriji. Poslije ga je sultan uvjetno pomilovao i poslao u unutrasnje progonstvo, u Trabzon. Nagrada je Ali-agi Rizvanbegovicu bila to sto je Hercegovina odvojena od Bosanskog ejaleta kao zaseban teritorij pod njegovom vlascu.6 U Bosni je jos bilo otpora, ali ga je novi namjesnik Mehmed Salih-pasa Vedzihija nemilosrdno i djelotvorno skrsio. Ajana iz Banje Luke koji mu je zadavao najvise jada namamio je u Sarajevo i dao ga zadaviti.7

Dok je Husein-kapetan hlepio za svojim snom o autonomnoj Bosni u Otomanskoj Carevini, nastavila se postupna transformacija te iste carevine.

Godine 1831. ukinut je sistem timarskih posjeda. To nije podiglo veliku prasinu u Bosni - mnoge se spahije jednostavno nisu obazirale na to, a druge je zemljoposjednike to samo ponukalo da pospjese proces pretvaranja timara u agaluke i begluke.8 Jamacno bi ionako bilo doslo do pobuna seljaka protiv vlastele u raznim dijelovima Bosne 1834. i 1835. godine. Ova je zadnja pobuna znacajna samo po suradnji izmedju katolickih i pravoslavnih kmetova.9

Medjutim, reforma koja je bila karakteristicna za Bosnu i Hercegovinu bijase ukinuce sistema kapetanija 1835. godine. Ne zna se kako je to primila vecina samih kapetana, ali se cini da je ta odluka izazvala manje komesanja nego sto se moglo ocekivati. Umjesto kapetana, trebalo je da zemljom upravljaju muselimi (sluzbenici koji su zastupali namjesnika i koje je on sam postavljao). Mnogi bivsi kapetani, ajani i spahije postavljeni su za muselime, cime je zacijelo spasena njihova cast, premda vise nisu bili na celu lokalnih jedinica i nisu mogli tretirati muselimsku funkciju kao nasljednu. Ipak se nekoliko kapetana u zapadnoj Bosni pobunilo 1836. godine, ali su njihovu pobunu ugusile drzavne jedinice iz Anadolije. Nekoliko aga diglo se opet na oruzje iduce godine. Godine 1840. namjesnik u Travniku morao je privremeno napustiti taj grad pred novom pobunom, ali su i nju ubrzo skrsile regularne jedinice. Preostali nezadovoljni kapetani koji nisu bili postavljeni za muselime dici ce se jos jednom na oruzje 1849. i 1850. godine, ali ce i njih snaci slicna sudbina.10

Vecina ostalih carskih reformi iz tridesetih godina 19. stoljeca nije toliko pogodila Bosnu: uvodenje postanske sluzbe i sluzbenih novina, razvitak novih skola i reformiranih ministarstava. Ali godine 1839. Mahmuta je naslijedio njegov sin Abdul Medzid I. koji je u novembru iste godine donio niz mnogo temeljnih reformi u dokumentu poznatom pod nazivom Hatiserif od Dulliane. (To ime doslovce znaci svecano potpisana povelja u ruzicnjaku, nazvana tako po ruzicnjaku u dvoristu palace Topkapi.) Njime je svim podanicima, bez obzira na vjeroispovijest, zajamcena jednaka sigurnost zivota, casti i imovine - cime je zapravo ukinuta kanun-i raya. Isto tako, predvidjena je nova osnova za vojno novacenje i propisane nove metode odredjivanja i ubiranja poreza, cime je odzvonilo zloglasnom sistemu otkupa od drzave prava na ubiranje poreza. Ta su nacela razradjena u nizu posljednjih mjera i ponovljena u slicnom dekretu 1856. godine, tzv. Ilatihumajunu. Sav sklop relormskih mjera iz tog razdoblja poznat je pod skupnim nazivom tanzimat, sto ce reci reorganizacija carevine - ili, da se posluzimo rijecju s kraja 20. stoljeca, s prikladnim prizvukom neuspjeha, perestrojka. Nacela izlozena u Hatiserifu bijahu plemenita i dobro smisljena. Na zalost, ta su nacela imala slab ili nikakav ucinak u zabacenim oblastima Carevine kao sto je bila Bosna, gdje se na njih jednostavno niko nije obazirao.

Tada je vec stanje u Bosni bilo vrlo tesko. Neki dijelovi zemlje mozda i nisu bili pretrpjeli velike stete od vojevanja i nemira, i ne bismo smjeli olako zakljuciti da je svekoliko stanovnistvo Bosne zivjelo u bijedi i neimastini. Jedna je pravoslavka rekla nekom engleskom putniku oko sredine sedamdesetih godina 19. stoljeca da su "prije trideset godina obicni ljudi zivjeli mnogo bolje nego sada, jer onda nije bilo poreza nego harac... Ljudi su bili bogati, i imali su konje, volove, svinje, ovce i perad... Iako nije bilo slobode, begovi i age, vlastela, stitili su i hranili svoje kmetove".12 Ali dakako da se uvijek cini da se prije trideset godina bolje zivjelo, a sredinom sedamdesetih godina 19. stoljeca zivjelo se zaista tesko. Sigurno vecina ostalih carskih reformi iz tridesetih godina 19. stoljeca nije toliko pogodila Bosnu: uvodjenje postanske sluzbe i sluzbenih novina, razvitak novih skola i reformisanih ministarstava.

Sigurno je da opce prilike u Bosni nisu bile dobre ni u cetrdesetim godinama. Infrastruktura i ekonomija bijahu oslabljeni godinama ratovanja. Veliki francuski geograf Ami Boue napravio je 1840. godine klasifikaciju balkanskih cesta, u kojoj je najniza kategorija, u Bosni i Albaniji, bila po njemu "uzasna". Prozvao je te ceste "escaliers de rochers" - stubama od stijena.13 Austrijski konzularni sluzbenik Dimitrij Atanaskovic izvijestio je Metternicha nakon posjeta Bosni 1844. godine: "Utisci koje sam ponio sa sobom po odlasku iz Bosne bili su jos gori, ako je to moguce, nego oni koje sam stekao po dolasku."14

Redovno potiskivana na nivou nacionalne politike, ogorcena vlasteoska klasa nastojala je umjesto toga svim silama iscijediti sto vece prihode od seljaka. Boue je zapazio da su begovi sve nepovjerljiviji prema krscanima i da se pribojavaju da ovi ne pozovu svoje suvjernike iz inostranstva da upadnu u Bosnu. Bitni problemi nisu bili religijske nego ekonomske i politicke naravi.15 Muslimanski su seljaci bili izrabljivani, kad god je to bilo moguce, koliko i krscanski. Jedna iskrena peticija upucena 1842. godine namjesniku u Bosni, u kojoj su iznesene prituzbe na nepodnosljivo visoke poreze i namete, pocinje ovako: "Mi, ponizni muslimanski gradjani i bijedni krscani iz svekolikog tesanjskog kraja..."16

Novi namjesnik koji je stigao 1847. godine, Tahir-pasa, pokusao je reformisati sistem desetina i drugih seljackih davanja agalucima. Ukinuo je kuluk (obavezni rad na vlastelinstvu) a za uzvrat povecao postotak seljakova uroda zita koji je bio duzan predati vlastelinu od jedne cetvrtine na jednu trecinu. Na zalost, mnogi su zemljoposjednici prihvatili ovu drugu promjenu, ali ne i prvu.17 Kad je Tahir-pasa pokusao provesti i vojne reforme koje jos nisu bile provedene u Bosni kako treba, iznova je izbila pobuna begova i aga. U zemlji su se vodili krvavi okrsaji 1849. godine, a pobuna je bila u punom zamahu i sljedece godine kad je Tahir-pasa umro.18

Tada je sultan poslao u Bosnu jednog od najsposobnijih i najinteligentnijih namjesnika od svih u tom posljednjem stoljecu otomanske vladavine: Omer-pasu Latasa. Rodjen kao Mihajlo Latas u Lici, on je bio narednik u austrijskoj vojsci u Krajini. Dobro je govorio njemacki, poznavao je metode rada u zapadnoevropskoj vojsci i bio nadaren za prakticnu politiku i vojne vjestine.

Posto je potpuno skrsio pobunu 1850. i 1851. godine, otpremio je mnoge begove i age u progonstvo u Anadoliju. Osim toga, ukinuo je poseban Hercegovacki pasaluk i proveo novu upravnu podjelu Bosne i Hercegovine na devet okruga, a svakome je od njih na celo postavio kajmakama (predstavnika namjesnikova, nesto kao vojnu verziju muselima).19 Dimitrij Atanaskovic, koji se vratio u Bosnu kao austrijski generalni konzul, upoznao se s njim u avgustu 1850. i ovako iznio svoje misljenje u izvjestaju: "Rekao je da otomanska vlast, iz politickih razloga, moze tek sporo i oprezno preci na popravljanje zivotnih prilika krscana, da ne bi uzbunila muslimane, o cijoj potpori i snazi drzava ponajvise ovisi."20 Neke od njegovih reformskih mjera nisu bile omiljene medju krscanskim seljacima - zbog njegove politike razoruzavanja svekolikog naroda osjecali su se ugrozeni, a neki od njegovih novih kajmakama nebosanskog porijekla zloupotrebljavali su vlast. "Vlada opce nezadovoljstvo," pisao je Atanaskovic u julu 1851.2 Medjutim, potpuno je skrsena politicka moc stare vlasteoske klase, pa se moglo pomisljati i na uvodjenje reformi otomanskog tanzimata.

Koliko su te reforme bile zaista potrebne vidi se i iz molbe koju su bosanski krscani uputili sultanu 1851. godine.

* Medju ostalim su zahtijevali da se s njima postupa kao i s turskim podanicima, a ne kao s rajom; zatrazili su ravnopravnost pred zakonom; zeljeli su da bude isti broj krscanskih i muslimanskih sudaca; i zatrazili ukidanje glavarine ili haraca.22 Prva dva zahtjeva odnosila su se na stvari na koje su bili stekli pravo Hatiserifom od Djulhane 1839. godine, a treci je zahtjev bio samo prosirenje tih istih nacela. (Zapravo su u gradskom sudu u Travniku bila vec dva krscanska suca, ali je to bio izniman slucaj.)23

** Taj je vazni spis sastavio Ivan Franjo Jukic, a moze se naci na kraju njegova Zemljopisa (str. 156-9). Taj bi se spis mogao nazvati prvim primjerom modernog ustavnog razmisljanja u bosanskoj historije.

Harac je napokon ukinut 1855. godine, kad je ukinuta i tradicionalna zabrana krscanima da redovno sluze vojsku. Medjutim, buduci da je harac zamijenjen porezom u zamjenu za vojnu sluzbu, za koju se regrutovalo na isti nacin, a buduci da vecina krscanskih podanika i dalje radije nije sluzila vojsku, ta promjena nije prakticki gotovo nista donijela krscanima. Jedina je stvarna razlika bila u tome sto su muslimani koji nisu sluzili vojsku morali placati jos jedan porez.24

Kako rekosmo, stav bosanskih muslimana prema krscanima poprilicno se zaostrio u prvoj polovici 19. stoljeca. Nekoliko takvih primjera navodi se u konzularnim izvjestajima u to doba. Kad je malobrojna pravoslavna zajednica u Travniku 1853. godine dobila dopustenje da podigne crkvu, muslimanski su gradjani zahtijevali da se ona sagradi izvan grada. Iste je godine katolicima odbijena molba da podignu crkvu u Sarajevu (ali im je uskoro zatim odobrena, djelomicno i kao posljedica pritiska stranih konzularnih predstavnistava). Katolicki svecenici u Livnu tuzili su se da krscanin ne moze docekati povoljnu presudu za sebe na sudu ni jedanput od stotinu puta.25 Ipak, kad citamo o tim prituzbama, ne smijemo smetnuti s uma ni cinjenicu da je izmedju dvadesetih i pedesetih godina 19. stoljeca u raznim dijelovima Bosne sagradjen poprilican broj novih crkava, zupnih dvorova i skola. Uz osnovnu skolu u Sarajevu koju je bila podigla jos na pocetku 18. stoljeca pravoslavna zajednica, 1851. godine sagradila je i srednju skolu. Osnovne su skole imali vec u deset drugih bosanskih gradova. Godine 1870. imace ih najmanje 28, a svih skola zajedno vjerojatno cak 57. U sezdesetim godinama 19. stoljeca katolici su imali srednje skole u nekoliko vecih gradova i 27 osnovnih skola. Nekoliko je novih katolickih crkava podignuto u pedesetim godinama 19. stoljeca.2"

Sto se tice kvantitete svecenstva, obje su crkve dozivjele preporod potkraj otomanske vladavine. U sezdesetim godinama 19. stoljeca bilo je otprilike 380 katolickih svecenika i vise od 400 pravoslavnih.27 Sto se tice kvalitete, situacija nije bila tako povoljna.

Vecina stranih posmatraca posvjedocila je da su franjevci bili opcenito na niskom stupnju naobrazbe, a gotovo su svi posmatraci bili zgranuti nad pohlepnoscu pravoslavnih svecenika. Jedan je njemacki putnik zabiljezio kako popovi placaju za parohiju izmedju 20 i 200 dukata, i nazvao ih "ljudskim olosem".28 Jedan je drugi posmatrac napomenuo kako pravoslavni episkopi kupuju episkopije za velike svote novca, koje zatim nastoje nadoknaditi od svoje pastve. Radi toga su se upustali u "neobicno prisne odnose s lokalnim muslimanskim vlastima".29

Ali, medju krscanskim svecenicima i uciteljima i jedne i druge vjeroishistorije bilo je nekoliko energicnih pojedinaca. Neki su od njih bili duboko religiozni ljudi, recimo fra Grga Martic, poglavar franjevaca u Sarajevu od pedesetih do sedamdesetih godina 19. stoljeca. Ali bilo je i drugih koji se nisu bavili samo religijom nego i politikom. Takav je, recimo, bio franjevac Ivan Franjo Jukic, cija smo historijska zapazanja o preobracanju srednjovjekovnog plemstva na islam vec spomenuli. Takav je bio i Teofil Petranovic, ucitelj u pravoslavnoj skoli u Sarajevu u sezdesetim godinama 19. stoljeca, koji je okupio oko sebe skupinu ljudi sto su obilazili sela i govorili pravoslavnim seljacima da je vrijeme da prestanu sami sebe nazivati "hriscanima" i da se pocnu nazivati Srbima. Tu je bio i Vaso Pelagic, voditelj pravoslavne skole u Banjoj Luci, koji je agitirao s pozicija srpskog nacionalizma.30 Pelagic je na kraju bio uhapsen i osudjen na zatvorsku kaznu, ali mu je bilo dopusteno ostati u sjedistu pravoslavnog mitropolite u Sarajevu, umjesto da bude u zatvoru.**

** Nakon pritvora u Sarajevu 1869. godine, Pelagic je prognan u Tursku, odakle se vratio (nakon godinu dana) u Srbiju. Neka se Pelagiceva djela mogu procitati u savremenu izdanju u tri sveska: Izabrana djela. Dostupna su i savremena izdanja Jukicevih (Sahrana djela) i Marticevih radova (Izabrana djela). O Jukicu citatelji mogu procitati izvrsnu studiju Borisa Corica objavljenu u Jukicevim Sabranim djelima, svezak 3, str. 9-101. Mozda karakteristika Grge Martica kao duboko religioznog covjeka nije sasvim tacna jer je nepotpuna; iako je glas o njemu kao duhovnom vodji ustanovljen u posljednjim godinama njegova zivota provedenim u samostanu u Kresevu, u svojoj je ranijoj djelatnosti pokazao i politicku vjestinu (u njegovanju odnosa sa stranim konzularnim predstavnicima) i prilicno moderne, svjetovne knjizevne interese. - Pascha, str. 33-34 (o Pelagicu). O Pelagiccvoj sarolikoj kasnijoj karijeri, u kojoj je bilo i agitiranja medju bosanskim emigrantima u Beogradu i Bukurestu, vidi Cupric-Amrcin, Die Opposition in Bosnien, str. 61-64.

Ali, opcenito najvise iznenadjuje tolerancija bosanskih vlasti prema takvim aktivnostima. One su, naravno, znale da nacionalisti s obje strane Bosne, i u Hrvatskoj i u Srbiji, agitiraju za konacno anektiranje Bosne. Jedan krajiski oficir u Hrvatskoj, major Antonije Oreskovic, pokusao je cak organizovati revolucionarnu mrezu u Bosni na pocetku sezdesetih radi podizanja opceg ustanka i stvaranja nove juznoslavenske drzave. Medjutim, buduci da je u njegove planove bilo ukljuceno i rusenje austrijske vladavine, na kraju su austrijske vlasti primijenile ostre mjere protiv njega i njegovih sudrugova.31

Sto se polusamostalne Srbije tice, njene su teznje za Bosnom bile bjelodano jasne. Vodeci srpski intelektualac Vuk Karadzic objavio je 1849. napis pod naslovom "Srbi svi i svuda", u kojem je, na temelju historijskog argumenta koji nesto nedokazano uzima dokazanim, ustvrdio da je sav narod u Bosni i Dalmaciji srpski.32

A, 1844. godine ministar unutrasnjih poslova Srbije Ilija Garasanin napisao je tajni Memorandum u kojem je izlozio metode poticanja prosrpskog raspolozenja u Bosni s krajnjim ciljem aneksije Bosne. Medju te metode spadala je izobrazba mladih Bosnjaka u srpskoj upravnoj vlasti i obradjivanje visih franjevackih poglavara.33 Ipak je pomalo anahronicno posmatrati sva ta nastojanja samo u svjetlu ekspanzionizma "Velike Srbije". U ono vrijeme Srbija je bila jedina drzava koja je eventualno mogla igrati ulogu kakvu je Pijemont odigrao u ujedinjavanju Italije. Svaki Srbin koji je prizeljkivao nezavisnu juznoslavensku drzavu, svakako da je vidio tako nesto u prosirenju Srbije. S druge strane, bilo je mnogo hrvatskih intelektualaca, na primjer Ante Starcevic i Eugen Kvaternik, koji su zastupali slicnu ideologiju, samo sa suprotnim predznakom, prema kojoj su svi Bosnjaci bili Hrvati.34

Dabome da muslimanske vlasti u Bosni nisu bile sklone pratiti te intelektualne debate do u tancine, ali su vrlo dobro znale da je Bosna nagrada za koju su se i njihovi pravoslavni i katolicki susjedi spremni nadmetati.

Za svih tih previranja u sezdesetim godinama Bosna je uzivala u razmjerno zlatnoj dekadi pod jednim od svojih najdobrocudnijih vladara, Topalom Osman-pasom. Covjek ne moze a da se ne divi tom covjeku - djelomicno i zato sto mnogo od onoga sto znamo o njemu potice iz memoara svicarskog lijecnika, turkofila Josefa Koetscheta, koji se 1861. nastanio u Sarajevu, otvorio ondje ljekarnicu i postao preduzdanik i savjetnik niza bosanskih namjesnika, medju kojima je Topal Osman-pasa bio ocito njegov miljenik. (Ipak, nije u to doba bilo bas sve idealno: Koetschetov glavni razlog sto je dosao u Bosnu bio je taj sto je bio licni lijecnik Omer-pase Latasa, koji se vratio u Bosnu 1861. godine kao vojni zapovjednik da ugusi jos jednu bunu u Hercegovini, bunu koju je podjarivala susjedna Crna Gora.)35

Ali, Topal Osman-pasa - nadimak "Topal" ("hromi") odnosio se na njegovo hramanje, sto bijase posljedica rane zadobivene u ratu - bijase ocito najbolja vrsta uljudjenog turskog vladara. Bivsi admiral i gradjanski namjesnik u Beogradu, dobro je poznavao tursku, arapsku i perzijsku knjizevnost, pisao pristojnu poeziju na turskome i govorio francuski i grcki. Podigao je nove muslimanske skole u Sarajevu, dopustio krscanskim zajednicama da podignu jos vise svojih skola, utemeljio knjiznicu arapskih, perzijskih i turskih djela u Begovoj dzamiji i pribavio stamparski stroj na kojem su se stampale skolske knjige i sedmicni casopis Bosna na bosanskom i na turskom jeziku. Odlucno se upustio u gradnju cestovne mreze, dovrsio glavnu cestu od Sarajeva na sjever do Bosanskog Broda za godinu dana, stavise, dao izgraditi cak i zeljeznicku prugu od Banje Luke do granice Hrvatske. Podigao je i bolnicu u Sarajevu, prvu javnu bolnicu u Bosni, sa 40 kreveta za bolesnike svih vjeroishistorije.36

Proveo je i neke vazne politicke reforme. Godine 1865. napokon je uveden nov sistem vojnog regrutovanja muslimana. Topal Osman-pasa bio je oprezan, obecao je da unovaceni vojnici nece ratovati izvan Bosne i otupio je ostricu reforme primanjem u vojsku vise od 1000 dobrovoljaca. Sljedece godine proveo je u djelo dalekosezne promjene koje je zahtijevao Zakon o reformama u provincijama iz 1864. godine. Posrijedi je bila reorganizacija strukture vlasti svekolikog Bosanskog ejaleta (koji ce se u buduce zvati vilajet), osnivanje novih sudova (sa mjesovitim muslimansko-krscanskim prizivnim sudom) i podjela cijelog bosansko-hercegovackog teritorija na sedam sandzaka. Svaki od tih sandzaka slao je zastupnike (po dva muslimana i jednog krscanina) u savjetodavnu skupstinu, koja se sastajala jedanput godisnje na najvise 40 dana da savjetuje namjesnika u ekonomskim i financijskim pitanjima: o zemljoradnji, oporezivanju, gradnji cesta i tako dalje. Uz to je osnovano i malo izvrsno vijece koje se sastojalo od trojice muslimana, dvojice krscana i jednog Zidova, i koje se sastajalo dva puta sedmicno pod predsjedavanjem namjesnikovim. Iako su oba ta tijela imala savjetodavni karakter, bijase to velik napredak prema onome kako su se poslovi obavljali u prethodnih 400 godina.37

Jedan je od najvecih problema, kao i uvijek u ovom posljednjem razdoblju otomanske vlasti u Bosni, bio problem odnosa izmedju seljaka i zemljoposjednika. Tu je glavna reformska mjera bila donesena 1859. godine, pred sam dolazak Topal Osman-pase u Bosnu, tako da je njemu bilo jos teze provesti tu mjeru u djelo. Taj je dekret bio zapravo pokusaj da se kodificira nepisani zakon o duznostima seljaka koji rade na agalucima, onoj vrsti bivsih timarskih posjeda na kojima je jos postojala zakonska osnova za odnose izmedju seljaka i vlastelina. Njime je utvrdjeno da seljak da je vlastelinu jednu trecinu svoje ljetine. Buduci da se drzavna desetina, novcana svota u vrijednosti od jedne desetine ljetine, najprije odbijala, a trecina se izracunavala od preostale ljetine, to je znacilo da su ta dva osnovna nameta iznosila 40 posto seljakova ukupnog prihoda, a bilo je povrh toga jos i raznih drugih drzavnih nameta, kao sto je bio novi porez sto se placao u zamjenu za vojnu sluzbu.

Kad savremeni historicari proglasavaju visinu poreza u Bosni "pretjeranom" zato sto su "odnosili seljaku vise od 40 posto njegova prihoda", covjek je u napasti da istakne kako je taj omjer priblizno jednak omjeru svih vrsta oporezivanja prema bruto nacionalnom dohotku mnogih drzava potkraj 20. stoljeca.38 Ipak je tesko usporedjivati te dvije stvari. Danasnji radnici ocekuju da ce im se vecina poreznih davanja vratiti u obliku zdravstvene zastite, skolstva i tako dalje, a bosanski seljak to nije mogao ocekivati. S druge strane, seljaci nisu morali kupovati sebi kuce niti ulagati novac u nekretnine. Jedno drugo nacelo sto bijase kodificirano dekretom iz 1859. godine bijase propis da se vlastela moraju brinuti za smjestaj seljaka i pomagati im u odrzavanju i popravljanju kuca. Seljaci su mogli napustiti vlastelina, a vlastelin je njih mogao otpustiti, ali samo pod uvjetom da ne zadovoljavaju na poslu ili da ne placaju dazbine, i to uz odobrenje drzavnih sluzbenika.39 Ovi su se propisi, na zalost, odnosili samo na agaluke, a ne i na begluke, gdje su begovi mogli ugovoriti odnose sa seljacima kakve su god htjeli. Stoga je glavni ucinak tih propisa bio da su poticali vlastelu da samo mijenjaju formu zakupa zemlje. Osvrcuci se na ovo razdoblje, Josef Koetschet zakljucio je da su preuvelicane tvrdnje o tome sta je sve zahtijevala vlastela, i kako je lose postupala sa seljacima.

Vecina kmetova zivjela je uglavnom u dobrim odnosima sa svojom vlastelom; zapravo su vlastela - mislim na one bogate i ugledne medju njima - kad je bila losa godina, pruzala svu mogucu pomoc svojim seljacima. Istina je da je bilo i okrutnih aga cija je naoruzana ruka tesko pritiskala nemocne seljake. Medjutim, antagonizam koji bi se razvio u takvim slucajevima bio je mnogo vise iz ekonomskih interesa nego iz bilo kakvih vjerskih ili politickih pobuda.4n

Sliku Sarajeva u to doba Koetschet je svakako naslikao ruzicastim bojama. On se prisjeca ljetnih nedjeljnih popodneva kad su katolicke i pravoslavne porodica odlazile na teferic na obronke uz cestu sto vodi u Ilidzu. "Muslimani, krscani i Zidovi isli su mirno na izlet... podjednako uzivajuci u onom mirnom, blazenom vremenu, nigdje nije bilo ni traga vjerskoj mrznji."41 Tek negdje potkraj sezdesetih godina, prema Koetschetu, atmosfera se pokvarila, kad je isteklo devet godina sluzbovanja Topal Osman-pase.

Godine 1869. stigli su hitni zahtjevi iz Istambula da se otkriju slavenski agitatori koje potpomaze Rusija, pa je novi namjesnik zamolio i samog Koetscheta, sto je ovoga posljednjeg dovelo u nepriliku, da potrazi tragove srpske propagande u pravoslavnom manastiru u Zito-mislicima, nedaleko od Mostara.42 Potkraj sezdesetih bilo je i vise javnog negodovanja, koje nije bilo upereno protiv vlastele nego protiv drzavnih poreznika. Posebno je bila omrazena njihova uobicajena praksa da procjenjuju vrijednost ljetine (i traze naplatu poreza) jos prije zetve ili berbe. Godine 1868. prtivilo se 1000 pravoslavnih i muslimanskih seljaka u bosanskoj Posavini, a 1869. godine se protivilo na slican nacin stotinjak muslimana i pravoslavnih u Foci.43 Ovi primjeri medukonfesionalne saradnje zaista potkrepljuju Koetschetovo misljenje da osnovni uzroci bunta i nemira nisu bili toliko religijske koliko ekonomske naravi. Ipak, neosporna je cinjenica da je istovremeno raslo novo osjecanje neprijateljstva prema krscanima medju muslimanskim svecenicima i hodzama (vjerouciteljima) u Sarajevu. Upravo 1871. i 1872. godine, prema Koetschetu, "vidjeli smo kako se pred nasim ocima budi vjerska mrznja."44

Poznati je skandal izbio oko gradnje pravoslavne saborne crkve. To bijase simbol izmijenjenog statusa bosanskih krscana, ciji su napredak sada forsirala strana konzularna predstavnistva i vlade toboze "zastitnickih" velesila - Rusija se zauzimala za pravoslavce, a Austro-Ugarska za katolike. Zapravo je jedna od najvaznijih karakteristika toga razdoblja bio prodor krscanskih organizacija iz inostranstva u Bosnu - godine 1869. dopusteno je skupini katolickih redovnika iz Porajnja da podignu samostan nedaleko od Banje Luke.

Godine 1870. Miss Pauline Irby otvorila je djevojacku skolu u Sarajevu koju je financirala jedna engleska krscanska organizacija, a predavacice su bile protestantske djakonice iz Njemacke. Sljedece godine stigla je skupina austrijskih redovnica, sestara milosrdnica, da podignu samostan i otvore osnovnu skolu.45 Kad je 1863. godine vlast odobrila da se u Sarajevu podigne saborna crkva, prikupljan je novac za tu svrhu u svekolikom pravoslavnom svijetu. Izaslanik mitropolite bosanskog putovao je kroz Rusiju sa svetim mocima, rukom svete Tekle, i sakupljao milodare.46

Kad je 1872. godine crkva bila pred zavrsekom, izbila je ogorcena rasprava izmedju pravoslavne zajednice i muslimanskog svecenstva, koje je zahtijevalo da toranj crkve ne smije biti visi od minareta Begove dzamije.47 Pa i sama zvonjava zvona bila je nesto novo. Prema odavno utvrdjenom obicaju, u otomanskim gradovima nisu smjela zvoniti zvona krscanskih crkava. Neki demagozi medju hodzama i imamima poceli su podbunjivati muslimane u gradu u vezi s tim pitanjima. Jedan je od njih bio krupan, nezgrapan covjek po imenu Hadzi Lojo. Buduci da je bio na hadziluku (na hodocascu u Meki), tretirali su ga kao hodzu ili ucitelja, iako je bio posve neuk.4 Drugi je bio fanatican imam iz Begove dzamije. Medjutim, kad je ovaj poveo izaslanstvo da se prituzi na zvonjavu zvona, namjerio se na jacega od sebe u osobi novoga namjesnika, Albanca Mehmeda Akif-pase, s kojim nije bilo sale. Imam je najprije poceo citirati jedan stih iz Kur'ana, ali ga je namjesnik presjekao u rijeci uzvikom: "Suti, magarce! Neces ti mene uciti Kur'an! I tako, kazes da ne mozes podnijeti zvonjavu zvona, je li, pasce jedno? A, vi ostali, zar ste zbilja toliko blentavi te ne vidite da bi ovaj nitkov i sam zvonio, samo kad bi mu za to placali pedeset grosa na mjesec?"49

U ljeto 1873. godine 24 bosanska krscanska trgovca prebjegla su u Hrvatsku i izjavila da su "mnogi" krscani u Bosni osudjeni na smrt zato sto su se druzili s austrijskim konzulom.50 Kad se poslije u Austriji pisalo o dogadjajima u sedamdesetim godinama, obicno su se isticali ovakvi incidenti jer se cinilo da oni moralno i religiozno obavezuju Austriju da intervenise.

Ali, pravi uzroci slomu otomanske vladavine i intervenciji austrijske vojske nisu bili religiozne nego ekonomske i politicke naravi. U ljeto 1875. stigle su prve vijesti o tome kako su krscanski seljaci iz okolice Nevesinja u Hercegovini (istocno od Mostara) pobjegli u planine da bi izbjegli placanje drzavi desetine ili osmine svoje ljetine. Zetva je 1874. godine bila potpuno podbacila, ali su lokalni poreznici (dvojica muslimana i jedan krscanin) primijenili ostre mjere ne bi li naplatili porez. Do kraja mjeseca jula svi su se seljaci u tom kraju odmetnuli u planine gdje su pruzali vlastima oruzani otpor.51 Bijase to politicki osjetljivo podrucje zato sto je bilo blizu crnogorske granice.

Tu je bilo vec nekoliko okrsaja izmedju otomanskih i crnogorskih jedinica, recimo za vrijeme kaznene ekspedicije Omer-pase 1860. i 1861. godine, a sumnjalo se i na crnogorskog kneza, ruskog sticenika, da ubacuje ljude i oruzje ne bi li destabilizovao Hercegovinu.52

Uskoro su izbili novi nemiri na sjeveru Bosne i velik je broj ljudi pobjegao u Hrvatsku i Crnu Goru - bilo pred nasiljem ili porezom, ili i jednim i drugim.53 Osnovni je uzrok narodnom nezadovoljstvu lezao na podrucju zemljoradnje, ali su to nezadovoljstvo u nekim dijelovima Bosne iskoristili pripadnici Pravoslavne crkve koji su bili u vezi sa Srbijom i koji su vec javno iskazivali svoju lojalnost srpskoj drzavi.54

U Bosnu su nagrnuli dobrovoljci iz Srbije, Slavonije, Hrvatske, Slovenije, pa cak i iz Rusije (uz jos nekoliko talijanskih garibaldinaca i nizozemsku pustolovku Johannu Paulus), koji su svi bili uvjereni da je na pomolu veliko budjenje Juznih Slavena.55

Bosanski namjesnik okupio je u Hercegovini vojsku koja je u jesen i ostru zimu 1875.-76. djelovala okrutno, ali nedjelotvorno. Oni zesci medju begovima mobilisali su svoje vlastite "basibozuke" (neregularne jedinice) i, bojeci se opceg prevrata u Bosni, poceli terorisati seljake. Godine 1876. popaljeno je na stotine sela i pobijeno najmanje 5000 seljaka. Do kraja te godine broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine popeo se zacijelo na najmanje 100.000, a mozda cak i na 250 tisuca.56

Oko sredine sedamdesetih ta je velika ali lokalna kriza prerasla u medjunarodnu. Ne samo sto se Evropom prenijela vijest o slicnom ustanku u Bugarskoj i o tome kako je okrutno ugusen (poznate "bugarske grozote" koje su onako uzasnule vremesnog Gladstonea), nego su u julu 1876. Srbija i Crna Gora navijestile rat Otomanskoj Carevini. Te su se dvije zemlje sporazumjele da ce prva anektirati Bosnu, a druga Hercegovinu. Crna Gora je postigla stanovite ratne uspjehe, ali Srbija se osramotila i Osmanlije bi je bile ponovo osvojile da nije bilo Rusije, koja je natjerala Turke da u novembru potpisu primirje.

Ponasanje Srbije ucvrstilo je ionako neprijateljski stav bosanskih vlasti prema pravoslavnom stanovnistvu. Jedan je izbjeglica na pocetku 1877. godine navodno cuo kako se "svi Srbi protjeruju iz Bosne, kako ih same turske vlasti progone i kako su dali odrijesene ruke basibozucima i Ciganima, pa i katolicima i Zidovima".57 (Ova napomena o katolicima i Zidovima ipak pokazuje da je taj izbjeglica bio pravoslavne vjere i da je bio pristran. Arthur Evans zabiljezio je kako je "jedna od najneobicnijih karakteristika sadasnjeg ustanka nacin na koji se pripadnici obje krscanske vjeroispovijesti bore rame uz rame".)58

Godine 1877. Rusija je najavila rat Otomanskoj Carevini. Prije toga su se vec Rusi i Austrijanci vise puta potajno dogovarali kako ce podijeliti balkanske zemlje medju sobom. Medjutim, na pocetku 1878. ruske su jedinice bile vec nadomak Istambulu i Rusija je mogla diktirati uvjete mirovnog ugovora, koji su mnogo vise odgovarali njenim probicima nego austrijskim. Prema tom ugovoru (Sanstefanski mir) glavna sticenica Rusije na Balkanu, Bugarska, znatno se prosirila i stekla gotovo posvemasnju samostalnost. Bosna ce ostati u Otomanskoj Carevini, ali ce se u njoj provesti razne reforme, a prema 14. clanu mirovnog ugovora prihodi same Bosne koristit ce se samo za njene potrebe (odstete izbjeglicama i ziteljima) u iduce tri godine.59

To je iznova probudilo stare ambicije bosanskih begova da upravljaju autonomnom Bosnom u Otomanskoj Carevini. Uostalom, kao sto je Arthur Evans pribiljezio 1877. godine, otomanski upravljaci i sluzbenici bili su "podjednako omrazeni medju bosanskim muhamedancima i medju bosanskim krscanima". Na zalost, nakon onoga sto se zbilo u posljednje tri godine, bosanski muslimani i krscani toliko su mrzili jedni druge da bi Bosna, kad bi bila prepustena sama sebi, jos zadugo bila ostala klijaliste nemira.

To je bio jedan od cinilaca koji su utjecali na Evropske velesile kad su se u julu 1878. sastale na Berlinskom kongresu da preinace mirovni ugovor sklopljen u San Stefanu i predloze nove zemljopisne karte. Jos je vaznija bila zelja da se kompenzira novi uticaj Rusije na Balkanu i sprijeci njen prodor u Sredozemlje, i tako je Berlinski kongres ne samo sveo Bugarsku na razumne granice, nego i najavio da ce Bosnu i Hercegovinu, koja je teoretski jos bila pod otomanskim vrhovnistvom, zauzeti Austro-Ugarska i upravljati njome.

Austrijanci su jos jednom ponovili gresku koju su pocinili u 17. i 18. stoljecu - pretpostavljajuci da ce ih vecina bosanskog stanovnistva docekati rasirenih ruku. Inace ne bi brzo prenijeli vijest o odluci Kongresa u Sarajevo 3. jula, deset dana prije nego sto je objavljena u evropskim novinama. Na dan 5. jula odrzan je javni zbor muslimana u Begovoj dzamiji. Pojavio se stari agitator Hadzi Lojo, razvio zeleni barjak (tradicionalna boja islama) i poveo sve prisutne do namjesnikova dvora.61 Namjesnik je pristao da imenuje novog vojnog zapovjednika i obavi pripreme za odbranu od Austrijanaca, iako je bilo ocito da nije dusom i srcem za takvu politiku koja je znacila otvoreno iskazivanje prkosa sultanovim ugovornim obavezama. Na dan 20. jula sarajevske novine najavile su neminovnu austrijsku najezdu, a nakon cetiri dana prve austrijske jedinice zaista su presle preko rijeke Save. Na dan 27. jula Hadzi Lojo poveo je jos jednom svjetinu do namjesnikova dvora, pozvao garnizon na pobunu i nagnao namjesnika da otpusti nekoliko sluzbenika i osnuje "narodnu vladu". Vojni komandant je pobjegao iz grada sa stotinu konjanika, ali su ga zarobili i doveli natrag i nagovorili da pomogne organizovati odbranu od Austrijanaca.62

Dotle su Hadzi Loju objerucke prihvatili vodeci pravoslavni svecenici, koji su bili presretni sto se Bosna oslobadja osmanlijskog jarma, ali nisu ni najmanje zeljeli da ga zamijeni austrijski jaram. Odrzano je zajednicko muslimansko-pravoslavno slavlje. Josef Koetschet poslije je zapisao: "Arhimandrit Sava Kosanovic i pop Risto Kanta-Novakovic, obojica odjeveni kao hajducke harambase, s kuburama i jataganima za pojasom, stali su na celo gomile raspjevanih srpskih momaka." Na dan 2. avgusta odrzana je parada muslimanskih dobrovoljaca zajedno sa "krscanskom legijom, koja se uglavnom sastojala od pravoslavnih, sa svega nekolicinom katolika". Lojo je uskoro zatim izgubio ugled ubivsi jednog krscanskog seljaka. Medjutim, on je svojim akcijama uspio dici na noge muslimane i u drugim krajevima Bosne, tako da su njegove prilicno lose organizovane jedinice u raznim dijelovima zemlje brojale otprilike 40.000 ljudi.63

S druge strane, Austrijanci su imali 82.000 vojnika. Njih oko 9400 sacinjavali su takozvane "okupacijske jedinice", cija je zadaca bila da udju u Bosnu i Hercegovinu iz Dalmacije i da cuvaju teritorij koji osvoje glavne udarne snage. Te glavne snage, pod komandom Hrvata baruna Josipa Filipovica, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivsi Banju Luku, Maglaj i Jajce. Austrijanci su bili dobro opremljeni i dobro obavijesteni o gradovima, cestama i mostovima u Bosni i Hercegovini zahvaljujuci austrijskom vojnom inspektoru, kome su bosanske vlasti, u svojoj naivnosti, dopustile da proputuje po citavoj zemlji izmedju 1871. i 1873. godine.64

Na dan 16. avgusta Austrijanci su nanijeli su tezak poraz bosnjackoj vojsci u bici kod Klokota, nedaleko od Viteza, a 18. avgusta stigli su do predgrada Sarajeva. Sutradan ujutro u 6 i 30 zapoceli su artiljerijski napad, a nakon toga su pjesaci usli u grad u kojem su na njih pucali "iz svake kuce, sa svakog prozora, sa svakih vrata... cak su i zene sudjelovale u pruzanju otpora." Ali do 13 i 30 grad je bio osvojen, a Austrijanci su imali 57 mrtvih i 314 ranjenih. Vojska je nastavila napredovati kroz Hercegovinu i Novopazarski sandzak tokom mjeseca avgusta i septembra, a do 20. oktobra zauzeta je cijela Bosna i Hercegovina.

Osvajanje je potrajalo manje od tri mjeseca. Mjestimice je bilo zestokih otpora i cestih gerilskih prepada. Sve u svemu, bila su 53 veca okrsaja, u koje su ukljucena i zauzimanja branjenih gradova. Ukupni gubici Austrijanaca iznosili su 946 mrtvih i 3980 ranjenih vojnika. Ali ni jedan grad nisu zauzimali dulje od dva dana. S obzirom na grozno stanje u kojem je bila vecina cesta, gotovo da nije pretjerano reci da su Austrijanci zauzeli Bosnu i Hercegovinu za onoliko vremena koliko im je trebalo da propjesace kroz nju s kraja na kraj.65

_______________________________

1 Samic, Les Voyageurs français, str. 193-194,201.
2 Boue, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 374; Djurdjev, "Bosna", str. 1268.
3 O tim dogadjajima vidi kod Lewis, Emergence of Turkey, str. 78-83; Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 2, str. I9-24.
4 Boue, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 375-377.
5 Rothenberg, Military Border in Croatia, str. 130.
6 Boue, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 378-383.
7 Ibid., sv. 4, str. 384.
8 Tomasevich. Peasants, Politics, and Economic Change, str. 103.
9 Chopin i Urbicini, Provinces danubiennes, str. 242.
10 Kresevljakovic, Kapetanije u Bosni, str. 68-69; Sljivo, Omer-Pasa Latas, str. 10; Djurdjev, "Bosna", str. 1268.
11 O Tanzimatu vidi Lewis, Emergence of Turkey, str.106-128; Shaw, History of the Ottoman Empire, sv.2,str.58-133
12 Muir Maeckenzie i Irby, Traveles in the Slavonic Provinces,sv.1, Str.13
13 Boue, La Turquie d'Europe, sv. 3, str. 53.
14 Sisic, ur., Bosna za vezirovanja Omer-pase, str. 27.
15 Boue, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 119.
16 Sljivo, Omer-Pasa Latas, str. 13-14.
17 Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 104; detaljniji prikaz pokusaja Tahir-pase oko poreznih reformi vidi kod Sljivo, Omer-Pasa Latas, str. 18-24.
18 Sljivo, Omer-Pasa Latas, str. 50-51.
19 Sabanovic, Bosanski pasaluk, str. 96.
20 Sisic, ur., Bosna za vezirovanja Omer-pase, str. 111.
21 Ibid., str. 235, 347, 357.
22 Ibid., str. 302-303.
23 Gavranovic, Bosna 1853-1870, str. 42.
24 Lewis, Emergence of Turkey, str. 116.
25 Gavranovic, Bosna 1853-1870, stranice ovim redom: 43, 38-39, 84-85.
26 Sisic, ur., Bosna za vezirovanja Omer-pase, str. 358; Andric, Razvoj duhovnog zivota u Bosni, str. 64-65; Thoemmel, Geschichtliche Beschreihung, str. l 14-116; Gavranovic, Bosna 1853-1871), str. 44.
27 Thoemmel, Geschichtliche Beschreibung, str. 99, 102.
28 Maurer, Eine Reise durch Bosnien, str. 364-365; usp. slicne komentare Atanaskoviccvc iz 1853. godine: Gavranovic, Bosna 1853-1870, str. 44.
29 Iz izvjestaja Atanaskoviceva nasljednika Jovanovica iz 1862. godine: Gavranovic, Bosna 1853-1870, str. 280.
30 Vidi Andric, Razvoj duhovnog zivota u Bosni, str. 53-54 (o Jukicu); Imamovic, "O historiji bosnjackog pokusaja", str. 41 (o Petranovicu - i o njegovu katolickom Pandanu Klementu Bozicu, prevoditelju u pruskom konzulatu); Koetschet, Osman Pascha,str.33-34 (o Pelagicu). O Pelagicevoj sarolikoj kasnijoj karijeri, u kojoj je bilo i agitovanja medju bosanskim emigrantima u Beogradu i Bukurestu, vidi Cupric-Amrein, Die Opposition in Bosnien, str.61-64.
31 Rothenberg, Military Border in Croatia, str. 166.
32 Prevod ovog teksta vidi kod Grmek i dr., ur., Le Nettoyage ethnique ("Etnicko ciscenje"), str. 42-53.
33 Ibid., str. 64-80, posebno str. 75, 78. O drugim Garasaninovim prijedlozima za propagandne akcije u Bosni vidi Slijepcevic, Pitanja Bosne, str. 21-22.
34 Vidi Banac, National Question, str. 85-89.
35 Shaw brka ovu vojnu ekspediciju Omer-pasinu s njegovim namjesnistvom u Bosni od 1850. do 1852. godine: History of the Ottoman Empire, sv. 2, str. 149.
36 Koetschet, Osman Pascha, str. 1-5, 11-12.
37 Ibid., str. 7. Koetschet usput napominje da se ukupna financijska uprava vilajeta sastojala od voditelja, nadzornika i petnaestorice cinovnika. O pokrajinskom zakonu i reformama vidi Shaw, History of the Ottoman Empire; sv. 2, str. 88-91..
38 B. Jelavich i C. Jelavich, Establishment of the Balkan National States, str. 143.
39 O drugim pojedinostima reforme iz 1859. godine vidi Tomasevich, Peasants, Politic, and Economic Change, str. 105-106.
40 Koetschet, Osman Pascha, str. 6.
41 Ibid., str. 24-25. O ovoj vrsti piknika poznatim kao teferic, na koji su jos u tridesetim godinama 20. stoljeca odlazili katolici svake nedjelje, vidi kod Pelletier, Sarajevo, str. 143.
42 Koetschet, Osman Pascha, str. 46-49. Nista nije pronadjeno, ali mnogo dokaza o ruskom zanimanju (i upletanju) za situaciju u Bosni u tom razdoblju moze se naci kod Pisarev i Ekmecic, Osvoboditeljnaja borba narodov Bosnii i Rossija.
43 Slijepcevic, Pitanje Bosne, str. 25.
44 Koctschct, Osman Pascha, str. 55.
45 Maicr, Deutsche Siedlungen, str. 9; Anderson, Miss Irby, str. 60-67; Pelletier, Sarajevo, str. 138.
46 Pelletier, Sarajevo, str. 119.
47 Arthur Evans, iako poznat po svojim izrazito protivmuslimanskim stavovima, napisao je o toj katedrali, kad ju je vidio 1875. godine, da je "razmetljiva gradjevina" i nadodao: "Krscani nisu bili zadovoljni odobrenjem da sagrade crkvu na najistaknutijem polozaju u jednoj od glavnih gradskih ulica, nego su morali posto-poto podici pretencioznu gromadu koja ce baciti u zasjenak najvecu od dvije stotine i nesto dzamija... Tesko je bilo mozda i ocekivati da ce neuki muslimanski fanatici ravnodusno gledati ovo najnovije ocitovanje krscanske poniznosti" (Through Bosnia, str. 247).
48 Koetschet, Osman Pascha, str. 55.
49 Ibid., str. 76.
50 M. Mandic, Povijest okupacije, str. X.
51 Evans, Through Bosnia, str. 337-338; Koetschet, Aus Bosniens letzer Tuerkenzeit, str. 6-8. Buna je poznata pod nazivom Nevesinjski ustanak, iako se najprije pobunilo selo Gabela 3. jula, a Nevesinje tek nakon tjedan dana (MacKenzie, Serbs and Pan-Slavism, str. 30, u fusnoti).
52 O otomansko-crnogorskim sukobima iz 1857.-1858, 1860.-186I. i 1874. godine vidi Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 2, str. 150, i M. Mandic, Povijest okupacije, str. 8.
53 M. Mandic, Povijest okupacije, str. 9.
54 Cubrilovic, Bosanski ustanak, str. 61-67. Evans je pripomenuo da je "ustanak u Hercegovini uglavnom agrarni rat" (Through Bosnia, str. 334); Peter Sugar napominje: "Gotovo je nesumljivo da je agrarno pitanje izazvalo bunu" (Industrialization of Bosnia, str. 22).
55 Koetschet, Aus Bosniens letzter Türkenzeit, str. 12, 23; Evans, kad je na pocetku avgusta presao u Bosnu, cuo je kako su se "mnogi Hrvati i Slovenci" iz Zagreba, Maribora i Ljubljane zaputili onamo (Through Bosnia, str. 87).
56 Mandic, Povijest okupacije, str. 22 (100.000); Evans, Illyrian Letters, str. 4 (250.000); u sluzbenom austrijskom izvjestaju stoji da ih je bilo najmanje 100.000 samo na austrijskom tlu (Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, str. 36). Gustav Thoemmel je procijenio da ih je do maja 1878. bilo 150.000 na austrijskom teritoriju, 70.000 u Crnoj Gori i 10.000 u Srbiji (Kapidzic, Hercegovacki ustanak, str. 29, u fusnoti).
57 Iz pisma koje je u maju 1877. napisao jedan bosanski izbjeglica u Slavoniji i koje citiraju Muir Mackenzie i Irby, Travels in the Slavonic Provinces, sv. 1, str. 36.
58 Evans, Through Bosnia, str. 337.
59 Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, str. 41.
60 Evans, Illyrian Leiters, str. 55.
61 Koetschet, Aus Bosniens letzter Türkenzeit, str. 78-79.
62 Ibid., str. 86-88; M. Mandic, Povijest okupacije, str. 28-30.
63 Koetschet, Aus Bosniens letzter Türkenzeit, str. 90, 96, 102; M. Mandic, Povijest okupacije, str. 30-31.
64 Zbog broja vojnika vidi Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, dodatak, Beilag 8 (82.113 ljudi i 1313 konja); nadzornik Sterneck objavio je neka svoja otkrica 1877. godine (Geografische Verhältnisse).
65 Koetschet, Aus Bosniens letzter Türkenzeit, str. 102-109; Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, str. 450 (citat); M. Mandic, Povijest okupacije, str. 64-71, 97-99.

 

BOSNA I HERCEGOVINA POD AUSTRO-UGARSKOM 1878.-1914. - 1815.

 

AustroUgarska je tek neodlucno i nevoljko odlucila zauzeti Bosnu. Dakako da su komentatori vec poodavno bili tvrdili da je Bosna bogata prirodnim blagom (zemljoradnja, sumarstvo, rude) i da bi bilo pametno razvijati to blago zajedno s primorjem - koje je bilo u austrijskim rukama. Austrijskim vojnim vlastima bilo je isto tako stalo do toga da se domognu strateskog zaledja dalmatinske obale.1 Ali kad se 1869. godine na najvisem mjestu raspravljalo o zauzimanju Bosne, dvojica vodecih kreatora vanjske politike bila su protiv toga: Gyula Andrâssy, ministar vanjskih poslova, i Benjamin Kâllay, ekspert za povijest Juznih Slavena (i, poslije, autor cijenjene historije Srba), koji je tada bio austrijski konzul u Beogradu. Ni jedan od njih dvojice nije zelio da se Austro-Ugarska optereti sa jos milion-dva Slavena.2

U tom slucaju proistekli bi problemi i iz podvojenog ustava "dvojne monarhije": bi li Bosnom vladala Austrija ili Ugarska, ili neko zajednicko tijelo? Ili bi bila pripojena Hrvatskoj, koja je od 1868. godine stekla neku vrstu samouprave, s namjesnikom kojega je imenovala Ugarska, sa vlastitim Hrvatskim saborom i sa skupinom hrvatskih zastupnika u Madjarskom parlamentu? Brige oko Hrvatske bijahu najvazniji razlog sto Madjarima nije bilo stalo do Bosne: jos znatno veci broj Juznih Slavena ojacao bi argumente onih Hrvata koji su zahtijevali samostalniji status za svoju zemlju. Jedni su od njih trazili da Hrvatska bude ravnopravan partner s Austrijom i Ugarskom (takozvani trijalizam), a drugi su tezili za potpuno nezavisnom Hrvatskom i osnivanjem jos jedne juznoslavenske drzave. Ni jedan od tih planova nije bio po volji ni Becu ni Budimpesti. Ali, bilo je nesto sto je austrougarska vlada jos manje zeljela. Bilo bi vrlo lose kad bi se Hrvatska posve osamostalila i osnovala svoju drzavu, ali bi jos mnogo gore bilo kad bi se Srbija prosirila, kad bi najprije pripojila Bosnu, a onda pokopala austrougarsku vladavinu u Hrvatskoj. Srpska objava rata Osmanlijama 1876. godine napokon je navela Austrijance da ozbiljno razmisle o zauzimanju Bosne. Da su bili uvjereni da sultan moze ocuvati vlast u Bosni na neograniceno vrijeme, ne bi bili ni prstom maknuli.

Medjutim, kad su jednom odlucili da zavladaju Bosnom, nije vise moglo biti ni govora o polovicnim mjerama. U aprilu 1879. sklopili su s otomanskim vlastima licemjeran sporazum, u kojem su neke klauzule bile poluistine, a neke ciste neistine.

Sporazumjeli su se da sam "cin aneksije" nece "dovesti u pitanje vrhovnicka prava Njegova Carskog Velicanstva Sultana"; da ce turski novac ostati u optjecaju; da ce se svi prihodi Bosne trositi u samoj Bosni; da ce upravni aparat zaposliti turske sluzbenike i rodjene Bosance; da ce muslimani uzivati punu vjersku slobodu; da ce se ime Kalifa-Sultana i dalje spominjati u molitvama petkom.3

Od svih tih obecanja jedino su se ova dva posljednja dokraja postovala. Turski je novac povucen iz prometa, Bosna je prikljucena austrougarskoj carinskoj uniji (sto je znacilo da su se prihodi prikupljeni na bosanskim granicama mogli trositi bilo gdje u carevini), a upravni aparat popunili su mahom gradjani Austro-Ugarske. Sto se sultanova vrhovnistva tice, na samom je pocetku odbacena svaka pomisao da bi se te okupirane pokrajine mogle jednog dana vratiti pod tursku vlast. Jedina predvidjena promjena statusa Bosne i Hercegovine bila je da se okupacija zamijeni potpunom aneksijom. Kad se 1881. godine austrijski car pridruzio Savezu triju careva, jedna je od tajnih klauzula njihova ugovora glasila da "Austro-Ugarska pridrzava sebi pravo da anektira te provincije u kojem god trenutku to bude smatrala shodnim".4

Problem kome da se Bosna dodijeli na upravljanje, Austriji ili Ugarskoj, bijase rijesen tako da je proglasena krunskom zemljom, sto je znacilo da njome nece vladati ni Austrija ni Ugarska, odnosno da ce vladati obje u isti mah. Osnovano je mjesovito povjerenstvo na celu sa zajednickim (tj. austrijskim i ugarskim) ministrom financija; teoretski je glavnu vlast u Bosni imao vojni namjesnik, koji je bio direktno odgovoran kruni, ali je politicke odluke donosio "savezni" ministar financija. Isto je tako teoretski Bosna bila podvrgnuta vojnim zakonima, ali je potkraj 1878. godine izdana proklamacija kojom su otomanski zakoni ostali u Bosni i Hercegovini na snazi do daljnjega, tek su potpuno zamijenjeni ili dopunjeni austrougarskim zakonima i novim zakonima donesenima posebno za Bosnu i Hercegovinu. Zadrzani su i serijatski sudovi islamskog svetog zakona da sude muslimanskim gradjanima u gradjanskim parnicama. Opcenito uzevsi, zadrzana je otomanska upravna struktura gdje god se smatralo da dobro funkcionira, samo sto su izmijenjena imena i osoblje: sandzaci su preimenovani u Kreise (okruge), a nize teritorijalne jedinice kaze ili kadiluci u Bezirke (kotare), na celu kojih je stajao Bezirksvorsteher (predstojnik kotara). Medjutim, Turci su za upravljanje cijelim teritorijem imali svega 120 sluzbenika, a broj austrougarskih cinovnika porastao je, kombinacijom birokratske temeljitosti i Parkinsonova zakona, do 1908. godine na 9533 zaposlena.5

Prvih nekoliko godina bile su najteze za novu upravu. Na pocetku je bilo strahovitih poteskoca, na primjer potreba da se vise od 200 000 izbjeglica vrate kuci. Na nekim podrucjima povremeno bi izbijalo nasilje, posebno u onim dijelovima Hercegovine koje je Crna Gora jos svojatala. Godine 1879. ponovo je izbila pobuna oko Nevesinja, a 1881. izvrsen je ozbiljan napad na vojne jedinice kod Gacka (blizu crnogorske granice).6

Da bi stekli povjerenje naroda u Hercegovini i ohrabrili izbjeglice da se vrate, Austrijanci su osnovali posebnu lokalnu miliciju zvanu "panduri", ali su se mnogi od tih pandura uskoro i sami pobunili, a neki su se od njih i odmetnuli u hajduke.7

Do mjeseca novembra 1881. u samoj Bosni bilo je 12.840 austrougarskih vojnika, a u Hercegovini 4000. Te bi snage dostajale da ocuvaju mir da vlasti nisu najavile novu mjeru koja je uskoro postala vrlo omrazena. Donesen je vojni zakon prema kojem su svi Bosanci bili duzni sluziti austrougarsku vojsku. Ubrzo su opet izbili nemiri u Hercegovini, a oko sredine januara 1883. vec je nekoliko vecih druzina pobunjenika djelovalo na tom podrucju.8

U austrijskim sluzbenim izvjestajima ti se pobunjenici nazivaju "banditima". Sigurno je da su neki od njih to i bili, samo sto su im se pridruzili komandanti pandura i seoski knezovi i sto im glavna djelatnost nisu bila razbojnistva nego napadi na zandarmerijske stanice i vojne straze. Jedna pjesacka kolona koja je upucena da se obracuna s njima docekana je iz zasjede na brdskoj cesti i natjerana da se povuce u Mostar. Tada su angazovane vece vojne snage, te su se cijelog februara vodile borbe u okolici Foce, pa i u planinama izmedju Foce i Sarajeva. Racunalo se da pobunjenici imaju oko 1000 ljudi podijeljenih na odred, koji se sastojao uglavnom od pravoslavaca (pod komandom pandurskog oficira Pere Tunguza), na odred muslimana (pod vodstvom istaknutog vlastelina Omera Sacica) i dva mjesovita odreda.9

Malo-pomalo su austrougarske jedinice ponovo osvojile cijelo to podrucje. Ili, kako je receno u sluzbenom izvjestaju: "Cijelo je podrucje bilo obuhvaceno gustom ali nestalnom mrezom nasih pokretnih kolona koje su sve vise stezale obruc oko pojedinih bandi; na kraju su banditi zivjeli u tako teskim prilikama da su se, premda su jos tvrdokorno pruzali otpor, svi u mjesecu julu predali."10 Hajducija ce se u Hercegovini nastaviti jos vise od deset godina, ali je ovo bila posljednja ozbiljna pobuna protiv austrijskih vlasti.

Jedan razlog sto otpor nije bio veci bijase to sto je velik broj nepomirljivih protivnika novog rezima zauvijek napustio zemlju. Bijahu to mahom muslimani koji su pobjegli u Tursku - neki od njih nisu bili voljni iz religioznih razloga zivjeti pod nevjernickom vlascu, a drugi su se jamacno bojali pravde ili odmazde zbog svih onih strahota koje su pocinili krscanima u posljednje tri godine otomanske vladavine. Velika vecina tih iseljenika bili su seljaci, ali je bilo i vlastele koja su u Istambulu osnovala skupinu sto ce agitirati da Turska vrsi jaci politicki pritisak na austrougarske vlasti u Bosni.

Savremeni historicari zestoko se spore oko toga koliko je u svemu bilo takvih iseljenika. Prema sluzbenim podacima austrougarskih vlasti, izmedju 1883. i 1905. godine iselilo se 32.625 osoba a vratilo ih se 4042.12 Izmedju 1906. i 1918. godine iselilo ih se jos oko 24 000. Ali, ti se brojevi odnose samo na one koji su dobili sluzbeno odobrenje da napuste zemlju - a zahtjevi za odobrenje morali su se podnositi tek nakon 1883. godine, kad su se vlasti zabrinulo zbog velikog broja ljudi koji su se iseljavali da izbjegnu regrutovanje. U taj broj nisu ukljuceni oni koji su se iselili ilegalno, ni oni koji su pobjegli u prve cetiri godine. Neki muslimanski historicari ustvrdili su da ukupan broj iseljenika iznosi oko 300 000, ali cini se da je ta procjena nerealna. Geograf koji je proucavao to iseljenistvo i njihove potomke izracunao je da sad u Turskoj ima oko 350 000 "Bosnjaka". Medjutim, naziv "Bosnjak" u toj zemlji odnosi se na sve ljude koji su se doselili ne samo iz Bosne i Hercegovine nego i iz Srbije i Crne Gore - a u taj su broj ukljuceni i svi oni koji su se doselili izmedju dva rata.13

S druge strane, srpski historicari procjenjuju da je bilo otprilike 60 000 iseljenika, sto znaci da prihvacaju sluzbene statisticke podatke i dodaju svega 8000 ljudi za razdoblje izmedju 1878. i 1883. godine.14 Cini se da bi mnogo vjerodostojniji bio broj od oko 100.000 osoba, ali je i opet rijec o pukom nagadanju.

Ne smijemo zaboraviti ni cinjenicu da se nisu iseljavali samo muslimani; na razmedji stoljeca iseljavalo se svake godine iz Hercegovine na stotine pravoslavnih seljaka.15

Edith Durham, koja spada medju najpronicljivije strane posmatrace i koja nije bila posebno naklonjena Austrijancima, navela je jednostavan razlog iseljavanju u prvom desetljecu 20. stoljeca: "Nadnice su bile niske. Seljaci su bili vrlo siromasni. U Americi su nadnice bile vrlo visoke pa su se tisuce ljudi iselile onamo. Oni su to pripisivali austrijskim vlastima, ali se to isto dogadjalo i u Crnoj Gori... Posrijedi je bilo obicno ekonomsko pitanje ponude i potraznje."16

Glavni je razlog kivnosti na Austro-Ugarsku medju tim krscanskim seljacima bilo to sto nikad nije doslo do velike agrarne reforme kojoj su se oni nadali. To je ujedno bio najeklatantniji primjer austrougarske politike kontinuiteta i postupnosti. Vrlo je rano odluceno da ce posljednja velika otomanska reforma, dekret iz 1859. godine, ostati na snazi i da se nakon toga nece uvoditi nikakve korjenite promjene. Ucinjeno je ponesto da se popravi polozaj seljastva: procjene ljetine povjerene su pravnim poreznim strucnjacima i procjeniteljima, udareni su temelji katastarskom knjizenju da se sprijece presezanja zemljoposjednika, i uveden je sistem "prosjecne desetine". (To znaci da se desetina izracunavala na temelju uroda prethodnih deset godina, pa je seljak cija je proizvodnja rasla placao manje od desetine stvarne vrijednosti ljetine tekuce godine.)

Potvrdjeno je pravo kmetova da se oslobode kmetstva placanjem odstete - sto je bilo uvedeno turskim zakonom 1876. godine - i poduzete su neke dodatne mjere da im se to olaksa. Na taj se nacin izmedju 1879. i 1913. godine oslobodilo 41.500 kmetova, ali je na pocetku 1914. izracunato da jos ima 93.368 kmetskih porodica koje rade na agalucima, sto je obuhvacalo oko jedne trecine ukupne obradive zemlje.17 Medjutim, to sto su nominalno bili kmetovi nije znacilo da zive svi u posvemasnjoj bijedi i zavisnosti. Britanski historicar William Miller zabiljezio je, kad je posjetio Bosnu u devedesetim godinama 19. stoljeca, da "bosanski kmet zivi bolje od dalmatinskog ili sicilijanskog seljaka". Isto je tako zapazio da su zbog cestih dioba posjeda prema otomanskim zakonima o nasljedstvu mnoge age postale i same tek nesto vise od sitnih zemljoposjednika seljaka.18

Austrougarska je vlast u Bosni bila vrlo nesklona izazivati bilo kakve velike drustvene poremecaje, ali je istovremeno bila neobicno energicna u nastojanjima da razvije ekonomiju. Jedina je zapreka takvim njenim planovima bio zakon donesen 1880. godine u Becu, koji bijase naopako shvaceno obecanje dano sultanu, da se administrativni troskovi u Bosni moraju pokrivati bosanskim prihodima. Stoga je bilo tesko financirati infrastrukturne projekte velikih razmjera kakve je zahtijevao razvoj Bosne i Hercegovine. Da bi se premostio taj jaz, odobreni su posebni drzavni krediti.

U prve dvije godine izgradjena je zeljeznicka pruga od hrvatske granice do Zenice (190 kilometara) po cijeni od 8 miliona forinti. Nakon tri godine produzena je pruga do Sarajeva (jos 80 kilometara), sto je stajalo oko 4 miliona.19 Obujam drzavnih investicija bio je kolosalan: do 1907. godine vlada je izgradila 111 kilometara zeljeznicke pruge sirokog kolosjeka, 911 kilometara uskog kolosjeka i vise od 1000 kilometara glavnih cesta i isto toliko lokalnih putova s ukupno 121 mostom.20 Edith Durham zapisala je 1906. godine: "Brdske ceste ne zaostaju ni za najboljima u Evropi."21

Dakako da su neke od tih cesta i zeljeznickih pruga imale prvenstveno vojni znacaj, ali su istovremeno bile snazan poticaj ekonomskom napretku. Sumarstvo i rudarstvo bijahu u velikom zamahu; kopale su se i druge rude, na primjer bakar i hrom; oko Prijedora vadila se zeljezna ruda, podignute su zeljezare i celicane, pa i nekoliko tvornica hemijskih proizvoda.

Godine 1912. i 1913. Bosna i Hercegovina imala je godisnji izvoz u vrijednosti od 28 miliona dolara i vise od 65 000 industrijskih radnika.22 U mnogim je gradovima bilo i radnica (mahom krscanki, ali je bilo i muslimanki). U Sarajevu su, na primjer, radile u tvornici duhana i tkaonici cilima.

Godine 1906. radnici u tvornici duhana organizovali su cak i strajk zahtijevajuci krace radno vrijeme i bolje place. Strajk je okoncan za pet dana, ali je slicnih strajkova bilo i u drugim mjestima, a u demonstracijama radnika zeljezare u Zenici nekoliko je ljudi ubijeno. Ni taj strajk nije snaznije utjecao na drzavnu politiku, ali je pospjesio osnivanje sindikata u mnogim industrijskim granama iduce godine.23 Medjutim, kako su u socijalistickim zemljama oduvijek tragali za slicnim herojskim epizodama u svojoj predsocijalistickoj proslosti, taj "generalni strajk" iz 1906. godine zauzeo je neprirodno vazno mjesto u jugoslavenskoj historiji toga razdoblja.24

Austrougarske vlasti nisu zanemarile ni zemljoradnju, glavni oslonac ekonomije. Osnovana su ogledna dobra, pa i ogledni vinogradi nedaleko od Mostara, stovise i ogledni ribnjak. Seoski su ucitelji poucavani savremenim metodama, a otvorena je i poljoprivredna skola u Ilidzi kraj Sarajeva.25 Utemeljene su i ergele, a da bi se probudio ponos medu uzgajivacima konja, organizovane su konjske trke u Ilidzi i Prijedoru. (Trke su postale veoma omiljene, iako se u pocetku nisu odrzavale prema pravilima Jockey Cluba: "Jahali su bez sedla, a kad bi se priblizili cilju, skocili bi s konja da mu bude lakse, pa je konj sam ulazio u cilj.")26

Bosanski seljaci nisu posebno cijenili bas sve te novotarije. Jedan austrougarski zandarmerijski oficir rekao je 1906. godine Edith Durham da su "za ovaj narod ove promjene prenaglo dosle; oni vise vole stare turske staze i tovarnu stoku od zapreznih kola i novih cesta, i nepovjerljivi su prema svemu novome". U njegovu dijelu Hercegovine seljaci su cak odbili upotrebljavati zeljezne plugove koje im je vlast ponudila po cijeni nizoj od proizvodne. "Potrosili smo ne znam koliko novca da im popravimo kvalitetu stoke: pribavili smo im bikove, zdrijepce, ovnove, neraste najplemenitijih rasa. Lani smo u jedno selo poslali prekrasnog nerasta covjeku za koga smo mislili da je pouzdan. A kad je dosao Bozic, on lijepo zaklao nerasta, ispekao ga i pozvao cijelo selo na gozbu."27

Jedan od najspornijih aspekata agrarne politike bijase stimuliranje stranih doseljenika. Prvi od tih kolonista dosli su zapravo na inicijativu jednog njemackog svecenika koji je u vjerskom casopisu u Njemackoj objavio oglas u kojem je pozvao pobozne seljake da se presele u Bosnu. Tako su stigle porodica iz Sleske i Porajnja, pokupovale zemlju blizu hrvatske granice i osnovale naselje koje je dobilo sluzbeno ime "Windhorst". Dijelu tog naselja nadjenuli su ime "Rudolfstal" prema prestolonasljedniku Rudolfu nakon njegova posjeta Bosni 1888. godine, a jedno drugo naselje, koje su osnovali Nijemci protestanti iz Ugarske, prozvano je "Franzjosefsfeld". Vlasti su bile naklonjene tim doseljenicima i odobravale im porezne olaksice.

Godine 1890. donijele su poseban zakon o "poljoprivrednim naseobinama", kojim su ponudile do dvanaest hektara zemlje po porodica u besplatan zakup prve tri godine, a zatim povoljno otplacivanje duga iz prihoda u roku od deset godina, pod uvjetom da prihvate bosansko drzavljanstvo. U svemu je osnovano 54 takvih naseobina s ukupno gotovo 10.000 stanovnika. Nijemaca je bilo nesto manje od 2000, vecinom su bili Slaveni (Poljaci, Cesi, Rusini), ciji su se potomci stopili s bosanskim slavenskim stanovnistvom. Ali kakvo god bilo porijeklo tih doseljenika, ta je politika u ono doba nailazila na otpor, a kad su Bosanci 1910. godine prvi put dobili svoj Bosanski sabor, jedan je od prvih njihovih zahtjeva bio da se stane na kraj tom doseljavanju.2" Tada je vec lokalne politicare poceo zabrinjavati neprestani prirast stranih doseljenika. Godine 1880. bilo je u Bosni i Hercegovini svega 4500 austrijskih i 12 000 ugarskih gradjana; godine 1910. bilo je 47.000 Austrijanaca i 61.000 Madjara. Ali, ti brojevi nisu bili tako alarmantni kako su se cinili na prvi pogled. Mnogi su od tih stanovnika bili drzavni cinovnici ili poslovni ljudi koji nisu namjeravali zauvijek ostati u Bosni i Hercegovini. Neki su od njih bili i vojnici - opcenito su vojnici iz Austro-Ugarske sluzili vojsku u Bosni a bosanski vojnici u Austro-Ugarskoj. Od ugarskih gradjana vecina su bili Hrvati, a tek manji broj pravi Madjari.29

Osim unaprijedjavanja "poljoprivrednih naseobina", cija glavna svrha nije bila demografska nego agrarna, nije uopce bilo ozbiljnijih pokusaja masovne kolonizacije, ali je priljev ljudi sa strane bio dovoljan da podsjeti ljude u Bosni i Hercegovini da su zaista pod svojevrsnom kolonijalnom upravom.

Sve u svemu, austrougarski drzavni cinovnici razumjeli su takve osjetljivosti i nastojali o njima voditi racuna. Svaka je vjerska zajednica i dalje imala svoje skole, koje je sada financirala drzava, a 1887. godine vlasti su podigle i serijatsku skolu da se u njoj skoluju suci za muslimanske sudove. U sistemu besplatnih drzavnih skola koji su vlasti uspostavile, djeci clanova svake vjerske zajednice predavali su njihovi vlastiti svecenici.

Savremeni jugoslavenski historicari iskazivali su prezir prema nastojanjima austrougarskih vlasti na podrucju skolstva isticuci da je samo manji broj djece pohadjao skolu. Ali, ne moze se o vlastima koje su podigle 200 osnovnih skola, tri srednje skole, tehnicku skolu i uciteljsku skolu reci da se nisu brinule za skolstvo. Nije bilo bas vjerovatno da ce seljaci koji nece da prihvate zeljezne plugove navaliti da salju djecu u skolu kako bi stekla obrazovanje koju oni sami nemaju. Godine 1909. uvedeno je obavezno osnovno skolovanje, a do tada se vodila obrazovna politika koju je najbolje sazeo William Miller ovim rijecima: "Niko ne sili roditelje da salju djecu u skolu, ali lokalne vlasti nastoje uvjeriti u prednosti obrazovanja roditelje koji svoje potomke bas posto-poto zele zadrzati u mraku neznanja."30

Najdelikatnija je zadaca austrougarskih vlasti bilo postupanje s tri glavne vjerske zajednice. Dakako da su ih financiranjem skola donekle pridobili za suradnju i ostvarili stanovit utjecaj na njih. Preduzete su i mjere da se austrougarskim vlastima osigura uticaj na imenovanje predstavnika u svakoj pojedinoj vjerskoj zajednici. Car je od pravoslavnog patrijarha dobio pravo da imenuje episkope u Bosni i Hercegovini, a slicno je pravo dobio i od pape da imenuje katolicke biskupe. Sami su pak muslimani predlozili da se u Bosni osnuje njihova svecenicka hijerarhija nezavisna od Istambula, a to je i postignuto 1882. godine tako sto je car imenovao reis-ul-ulemu ("poglavara vjerske zajednice"), koji je bio na celu cetveroclanog medzlisa ili savjetodavnog vijeca.

Od sve tri vjerske organizacije, Katolicka se crkva ponajvise razvijala i mijenjala. Franjevci su izgubili svoj monopol jer su se pojavili isusovci. Osnovana su dva sjemenista u kojima su predavali isusovci. U Sarajevu je podignuta katolicka katedrala, a uskoro za njom i crkva svetog Ante Padovanskog. Broj je katolika porastao zahvaljujuci priljevu doseljenika iz Austro-Ugarske (u samom je Sarajevu taj broj narastao od 800 godine 1878. na 3876 za svega sest godina). Sa cetiri biskupa i s neobicno odlucnim nadbiskupom (monsinjorom Stadlerom, koji je u Sarajevu sluzio za cijelog razdoblja od 1882. do 1918. godine), Katolicka je crkva bila aktivnija nego ikad u svojoj tisucgodisnjoj historiji u Bosni i Hercegovini.31* Ali, vlasti su bile svjesne opasnosti da bosanski katolici postanu privilegovana zajednica. Njihova je oprezna politika ostavila snazan utisak na Williama Millera, koji je 1898. godine zapisao:

Rimokatolici... koji su dugo ocekivali pomoc od Austrije i, naravno, pozdravili njen dolazak kao velike katolicke sile, pomalo su razocarani sto oni, koji tvore nesto vise od jedne petine naroda, ne mogu nastupati kao "glavni partner" u bosanskoj tvrtki. Po mom misljenju, nema boljeg dokaza jednakog postupanja vlasti s razlicitim konfesijama od same cinjenice da ima takvih razocaranja.112

* Uvodjenje redovne crkvene hijerarhije u Bosnu 1881. godine oznacava vaznu prekretnicu u historiji Katolicke crkve u savremenoj Bosni. Ujedno oznacava i pocetak dugotrajne napetosti izmedju franjevackog reda u Bosni i dijecezanskog klera: vidi Gavranovic, Uspostava redovne katolicke hijerarhije; Gavran, Lucerna lucens? Kristo, Presucena povijest (posebno str. 143-8); i Djakovic, Politicke organizacije (posebno str. 72-114).

Americki novinar W. E. Curtis, koji je posjetio Bosnu 1902. godine, stekao je slican utisak jednakog postupanja sa svima: "Clanovi razlicitih vjeroispovijesti druze se jedni s drugima na prijateljskoj osnovi iskazujuci uzajamno postovanje i uzajamnu toleranciju; sudovi mudro i posteno sude, pravda je zajamcena svakom gradjaninu, bez obzira na vjersku pripadnost i drustveni polozaj."33 Ipak, vjerski su interesi s vremena na vrijeme jos ubacivali stapove u kotace najpomnije konstruirane drzavne masinerije.

Najbolniji problem bijase prevjeravanje. Obicno su muslimanske djevojke prelazile na katolicku vjeru radi svojih buducih muzeva i tako izazivale veliku sablazan i nanosile sramotu svojoj porodica. Premda katolicki svecenici nisu otvoreno nastojali predobiti muslimanke za svoju vjeru, cinili su sve sto je bilo u njihovoj moci da pomognu onima koje dolaze k njima - sakrivajuci, na primjer, djevojke u samostane ili u nadbiskupski dvor i odbijajuci da odaju policiji njihovo skloniste. Nakon nekoliko ovakvih incidenata vlasti su 1891. godine pristale na muslimanske zahtjeve i donijele propise prema kojima se moralo postupati u spornim slucajevima: dvomjesecni rok cekanja, povjerenstvo koje ce istraziti svaku optuzbu o prisili, i tako dalje.

Ovime su donekle umireni muslimani u svojim strahovanjima, ali nakon dvanaest godina, kad je nadbiskup Stadler bio upleten u jos jedan sporni slucaj, u kojem je rijec bila o jednoj muslimanskoj udovici i njeno dvoje djece, nadbiskup je otkrio da su vlasti 1895. godine sklopile s papom tajni sporazum prema kojem katolicki svecenici imaju pravo komunicirati s potencijalnim preobracenicima, te tako potajno obezvrijedile propise koje su same donijele.

Ponovo je izbilo veliko nezadovoljstvo medju muslimanima, cije su vodje povele veliku kampanju podnoseci vlastima sluzbene peticije i popise drugih prekrsaja. Ipak su se umirili kad su vlasti pronasle udovicu iz najnovijeg slucaja u jednom samostanu, pa su je zandari oteli i vratili u njeno selo, gdje je pristala da se vrati u krilo muslimanske vjere.34

Sigurno je da su ovakvi dogadjaji uzbunjivali stanovnistvo, ali nacin na koji su ove incidente iskoristavali muslimanski prvaci i povezivali ih s drugim problemima (prituzbama na poreze itd.) upucuje na zakljucak da su oni bili sve vise zaokupljeni slozenom politickom strategijom, necim posve razlicitim od slijepog fanatizma. U jednoj detaljnjoj suvremenoj studiji o tim dogadjanjima mozemo procitati i ovo: "Muslimanski su se aktivisti trudili da zaodjenu svoje ciljeve u ruho vjerskog zara, ali su zapravo tezili za ocuvanjem ili povecavanjem svoje moci."35 U prva dva desetljeca austrougarske vladavine vodila se slozena borba za prevlast izmedju muslimanske elite u Sarajevu, koja je stekla moc i uticaj suradjujuci s vlastima, i tvrdokornijih muslimanskih prvaka u Travniku i Mostaru koji su zauzimali beskompromisne stavove ne bi li diskreditovali svoje sarajevske suparnike i preoteli nesto od njihove moci. (U osamdesetim godinama situacija se jos vise zakomplikovala zato sto se razvilo snazno suparnistvo i medju mostarskim muslimanima.)

Najvaznije je pitanje bio nadzor nad vjerskim dobrotvornim zakladama. Te su zaklade, kako rekosmo u 5. poglavlju, poznate pod nazivom vakufi, igrale vaznu ulogu u islamskom drustvu jer su financirale odrzavanje dzamija, skola, tekija, pa cak i hanova i mostova. Njihov posebni fiskalni polozaj stoljecima je mamio ljude na masovne zloupotrebe. Trebalo je samo da donator imenuje 'svoje potomke za stalno placene izvrsitelje svoje oporuke pa da zapravo osnuje tako reci porodicni kartel oslobodjen poreza.

Godine 1878. procijenjeno je da je gotovo jedna trecina obradive zemlje u Bosni bila u vlasnistvu vakufa. A jedan je od osnovnih nacela islamskog zakona glasio da imanje koje je jednom pripalo vakufu ne moze vise nikad pripadati nikom drugom. Jedna je od prvih stvari koje su austrougarske vlasti ucinile bila da prikupe i javno potvrde sve otomanske zakone koji su regulisali upravljanje vakufima, zahtijevale propisno vodjenje knjigovodstva i tako dalje. Zatim su 1883. godine osnovali povjerenstvo za vakufe i imenovali ugledne muslimane za njegove clanove. Na taj su nacin lokalni vakufi kojima su upravljale pojedine porodica dospjeli pod sredisnje upravno tijelo, koje je odredjivalo budzete i vodilo politiku financiranja dzamija i skola u cijeloj Bosni i Hercegovini. Premda je ova mjera opcenito prihvacena kao korisna reforma, u povjerenstvu su glavnu rijec vodili sarajevski muslimani, koji su bili spremniji na suradnju od ostalih, pa su izazivali zavist i kivnost medju uglednim muslimanima u drugim mjestima. Cak i onda kad je, 1894. godine, povjerenstvo prosireno i popunjeno predstavnicima iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, sve su te clanove i dalje imenovale centralne vlasti.36

Upravo su mostarski muslimani, pod vodjstvom odrjesitog Mule Mustafe Dzabica, pretvorili upravljanje vakufa u veliko politicko pitanje. Koristeci se uveliko valom peticija i drugih aktivnosti koje su bili pokrenuli skandali oko prekrstavanja, podnijeli su 1899. godine nacrt statuta samostalnog "Vakufskog sabora" za Hercegovinu. Umjesto da bude uredjena od vrha nanize imenovanjima sa strane, predlozeno je da se nova organizacija zasniva na lokalnim udruzenjima, i da ta udruzenja imenuju clanove okruznih sabora, a da okruzni sabori biraju svoje zastupnike u pokrajinskom saboru.37

Prva je reakcija vlasti bila da te muslimane tretira kao opasne agitatore i da zatvori klub koji je bio srediste njihovog djelovanja. Odmah su zatim mostarski prvaci poceli organizovati podrsku u citavoj Hercegovini, pa i u Bosni. Koristeci se moralnim autoritetom Dzabicevim i poletom mladih aktivista kao sto je bio Serif Arnautovic, oni su za godinu dana osnovali organizaciju koja je obuhvatila cijelu zemlju - zapravo su to bili zaceci politicke stranke - a u ljeto 1900. godine odrzali su u jednom hotelu u Budimpesti zbor bosnjackih muslimanskih vodja. Tako je zapoceo dugotrajan proces agitiranja i pregovora, a vlasti su naizmjenicno pokusavale primiriti, podijeliti i obuzdati voditelje kampanje.38

Ovaj porast muslimanske aktivnosti zadavao je najvise muka covjeku koji je u to vrijeme bio na celu Bosne i Hercegovine, Benjâminu Kâllayu, historicaru i bivsem diplomatu, te austrougarskom ministru financija od 1882. do 1903. godine. Sva je Kâllayeva politika u Bosni tezila za tim da ocuva zemlju od nacionalistickih politickih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj i da unapredjuje ideju o bosanskoj naciji kao zasebnom i integrativnom entitetu.

Turci su zapravo upotrebljavali rijec "Bosnjaci" (bosnaklar) za sve one koji zive u Bosni; ali na domacem jeziku jedini narod koji je sebe tradicionalno nazivao Bosnjacima bili su bosanski muslimani.39

(Katolici su sami sebe nazivali Latini ili krscani - sto ne valja brkati sa srednjovjekovnim krstjanima - a pravoslavni su sami sebe nazivali Vlasi ili hriscani.)

Kâllay se nadao da ce prosiriti znacenje rijeci Bosnjaci na pripadnike svih vjerskih zajednica. Za tu njegovu nakanu bilo je bitno da najprije pridobije muslimane za svoju ideju o bosanskoj naciji. On je znao da upravo s njima ima najbolje izglede zato sto se oni, za razliku od pravoslavaca i katolika, ne mogu obracati maticnom narodu izvan granica Bosne i Hercegovine, te mu je bilo jasno da od cijelog tog njegova nauma nece biti nista ako oni umjesto toga razviju svoj vlastiti nacionalni identitet.

Källay je donekle uspio sa sarajevskim muslimanima, koji su bili spremniji za saradnju od ostalih i koji su u tom nacinu razmisljanja vidjeli prirodan nastavak tradicije trazenja bosanske autonomije pod otomanskom vlascu. Njihov vodja, bivsi gradonacelnik Sarajeva Mehmed-beg Kapetanovic, osnovao je 1891. godine novine pod naslovom Bosnjak. Iako se obracao svim citateljima bez razlike, bijase to u stvari muslimanski list koji je napadao konzervativne stavove medju muslimanskim svecenstvom i nastojao pobiti tvrdnje i hrvatskih i srpskih nacionalista da su bosanski muslimani "zapravo" Hrvati ili Srbi.

"Docim Hrvati tvrde da su pravoslavci nasi najveci dusmani i da je Srpstvo isto sto i pravoslavlje, Srbi se upinju iz petnih zila da nas upozore na svoju izmisljenu historiju po kojoj su posrbili vascijeli svijet," ustvrdili su u Bosnjaku. I nadodali: "Mi necemo nikad poreci da pripadamo juznoslavenskoj porodici, ali cemo ostati Bosnjaci, kao i nasi preci, i nista drugo.".40

Kâllayev projekt ne bi se cinio apsurdan nikome ko bi proucio povijest Bosne samo do otprilike jedne generacije prije austrougarske okupacije. Vidjeli smo da su katolici i pravoslavni u Bosni i Hercegovini dugo odrzavali odnose na vjerskoj osnovi s Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj i Srbiji.

Pod otomanskom vladavinom postojali su zasebni vjerski identiteti u Bosni i Hercegovini, a ti su identiteti zaista mogli imati politicke implikacije: mnogi bosanski katolici ocekivali su od zemalja onkraj hrvatske i dalmatinske granice potporu, pa cak i oslobodjenje. Ali to je bilo pitanje religije, a ne nacionalnosti. Ti su se katolici uzdali u katolicku Austriju, ili u katolicke Mletke, ili u druge katolike koji su slucajno bili Hrvati; nisu se uzdali u hrvatsku naciju kao takvu.

Tek se najranije negdje oko sredine 19. stoljeca pocela iz Hrvatske i Srbije siriti moderna ideja o nacionalnosti medju katolike i pravoslavne u Bosni i Hercegovini.

Od tri osnovna kriterija po kojima su se u to doba ustanovile i razgranicile hrvatska i srpska nacija - povijest, jezik i vjera - u Bosni je mogla vrijediti samo vjera, jer je Bosna imala svoju zasebnu povijest, a tlocrt jezicne mape nije se poklapao s vjerskim granicama. U Bosni i Hercegovini nije nikad bilo iskljucivo ekonomskih ili socijalnih razloga za neprijateljstvo izmedju katolika i pravoslavnih, a one razloge koji su postojali za neprijateljstvo prema muslimanima djelimicno je uklonila austrougarska vlast. Evo kako je jedan engleski autor 1897. godine prokomentirao drzanje krscana prema muslimanima u Bosni:

Cudno je koliko oni malo mrznje osjecaju prema svojim nekadasnjim tlaciteljima, a objasnjenje se tomu vjerovatno krije u cinjenici da svi skupa pripadaju istoj rasi. Koji god bio razlog tome, svi oni koji su proucavali ovu zemlju u tursko doba slazu se u misljenju da su... za bijedno stanje ovih ljudi vise krivi agrarni nego vjerski uzroci, i da bi uklanjanjem tih uzroka kivnost koju su oni izazvali malo-pomalo nestala.*41

Da je Kâllay mogao na neki nacin potpuno izolovati pravoslavne i katolike u Bosni i Hercegovini od vjerskih, kulturnih i politickih zbivanja u susjednim zemljama, njegova bi politika mozda imala i nekih izgleda na uspjeh, ali je takva izolacija bila posve nemoguca.

Kako su se hrvatski i srpski nacionalizam sirili medju katolicima i pravoslavnima u Bosni i Hercegovini preko one iste mreze svecenika, ucitelja i skolovanih citatelja novina koju je austrougarska politika pomogla izgraditi, bivalo je sve jasnije da je Källayev "bosnjacki" projekt osudjen na propast. Godine 1908. pronicljivi posmatrac zbivanja kakav je bio austrijski parlamentarni zastupnik Joseph Baemreither mogao je mirne duse proglasiti taj pokusaj propalim.42

Dotle je izvan Bosne i Hercegovine svakom godinom austrougarska trapava politika sve vise raspirivala hrvatski i srpski nacionalizam.

Madjarski ban u Hrvatskoj namjerno je poticao svadju izmedju Hrvata i Srba, a veliko je nezadovoljstvo izazvao apsurdnim i nepotrebnim mjerama kao sto je dekret kojim su svi zeljeznicari u Hrvatskoj bili duzni govoriti madjarski. Pogorsali su se i odnosi izmedju Dvojne Monarhije i Srbije, a zbog cinjenice da je srpska vanjska trgovina bila uveliko zavisna o Austro-Ugarskoj, Srbi su se jos vise bunili protiv prevlasti Habsburgovaca u cijeloj toj regiji.

Kad je Srbija 1906. godine pokusala pronaci neki drugi izlaz za svoju robu, Austro-Ugarska je u znak odmazde uvela vise carine na glavni izvozni artikl Srbije, svinje. (Ovaj takozvani "svinjski rat", kao i mnoge druge drzavne sankcije u novijoj historije, zapravo je potaknuo traganje za plasmanom robe na drugim stranama.) Izmedju te dvije drzave zavladali su vrlo napeti odnosi. Austrougarski ministar vanjskih poslova baron von Aerenthal poceo je ozbiljno razmatrati mogucnost da Austro-Ugarska zauzme Srbiju, a sluzbeno javno mnijenje u Bosni bilo je sklono ideji da se carevina prosiri cak do Soluna. Putujuci 1906. kroz Bosnu, Edith Durham zapisala je da je "Austrijancima... stalo do toga da ucvrste svoj polozaj u Bosni sto bolje mogu, kako bi bili spremni za daljnje napredovanje. Omiljena je tema razgovora 'Nach Salonik' ".43

U tom je kontekstu pala odluka da se promijeni status Bosne iz okupiranog otomanskog teritorija u pokrajinu koja je potpuno pripojena Austrougarskoj Monarhiji. Tu je odluku pospjesila Mlado-turska revolucija 1908. godine. Neko se vrijeme cinilo da ce u Istambulu zavladati nov poredak koji bi mogao ponovo istaknuti pravo Turaka na Bosnu i ponuditi Bosancima demokratskiji ustav od onoga koji je vrijedio pod austrougarskom vlascu.

Baron von Aerenthal djelovao je munjevito proglasivsi 5. oktobra 1908. potpunu aneksiju Bosne i Hercegovine.

Taj je potez odjeknuo u Srbiji kao bomba. Tamosnji su nacionalisti drzali da im je neposteno ispred nosa odnesena potencijalna nagrada - teritorija Bosne i Hercegovine.

U Beogradu su odrzavali masovne zborove, a uskoro su osnovali i dva tajna drustva za ujedinjenje svih Srba: "Narodnu odbranu" i "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i pod imenom "Crna ruka"). Potkraj 1908. godine bilo je vec nekoliko ogranaka "Narodne odbrane" i u Bosni.44 Srbiju je od nauma da Austro-Ugarskoj navijesti rat odvratio ruski ministar vanjskih poslova Izvoljski, koga je doduse zabolio nacin na koji ga je von Aerenthal izigrao, ali je svejedno savjetovao Beogradu ovako: "Srbija mora ostati na miru i ne smije nicim izazvati Austriju kako joj ne bi pruzila priliku da je satre."45

Na kraju Austro-Ugarska i Turska u februaru 1909. sklapaju ugovor prema kojem Austro-Ugarska stjece puno pravo nad Bosnom i Hercegovinom, ali se i obavezuje da ce se povuci iz Novo-pazarskog sandzaka, da ce zajamciti punu vjersku slobodu bosanskim muslimanima i platiti Istambulu dva i pol miliona turskih funti. Ipak je diplomatska kriza jos mjesecima potrajala.46

Medjusobno djelovanje suparnistva velesila i nacionalizama u balkanskim drzavicama sto se ogledalo u ovoj prilici bijase zlokoban nagovjestaj dogadjaja koji ce se desiti u avgustu 1914. godine.

Ali glavni je ucinak aneksije na zivot u Bosni i Hercegovini bio zapravo blagotvoran. Vlasti u Becu i Budimpesti smatrale su da sad drze Bosnu cvrsce u svojim rukama, pa su bile spremnije dopustiti da se u njoj razvija politicki zivot. Pod liberalnim austrougarskim ministrom financija baronom Buriânom (koji je na tom polozaju bio od 1903. do 1912. godine), ucinjeno je nekoliko vecih ustupaka: najprije je, 1909. godine, odobren muslimanima sistem upravljanja vakufima za koji su se oni onako uporno zauzimali, a onda je, sljedece godine, izabran i Bosanski sabor. Istina je da je Sabor bio zasnovan na ogranicenom izbornom pravu i da nije imao neposredne zakonodavne vlasti. Ipak je omogucio raznim organizacijama koje su u posljednjih nekoliko godina osnovale lokalne zajednice - Muslimanska narodna organizacija (1906.), Srpska narodna organizacija (1907.) i Hrvatska narodna zajednica (1908.) - da pocnu djelovati kao prave politicke stranke.47

Dakako da su u tim strankama aktivnu ulogu igrali samo pripadnici skolovanih i imucnijih elita u svakoj pojedinoj zajednici. Tako se jedino moze objasniti cinjenica da se dvije glavne krscanske stranke nisu zestoko borile za agrarnu reformu, iako su vecina ljudi koje su navodno zastupale bili seljaci.

Vazna je bila i obicna parlamentarna aritmetika: kako je broj zastupnika prilicno tacno odgovarao brojcanim odnosima medju stanovnistvom (37 pravoslavnih, 29 muslimana, 23 katolika i l Zidov), ni jedna od dvije krscanske grupacije nije sama imala potrebnu vecinu, pa su se uskoro pocele nadmetati za naklonost muslimana.48 Godine 1911. pobijedili su u tom nadmetanju katolici i sklopili sporazum s muslimanskim prvacima, koji su smatrali da je manje vjerovatno da ce katolici podrzati bilo kakvu agrarnu reformu.

Ovo udvaranje muslimanima bijase samo politicki pandan procesu intelektualnog i kulturnog udvaranja sto je tekao vec najmanje deset godina, dok su i jedna i druga strana nastojale dokazati da su bosanski muslimani "zapravo" Hrvati ili "zapravo" Srbi.

U vecem dijelu toga razdoblja Hrvati su imali vise uspjeha na planu kulturne identifikacije, pogotovo kod muslimanskih intelektualaca koji su studirali na zagrebackom ili na nekom drugom austrougarskom sveucilistu na kojem su studirali i Hrvati. U vodecem muslimanskom kulturnom drustvu u Sarajevu "Gajretu" (utemeljenom 1903. godine) glavnu su rijec u prvo vrijeme vodili pisci naklonjeni Hrvatima kao sto je bio pjesnik i historicar Safvet-beg Basagic.49

Ali, istovremeno su vise politicki suradjivali, iako na lezeran i nesluzben nacin, muslimanski i srpski prvaci u godinama pred osnivanje Sabora.

Srbi su vodili svoju vlastitu kampanju, pod vodstvom jos jednog mostarskog aktivista, Vojislava Sole, za vecu autonomiju svoje vjerske organizacije, pa su poslali i delegaciju da agitira medju parlamentarnim zastupnicima zajedno s muslimanima u Budimpesti 1900. godine, a sljedece su godine odrzali cak i zajednicku konferenciju.50

** Sve tri strane igrale su delikatnu igru politickog oportunizma i savezi su medju njima uvijek bili labavi. Premda su se ; neki istaknuti muslimanski prvaci "izjasnjavali" kao Hrvati ili Srbi, takvi pojedinacni istupi nisu nikad ugrozili opce drzanje muslimana, koji su se cvrsto formirali kao zaseban politicki entitet.

Robert Donia, vodeci autoritet za to razdoblje, napisao je: "Izjasnjavanja su bila mahom takticke i politicke naravi, neki su muslimani i po vise puta prelazili iz jednog tabora u drugi. Jednostavno receno, zaseban muslimanski identitet bio je vec toliko formiran da ga se veci broj muslimana nije mogao samo tako odreci."51

Mozemo samo nagadjati koliko bi bili djelotvorni i cvrsti ti medjuvjerski i medjustBanacki sporazumi da su se mogli nesmetano razvijati jos jedno ili dva desetljeca. Ali do toga nije doslo.

Vrenje srpskog nacionalizma izazvano aneksijom prosirilo se na dijelove bosansko-hercegovackog pravoslavnog naroda - ili bar medju vise stotina djaka i studenata. Pa i u Hrvatskoj je jacalo raspolozenje protiv Austro-Ugarske, a u razdoblju izmedju 1907. i 1910. godine sve je vise zadobivalo oblik saradnje sa Srbima u kovanju planova da se osnuje zajednicka juznoslavenska drzava. Nevjerovatno nezgrapan izraz toga novog stava bijase ime studentske organizacije koja je djelovala na sveucilistima izvan Bosne, a kojoj je predsjednik bio mladi bosanski pisac Ivo Andric: "Hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski ili jugoslavenski napredni omladinski pokret".52

U samoj Bosni srpski su studenti uskoro nakon 1910. godine poceli prelaziti sa svojih usko srpskih nacionalistickih pozicija na sire, projugoslavenske. Takav je stav zauzela i skupina djaka i studenata okupljena na sirokoj osnovi, "Mlada Bosna", jer to je bila najjednostavnija zajednicka baza na kojoj su se mogli okupiti svi protivnici Habsburgovaca, pa su u nju mogli uci i Hrvati, stavise, i neki muslimani.53 Ili, kao sto je rekao najpoznatiji clan "Mlade Bosne" Gavrilo Princip na sudjenju 1914. godine: "Ja sam jugoslavenski nacionalist koji tezi za ujedinjenjem svih Jugoslavena, i nije me briga kakva ce biti drzava, samo da bude slobodna od Austrije".54

** Najpotpuniji prikaz ovih vaznih zbivanja dao je Madjar, Pokret Srba za vjersko-prosvjetnu samoupravu.

Mnogo se pisalo o politickoj filozofiji tih mladih aktivista - mozda i previse jer je nuzno ogranicena kolicina filozofski zanimljivog materijala sto se moze naci u glavama sirokog raspona takvih idealista ali i neobrazovanih mladica. Bili su zestoki antiklerikalci; tezili su za drustvenom revolucijom koliko i za nacionalnim oslobodjenjem; posebno su im srcu bila prirasla djela anarhista ili anarhosocijalista kao sto su bili Bakunjin, Hercen i Kropotkin; a nadasve su zeljeli biti heroji.

Prvi u nizu junaka-mucenika-atentatora bijase depresivni student iz Hercegovine po imenu Bogdan Zerajic, koji je dosao u Sarajevo na dan otvaranja prvog Bosanskog sabora 1910. godine, ispalio pet hitaca u vojnog namjesnika dok je ovaj odlazio sa svecane ceremonije, ali je promasio svih pet puta a onda se sestim metkom sam ubio.55

U ljeto 1912. godine Hrvat iz Bosne Luka Jukic pokusao je ubiti hrvatskog bana u Zagrebu. Nesto ranije te iste godine Jukic je sudjelovao u organizovanju protestnih demonstracija djaka u Sarajevu, zajedno s Gavrilom Principom i jos nekoliko mladica koji ce biti upleteni u Principove atentatorske planove 1914. godine. U ovoj je prilici, kako je zapisao jedan djecak u svom dnevniku, "Princip isao od razreda do razreda i prijetio metalnim bokserom svima koji su se kolebali da dodju na nove demonstracije."56

Ali ljudi nisu nakon toga, 1912. godine, izasli na ulice iz straha od Principova boksera nego zbog dramaticnih dogadjaja sto su se zbili istocno i juzno od Bosne i Hercegovine.

U oktobru su Crna Gora i Srbija najavile rat Turskoj i, uz pomoc Bugarske i Grcke, istjerale turske oruzane snage iz Novopazarskog sandzaka, s Kosova i iz Makedonije. Brzina i razmjeri srpskih i crnogorskih pobjeda u Prvom balkanskom ratu izazvali su veliko uzbudjenje medju antihabsburskim aktivistima u Bosni i Hrvatskoj. Mnogi clanovi "Mlade Bosne" pohrlili su da sluze kao dobrovoljci u srpskoj vojsci; medju njima je bilo cak i muslimanskih mladica.57 Oni ili nisu znali ili nisu marili za cinjenicu da Srbi i njihovi saveznici ubijaju albanske muslimane po selima, tjeraju na desetke tisuca slavenskih muslimana da bjeze iz Makedonije i silom pokrstavaju muslimane koji govore bugarski.58

U proljece 1913. godine silno su se zaostrili odnosi izmedju Austro-Ugarske i Srbije. Srbija je osvajanjima maltene udvostrucila velicinu svojih teritorija, a kad bi se domogla i dijela albanske obale (kao sto je zaista i namjeravala), mogla bi ugroziti strateske interese Austro-Ugarske na Jadranu. Buduci da se cinilo da je rat neizbjezan, vojni namjesnik u Bosni general Potiorek preduzeo je energicne mjere sigurnosti.

Na dan 2. maja proglasio je izvanredno stanje, raspustio Sabor i suspendovao gradjanske sudove, zabranio mnoga srpska udruzenja i uzeo u svoje ruke upravljanje svim skolama u Bosni i Hercegovini.59 Neposredna je kriza prosla kad je Prvi balkanski rat zavrsen 30. maja Londonskim ugovorom o miru.

Nakon toga su se pobjednici saveznici borili medju sobom u Drugom balkanskom ratu u junu i julu. Ali, dotle je vec nepopustljiva politika generala Potioreka bila uhvatila korijen u Bosni i Hercegovini.

Austrougarski ministar financija Leon von Bilinski (koji je 1912. godine naslijedio na tom mjestu Buriâna) bio je sklon suptilnijoj politici - iskoristavanju neslaganja izmedju razlicitih politickih grupacija u Bosni i podrzavanju srpskih trgovackih i obrazovanijih drustvenih slojeva, ali je prevagnula Potiorekova sirova antisrpska politika.60

I, tako je postavljena scena za velike ljetne manevre austrougarske vojske u Bosni 1914. godine i za dolazak u inspekciju nadvojvode Franje Ferdinanda, nasljednika habsburskog prijestolja i generalnog inspektora oruzanih snaga Carevine. Njegov je posjet Sarajevu nevjerovatno glupo predvidjen za dan 28. juna, Vidovdan, na obljetnicu Kosovske bitke i stoga najsvetiji dan u misticnom kalendaru srpskog nacionalizma. Drzeci se dogovorenog puta koji je bio najavljen prethodnog dana u listu Bosnische Post, njegova povorka limuzina prosla je ni manje ni vise nego pokraj sestorice atentatora "Mlade Bosne" naoruzanih bombama i pistoljima. Petorica su propustila priliku; sesti, Nedeljko Cabrinovic, bacio je bombu koja se odbila od nadvojvodina automobila i ranila ljude u sljedecem automobilu.

Gavrilo Princip zauzeo je novo mjesto na sluzbeno najavljenom putu za taj dan, na uglu Ulice Franje Josipa. Medjutim, nadvojvoda je odlucio da promijeni smjer kretanja jer je zelio odmah otici u bolnicu da posjeti ranjene oficire, ali niko o tome nije nista rekao njegovu vozacu pa je ovaj skrenuo u Ulicu Franje Josipa, kako je bilo predvidjeno. General Potiorek rekao je vozacu neka se zaustavi i vrati. I tako je on krenuo natraske bas pokraj onog mjesta na kojem je stajao Princip. "Kud sam gadjao, ne znam," rekao je poslije Princip istraznom sucu. "Ali, znam da sam gadjao u prestolonasljednika. Mislim da sam opalio dva puta, mozda i vise, jer sam bio uzbudjen. Da li sam pogodio ili nisam, ne mogu reci, jer su me istog casa ljudi poceli tuci."61

Ni nadvojvoda, ni njegova supruga, vojvotkinja od Hohenberga, nisu odmah podlegli ranama. Tacno nakon mjesec dana, Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji.

_______________________________

1 Scton Watson, Role of Bosnia, str. 19.
2 Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 20. Ugarski ministar Buriân poslije se prisjecao: "Kad je Andrâssy na Berlinskom kongresu prihvatio mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine, javno mnijenje prakticki svekolike monarhije bilo je protiv njega" (Austria in Dissolution, str. 291).
3 Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 2; Shaw, History of the Ottoman Empire sv. 2, str. 192.
4 Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 3. 188
5 Koristan sazetak vidi kod Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 8, 26-32; o serijatskim sudovima vidi takodje A. Popovic, l'Islam balkanique, str. 276-277. Potpuni prikaz upravne strukture vidi kod Schmid, Bosnien, str. 54-60.
6 Abteilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 9-11.
7 Kapidzic, Hercegovacki ustanak, str. 34-35.
8 Abteilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 42-48; Kapidzic, Hercegovacki ustanak, str. 109-120.
9 Abtheilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 102, Kapidzic, Hercegovacki ustanak, str. l 10.
10 Abteilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 139.
11 Donia, Islam under the Double Eagle, str. 72-76.
12 Schmid, Bosnien, str. 249-250. Schmid, koji je bio predstavnik Statistickog ureda u Sarajevu, hvali se kako je muslimanskih iseljenika iz Bosne bilo manje nego iz drugih bivsih otomanskih zemalja, na primjer Bugarske. Ako je to istina, nije tesko ni objasniti zasto je tako bilo: bosanski muslimani zacijelo su mnogo manje zeljeli da se isele u Tursku zato sto nisu govorili turski.
13 Hadzijahic, "Uz prilog Bogicevica", str. 191 (inzistira na broju 300.000); Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 51 (o otkricima geografa Sulejmana Smlatica).
14 Bogicevic, "Emigracije muslimana"; A. Popovic, L'Islam balkanique, str. 272. Ova je procjena od 8000 iseljenika svakako preniska. Ferdinand Schmid, koji niposto nije zelio precjenjivati broj iseljenika, drzao je da ih se otprilike 8000 iselilo izmedju proglasenja zakona o sluzenju vojske u novembru 1882. i uvodjenja odobrenja za iseljavanje u oktobru 1883. godine (Bosnien, str. 249).
15 Kapidzic, "Pokret za iseljavanje".
16 Durham, Twenty Years, str. 163.
17 Donia, Islam under the Eagle, str. 25-27; Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 108-109.
18 Miller, Travels and Politics, str. 7.
19 Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 43-50. Topal Osman-pasa bio je prethodno izgradio kratku zeljeznicku prugu od Banje Luke do granice, ali do 1878. godine "pruga je bila zarasla u korov, a Bosna je jos bila bez vlaka" (Miller, Travel and Politics, str. 108).
20 Schmid, Bosnien, str. 579, 586.
21 Durham, Twenty Years, str. 160. Opis strahovito zapustenih cesta u posljednjem desetljecu otomanske vladavine vidi kod Sterneck, Geografische Verhaeltnisse, str. 21-22.
22 Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 102-113, 129-143, 167.
23 Ibid., str. 182-185; Cupric-Amrein biljezi da je 1912. godine 10 posto bosanskih radnika bilo uclanjeno u sindikate, a u samom Sarajevu 43 posto (Die Opposition in Bosnien, str. 153-157).
24 Vidi na primjer Dedijer, Road to Sarajevo, ("Sarajevo 1914."), str. 202, gdje on taj strajk naziva "velikim drustvenim potresom".
25 Miller, Travels and Politics, str. 101-103.
26 Thomson, Outgoing Turk, str. 110. Taj je obicaj napusten zbog veceg broja ozbiljnih ozljeda dzokeja.
27 Durham, Twenty Years, str. 154.
28 Maier, Die deutschen Siedlungen: Schmid, Bosnien, str. 246-248.
29 Schmid, Bosnien, str. 245. Broj vojnika u oba slucaja iznosio je na razmedji stoljeca otprilike 7000 (Curtis, Turk and this Lost Provinces, str. 281).
30 Miller, Travels and Politics, str. 97; o pojedinostima skolstva vidi ibid., str. 98; A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 280-283; i Schmid, Bosnien, str. 695-740.
31 O svim drugim pojedinostima vidi kod Pelletier, Sarajevo, str. 137-140.
32 Miller, Travels and Politics, str. 91.
33 Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 275.
34 Donia, Islam under the Eagle, str. 27-29, 55-59, 63-67, 93-94.
35 Ibid., str. 189
36 Ibid., str. 22-24; A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 275.
37 Donia, Islam under the Eagle, str. 120-124.
38 Ibid., str. 124-166. Najdetaljniji prikaz dao je Hauptmann u Borba muslimana za autonomiju.
39 Imamovic, "O historiji bosnjackog pokusaja", str. 35-36.v 40 Donia, Islam under the Eagle, str. 52-54; Banac, National Question, str. 361; Imamovic, "O historiji bosnjackog pokusaja", str. 41.
41 Thomson, Outgoing Turk, str. 180-181.
42 Baernreither, Bosnische Eindrücke, str. 25.
43 Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 12; Durham, Twentv Years, str. 164. 44 B. Jelavich, History of the Balkans, str. 111 ; Dedijer, Road to Sarajevo, str. 180.
45 Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 71.
46 O pojedinostima ugovora vidi ibid., str. 119; o knjizi ibid., str. 144-229.
47 Donia, Islam under the Eagle, utr. 169-175.
48 Podaci preuzeli iz Naval Intelligence Division, Jugoslavia, sv. 2, str. 57. Stanovnistvo je 1910. godine (ukupno l 897 962) bilo 43,5 posto pravoslavno, 32,4 posto muslimansko, 22,8 posto katolicko i 0,6 posto zidovsko.
49 Banac, National Question, str. 366. "Gajret" je postao prosrpski 1909. godine (A. Popovic, L'Islam balkanique, str. 285).
50 Cupric-Amrein, Die Opposition in Bosnien, str. 66-67, 75-76, 102.
51 Donia, Islam under the Eagle, str. 177. Ivo Banac iznosi slicno misljenje i zakljucuje da je "velika vecina obicnih muslimana zazirala od svakog procesa nacionalnog izjasnjavanja" (National Question, str. 366).
52 Cupric-Amrein, Die Opposition in Bosnien, str. 392. Andric se rodio u katolickoj porodici u Travniku. Zauzeo je izrazito projugoslavenski stav koji je u stvari bio prosrpski. Jedan je njegov prijatelj dobro rekao za njega da je on "katolik... Srbin iz Bosne" (Hawkesworth, Ivo Andric, str. 18). Velicina i kompleksnost onoga sto je Andric poslije ostvario kao romanopisac - zapravo jedan od najvecih evropskih romanopisaca 20. stoljeca - takvi su, da se on ne moze tijesno povezati ni s jednom od etnickih ili vjerskih zajednica u Bosni.
53 Vecina se naucnika danas slaze da je Veselin Maslesa pogresno predstavio "Mladu Bosnu" kao u stvari srpsko nacionalisticko drustvo (Mlada Bosna, npr. str. 116).
54 Dedijer, Road to Sarajevo, str. 341.
55 IhicL, str. 236-245.
56 Ibid., str. 262-265.
57 Ibid., str. 277.
58 Carnegie Endowment, Report on the Balkan Warn, str. 148-158.
59 Dedijer, Road to Sarajevo, str. 278; Donia, Islam under the Eagle, str. 180.
60 Dedijer, Road to Sarajevo, str. 206-207.
61 Ibid., str. 319-321.

 

RAT I KRALJEVINA: BOSNA 1914.-1941.

 

Historicari se jos spore oko toga je li atentat bio posljedica srpskog nacionalizma ili jugoslavenstva, srpskih tajnih drustava ili obicne lokalne inicijative. Mnogi su Bosanci vrlo brzo zakljucili na kome lezi krivica: uvecer 28. juna 1914. izbile su u Sarajevu protivsrpske demonstracije i izgredi, pri cemu su unisteni srpski ducani i kuce. Novi reis-ul-ulema Dzemaludin Causevic javno je protestovao protiv tog pogroma i licno uzeo u zastitu nekoliko Srba.1 Neki vodeci bosanski Srbi takodje su osjecali da se moraju osloboditi bremena srpske krivnje, pa su se obratili vlastima, kad je izbio rat, da ih posalju na prvu liniju fronte protiv Srbije kako bi dokazali svoju privrzenost caru.2

Cinjenica, da su vecina urotnika bili bosanski Srbi, cinila se karakteristicnom, a kad je izbilo na vidjelo da su glavni izvrsitelji atentata Princip i Cabrinovic nekad studirali u Beogradu, da su ondje pribavili bombe i da su se s njima vratili u Bosnu, cinilo se da su sve to dovoljni dokazi krivice. Neosporno je, da su zaista primili odredjenu pomoc od jednog clana organizacije "Narodna odbrana" koji je radio i za pukovnika Apisa, sefa srpske obavjestajne sluzbe.3

Jos su i sad u optjecaju mnoge teorije o Apisovoj umijesanosti u atentat i njegovim mogucim politickim motivima, ali se mirne duse moze odbaciti pretpostavka da je atentat isplanirala sama srpska vlada.

Cak ni austrougarska vlada nije optuzila Srbiju da je direktno kriva za ono sto se dogodilo. U njenu ultimatumu od 23. jula samo je stajalo da je srpska vlada "tolerisala mahinacije kojekakvih drustava i udruzenja uperenih protiv Monarhije, nedolican jezik stampe, velicanje pocinitelja nepodopstina, sudjelovanje oficira i sluzbenika u subverzivnoj agitaciji" - sto je sve u stvari bila istina.

Od deset zahtjeva sto ih je Austro-Ugarska postavila za suzbijanje tih aktivnosti, Srbija je prihvatila sve osim jednoga, koji bi iziskivao dolazak austrougarskih istraznih sudaca i policajaca u Srbiju da vode istragu na njenu teritoriju.4 To neprihvacanje samo jedne tocke bilo je dovoljno onima u Budimpesti, Becu i Berlinu - nadasve u Berlinu - koji su zeljeli rat.

Historicari su obicno tvrdili da je rat izazvalo nesto tako bezlicno kao sto je "medjunarodni poredak", ali se sad uglavnom slazu da je Njemacka svim silama nastojala da dodje do rata kako bi zadala odlucan udarac sve vecoj prevlasti Rusije.5 Austro-Ugarska se ipak skanjivala jer se isto toliko bojala da se u rat ne uplete Rusija (kao zastitnica Srbije) koliko je Njemacka prizeljkivala da se to dogodi. Premda je u austrougarskoj vladi bilo ministara koji su zeljeli da se poduzme kaznena akcija protiv Srbije, oni nisu ozbiljno pomisljali na sirenje teritorija na Balkanu.

Naprotiv, ugarski ministar Tisza izricito je zahtijevao (zbog tradicionalnog madjarskog straha od opterecivanja prevelikim brojem Slavena) da se ne anektiraju nikakvi srpski teritoriji. Cak i kad je u razdoblju izmedju 1906. i 1913. godine Austro-Ugarska snivala rat protiv Srbije, ona uopce nije znala sto bi ucinila s tom zemljom, ako je osvoji. A Srbija, premda je ocito zeljela da se domogne Bosne, nije uopce pomisljala na to da bi ikad mogla u ratu pobijediti Austrougarsku Carevinu. Stoga je u tom balkanskom kontekstu bilo jakih razloga za neprijateljstvo, ali nije bilo dovoljno razloga za rat. Bez njemackog pritiska, atentat u Sarajevu vjerovatno ne bi bio izazvao ni ozbiljniji balkanski rat, a kamoli rat u koji ce biti uvucene sve svjetske velesile.

Srbi su se junacki borili. Mnogi od austrougarskih vojnika koji su upuceni u Srbiju pod komandom vojnog namjesnika u Bosni generala Potioreka bili su takodje Srbi, iz same Bosne i Hercegovine te iz bivse Vojne Krajine u Hrvatskoj. Pravoslavni su se borili protiv pravoslavnih: bijase to kao nekad kad su Habsburgovci ratovali protiv Osmanlija.

Ali, medju austrougarskim vojnicima bilo je i mnogo muslimana i katolika, a medju ovima zadnjima bijase i mladi Poluhrvat, Poluslovenac po imenu Josip Broz - poslije poznatiji pod nadimkom Tito. Godine 1914. austrougarska je vojska dva puta potisnuta sa srpskog tla, uz velike gubitke na obje strane. Srbija je izdrzala sve do kasnog ljeta 1915. godine.

Tada je novu ofanzivu protiv nje poveo njemacki general von Mackensen, a u rat je stupila i Bugarska, na strani Austro-Ugarske i Njemacke. Srpska je vojska zapocela svoje epsko povlacenje, uz velike ljudske zrtve, preko planina na sjeveru Albanije do obala Jadranskog mora. Oni koji su prezivjeli to povlacenje na kraju su se pridruzili saveznickim vojnim snagama koje su se borile u Solunu. Odatle su se probili u jesen 1918. godine kroz Makedoniju i Srbiju, ponovo 1. novembra osvojili Beograd i produzili napredovati u Bosnu i Vojvodinu.

U srpskoj vojsci bilo je mnogo dobrovoljaca iz Bosne i drugih slavenskih zemalja u Austro-Ugarskoj. Zna se da je oko 5000 Bosanaca bilo u "Prvoj srpskoj dobrovoljackoj diviziji", a da je u crnogorskoj vojsci bilo tri bataljona dobrovoljaca iz Hercegovine.6

Stoga i nije neko cudo sto su vlasti u Bosni, najprije pod Potiorekom, a poslije pod njegovim nasljednikom baronom Sarkoticem, preduzele neke ostre mjere protiv srpskih nacionalista, politickih aktivista i drugih potencijalnih simpatizera srpske stvari. Srbi iz istocne Bosne preseljeni su silom u zapadnu iz straha od petokolonasa, a otprilike 5000 srpskih porodica protjerano je preko granice u Srbiju i Crnu Goru.7 Mnogo je ljudi pohapseno i internirano; buduci romanopisac Ivo Andric, recimo, koji se vratio u Bosnu cim je cuo da je izvrsen atentat, uhapsen je 29. jula i zatvoren redom u nekoliko zatvora u Dalmaciji i Sloveniji. (Na kraju je bio u nekoj vrsti internog egzila u selu nedaleko od svoga zavicajnog grada Travnika, sve do opce amnestije za takve slucajeve 1917. godine.)8 Najmanje 3300, a mozda cak i 5500 osumnjicenih bosanskih gradjana, uglavnom Srba, bilo je u sabirnim logorima u Bosni i Madjarskoj; smatra se da ih je negdje izmedju 700 i 2200 pomrlo u njima. Primijenjene su vrlo ostre mjere protiv clanova "Mlade Bosne" i slicnih drustava djaka i studenata: 1915. godine 142 takve osobe izvedene su pred sud. A na najpoznatijem od tih procesa, na sudenju ljudima iz pokreta "Narodne odbrane" odrzanom u Banjoj Luci 1916. godine, optuzeno je 156 osoba, od kojih ih je sesnaest osudjeno na smrt, a osamdeset sest na robiju.9 Kao sto se moglo i ocekivati, takve su mjere pripomogle vrlo malo Austro-Ugarskoj u ratu, ali vrlo mnogo srpskom i/ili jugoslavenskom nacionalistickom pokretu.

Vecina Bosanaca, ma kakve bile njihove strepnje, ostala je lojalna austrougarskoj drzavi. Iako su neki muslimani sluzili kao dobrovoljci u srpskoj vojsci, vecina ih nije zeljela da im domovinu u svojoj poratnoj ekspanziji proguta Srbija. Njihovi su prvaci vrlo rado sklapali takticke saveze s bosanskim Srbima u posljednjih petnaestak godina prije rata ne bi li izborili neke posebne ustupke od vlasti, ali to je bilo nesto sasvim drugo.10

Bosanski Hrvati su bili vise podijeljeni medju sobom odrazavajuci na taj nacin razlike u misljenju u samoj Hrvatskoj. Zanimljivu analizu stavova bosanskih Hrvata nalazimo u jednom pismu voditelja katolickog sjemenista u Travniku austrijskom namjesniku. On je u tom pismu ustvrdio da neki Hrvati zele da pripadnu Srbiji, a da su neki apsolutno protiv toga. Oni koji zele bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom dolaze mahom iz redova inteligencije, a neki su od njih cak spremni odreci se i svoga katolicanstva: "njihove tendencije 'oslobadjanja od Rima' podudaraju se s njihovim tendencijama 'oslobadjanja od Austrije'"."

Od istaknutih politicara u samoj Hrvatskoj, od kojih su neki pristupili "Jugoslavenskom odboru" u egzilu, niko nije predvidjao preobracanje na pravoslavlje kao cijenu ujedinjenja sa Srbijom. Oni su zeljeli ocuvati poseban identitet Hrvatske u buducoj jugoslavenskoj drzavi i bili su nepovjerljivi prema svim planovima o stvaranju nekakve "Velike Srbije". Njihovo se nepovjerenje jos vise pojacalo 1915. godine kad je srpska vlada prihvatila sporazum prema kojem ce veliki dijelovi Dalmacije, Istre i Slovenije biti odsjeceni i prepusteni Italiji za nagradu sto je stupila u rat na strani saveznika. Takvi su potezi samo potkrijepili argumente onih politicara koji su jos djelovali u Austro-Ugarskoj i koji su se zalagali za prosirenu verziju starog "trijalistickog" rjesenja: za ujedinjeni jugoslavenski entitet kao ravnopravnog partnera s Austrijom i Ugarskom u sklopu Habsburske Monarhije. Takav je bio stav i vodeceg predstavnika Slovenaca u Austrijskom parlamentu, monsinjora Korosca.12

Na dan 30. maja 1917. Korosec je s nekoliko svojih kolega izdao deklaraciju kojom je pozvao na ujedinjenje "sve zemlje u Monarhiji koje nastavaju Slovenci, Hrvati i Srbi". Ta "Junska deklaracija" snazno je odjeknula u Bosni i mnogi tamosnji srpski i hrvatski politicari pristali su uz nju. Srbi su pozdravili izricito ukljucivanje Srba u taj prijedlog (sto bijase napredak prema svim prethodnim verzijama "trijalizma"), i dakako da su to smatrali necim sto je najblize jugoslavenskoj drzavi koja bi se mogla ostvariti pod austrougarskom kapom. Umjereni bosanski Hrvati bili su skloni takvu planu. Konzervativni katolici predvodjeni nadbiskupom Stadlerom davali su prednost ogranicenoj verziji te iste zamisli, prema kojoj bi predvidjeni entitet ukljucio i Bosnu, ali bi imao znacaj Velike Hrvatske.

Medjutim, muslimani su bili jos vise podijeljeni medju sobom. Kad su dvojica vodecih muslimanskih politicara, Serif Arnautovic i Safvet-beg Basagic, posjetili cara u avgustu 1917, oni su umjesto toga zatrazili bosansku autonomiju u sklopu Ugarske.13 Ova zamisao, predocena kao izrazitija, samostalnija verzija statusa koji je Hrvatska vec uzivala, bijase zapravo ponovo ozivljeni stari san o autonomiji kojim bijahu zaokupljeni bosanski muslimani jos u doba Husein-kapetana, u tridesetim godinama 19. stoljeca. Njena je glavna privlacnost bila u tome sto na taj nacin Bosnu ne bi progutala drzava u kojoj glavnu rijec vode Hrvati. Mnogi su se muslimani toga ozbiljno pribojavali, iako je sam Safvet-beg Basagic bio u svojim opcim nazorima toliko blizak Hrvatima da je malo kasnije bez pol muke stao na pozicije "Velike Hrvatske".14 Medjutim, bilo je mnogo muslimana koji su cak i autonomiju u sklopu Ugarske smatrali nedostojnim kompromisom, pa bi radije usli u zasebnu jugoslavensku drzavu. Medju njima je bio i reis-ul-ulema Causevic, koji je monsinjoru Koroscu 1917. godine rekao da mu je dozlogrdilo zivjeti pod Turcima i Svabama.15

Austrougarske vlasti nisu se mogle odluciti ni za jedan od tih prijedloga i nisu nista preduzimale. Kad su ih, u proljece 1918. godine, napokon poceli uzimati ozbiljno, bilo je vec kasno. U februaru te iste godine izbila je pobuna na austrougarskoj ratnoj floti u Boki kotorskoj. Svakog je dana bivalo sve vise dezertera i sabotera i na pomolu je bio totalni poraz u ratu. Namjesnik u Bosni baron Sarkotic zapoceo je niz sastanaka i rasprava na kojima su pretresane sve politicke opcije da se ocuva habsburska vlast. Najprije je u martu preporucio caru da Bosnu pripoji Hrvatskoj, a onda je u maju predlozio ili da se Bosna pripoji Hrvatskoj ili da joj se dade autonomija kao corpus separatum pod ugarskom krunom. Napokon, kad se potkraj maja raspravljalo o tim pitanjima na Carevinskom vijecu, opet se vratio na prijedlog da se Bosna ujedini s Hrvatskom.16

U avgustu, kad je Austro-Ugarska iz dana u dan dozivljavala poraze u ratu, monsinjor Korosec okupio je ponovo oko sebe politicare, koji su potpuno odbacili ideju o vrhovnoj ulozi Austro-Ugarske i osnovali "Narodno vijece" radi "ujedinjenja jugoslavenskog naroda u nezavisnu drzavu". Kako je propast drzave bila na vidiku, car je u septembru poslao ugarskog ministra grofa Tiszu u Zagreb i Sarajevo, u posljednjem jalovom pokusaju da nagovori lokalne politicare da prihvate novi ustavni status pod ugarskom krunom.

Odgovori sto ih je Tisza dobio u Sarajevu daju zanimljivu sliku stavova vodecih bosanskih politicara. Srbi i Hrvati (predvodjeni srpskim politicarom Vojislavom Solom) urucili su mu zajednicki memorandum, u kojem su izjavili da su oni svi skupa jedan narod i da zele osnovati jugoslavensku drzavu u kojoj ce zivjeti svi Srbi, Hrvati i Slovenci. Gorko su se pozalili na ratne mjere kao sto su gusenje lokalnih vlasti, rekvizicije i politicki procesi. Zahtijevali su, izmedju ostaloga, amnestiju svih politickih zatvorenika i povratak ustavne vladavine, te slobodne izbore za novi Sabor. Od muslimanskih prvaka, Arnautovic je jos bio za autonomiju pod Ugarskom, a Basagic je prvenstveno bio za ujedinjenje s Hrvatskom, a tek onda za autonomiju u sklopu Ugarske. Medjutim, dominantni je stav izrazio covjek koji je tada bio sekretar Trgovacke komore, ali ce izmedju dva rata postati vodeci bosanski politicar: Mehmed Spaho. I on se gorko pozalio na postupanje s narodom u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata, napose na rekviziciju ziveznih namirnica i regrutovanje staraca i golobradih mladica za vojsku. Rekao je da su ratne nevolje ublazile podjele izmedju muslimana i ostalih vjerskih zajednica. Upravo dobrim dijelom i zbog toga, mnogi su muslimani u Bosni i Hercegovini bili skloni stvaranju jugoslavenske drzave.17

Kraj je uskoro uslijedio. U oktobru je u Zagrebu odrzan sastanak "Narodnog vijeca". Bosanski izaslanici koji su na njemu sudjelovali vratili su se u Sarajevo i osnovali svoje Narodno vijece za Bosnu i Hercegovinu. Na dan 29. oktobra Hrvatski sabor sluzbeno je dokinuo vladavinu Habsburgovaca u Hrvatskoj i prenio vlast na Narodno vijece, te ujedno proglasio novu nezavisnu drzavu Slovenaca, Hrvata i Srba. Premda se to proglasenje odnosilo samo na bivse dijelove Austro-Ugarske, ono je ocito najavilo i neposredno stvaranje jugoslavenske drzave. Kako se ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom ocekivalo za koji dan, i kako je srpska vojska bila vec na bosanskim granicama, Srbi su se od svih naroda u Bosni i Hercegovini najvise osjecali kao pobjednici. Tako je baron Sarkotic 29. oktobra izvijestio Bec: "Cini se da je u Sarajevu pretjerano veselje Srba donekle rastrijeznilo Hrvate i muslimane".18*

Sutradan su mu dosli u posjet vodje Narodnog vijeca Bosne i Hercegovine. Iznijeli su mu vise zahtjeva, kao sto je, recimo, da se prestane rekvirirati stoka, ali nisu, zacudo, zatrazili od njega da im preda vlast. Tek mu je Ministarstvo rata iz Beca brzo javilo te iste veceri da se sve vojne snage u Bosni i Hercegovini stave na raspolaganje Narodnom vijecu.

Na dan 1. novembra Sarkotic je pozvao vojne komandante i prvake Narodnog vijeca sebi i saopstio im da podnosi ostavku. Jedan je od prisutnih politicara, hrvatski vodja u Bosni Josip Sunaric, zatrazio od njega da oslobodi sve politicke zatvorenike. Sarkotic mu je jednostavno odgovorio: "Sad ste vi na vlasti". Nakon dva dana osnovana je "Prva narodna vlada Bosne i Hercegovine".19

Prva posljedica propasti Austro-Ugarske bijahu izbijanje opste anarhije i seljackih pobuna. Najgore je bilo u sjevernoj Hrvatskoj gdje su opljackani mnogi veleposjedi i pokradena stoka. Kad se to pocelo dogadjati i u Bosni, najcesce su zrtve takvih pljacki bili muslimani, jer je veci dio veleposjeda bio u njihovim rukama. Ali, bilo je u tome i srpskoga trijumfalizma nad muslimanima kao takvima, pogotovo nakon dolaska srpskih i crnogorskih vojnika na pocetku novembra.

U martu 1919. reis-ul-ulema Dzemaludin Causevic izjavio je jednom francuskom novinaru da je pobijeno 1000 muslimana, da je 76 zena spaljeno i da je 270 sela poharano uz pomoc, pasivnu ili aktivnu, srpskih jedinica. Kad je novinar objavio tu njegovu izjavu u listu Le Temps, nova vlada u Beogradu izvrsila je pritisak na reis-ul-ulemu da je demantira.20 Medjutim, ta zvjerstva tesko da mogu posluziti kao nekakav dokaz za vjekovnu etnicko-religioznu mrznju izmedju bosanskih Srba i muslimana.

Do njih je doslo u ekstremnim i izvanrednim okolnostima, na samom kraju rata u kojem su ljudi trpjeli od silne oskudice i neimastine. (Tesko je izracunati koliko je u svemu osoba u Bosni i Hercegovini izgubilo zivote u ratnim akcijama i od tifusa: u razdoblju izmedju 1910. i 1921. godine demografski gubici iznose vise od 300.000 ljudi, gotovo jednu sestinu ukupnog naroda, ali su u taj broj ukljuceni i oni muslimani koji su se iselili u Tursku u drugom valu emigracije poslije 1918. godine.)21 Za sve vrijeme rata muslimani su se u Bosni i Hercegovini smatrali lojalnim podanicima vlade koja je vodila rat protiv Srbije. Muslimani su isto tako sluzili (zajedno s Hrvatima, pa i nekim Srbima) u Schutzkorpsu, lokalnim odbrambenim jedinicama koje su provodile vladinu protivsrpsku politiku u istocnoj Bosni, gdjekad i brutalnim metodama.22 Razumljivo je da je medju lokalnim Srbima bilo i ogorcenih pojedinaca. I, jamacno je postojala nekakva vjekovna mrznja na muslimane medju vojnicima koji su dosli iz Srbije, i koji su bili zadojeni mislju da muslimani kao takvi predstavljaju gotovo mitske simbole neprijateljstva prema Srbiji. Ali to nije vrijedilo za bosanske seljake Srbe koji su cetrdeset i vise godina zivjeli u miru sa svojim susjedima muslimanima.

Ipak, bilo je jasno da je bosanskim muslimanima potrebna snazna politicka organizacija koja ce stititi njihove interese. U tim prvim mjesecima nove drzave nastalo je nekoliko politickih grupacija: u decembru "Muslimanska organizacija" i stranka "Jugoslavenska muslimanska demokratija", a na pocetku 1919. "Muslimanski savez".23

Ali, glavna stranka, koja je uskoro stekla tako reci monopol na muslimansku potporu, bijase "Jugoslavenska muslimanska organizacija" osnovana u Sarajevu u februaru 1919. U njenu je vodstvu bio i Mehmed Spaho, koji se uskoro upleo u rasprave o temeljnim nacelima nove jugoslavenske drzave. Jedna struja u toj stranci, koju je predvodio predsjednik stranke Ibrahim Maglajlic, bijase sklona jedinstvenoj i centralizovanoj Jugoslaviji za kakvu se zalagao srpski politicki prvak Nikola Pasic. Mnogi su od tih muslimana bili intelektualei koji su izgradili svoje nazore u muslimanskom kulturnom drustvu "Gajret". Od 1909. godine "Gajret" je bio izrazito prosrpski raspolozeno drustvo (toliko izrazito da su ga vlasti zabranile za vrijeme rata), koje je drzalo da se muslimani trebaju identifikovati sa Srbima ako se zele osloboditi Austro-Ugarske.24 Medjutim, taj je stav sve vise gubio pristase zbog nasilja koje su srpski seljaci i srpski vojnici provodili nad muslimanima u prvim poratnim mjesecima. Da su bosanski muslimani znali za licno misljenje ministra u srpskoj vladi Stojana Protica, koji je 1917. godine predlagao da se problem bosanskih muslimana "rijesi" programom prisilnog pokrstavanja i pokolja, te bi se simpatije zacijelo bile jos brze istopile.25

Spahino misljenje, koje je na kraju prevagnulo u "Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji", bijase da Bosna treba nastojati da ocuva svoj identitet kao autonomna jedinica u takvoj jugoslavenskoj drzavi.

Opcenito uzevsi, takvim je misljenjem stao na stranu Hrvatske u dugogodisnjoj borbi izmedju srpskog centralizma i hrvatskog regionalizma koja ce dominirati politikom izmedju dva rata.

Svakako je na taj nacin Spaho bio blizi stajalistu bosanskih Hrvata, ciji je vodja, Josip Sunaric, zestoko kritikovao unitariste u Beogradu i zauzimao se za konfederalnu Jugoslaviju. Glavna bosanska srpska stranka, Radikalni demokrati, bila je sklona centralizovanoj jugoslavenskoj drzavi i ostala je vjerna svome porijeklu, pokretu Mlade Bosne, zahtijevajuci korjenite drustvene reforme. Postojala je jos jedna, znatno radikalnija pansrpska organizacija koja je izdavala list Srpska zora i zahtijevala da se Bosna potpuno uklopi u Srbiju.26

Kad su u novembru 1920. odrzani u cijeloj Jugoslaviji izbori za ustavotvornu skupstinu koja ce odluciti o buducoj strukturi jugoslavenske drzave, Spahina stranka osvojila je gotovo sve muslimanske glasove u Bosni i Hercegovini i na taj nacin stekla pravo na 24 zastupnicka mjesta u skupstini.27 Buduci da su glasovi tih poslanika, zajedno s glasovima sestorice muslimana izabranih u Makedoniji, mogli lako donijeti preevagu u skupstini, ostali jugoslavenski politicari nastojali su ih predobiti za sebe. Spahi je najvise bilo stalo do toga da ublazi udarac agrarnih reformi zadan muslimanskim zemljoposjednicima. Godine 1919. jugoslavenska je vlada ukinula kmetstvo i donijela zakon prema kojem kmetovske porodica stjecu pravo vlasnistva nad zemljom koju obradjuju. Spaho se svim silama borio da zemljoposjednici dobiju novcanu nadoknadu od drzave za svoju zemlju. Na kraju je drzava zaista isplatila na milijune dinara, ali je opcenito visina nadoknade bila ispod trzisne vrijednosti zemlje. Ta je reforma pogodila otprilike 4000 muslimanskih zemljoposjednickih porodica, od kojih su neke pale na prosjacki stap.28 Zbog te njihove djelatnosti Spahu i njegovu stranku proglasili su njihovi kriticari predstavnicima stare feudalne klase, iako su zapravo samo sestorica od 78 kandidata na izbornim listama stranke 1920. godine bili zemljoposjednici, a pedeset dvojica bili su odvjetnici, ucitelji i drugi skolovani ljudi.29 Kako bilo da bilo, zemljoposjednici su bili tek neznatan dio muslimanskog naroda, a velika vecina bijahu seljaci s nesto malo zemlje.

Druga stvar za koju se Spaho zauzimao u Ustavotvornoj skupstini bijase da se ocuva regionalno-administrativni identitet Bosne i Hercegovine. U tome je donekle uspio, iako je paradoksalno sto je zauzvrat morao podrzati posve centralisticki ustav koji su predlagali srpski politicari. (Taj je ustav poznat pod imenom "Vidovdanski ustav" zato stoje izglasan 1921. na Vidovdan, dakle na godisnjicu bitke na Kosovu, 28. juna.) Medjutim, alternative gotovo da nije ni bilo zato sto je vodja glavne hrvatske stranke glupo povukao sve svoje poslanike iz skupstine. I stoga, kad je cijeli jugoslavenski teritorij iznova podijeljen na 33 "oblasti", granice Hrvatske nestale su sa karte, ali su granice Bosne i Hercegovine ocuvane - zapravo je sest bosanskih oblasti tacno odgovaralo sest Kreise (ili okruga) u Austro-Ugarskoj, koji su se opet bazirali na sandzacima iz posljednjeg razdoblja osmanlijske vladavine.30

Zahvaljujuci Spahinim nastojanjima, Bosna i Hercegovina bijase jedini konstitutivni element Jugoslavije koji je na taj nacin ocuvao svoj identitet.

Zbog tih politickih manevara koji su se nastavili do kraja dvadesetih godina, dok je sve vise rasla napetost izmedju Zagreba i Beograda, mozda je nesto lakse shvatiti zasto su se neki istaknuti muslimani javno izjasnjavali kao "Hrvati muslimanske vjeroispovijesti" ili kao "Srbi muslimanske vjeroispovijesti".

Vidjeli smo vec kako su se neki od njih tako izjasnjavali jos prije rata, iz osjecaja kulturne identifikacije -pogotovo takvi pisci kao stoje Safvet-beg Basagic koji je urastao u hrvatsku knjizevnu kulturu. Ali glavna je osnova svih takvih izjasnjavanja bila politicka. Bas kao sto je u prvom desetljecu 20. stoljeca postojala sklonost da se stane na stranu Srba kao prirodnih saveznika u borbi protiv Beca, tako je i sad postojala sklonost da se stane na stranu Hrvata kao prirodnih saveznika u borbi protiv Beograda. U Jugoslavenskoj skupsini 1924. godine svi muslimanski poslanici iz Bosne izjasnjavali su se kao Hrvati, osim samog Spahe, koji je i dalje govorio da je Jugoslaven.31 Medjutim, od dva Spahina brata, jedan se izjasnjavao kao Hrvat a drugi kao Srbin. U uvodniku lista Jugoslavenske muslimanske organizacije iz 1920. godine otvoreno se savjetovalo muslimanima da se izjasnjavaju kao pripadnici onog naroda koji im nudi najbolje izglede za "ekonomski razvoj".32 Sama zamisao da se "nacionalni identitet" bira na temelju suparnickih ekonomskih politika bijase ocigledno povrsna, da ne kazemo apsurdna. Zapravo su muslimani imali manje razloga da se izjasnjavaju kao Hrvati ili Srbi u Bosni i Hercegovini, nego sto su, recimo, imali makedonski muslimani da se izjasnjavaju kao Makedonci ili muslimani u Srbiji kao Srbi. Kao sto smo vec vidjeli, jedina prava osnova za bosanske pravoslavce ili katolike da se smatraju Srbima ili Hrvatima bijase njihov vjerski identitet, a upravo je to, naravno, bilo ono po cemu su se bosanski muslimani razlikovali od njih. Povrsna i mahom takticka identifikacija muslimana sa Srbima ili Hrvatima u ovom razdoblju pokazuje da je jos postojalo teoretsko skanjivanje da se rijec "musliman" upotrebljava kao kulturno-historijska oznaka istog ranga, ali su u prakticnom smislu muslimani vec djelovali kao zajednica na ravnopravnoj osnovi s ostalima, zajednica koja je branila svoj identitet, i to uistinu djelotvornije nego ikoja druga grupacija u bosanskoj politici.

Dok je naziv "musliman" na taj nacin dobivao politicko znacenje, strogo religiozna osnova toga naziva postupno je slabila pod svjetovnim utjecajima 20. stoljeca. U Bosni se nikad nisu "fana-ticki" pridrzavali islamskih obreda i obicaja, iako su neki putnici namjernici opisivali pokatkad takve slucajeve. Bilo je doduse nekih zadrtih ortodoksnih muslimanskih svestenika, ali se stanovnistvo opcenito nije strogo pridrzavalo vjerskih propisa. Tako je, na primjer, Arthur Evans zapisao 1875. godine: "Sto da kazemo o zabrani Prorokovoj da se slikaju ziva bica? Zapravo se u Bosni te zabrane pridrzavaju isto toliko koliko i zabrane da se pije vino."33

Od 1878. godine polako je tekao proces sekularizacije. Sve veci broj muslimana sticao je zapadnjacku obrazovanje u drzavnim skolama, a neki su od njih odlazili studirati medicinu ili tehniku u Bec ili Budimpestu. Kako su se malo-pomalo gubile prednosti ekonomske moci zemljoposjednistva, gornji slojevi muslimanskog drustva prirodno su se poceli okretati strukama za koje je bila potrebna zapadnjacka naobrazba. Jedan je posmatrac 1920. godine bio iznenadjen velikim brojem muslimana koji studiraju na sveucilistima i visokim skolama.34 Dotle su obicne, neskolovane muslimanke poticali da se zaposle u sarajevskim tvornicama kao radnice - sto je bilo nezamislivo u strogim muslimanskim sredinama u to doba.

Sve ove tendencije svojski je podupirao reis-ul-ulema Causevic, koji je sam studirao u Istambulu, procitao djela velikih muslimanskih modernista i reformatora al Afganija i Abduha te upoznao Ataturkovu Tursku. Godine 1927. izazvao je sablazan medju konzervativnim bosanskim muslimanskim svestenstvom, najprije time sto je ustvrdio da bi se vakufska zemlja u gradskim sredistima na kojima se nalaze groblja mogla bolje iskoristiti tako da se na njoj sagrade skole, a zatim intervjuom objavljenim u novinama, u kojem se usprotivio obicaju da zene nose feredze. "Vise volim vidjeti muslimansku djevojku bez feredze koja posteno zaraduje za zivot, nego djevojku koja obdan hoda po ulicama s feredzom na licu a vecer provodi u kafani."35 Tvrdio je da nosenje feredze nije vjerska duznost nego tek obicaj, a preporucio je i da muskarci, umjesto fesa, nose obican sesir ŕ la Ataturk. (Nosenje fesa bio je nametnuo sultan 1828. godine kao mjeru moderniziranja po uzoru na Zapad i vjernici su se tomu tada zestoko odupirali kao simbolu nevjernika, ali nakon 99 godina niko vise nije bio toga svjestan.)36 Ove Causeviceve izjave izazvale su buru negodovanja - drzali su se govori protiv njega i pisali pamfleti, a Islamsko vijece u Sarajevu objavilo je svoj sluzbeni stav u kojem je osudilo njegove poglede. Causevic je medju muslimanskim svestenstvom bio u manjini, a proces modernizacije po uzoru na Zapad morao je jos dugo teci prije nego sto je dopro do obicnih bosanskih muslimana na selu. Ali u vrijeme kad je vec jedna muslimanska primadona, Bahrija Nuri Hadzic, pjevala u beogradskoj operi, bilo je jasno da su na pomolu velike drustvene promjene koje nisu mogle zaustaviti nikakve osude muslimanskog svecenstva.37

Putniku namjerniku izmedju dva rata moglo se uciniti da izmedju muslimana i krscana u Bosni ima vise razlika nego prije, iz jednostavnog razloga sto su krscani mnogo ranije odbacili svoj "istocnjacki" nacin odijevanja. Tako je jos 1903. jedan posmatrac zapisao: "StBanac vrlo tesko moze razlikovati krscane od Turaka u Bosni, jer i jedni i drugi nose turbane, izvezene prsluke, siroke, otvorene kapute, vrecaste hlace skupljene ispod koljena i opanke s uzvijenim vrhovima".38 Sad kad su se katolici i muslimani izjasnili kao Hrvati i Srbi, odrekli su se - barem u gradovima - svoje stare bosnjacke odjece. Novinar John Gibbons pribiljezio je 1930. godine da se muslimani izdvajaju na sarajevskim ulicama svojom tradicionalnom nosnjom. "Meni je ipak bilo najcudnije od svega," nadodao je, "kako se oni svi skupa tako savrseno slazu jedni s drugima."39 Tri godine prije toga slicno je misljenje iznio i jedan americki autor: "Ovdje covjek moze vidjeti bosanskog seljaka pravoslavne vjere kako ubacuje milodar u salicu slijepog muslimana koji cuci i svira na gusle pred ulazom u dzamiju. Gledajuci one mirne male prodavaonice u kojima se poslovno druze krscani, muslimani i Zidovi, a svaki od njih poslije odlazi svojim putem u katedralu, dzamiju ili sinagogu, upitao sam se nije li tolerancija ipak jedna od najvecih ljudskih vrlina."40

Glavna je prijetnja toleranciji dolazila, kao i mnogo puta u bosanskoj historije, izvana.

U dvadesetim je godinama sve vise rasla nerazrijesena politicka napetost izmedju unitarista i njihovih protivnika. Mehmed Spaho bio je clan nekolikih nestabilnih vlada koje su nastale tih godina. Cesto je suradjivao sa slovenskim vodjom monsinjorom Koroscem kao neka treca sila koja je posredovala izmedju anticentralista Hrvata i centralista Srba. Njih su dvojica pripomogla da se 1924. godine srusi vlada bahatog Nikole Pasica. Obojica su u februaru 1928. godine ukljucena kao ministri u jos jednu vladu kojoj su na celu stajali Srbi. Tada je vec atmosfera u jugoslavenskoj politici bila krajnje zaostrena.

U martu 1928. suspendiran je iz Skupstine hrvatski vodja Stjepan Radic zato sto je ministru socijalne zastite dobacio: "Vi ste tuzibaba s tom svojom tikvom od glave! Vi ste ignorant! Vi ste lopov u ministarskoj fotelji!"41 Tri mjeseca kasnije, jedan crnogorski poslanik, ozlojedjen upadicama za svoga govora, izvadio je pistolj i ustrijelio nekoliko zastupnika, medju njima i Radica. Kralj Aleksandar pokusao je u prvi mah rijesiti krizu i osnovati novu vladu na celu s Koroscem.

Ali je onda, u januaru 1929, kralj preduzeo drasticniju akciju, suspendovao ustav i uspostavio kudikamo centralizovaniji politicki poredak od svega sto su srpski politicari do tada uopce pokusali provesti u djelo.

Prva simbolicna promjena bijase obznana da ce se drzava ubuduce zvati "Jugoslavija" - ime koje je zvucalo mnogo jedinstvenije nego "Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca". Aleksandar je zelio izbrisati sa karte stare regionalne identitete, pa je izvrsio sasvim novu podjelu jugoslavenskog teritorija na devet banovina (upotreba ovoga starog hrvatskog naziva bijase gotovo jedina mrvica dobacena povrijedjenom hrvatskom ponosu), a svaka je od tih banovina presijecala stare granice konstitutivnih elemenata jugoslavenske drzave. Banovine su mahom prozvane po imenima rijeka.

Bosna je razdijeljena na cetiri banovine: Vrbasku, u koju je ukljucen i dio Hrvatske, Drinsku, u koju je ukljucen i velik dio Srbije, Zetsku, koja se sastojala uglavnom od Crne Gore, i Primorsku, koja je obuhvatila i dio dalmatinske obale. Prvi put za vise od cetiri stotine godina Bosna nije vise bila jedinstvena cjelina.

"Banovi" su bili namjesnici koje je imenovao kralj, a oni su opet imenovali svoje povjerenike umjesto izabranih lokalnih drzavnih sluzbenika. Srpski svestenik iz Bosne Simo Begovic, ugledan gradjanin koga je austrougarski sud u Banjoj Luci, u politickom procesu odrzanom 1916. godine, bio osudio na smrt, poveo je izaslanstvo seljaka iz Pala u banovu rezidenciju u Sarajevu da se potuzi na sve te promjene. On je zatrazio od bana 4000 dinara. "Sto ce ti 4000 dinara?" upitao ga je ban. "Htio bih kupiti kartu za Bec," odgovorio mu je Begovic, "da odem na grob Franje Josipa pa da mu kazem: 'E, moj Franc, da sam samo znao u kakvoj ce se kasi naci Bosna nakon tvoje smrti, ne bih bio ni prstom mrdnuo da te svrgnemo'."42

Ako se tako osjecao jedan srpski pravoslavni svestenik, mozemo samo zamisliti kako su se osjecali obicni Hrvati, koji su smatrali da ta nova unitaristicka Jugoslavija u stvari nije nista drugo do ostvarenje srbijanskih snova.

Niko nije bio zadovoljan tim promjenama, pa cak ni srpski politicari, koji su bili razocarani kako su im kraljevskim pucem potkresana krila.

Bosanski muslimani bili su duboko nesretni, jer su u svakoj od cetiri banovine u kojima su zivjeli bili u manjini, a muslimanskim drzavnim sluzbenicima dodijeljeni su najnizi polozaji u ministarstvima i nadlestvima nove kraljevske vlasti. Ipak, Hrvati su bili najnesretniji.

Najradikalniji hrvatski politicar Ante Pavelic emigrirao je i poceo, uz Mussolinijevu potporu, organizovati ustaski pokret koji ce se boriti za nezavisnost Hrvatske.43

Vodja glavne hrvatske stranke Vladko Macek (nasljednik ubijenog Stjepana Radica) izdao je u novembru 1932. "rezoluciju" u kojoj je zatrazio povratak demokracije i okoncanje srpske hegemonije. Nakon toga su slicne izjave dali Korosec u Sloveniji i Spaho u Bosni, pa su sva trojica bili uhapseni. Slovenski i muslimanski vodja uskoro su pusteni, ali je Macek osudjen na tri godine zatvora.44

Jedna od manje vaznih unitaristickih mjera donesenih u tom razdoblju kraljeve licne vladavine bijase i reorganizacija muslimanske vjerske zajednice u Jugoslaviji. Do tada su postojale dvije odvojene organizacije, jedna za Bosnu i Hercegovinu a druga za Makedoniju i Kosovo (kojoj je sjediste bilo u Skopju).

Kraljevskim dekretom 1930. godine svi jugoslavenski muslimani podvrgnuti su jednom reis-ul-ulemi i jednom islamskom vijecu, a sjediste je reis-ul-uleme premjesteno u Beograd. Causevic je bio protiv toga pa je podnio ostavku, a novi reis-ul-ulema za cijelu Jugoslaviju postao je Ibrahim bivsi prosrpski predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije.45

Medju ostalim izmjenama nastalim u to vrijeme uveden je zapadnjacki nastavni plan u medresama (muslimmanska sjemenista). Bio je to dio opce politike standardizovanja Skolskih nastavnih programa u cijeloj zemlji.46

Godine 1930. kralj je dobio sira zakonska ovlastenja da nadzire rad muslimanske vjerske zajednice. Medjutim, nakon smrti kralja Aleksandra doneseni su novi zakoni i odredjena je demokratskija procedura, prema kojoj su vijeca lokalnih vakufskih komisija predlagala tri kandidata za reisa-ul-ulemu, od kojih je kralj izabirao jednoga za tu funkciju.47

Nakon ubistva kralja Aleksandra 1934. godine doslo je do blagog popustanja sistema kraljevske autokracije.

Novi regent, knez Pavle (koji je zastupao jedanaestogodisnjeg prestolonasljednika Petra), pustio je Maceka iz zatvora, raspisao 1935. godine nove izbore i povjerio mladom srpskom politicaru Milanu Stojadinovicu da sastavi kompromisnu vladu. Stojadinovic je od poznatih politicara ukljucio u vladu jedino Korosca i Spahu. Uz njihovu pomoc, kako se poslije prisjecao, vlada je bila "jaka u narodu, ali slaba u skupstini": Korosceva je stranka bila bojkotovala izbore, a Spahina 'Jugoslavenska muslimanska organizacija´ bila je na opozicionoj izbornoj listi koju je predvodio Macek (i koja je lose prosla prema izbornom sistemu sto je osiguravao nerazmjerno velik broj zastupnickih mjesta pobjednickoj "listi").4" Poslije je, te iste godine, Stojadinovic osnovao novu vladinu stranku, "Jugoslavensku radikalnu zajednicu", ujedinivsi svoju stranku (Srpske radikale) sa strankama Korosca i Spahe. Medjutim, u proljece se Glavni odbor Radikalne stranke usprotivio tom sporazumu i javno se suprotstavio vladi.

Tako se Stojadinovic nasao u neobicnom polozaju da vlada Jugoslavijom bez podrske glavnih hrvatskih i srpskih stranaka, samo uz potporu Slovenaca, bosanskih muslimana i svojih vlastitih preostalih pristasa. Stojadinoviceve su se vlade odrzale cetiri godine. On je za to vrijeme postigao stanovite uspjehe u demokratizaciji, dopustio da se pregovara s Macekom o eventualnom uvodjenju federalnog uredjenja u Jugoslaviji i vodio pomirljivu vanjsku politiku koja je tezila za povecavanjem robne razmjene i zeljela prijateljske odnose s Italijom i Njemackom.

Najveca rusilacka snaga u jugoslavenskoj politici tih godina bijase srpski nacionalizam: Srbi su, podjarivani Pravoslavnom crkvom, zestokim demonstracijama uspjeli sprijeciti sklapanje "konkordata" izmedju Jugoslavije i Vatikana 1937. godine.

Na dan 3. februara 1939. jedan od Stojadinovicevih srpskih ministara u vladi odrzao je u Skupstini govor u kojem je istakao superiornost Srba nad Hrvatima i Slovencima izjavivsi: "Politika ovog doma i ove vlade bit ce uvijek srpska".

Mehmed Spaho zatrazio je od Stojadinovica da demantira tu izjavu, ali je Stojadinovic sutio.

Te je veceri Korosec organizovao dogovor petorice ministara da u znak protesta podnesu ostavke, medu njima i Spaho, srpski ministar Dragisa Cvetkovic i Dzafer Kulenovic, koji je bio Spahin zamjenik u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji. Ta je akcija omogucila knezu Pavlu da smijeni Stojadinovica i imenuje na njegovo mjesto Dragisu Cvetkovica.49

Posto je Hitler osvojio Cehoslovacku, a njegov poklonik Ante Pavelic u Italiji sve otvorenije zahtijevao komadanje Jugoslavije, bilo je jasno da se vise ne moze odgadjati rjesavanje nacionalnog pitanja na federalni nacin koji bi zadovoljio Hrvate. U aprilu su zapoceli pregovori izmedju Cvetkovica i Maceka, kojima je cilj bio da se ponovo stvori nacionalni teritorij Hrvatske i da se Hrvatskoj dadne u stanovitoj mjeri politicka vlast. Prvo u cemu su se ta dvojica slozila bijase da se ujedine dvije glavne hrvatske banovine, Savska i Primorska (u koje su bili ukljuceni i neki dijelovi Bosne i Hercegovine), zajedno s dubrovackom oblasti, a da se stanovnici preostalog dijela Bosne i Hercegovine "izjasne plebiscitom zele li se pridruziti Hrvatskoj ili Srbiji". Konacni je cilj bilo stvaranje tripartitne federativne drzave Srbije, Hrvatske i Slovenije.50 Ali knez Pavle nije htio prihvatiti takvu drzavnu tvorevinu, pa je odrzana nova runda pregovora. Ovaj put su jos neki dijelovi bosanskohercegovackog teritorija jednostavno na karti odsjeceni i pridodani Hrvatskoj - medju njima i Brcko, Gradacac, Derventa, Travnik i Fojnica. Umjesto tripartitne drzave, u novoj tvorevini samo ce Hrvatska postati posebna banovina sa svojim saborom, a ostatak Bosne i Hercegovine bit ce i dalje podijeljen na dvije postojece ali smanjene banovine, Vrbasku i Drinsku. Takav je plan napokon prihvacen "Sporazumom" u avgustu 1939.51

Mehmed Spaho umro je u junu 1939, dok su ovi pregovori bili u najkriticnijoj fazi. On je bio promucuran politicar koji je uspio bosanskim muslimanima osigurati u medjuratnom razdoblju politicki uticaj nerazmjerno veci od njihove brojcane snage, ali cak ni njegovo zestoko protivljenje nije moglo sprijeciti komadanje Bosne i Hercegovine. Njegov nasljednik Dzafer Kulenovic zatrazio je stvaranje posebne banovine Bosne i Hercegovine. Vlasti se nisu obazirale na njegove zahtjeve, izmedju ostalog i zato sto su na preostalim podrucjima Bosne i Hercegovine u vecini bili Srbi, koji se nisu zeljeli odvajati od ostalih banovina u kojima su Srbi dominirali.52 Kulenovic je ostao u vladi, ali je bivao sve izolovaniji i nezadovoljniji. Kad ga je na pocetku 1940. godine posjetio Korosec da ga pita zasto bojkotira sjednice vlade, Kulenovic ga je obasuo prituzbama. Rekao mu je da njegova stranka dobiva samo mrvice politickog pokroviteljstva, i da ne moze podnijeti neprestane rasprave o tome da se osnuju Slovenska i Srpska banovina koje ce biti istoga ranga kao i Hrvatska, a da se niko i ne sjeti da se slican status dadne Bosni i Hercegovini. Zahtijevao je da se osnuje nova banovina od preostalih bosanskohercegovackih teritorija i Novopazarskog sandzaka u kojemu su muslimani u vecini.53

Ni ovaj put nije bilo ni govora o tome da se udovolji njegovim zeljama. Kulenovic je bio ogorcen covjek koji je osjecao snazno neprijateljstvo prema Srbima, jer je sve jasnija bivala njihova zelja da progutaju Bosnu i Hercegovinu.

Dok su se 1940. godine i dalje vodile takve jalove debate, sile Osovine vrsile su sve jaci pritisak na Jugoslaviju. Svjetsko je javno mnijenje bilo sokirano padom Francuske i ozlojadjeno napadom Italije na Grcku. Ipak, posto se sad Treci Reich granicio s Jugoslavijom (nakon aneksije Austrije), a Velika Britanija ocito nije mogla nikome pruziti nikakvu djelotvornu zastitu na Balkanu, jugoslavenski su se politicari osjecali duzni usvojiti politiku popustanja.

Knez Pavle i njegova vlada odolijevali su vise mjeseci njemackom navaljivanju da pristupe Trojnom paktu, ali kad je na pocetku marta 1941. i Bugarska pristupila Trojnom paktu, zakljucili su da se ne mogu vise opirati. Jugoslavenski su drzavnici potpisali pakt u Becu 25. marta 1941.

Dan nakon njihova povratka u Beograd, oni i knez Pavle svrgnuti su s vlasti pucem koji je protekao bez krvi i uzivao veliku podrsku naroda, a organizovala ga je vojska i stare srbijanske politicke stranke. Uspostavljena je nova vlada nacionalnog jedinstva u koju su usli i hrvatski vodja Vladko Macek i nekoliko bivsih ministara. Ta je vlada pozvala gradjane na red i mir nastojeci voditi i dalje pomirljivu politiku prema Njemackoj.

Nakon deset dana, 6. aprila, Luftwaffe je izvrsila prvi u nizu teskih zracnih napada na Beograd. U Jugoslaviju su prodrle njemacke, talijanske, bugarske i madjarske jedinice. Nakon rata koji je potrajao jedanaest dana, jugoslavenska vojska predala se njemackoj Vrhovnoj komandi.54

_______________________________

1 Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 134.
2 Dedijer, Road to Sarajevo, str. 328.
3 Ibid., 289-294, 388-390.
4 Ibid., str. 418-419.
5 Dobar sazetak novijih historijskih pogleda vidi kod Stone, Europe Transformed, str. 326-339.
6 Skaric i dr., Bosna pod austro-ugarskom upravom, str. 160-161.
7 Ibid,str. 157-158.
8 Hawkesworth, Ivo Andric, str. 15-17.
9 Skaric i dr., Bosna pod austro-ugarskom upravom, str. 157-158; Kapidzic, "Austrougarska politika", str. 17.
10 O muslimanskim dobrovoljcima vidi kod Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 125.
11 Kapidzic, "Austro-ugarska politika", str. 9, u fusnoti.
12 Najbolji prikaz svih tih sporova dao je Banac, National Question, str. 115-125.
13 Kapidzic, "Austro-ugarska politika", str. 24-26, 35.
14 Krizman, Hrvatska u prvom svjetskom ratu, str. 255.
15 Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 134.
16 Krizman, Hrvatska u prvom svjetskom ratu, str. 246-248. 218
17 Ibid., str. 255-257.
18 Ibid., str. 316-317.
19 Ibid., str. 317-320.
20 Novinar Charles Rivet ponovo je objavio taj intervju u svojoj knjizi Chez les slaves libérés; i vidi Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 150-151. Bilo je i nekih glasova potkraj 1918. godine da muslimani iz sjeverozapadne Bosne pljackaju srpska sela u susjednoj Hrvatskoj (Banac, National Question, str. 130).
21 Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 225.
22 Banac, National Question, str. 367, u fusnoti.
23 A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 329.
24 O "Gajretu" vidi ibid., str. 285; Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 126-127. O prosrpskoj struji u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji vidi kod Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 165.
25 Proticeve su rijeci zabiljezene u memoarima kipara Ivana Mestrovica: "Kad nasa vojska predje preko Drine, dace Turcima rok od 24 ili 48 sati da se vrate u krilo vjere svojih predja. Svaki onaj koji to odbije bice masakriran, onako kako smo nekad radili u Srbiji" (Grmek i dr., ur., Le Nettoyage ethnique, str. 126)
26 Rivet, Chez les slaves libérés, tir. 154-161, 177.
27 Purivatra, Nacionalni i politicki razvilak, str. 181; o pojedinostima kako se glasalo u samoj Bosni i Hercegovini, i o krajnjoj slabosti ostalih muslimanskih stranaka, vidi Banac, National Question, str. 370-371.
28 Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 347-355
29 Banac, National Question, str. 370.
30 Koristan sazetak Vidovdanskog ustava i karta svih oblasti vidi kod Naval Intelligence Division, Jugoslavia, sv. 2, str. 322-328.
31 Macek, Struggle for Freedom ("Memoari"), str. 94.
32 Banac, National Question, str. 374-375.
33 Evans, Through Bosnia, str. 191.
34 A. Popovic, L'Islam balkanique, str. 279, 283; Yelavitch, "Les Musulmans de Bosnie", str. 128.
35 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 342.
36 Lewis, Emergence of Modern Turkey, str. 101. Fes je zamijenio turban.
37 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 342-345.
38 Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 287. Arthur Evans bio je isto tako iznenadjen "posve muhamedanskom vanjstinom" krscana, zenama koje nose feredzu i muskarcima s percinom: Through Bosnia, str. 133.
39 Gibbons, London to Sarajevo, str. 180.
40 Hornby, Balkan Sketches, str. 153.
41 Dragnich, First Yugoslavia, str. 30, 48-49.
42 Dedijer i dr., History od Yugoslavia, str. 543-544, u fusnoti.
43 B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 2, str. 200-201.
44 Dragnich, First Yugoslavia, str. 94; Clissold, ur., Short History of Yugoslavia, str. 183-184.
45 A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 318-319.
46 Ibid., str. 323; Djordcvic, "Yugoslav Phenomenon", str. 319.
47 "Statuto della comunitá musulmana".
48 Stojadinovic, Ni rat ni pakt, str. 344-346.
49 Hoptner, Yugoslavia in Crisis, str. 128-129.
50 Macek, Struggle for Freedom, str. 188.
51 Ibid., str. 190-192; Clissold, ur., Short History of Yugoslavia, str. 198-200.
52 Dragnich, First Yugoslavia, str. 116, 127.
53 Hoptner, Yugoslavia in Crisis, str. 198-199.
54 Sazetak tih zbivanja u kojem se istice kontinuitet drzavne politike poslije puca vidi kod B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 2, str. 235-237.

 

BOSNA I HERCEGOVINA U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941.-1945.

 

Historija Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji jest historija vise ratova naslaganih jedan na drugi. Prvi je, naravno, bio pocetni rat sto su ga povele Njemacka i Italija protiv same Jugoslavije. Neki su dijelovi teritorija anektirani: polovicu Slovenije prigrabila je Njemacka, drugu polovicu Slovenije i nekoliko dijelova Dalmacije Italija, a neka druga podrucja Madjarska, Bugarska i Albanija, koja je bila pod talijanskom vlascu. Komadanje Srbije imalo je kazneni znacaj, ali je glavni cilj bilo pokoravanje i nadzor. Potom su sile Osovine neprestano vodile rat protiv Saveznika, a za tu je svrhu Jugoslavija bila vazna radi komunikacija i opskrbe sirovinama i radnom snagom. Zatim je tu bio i rat koji sa okupatori vodili protiv jugoslavenskih pokreta; taj se rat uvijek vodio u sklopu sirih ciljeva strategije sila Osovine protiv Saveznika. Poseban su rat vodili hrvatski ekstremisti protiv srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s jedne strane agresivan, a s druge strane katkad i rat nesmiljenih odmazdi. I najposlije, bijase tu i rat izmedju dvije glavne organizovane snage otpora kojima su se Srbi iz tih krajeva odmah bili pridruzili: cetnika i partizana predvodjenih komunistima.*

* Buduci da neki historicari smatraju kontroverznim misljenje da cetnici pripadaju pokretu otpora, potrebno je ovdje dodati rijec-dvije objasnjenja. Glavna prvobitna svrha Mihailoviceve vojne organizacije bila je da pruzi otpor okupatorskim silama Osovine. U samoj Srbiji Mihailoviceve su snage zaista pruzale aktivan otpor, iako je generalna linija njegove organizacije bila (kao sto je i objasnjeno u ovom poglavlju) da izbjegava akcije sirih razmjera. Britanski vojni izvori potvrdjuju da su na tlu Srbije cetnici zaista suradjivali s britanskim oficirima za vezu u diverzijama na takve ciljeve kao sto su zeljeznicke pruge, i da su sve do ljeta 1944. pomagali americkim zrakoplovcima koji su oboreni nad teritorijem Srbije. Medjutim, treba razlikovati Srbiju od NDH. U NDH je vjerovatno tacno da su se Srbi koji su stupili na samom pocetku rata u cetnicke redove mahom odlucili na taj korak iz potrebe da odbrane sebe i lokalno srpsko stanovnistvo od ustaskih akcija. Medjutim, postojale su i vrlo jake veze izmedju predratnih srpskih nacionalistickih organizacija u Bosni i Hrvatskoj, koje su imale svoje vlastite protivhrvatske i protivmuslimanske ciljeve. U talijanskoj okupacionoj zoni, cetnici su se uskoro nagodili s talijanskim komandantima. To znaci da su i dalje pruzali otpor ustasama i njihovim akcijama protiv Srba, ali da se na tom podrucju nisu vise borili protiv snaga Osovine. U njemackoj okupacionoj zoni u NDH, neke su cetnicke jedinice i dalje pruzale otpor i njemackim i ustaskim snagama, ali su se druge nagodile s ustaskim vlastima i preduzimale zajednicke vojne operacije protiv partizana (odustavsi od akcija protiv Nijemaca) u zamjenu za obustavu ustaskih akcija protiv lokalnih Srba. Usprkos tome, sile Osovine na najvisim nivoima i dalje su oopcenito smatrale cetnike nepijateljskim snagama.

Na dan 16. februara 1943. Hitler je pisao Mussoliniju: "Ako komunisti i cetnici ne budu razoruzani ... svakako ce se otpor pojacati u slucaju (anglo-americke) invazije". Mussolini mu je 9. marta odgovorio: "Potpuno se slazemo u misljenju da su i cetnici i partizani neprijatelji Osovine" (Roberts, Tito, Mihailovic i Saveznici, str. 104-105).

Kako je vrijeme prolazilo, i jednom i drugom pokretu pristupali su i pripadnici drugih naroda. Kad se govori o ukupnom broju zrtava u Jugoslaviji u te cetiri uzasne godine, nemoguce je razmrsiti sve te niti. Ipak, jasno je da je najmanje milion ljudi izgubilo zivote, a vjerovatno su vecina njih bili Jugoslaveni koje su pobili sami Jugoslaveni.1

Na dan 10. aprila 1941, jos prije nego sto je zavrsio njihov Blitzkrieg, Nijemci su proglasili novu "Nezavisnu Drzavu Hrvatsku" (poznatu po svojim inicijalima kao NDH), u koju je usla citava Bosna i Hercegovina.

Dakako da nije bila nezavisna, nego podijeljena na dvije zone vojne okupacije, njemacku i talijansku, a crta razdvajanja presijecala je dijagonalno Bosnu i Hercegovinu od sjeverozapada do jugoistoka. Nijemci su, na Mussolinijev prijedlog, pozvali Antu Pavelica da vlada u NDH kao "Poglavnik" ili Führer. Njegova ustaska organizacija nije bila do tada pravi masovni pokret (nije imala vise od 12.000 clanova u cijeloj Hrvatskoj), ali kad je preuzela vlast, uskoro je to postala. Nakon dva desetljeca pruzanja politickog otpora unitarizmu u Beogradu, velika vecina Hrvata drzala je da treba pozdraviti osnivanje "Nezavisne Drzave Hrvatske", kakve god bile okolnosti njena nastanka i koliko god lazna bila njena "nezavisnost".

Medjutim, odgovorni politicari iz medjuratnog razdoblja, na primjer Vlatko Macek, ostali su pasivni i inertni dok su vlast preuzimali fanatici i pretvarali drzavu u instrument terora i genocida.

Prvi protivzidovski zakon u NDH donesen je vec 18. aprila 1941. Dvanaest dana kasnije proglasena su tri osnovna zakona nove drzave: zakon o drzavljanstvu, zakon o rasnom identitetu i zakon o "zastiti arijevske krvi i casti hrvatskoga naroda".2 Ali progon Zidova poceo je jos prije nego sto su obavljene ove pravne formalnosti. Na dan 16. aprila, dan nakon ulaska Nijemaca u Sarajevo, njemacki su se vojnici okomili na tamosnju staru sinagogu. U toku dvodnevnog divljanja unisteno je sve sto se nalazilo u svim sinagogama.3 Neobicno dobro obavijesten njemacki oficir isto je tako odmah svratio u Narodni muzej da zaplijeni sarajevsku Hagadu neprocjenjive vrijednosti, ali zahvaljujuci "briljantnoj improvizaciji" voditelja muzeja rukopis je spasen i sakriven do kraja rata u jednom planinskom selu.4 Kad je iduceg mjeseca donesen propis prema kojem su svim ducanima, tvornicama i drugim preduzecima dodijeljeni ustaski "povjerenici" da nadziru njihov rad, zidovske su poslovne ljude zapali najgori nadzornici koji su uskoro pocinili niz otimacina i ubistava.

U junu su u NDH pocele masovne internacije Zidova. U Srbiji, u kojoj je u avgustu doveden na vlast kvisling general Nedic, koji nije bio fanatik, ali je bio vrlo spreman na suradnju, pocelo je masovno hapsenje Zidova nesto kasnije, ali je i do kraja 1941. godine vecina Zidova i u jednoj i u drugoj drzavi bila vec u koncentracionim logorima. Lokalna policija sudjelovala je u tim masovnim hapsenjima i u Srbiji i u NDH: i jedni i drugi snose krivnju.

Sve su sinagoge u Bosni i Hercegovini opljackane, a neke su od njih i do temelja razorene. Izracunato je da je u Bosni i Hercegovini od 14.000 Zidova do kraja rata pobijeno njih 12.000.5

Antisemitizam, medjutim, nije bio glavna briga ustaskih ideologa. Glavni je cilj bio "rjesavanje" problema velike srpske manjine (1 900 000 ljudi od ukupnog broja od 6 300 000 stanovnika) na teritoriju NDH.6 U maju je zapoceo siroko zasnovan teror protiv Srba. U junu je doslo do masovnog hapsenja Srba u Mostaru - na stotine je njih pobijeno i baceno u Neretvu. Slicna su zvjerstva pocinjena i u mnogim drugim mjestima u NDH, pa i u bosanskim gradovima Bihacu, Brckom i Doboju, a unistena su i citava srpska sela u okolici Sarajeva. U julu su se cak i Nijemci potuzili na brutalnost tih akcija.7 Reakcija srpskih seljaka - pogotovo u Hercegovini, sredistu seljackog oruzanog otpora 1875. i 1882. godine - bila je onakva kakva se mogla i ocekivati: u kraju oko Nevesinja digli su se u junu 1941. na ustanak, istjerali ustase i uspostavili privremeni "oslobodjeni teritorij", spojen sa slicnim podrucjem organizovanog otpora u susjednoj Crnoj Gori. Zatim su se obrusili na svoje susjede, hrvatske i muslimanske seljake, ciju su pasivnost pod vladavinom NDH smatrali kolaboracijom. Tako su pobili vise od 600 muslimana u Bileci i okolici, juznom kraju Hercegovine, a u julu i avgustu likvidirali su oko 500 muslimana u okolici Visegrada.8 Oko sredine avgusta jedan komunisticki organizator ustanka pisao je iz Sarajeva da su u mostarskom kraju "ustanici poharali muslimanska sela i time okrenuli svo muslimansko stanovnistvo protiv sebe".9

Genocidna politika NDH natjerala je na tisuce bosanskih Srba da pristupe, gdje god su mogli, jednom od organizovanih pokreta otpora. Na bosanskohercegovackom tlu djelovala su dva takva pokreta, s razlicitim osobinama i vrlo razlicitim ciljevima - toliko razlicitim da su se vec u oktobru 1941. mogli jasno zapaziti zameci gradjanskog rata medju njima.

Prvi je predvodio pukovnik jugoslavenske vojske Draza Mihailovic, monarhist, anglofil i strucnjak za gerilsko ratovanje, koji se zatekao u Bosni kad su Nijemci prodrli u Jugoslaviju. S ostacima svojih ljudi on se zaputio na istok, do brdovitog kraja Ravne gore na zapadu Srbije, gdje je smjestio svoj stab. Kao visoki oficir, predstavljao je ostatak kraljevskog vrha (jugoslavenska kraljevska vlada u izbjeglistvu unaprijedila ga je poslije u cin generala i imenovala vojnim ministrom). Kao srpski rodoljub, uzivao je lojalnost mnogih obicnih srpskih gradjana. Njegovi su vojnici postali poznati pod imenom cetnici, sto je inace bio tradicionalni naziv za opjevane hajducke borce iz ranije srpske historije.

To je ime izazivalo bezbroj nesporazuma jer je vec postojala sluzbena "cetnicka" organizacija zasnovana na pokretu veterana iz Prvoga svjetskog rata, koja je postala produzena ruka srbijanskog kvislinskog rezima. Pa, i drugdje su iznikle mnoge lokalne skupine Srba koje su se nazivale "cetnicima", ali su imale vrlo malo, ili uopce nisu imale, veze s Mihailovicevim ljudima. Velika je slabost njegove organizacije bila u tome sto su njegovi lokalni komandanti u dugim razdobljima djelovali samostalno - ili se nisu uopce obazirali na njegove naredbe.l0

Mihailovicevi su cetnici poceli pruzati aktivan otpor Nijemcima u mjesecu maju, ali je njegova opca politika bila, kako je u julu i septembru zatrazila od njega i vlada u izbjeglistvu, da se drzi po strani, da izgradi snaznu organizaciju, da se infiltrira u oruzane snage Nediceva kvislinskog rezima i pripremi se za ustanak koji ce napokon dici kad Saveznici steknu nadmoc nad Njemackom."

Druga organizacija, "partizani" predvodjeni komunistima, imala je sasvim drukcije ciljeve. Komunisticka partija bila je gotovo nevidljiva na jugoslavenskoj politickoj sceni izmedju dva rata jer je za veceg dijela tog razdoblja bila sluzbeno zabranjena. Godine 1940. imala je u cijeloj zemlji tek nesto vise od 6000 clanova.12 Njen vodja Tito (bivsi kaplar u austrougarskoj vojsci Josip Broz) bijase odan Staljinu pa je tako prezivio cistke u Moskvi. U razdoblju izmedju pakta Molotov-Ribbentrop i Hitlerove najezde na Rusiju, drzao se sluzbene linije Kominterne i bunio se protiv britanske agresije na Njemacku. Ali on je bio snalazljiv covjek i dobar organizator, pa je u roku od nekoliko dana nakon njemackog napada na Rusiju u junu 1941. godine isplanirao oruzani otpor okupatoru, kojim ce ne samo istjerati Nijemce iz Jugoslavije (a dotle ce se Rusija, pretpostavljao je on, brzo obracunati s Njemackom), nego i provesti drustvenu revoluciju i prigrabiti vlast da poslije rata udari temelje komunistickoj drzavi.

** Ovaj posljednji cilj znacio je i da bi se mogao posluziti posve drukcijom taktikom nego cetnicki vodja. Mihailovic nije htio sacuvati samo stanovnistvo nego i cjelokupni drustveni poredak, pa je radije nastojao izbjeci njemacke odmazde i unistavanje cijelih podrucja. S druge strane, rusenje drustva i stvaranje iskorijenjenih, ogorcenih ljudi bijase voda na Titov mlin. Podrucja koja su oslobodile njegove snage bijahu otvoreno "sovjetizovana", mnogi lokalni "burzuji" bijahu smaknuti, a cak i u redovima samih partizana provodio je cistke Titov sef sluzbe sigurnosti Aleksandar Rankovic. Drustvena revolucija bijase najpreci zadatak ili, kao sto je poslije objasnio jedan od Titovih najblizih suradnika Milovan Djilas: "Vojne operacije... bile su motivirane nasom revolucionarnom ideologijom. Revolucija se nije mogla ostvariti bez istovremene borbe protiv okupatorskih snaga."13

Premda su improviziranom suradnjom lokalnih seljaka, cetnika i partizana privremeno oslobodena velika podrucja Crne Gore, Bosne i zapadne Srbije potkraj ljeta i u jesen 1941, ipak nije nikakvo cudo sto dugorocna saradnja tih dviju organizacija nije bila moguca. Bilo je vec doslo do nekoliko sukoba medju njima prije nego sto je njemacka ofanziva, u zimu te iste godine, razbila Mihailoviceve snage u Srbiji i nagnala partizane da se povuku u planine jugoistocne Bosne.

** Mozda je Tito planirao odredjen aktivni vojni otpor silama Osovine u razdoblju izmedju njemacke invazije Jugoslavije i njemackog napada na Rusiju, ali dokazi u prilog ovoj tezi prilicno su nepouzdani. U onih 11 dana njemackog Blitzkriega u Jugoslaviji, cini se da nije bilo jasne partijske linije; neki su clanovi Partije zaista stupili u redove jugoslavenske vojske i borili se, a neki su mozda to ucinili samo zato da se domognu oruzja pa da dezertiraju. (Godine 1940. Komunisticka je partija izdala instrukcije svojim clanovima da bojkotuju poziv jugoslavenske vojske i podupirala je strajkove u tvornicama municije.) U Zagrebu je odrzana konferencija komunistickih vodja, na kojoj je zakljuceno da se osnuje vojni komitet ; poslije je Tito tvrdio (194X. godine) da je ta konferencija odrzana 10. aprila, ali u Djilasovu detaljnom prikazu tog dogadjaja. (Memoir of a Revolutionary, str. 188-9) tvrdi se da je to bilo pocekom maja. Djilas takodje tvrdi da je Titova glavna briga na toj konferenciji bila kako da komunisti preuzmu vlast nakon poraza Njemacke. Tito je izricito rekao da treba osuditi oficire koji se kriju u planinama zapadne Srbije. Po tome bi se moglo zakljuciti da je glavni razlog za osnivanje vojnog komiteta bila vise priprema za konacnu borbu za vlast s jugoslavenskim politickim protivnicima, nego neposredan otpor silama Osovine.

Istina je da je u proglasu Centralnog komiteta KPJ od 15. aprila 1941. (Zbornik, svezak 5, dio l, str. 5-7) ustvrdjeno u sasvim opstoj formi da ce Komunisticka partija biti u prvim redovima narodne borbe protiv okupatora, ali je taj tekst vise retoricki protiv naroda nego skup odredjenih vojnih instrukcija.

Konkretniji tekst, u kojem se poziva na otpor okupatoru, objavljen je u komunistickom glasilu Proleter datiranom "mart, april, maj 1941." Medjutim, taj je broj tiskan tek potkraj jula i ne moze posluziti kao vjerodostojan dokaz da je Partija izdala instrukcije za borbu prije njemacke invazije na Rusiju 22. juna.

Ovdje valja spomenuti jos jedan aspekt suparnicke politike cetnika i komunista: njihov stav prema muslimanima i statusu Bosne i Hercegovine. Medu cetnickim celnicima bilo je nekoliko zadrtih srpskih nacionalista koji su zeljeli da se Srbiji pripoje ne samo Bosna i Hercegovina nego i Dalmacija, Crna Gora, dijelovi Hrvatske i Slavonije, pa cak i sjeverna Albanija.14

Takve su bile teznje dvojice dominantnih intelektualaca u cetnickom pokretu: srpskog advokata i knjizevnika Dragise Vasica i srpskog advokata iz Bosne (iz Banje Luke) Stevana Moljevica. U junu 1941. ovaj je zadnji sastavio memorandum pod naslovom "Homogena Srbija", u kojem je zatrazio da se spomenuti krajevi prikljuce Srbiji, i objasnio kako je "osnovna duznost" svih Srba "da stvore i urede homogenu Srbiju u koju moraju da udju svi krajevi u kojima zive Srbi".'5

U pismu Vasicu u februaru 1942. Moljevic je napisao da se Srbija treba prosiriti sve do Dalmacije, a da zatim treba uslijediti "ciscenje zemlje od svih nesrpskih elemenata. Ono sto treba da se uradi to je da se prekrsioci salju tamo gdje im je mjesto: Hrvati u Hrvatsku, a muslimani u Tursku ili Albaniju."16 Kako su ovakvi ljudi bitno utjecali na cetnicku politiku (Moljevic je na pocetku 1943. vodio brigu o politici u cetnickom pokretu), ocito je da je postojala teoretska baza za zestoku protivmuslimansku politiku.

S druge strane, nema pouzdanih dokaza da je sam Draza Mihailovic ikad pozivao Srbe na etnicko ciscenje. Jedini dokument koji se cesto navodi kao dokaz tome, niz uputa upucenih dvojici regionalnih zapovjednika u decembru 1941, vjerovatno je falsifikat - iako treba istaknuti da krivotvoritelji nisu bili neprijatelji koji su htjeli diskreditovati Mihailovica, nego ti sami komandanti koji su se nadali da ce njihova krivotvorina biti prihvacena kao originalni cetnicki dokument.17

Mihailovic se svakako znao sluziti retorikom srpskog nacionalizma. U jednom proglasu pripisanom njemu stoje i ove rijeci: "Ja sam iz srpske Sumadije, iz srpske zemlje i srpske krvi. Kao takav, boricu se za najuzvisenije ideale koje Srbin moze da ima: za oslobodjenje i ujedinjenje zauvijek svih srpskih zemalja... Gdje god ima srpskih grobova, ono je srpska zemlja."18 Ipak je ostao vjeran sluga svoga kralja i vlade u izbjeglistvu, cija je politika tezila za tim da spasi i obnovi cijelu Kraljevinu Jugoslaviju. "Srbi bi imali pravo da kazu: 'Mi necemo vise Jugoslaviju'," kazao je jednom prilikom Mihailovic, "ali postoje visi interesi radi kojih moramo preurediti ovu zemlju."19 U pocetku je on smatrao da se bori za restauraciju Jugoslavije, pa i za poluautonomnu Hrvatsku banovinu, upravo onakvu kakva je bila prije rata. Medjutim, kad je saznao za razmjere ustaskih pokolja, slozio se s misljenjem da neke dijelove teritorija treba oduzeti Hrvatskoj: da njezin istocni vrsak (Srijem i Baranju) treba pripojiti Srbiji, da juznu Dalmaciju treba pripojiti Bosni, a da Srbiji treba da pripadne istocna Hercegovina. Bosna bi imala pravo da se plebiscitom izjasni zeli li se prikljuciti Srbiji ili ne zeli.20 Buduci da su u krnjoj Bosni Srbi bili ionako u vecini, rezultat bi ove teritorijalne nagodbe bio vrlo slican rezultatu koji su prizeljkivali njegovi ideoloski savjetnici. Glavna je razlika izmedju njih i njega bila u tome sto on licno nije planirao protjerivanje muslimana. Bilo kako mu drago, on, za razliku od Tita, nije racunao da ce sam vladati zemljom. Ako bude uspio u svojim nakanama, sve takve odluke bit ce u rukama politicara i kralja.

S obzirom na to da se Tito zaista nadao da ce poslije rata vladati zemljom, u prvi mah doima se cudno koliko je malo jasnih informacija davao o tome kako ce zemlja tada biti uredjena ili podijeljena. Ali za to postoji jednostavan razlog. U to je doba on jos bio vjerni sluga Staljinov, i ucinit ce sve sto Moskva od njega zahtijeva: osnovace izrazito centralizovanu drzavu, jugoslavenski savez socijalistickih federalnih republika, ili cak balkansku federaciju, s Bugarskom i Albanijom. Kombinacija zanesenjackog teoretisanja i bezdusnog oportunizma kojima bijase obiljezena Staljinova politika "nacionalnog pitanja" bila je poznata i u politici Komunisticke partije Jugoslavije. Sve do sredine tridesetih godina Kominterna je gledala na Jugoslaviju kao na dio zida nesklonih joj drzava podignut protiv Sovjetskog Saveza u Versaillesu. Godine 1924. Kominterna je pozvala na razbijanje Jugoslavije i poticala jugoslavenske komuniste da huskaju nezadovoljne narode protiv Beograda kao sredstvo da se postigne taj cilj. 1935. linija se iz temelja promijenila: sad je trebalo da komunisti ocuvaju Jugoslaviju i da se bore u duhu "narodne fronte" protiv medjunarodnog fasizma.21 Da se Staljin nekim slucajem okomio na sve oblike nacionalnog identiteta kao burzoaske tvorevine i zatrazio da se oni ukinu, nema sumnje da bi Tito skocio i kroz taj obruc. Tek je u toku rata on ipak ponesto iz iskustva naucio, kad je nastojao iskovati jedinstvenu vojsku od pripadnika razlicitih i suprotstavljenih naroda Jugoslavije.

Stoga nije nikakvo cudo sto Komunisticka partija Jugoslavije nije imala jasne predodzbe o tome kakav bi imao biti status bosanskih muslimana. U svojoj prvoj fazi djelovanja, od 1919. do sredine tridesetih godina, ona je tome poklanjala malo ili nimalo paznje, djelomicno i zato sto je Komunisticka partija u samoj Bosni bila izolovana frakcija koja je jos 1939. godine imala svega 170 clanova.22 Ona je u toj fazi opcenito odbacivala ideju da bilo koja grupacija ljudi povezanih religijom moze imati politicki ili nacionalni identitet. Ali, nakon zaokreta 1935. godine komunisti su poceli iznositi kvazifederalne prijedloge za zemlju koja ce biti sastavljena od sedam odredjenih teritorijalnih jedinica, od kojih ce i Bosna i Hercegovina biti jedna. To je znacilo da se trebalo suprotstaviti suprotnim tvrdnjama da je Bosna "zapravo" hrvatska ili "zapravo" srpska, te da su komunisti bili prisiljeni pokloniti vise paznje posebnom identitetu muslimana.23 Godine 1936. komunisticki intelektualac, Slovenac Edvard Kardelj, napisao je: "Ne mozemo govoriti o muslimanima kao narodu, nego... kao o posebnoj etnickoj skupini."24 U "otvorenom pismu" sto su ga komunisti u Bosni napisali 1939. godine, stoji da su muslimani oduvijek bili posebna cjelina. Ali, takva je klasifikacija navlas ostala nejasna. Na partijskoj konferenciji odrzanoj 1940. godine covjek koji je bio "zaduzen" za nacionalno pitanje, Milovan Djilas, definisao je muslimane kao "etnicku grupu", ali ih je izostavio s popisa jugoslavenskih naroda.25

Za vrijeme rata izjave partijskih rukovodilaca bile su i dalje nejasne ili protuslovne. Jedan dokument koji je izdalo "Zemaljsko antifasisticko vijece narodog oslobodjenja Bosne i Hercegovine" 1943. godine spominje "predstavnike srpskog, hrvatskog i muslimanskog naroda", ali je iste godine na zasjedanju "Antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Jugoslavije", koje je udarilo temelje poratnoj federativnoj Jugoslaviji, odbacena ideja da su muslimani narod.

Plan koji je predlozio Djilas bijase zasnovan na sovjetskom modelu: pet "nacionalnih republika" za pet jugoslavenskih "naroda" (Srbe, Hrvate, Slovence, Crnogorce, Makedonce). Bosna je imala biti posebna jedinica, ali ne republika nego samo autonomna pokrajina. Tada je doslo do natezanja izmedju srpskih delegata koji su zeljeli da se Bosna i Hercegovina pripoji Srbiji, i bosanskohercegovackih koji su trazili ravnopravan status s ostalim republikama. Napokon je napravljen kompromis prema kojem ce Bosna i Hercegovina imati republicki status, ali ce biti receno da je to republika nastanjena "dijelovima srpskog i hrvatskog naroda, kao i bosanskohercegovackim muslimanima."26

Sve su ovo, medjutim, bile akademske debate dok partizani ne dobiju rat - sto ce reci, rat protiv cetnika. Obje su se strane borile s vremena na vrijeme protiv sila Osovine. Ipak, partizani su se borili cesce nego cetnici, djelomicno i iz navedenih razloga. Medjutim, u Titovoj je strategiji dominirao rat protiv cetnika. Posto je potkraj 1941. godine pobjegao iz Srbije u Focu i okolicu u jugoistocnoj * Bosni, Tito je najvise brinuo sto je sredisnju Srbiju i Sandzak morao prepustiti cetnicima. Cetnicke su snage uskoro zagospodarile i Crnom Gorom i dijelovima istocne Hercegovine, gdje su lokalni komandanti sklopili sporazume o saradnji s talijanskim okupatorima. (Talijani su na tu suradnju bili motivirani zeljom da vode miran zivot i da podignu zivi bedem protiv partizana, a i dobrom voljom da dopuste lokalnom srpskom stanovnistvu da se zastiti od ustaskih pokolja.)

U ljeto 1942. godine Tito je krenuo kroz Bosnu na sjeverozapad duz crte razdvajanja izmedju njemacke i talijanske okupacione zone i smjestio se na podrucju oko Bihaca gdje nije bilo okupatorskih snaga.

* Tu je proveo nekoliko mjeseci prikupljajuci i jacajuci svoje snage primanjem u svoje redove Srba, pa i Hrvata. U i jesen je ustvrdio da gospodari "oslobodjenim" teritorijem velicine Svicarske, ali je do toga doslo uglavnom zato sto se ni snage okupatora, ni NDH nisu uopce potrudile da ga napadnu. Premda je u Titovoj vojsci bilo na tisuce vrlo hrabrih i zilavih ..boraca, valja napomenuti da su se gotovo sve vece borbe i okrsaji i izmedju njih i okupatorskih snaga vodile na inicijativu okupatorskih komandi, koje bi od vremena do vremena odlucile da odredjena podrucja ociste od partizana. Titovo "oslobadjanje" zabacenih krajeva nije bitno uticalo na njemacko vodjenje rata. Nijemci i Talijani su i dalje drzali u svojim rukama najvece gradove, glavne ceste i zeljeznicke pruge (osim pruga od Splita i Rijeke do Ogulina), te najvaznije rudnike.

Cesto se tvrdi kako je Tito "drzao" velik broj njemackih divizija na jugoslavenskom tlu; ali na pocetku 1943. godine bilo je u cijeloj bivsoj Jugoslaviji svega cetiri njemacke divizije, i to niposto elitne.

* (U avgustu te iste godine pridruzile su im se jos dvije rezervne divizije netom osposobljenih regruta i jedna istrosena divizija koja se borila pod Staljingradom, a potkraj te iste godine, nakon kapitulacije talijanskih oruzanih snaga u mjesecu septembru, dosle su jos dvije-tri divizije.)27 Evo, uostalom, sto je napisao jedan kriticar, nenaklonjen Titu, ali vrlo ostrouman: "Na podrucjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske po kojima su neprestano tumarale te partizanske snage tamo-amo, dolazilo je, naravno, cesto do sukoba s jedinicama Osovine. Partizani su prekidali komunikacije, ali nisu to cinili u skladu s nekim strateskim planom, nego vise radi toga da zastite svoje uzmake, a njihovi su pokreti prakticno uvijek bili - uzmaci pred neprijateljem."28

* Ovaj prikaz Titova tzv. "dugog marsa" ne znaci da partizani nisu istovremeno vodili nikakve ofanzivne akcije. Oni su u to vrijeme uspjesno napali gradove Livno, Jajce i sam Bihac. Tito je znao da njegove snage nisu naoruzane kako treba da bi napale dobro branjene polozaje. Tako su propali i pokusaji da se zauzmu gradici Bugojno i Kupres, koje su branile dobro naoruzane ustaske posade. Glavni razlog da osvoji grad Bihac nije bio vojni nego politicko-psiholoski. Djilas je poslije objasnio da je cilj zauzimanja takva grada (administrativnog sredista okruga) bio da poraste prestiz i da se podigne status sjednice AVNOJ-a koja je ondje odrzana (Ratno doba, str. 207).

Ja ovdje samo zelim istaknuti da Tito nije prebacio svoje snage radi neke ofanzivne vojne strategije uperene protiv sila Osovine.

Glavni razlog radi kojeg su Nijemci odlucili protjerati Titove snage iz sjeverozapadne Bosne na pocetku 1943. godine bijase taj sto su se bojali saveznickog iskrcavanja na dalmatinskoj obali, pa su zeljeli pojacati nadzor nad strateski vaznim zaledjem. Iz istog razloga Nijemci su isplanirali i ofanzivu protiv cetnika u Hercegovini i Crnoj Gori.29 Zapravo su svi vojni komandanti bili u svojoj strategiji zaokupljeni ocekivanim saveznickim iskrcavanjem. I Miha-ilovic je zelio osloboditi se partizana kako ne bi bilo zapreka brzom saveznickom napredovanju u unutrasnjost i spajanju s njegovim snagama.30

Sto se Tita tice, on je poslao u martu 1943. godine trojicu svojih visokih oficira na pregovore s Nijemcima, najprije u bosanski gradic Gornji Vakuf a onda u Zagreb. Oni su obavijestili Nijemce da je "Tito u slucaju anglo-americkog iskrcavanja spreman saradivati s njemackim divizijama u Hrvatskoj u zajednickim operacijama protiv napadaca".31 Tito je znao da bi saveznicko iskrcavanje u Jugoslaviji znacilo povratak kralja i izbjeglicke vlade i kraj svim njegovim snovima o neposrednom komunistickom preuzimanju vlasti. Takva su ga strahovanja mucila cak i posto je poceo primati izravnu pomoc od Saveznika potkraj ljeta 1943. godine. Jedan je visoki njemacki sluzbenik u Jugoslaviji ustvrdio da je "godine 1944. bilo trenutaka kad partizane nisu toliko brinuli Nijemci koliko eventualno saveznicko iskrcavanje".32

* Ovo se odnosi samo na njemacke divizije. Dakako da su u talijanskoj okupacionoj zoni bile i talijanske divizije (do septembra 1943.) i da je stoga bila oslabljena talijanska odbrana Italije 1943. godine. Medjutim, razlozi za stacioniranje talijanskih jedinica u zapadnoj Jugoslaviji nisu bili ograniceni samo na protivpartizanske akcije: jedan je od glavnih faktora strategije sila Osovine 1942. i 1943. godine bila odbrana hrvatske i crnogorske obale od eventualne saveznicke invazije.

Godine 1943. te suprotstavljene teznje izazvale su niz taktickih preorijentacija u strategiji triju razlicitih vojnih snaga - ili bolje reci cetiriju jer se talijansko drzanje prema cetnicima razlikovalo od suzdrzanijeg stava Nijemaca. Nijemci su odbacili partizane na pocetku 1943. godine prema Hercegovini. Tito je doduse ionako kanio udariti na jug da napadne cetnicke snage u Hercegovini i Crnoj Gori. Iako su ga Nijemci progonili a cetnici mu se isprijecili na putu, on je u martu uspio prijeci preko Neretve u Hercegovini i probiti se na jug do cetnickih uporista u Crnoj Gori. (U tom je razdoblju zapoceo pregovore s Nijemcima ne bi li ih uvjerio da je u njihovu interesu da ga puste da se "obracuna" s Mihailovicem.)33

Talijani su tijesno saradjivali sa cetnicima, ali su Nijemci unistenje Mihailovicevih snaga jos smatrali kao strateski vazan cilj. U maju su zarobili i razoruzali nekoliko tisuca crnogorskih cetnika, a lokalnog cetnickog komandanta poslali su u zarobljenicki logor u Galiciji.34

Tada su se, na pocetku ljeta 1943, Nijemci okomili na partizane i maltene ih opkolili na Durmitoru u sjevernoj Crnoj Gori. Titovi su se borci strahovito odlucno borili i napokon se probili iz obruca, pa su krenuli kroz jugoistocnu Bosnu zaobilazeci Sarajevo s istocne strane i produzili dalje na zapad od Olova do Travnika.35 Napokon je Tito uspio smjestiti svoj stab u Jajce u sredisnjoj Bosni.

Na Durmitoru se Titu pridruzio britanski oficir William Deakin, koga su se snazno dojmile partizanske borbene sposobnosti. Njegovi izvjestaji, kao i izvjestaji drugih britanskih oficira koji su posjetili partizane toga ljeta i jeseni, potaknuli su Saveznike da obustave svoju podrsku Mihailovicu i da je pocnu pruzati Titu. Osim toga, partizani su stekli veliku prednost pred cetnicima kad su Talijani u septembru 1943. kapitulirali pa su velike kolicine talijanskog oruzja i vojne opreme pale u partizanske ruke.

Tada su pojedini Mihailovicevi lokalni komandanti poceli direktno suradjivati s Nijemcima.36

Godine 1944. Saveznici su povecali svoju pomoc Titu, a njegove su snage brojcano porasle kad je zbog opceg sloma ustaskog rezima popunio svoje redove nezadovoljnim Hrvatima i muslimanima, kao i Srbima. U ljeto te iste godine Nijemci su se poceli povlaciti iz bivse Jugoslavije. Tito je dobio od Saveznika velike kolicine oruzja ne bi li onemogucio njemacko povlacenje, ali je njemu glavna briga bila da osigura pobjedu u gradjanskom ratu.

U septembru su Saveznici nagovorili kralja Petra da pozove sve Jugoslavene da podupru Tita. Potkraj te godine sovjetske trupe (Treca ukrajinska armija marsala Tolbuhina, potpomognute bugarskim snagama) zauzele su veci dio istocne, sredisnje i sjeverne Srbije. Time je bila osigurana komunisticka vladavina u Jugoslaviji poslije rata.

Nije tesko razumjeti drzanje bosanskih Hrvata i bosanskih Srba u ove cetiri ratne godine. Prvi su se drzali jednako kao i Hrvati u Hrvatskoj: manjina je aktivno podrzala ustase, a vecina je u prvi inah pozdravila stvaranje NDH, ali se malo-pomalo sve vise razocaravala tako da je 1943. i 1944. godine velik broj njih pristupio partizanima.

Bosanski su pak Srbi, kao sto smo vec vidjeli, ubrzo bili natjerani da se suprotstave ustaskoj drzavi i vojnoj okupaciji sila Osovine.

Partizanska je vojska u tri navrata provela po nekoliko mjeseci na jednom mjestu, hvatajuci dah i primajuci u svoje redove nove borce, a sva tri puta bijase to na teritoriju Bosne (Foca u prvoj "polovini 1942. godine, Bihac u drugoj polovini te iste godine i Jajce u drugoj polovini 1943. godine). Tako su Srbi imali mnostvo prilika da pristupe partizanima.

Mihailovicevi su cetnici takodje regrutovali bosanskohercegovacke Srbe, posebno u dolini rijeke Drine u istocnoj Bosni i na granicnom podrucju izmedju Hercegovine i Crne Gore.*

Drzanje bosanskih muslimana nije bilo tako jednostavno. Vidjeli su vec da su izmedju dva rata opce politicke simpatije muslimana bile vise na strani Zagreba nego Beograda. Premda je sluzbena politika Jugoslavenske muslimanske organizacije bila sklona "jugoslavenstvu" s ublazenim primjesama regionalnog autonomastva, i ida je sam Spaho uvijek govorio za sebe da je Jugosloven, vecina njegovih muslimanskih kolega izjasnjavala se kao Hrvati muslimanske vjeroispovijesti.

Ta je identifikacija, medjutim, imala svoje granice. Kada je, na primjer, muslimanski politicar najizrazitije prohrvatske orijentacije Hakija Hadzic osnovao pred izbore 1938. muslimanski ogranak "Hrvatske seljacke stranke", pristupila je samo sacica Spahinih suparnika, a na izborima je osvojio svega nekoliko tisuca glasova.37 Medju islamskim svestenstvom preovladavali su neobicno izmijesani osjecaji prema ideji bilo kakvog mijesanja bosanskih muslimana. Brat Mehmeda Spahe Fehim, koji je bio reis-ul-ulema od 1938. do 1942. godine, izjasnjavao o kao Hrvat i igrao je glavnu ulogu u muslimanskom prohrvatskom kulturnom drustvu "Narodnoj uzdanici". (Suparnicka organizacija "Gajret" i dalje je bila na izrazito prosrpskoj liniji.) Ali Fehimu Spahi bilo je isto tako stalo da ocuva poseban muslimanski identitet, za koji je drzao da je ozbiljno ugrozen. Stoga se u sluzbenim uputama usprotivio mjesovitim brakovima i nadijevanju nemuslimanskih imena djeci. Stavise, savjetovao je muslimanima neka ne ulaze u katolicke crkve, jer se pribojavao da ce u tom slucaju morati skinuti fes.38

Da su morali birati izmedju Beograda i Zagreba, vecina bi se muslimanskih politicara i viseg svestenstva bila odlucila za Zagreb, pod uslovom da im se zajamci da ce moci slobodno ispovijedati islam. Zato se Ante Pavelic pobrinuo da im to obeca cim je stupio na vlast. Na dan 25. aprila 1941. poslao je licnog izaslanika Fehimu Spahi ne bi li ga uvjerio kako zeli da se bosanski muslimani osjecaju "slobodni, zadovoljni i potpuno ravnopravni". Zajamcena im je puna vjerska sloboda, pa i sloboda skolovanja, a jedanaest politicara, bivsih pripadnika Jugoslavenske muslimanske organizacije, pozvani su da budu clanovi toboznjeg Sabora u Zagrebu.39

Vodja te stranke Dzafer Kulenovic imenovan je u novembru 1941. za potpredsjednika vlade NDH. On je oduvijek bio prohrvatski orijentisan, a kao sto smo vidjeli, bio je i grdno razocaran politickim zbivanjima u Beogradu u posljednjim predratnim godinama. Ipak, nije bio odusevljeni ustasa. Ili, kao sto je napomenuo jedan strucnjak za to razdoblje: "Premda je ostao u vladi do kraja, nikad nije potpuno zadobio povjerenje ustasa, a izgubio je povjerenje pripadnika bivse 'Jugoslavenske muslimanske organizacije'; pod njihovim je pritiskom cesto izjavljivao da on nije predstavnik vlade NDH, nego da on predstavlja samo sebe."40

Najuticajniji covjek u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji nakon smrti Mehmeda Spahe bio je poslovni covjek iz Sarajeva Uzeir-aga Hadzihasanovic. On je nagovarao Kulenovica da udje u vladu NDH kako bi sprijecio zloupotrebe i iskoristio svoj uticaj protiv djelovanja prohrvatskog ekstremista Hakije Hadzica, koji je imenovan za ustaskog "povjerenika" za Bosnu i Hercegovinu. Potkraj aprila 1941. Hadzihasanovic je bio clan mjesovitog muslimansko-srpskog izaslanstva, zajedno sa srpskim politicarem iz Bosne Milanom Bozicem, koje je od Hakije Hadzica zatrazilo autonomiju za Bosnu i Hercegovinu. Posljedica je te inicijative bila da su Bozic i njegove srpske kolege uskoro zatim bili uhapseni i pobijeni, a Hadzihasanovicu je receno neka se radije okani svojih "protivhrvatskih" ideja.4

Uskoro je medju mnogim muslimanima zavladalo razocaranje. Premda nije bilo opsteg pogroma organizovanog protiv njih, pogazeno je obecanje da ce se postivati sva njihova prava. U ustaskoj NDH jednostavno nije funkcionisala pravna drzava. U ljeto i jesen 1941. godine, pocevsi od 2. avgusta, muslimansko je svestenstvo izdalo niz javnih rezolucija i protesta. Takve su rezolucije donesene u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli. U mostarskoj rezoluciji spominjali su se "nebrojeni zlocini, prestupi, zloupotrebe i prisilno prevjeravanje koji su izvrseni i koji se vrse nad pravoslavnim Srbima i drugim nasim sugradjanima". U rezoluciji muslimanskog svestenstva u Banjoj Luci iznesene su prituzbe na pljacku i otimacinu srpske i zidovske imovine. U peticiji koju je pokrenuo Hadzihasanovic, a potpisala je stotina istaknutih sarajevskih muslimana u mjesecu oktobru, osudjeno je nasilje izvrseno nad Zidovima i Srbima i zahtijevala se "sigurnost zivota, dostojanstva, imovine i vjere za sve gradjane". Potkraj te godine Nijemci su izvijestili da su se "znatno pogorsali odnosi izmedju muslimana i drzavne vlasti".42

Istovremeno se zbog akata nasilja koje su Srbi izvrsili nad muslimanima, posebno u Hercegovini, muslimani nisu mogli pridruziti Srbima u pruzanju otpora ustasama. Naprotiv, neki su od njih umjesto toga bili ponukani da stupe u redove ustaske milicije. Bosanski muslimani nisu cak imali ni svoga predstavnika u kraljevskoj vladi u izbjeglistvu, pa nisu mogli osjecati bogzna kakvu lojalnost prema vojnom predstavniku te vlade Mihailovicu. Medjutim, u drugoj polovini 1941. godine, kad je vec bilo lako partizane politicki i vojno razlikovati od cetnika (i kad su partizanski komandanti sprijecili svoje ljude da napadaju muslimanska sela), muslimani su zaista poceli stupati u Titovu vojsku. Prva muslimanska partizanska jedinica tzv. Mujina ceta, osnovana je negdje iza avgusta 1941, a do decembra je prerasla u bataljon. U zimu od 1941. na 1942. godinu, za Titova boravka u Foci, osnovana je jos jedna jedinica muslimanskih mladica, a na pocetku 1942. muslimani su stupali i u partizanske bataljone kraj Zenice i u Hercegovini. U toku te godine osnovane su i druge muslimanske jedinice, a u decembru je formirana "Osma krajiska (muslimanska) brigada" pod komandom Osmana Karabegovica.43 Broj muslimanskih regruta bio je u prvo vrijeme neznatan. U toj ranoj fazi pristupio je komunistima samo jedan istaknuti muslimanski politicar, Nurija Pozderac. Tesko je bilo uvjeriti imame i muftije u Bosni i Hercegovini da je buducnost njihova naroda u ateizmu i komunizmu. Vjerovatno su bili nesto culi o skandaloznom postupanju s islamom u Sovjetskom Savezu u prethodnih dvadesetak godina, pa ih nisu mogli razuvjeriti ni pamfleti koje je izdavala Titova organizacija i u kojima je Sovjetska Rusija bila prikazivana kao cudesna zemlja tolerancije i vjerske slobode.44

Medjutim, u to isto vrijeme, dok su lokalni cetnicki komandanti dopustali svojim ljudima da napadaju muslimanska sela, cetnici su se sluzbeno obracali muslimanima za podrsku. Tako je jedan od cetnickih vodja u Hercegovini Dobrosav Jevdevic zapisao u julu 1942. da treba biti tolerantan prema muslimanima iz taktickih razloga, "iako se ne smije smetnuti s uma da s njima ne moze biti prave sloge".45 Nije bilo vjerovatno ni da ce to smetnuti s uma muslimani u mnogim dijelovima jugoistocne Bosne i Hercegovine, gdje su cetnici i druge lokalne srpske jedinice pobili na tisuce muslimana u zimu sa 1941. na 1942. godinu i u ljeto 1942. godine.

Najveci pokolji su bili u okolici Foce i Cajnica. Najmanje 2000 muslimana pobile su ondje jedinice pod komandom lokalnog cetnickog komandanta Zaharija Ostojica u avgustu 1942., a u februaru 1943. pobijeno ih je vise od 9000, od kojih 8000 starijih ljudi, zena i djece.46

Uspostavljen je uzasan sistem uzajamno pothranjivane mrznje. Sto je vise muslimana pristupalo partizanima, to su vise cetnici smatrali muslimane kao takve svojim dusmanima, a sto su vise cetnici ubijali muslimane, to je vjerojatnije bivalo da ce tamosnji muslimani suradjivati s partizanima, Nijemcima, Talijanima i ustasama protiv cetnika.

Ipak, nije svagdje bilo tako. Na nekim podrucjima cak su i saradjivali muslimani i cetnici. Takva jedna muslimansko-cetnicka skupina u okolici Zenice uputila je u maju 1942. ovakvu poruku Nijemcima: "Uklonite ustase iz Bosne pa cemo mi muslimani i Srbi napraviti ovdje red za dvije sedmice."47 Najaktivniji procetnicki* muslimani bili su dr. Ismet Popovac, koji je bio nacelnik Konjica, Fuad Musakadic, bivsi sef policije u Sarajevu. Popovac je ponudio Mihailovicu da ce za njega regrutovati muslimane. Takvu su ideju zagovarali jos neki prosrpski i antikomunisticki muslimani u vise bosanskih gradova. U decembru 1943. racunalo se da oko 8 posto Mihailovicevih vojnika cine muslimani - mozda njih 4000 ili nesto vise.48

Sam je Popovac predvodio napad kojim je "oslobodjeno" jedno muslimansko selo u januaru 1943. godine. Te su iste godine, medjutim, komunisti zarobili i njega i Fuada Musakadica i strijeljali ih.49

U tom vrtlogu suprotstavljenih sila - koje su sve, valja podsjetiti, vukle porijeklo izvan Bosne - najprirodniji i najomiljeniji kurs za muslimane bio je da osnivaju svoje lokalne odbrambene jedinice i da se nastoje odbraniti od svih napadaca. Takve male naoruzane skupine nikle su po cijeloj zemlji. U oktobru 1942. postojala je i "Muslimanska dobrovoljacka legija" od otprilike 4000 ljudi, koja se borila vise protiv partizana nego protiv cetnika, ali nije vjerovala ni ustaskim vlastima (od kojih je ipak primala oruzje), nego je nastojala pregovarati direktno s Nijemcima.50

Slicna, ali jos samostalnija jedinica nastala je u Cazinskoj krajini u zapadnoj Bosni (nedaleko od Bihaca) u ljeto 1943. godine. Predvodjena bivsim partizanom Huskom Miljkovicem i sastavljena mahom od demoraliziranih nekadasnjih partizana i dezertera iz jedinica lokalne odbrane, ta je jedinica imala osam kompletnih bataljona i gospodarila je velikim podrucjem. Husku Miljkovica nastojali su naizmjence pridobiti za svoju stranu NDH i partizani, ali je on zadrzao distancu i prema jednima i prema drugima sve do februara 1944, kad je sklopio sporazum s partizanima - na sto su ga ubili proustaski pripadnici vlastite vojske.51

Mnogim muslimanskim politicarima cinilo se da je jedino rjesenje za Bosnu neka vrsta autonomije. A jedini nacin da se to postigne bilo je da se obrate direktno Nijemcima, koji su to mogli ostvariti. Nije to bilo puko ozivljavanje starog sna muslimanskih politicara, iako bijase i odjek zahtjeva takvih ljudi kao sto je bio Serif Arnautovic, zahtjeva za autonomijom pod ugarskom vlascu potkraj Prvog svjetskog rata. Bijase to pokusaj da se pronadje prakticno rjesenje za sve nesnosniji polozaj. Odatle je potekao i onaj famozni "Memorandum" koji su bosanski muslimani uputili Hitleru u novembru 1942. i koji je vec spomenut u prvom poglavlju ove knjige. Osim hvalisanja gotskim porijeklom, u njemu se autori gorko zale na ustaske pokolje muslimana i zahtijevaju da se stane na kraj svakoj ustaskoj aktivnosti u Bosni i Hercegovini. Da bi se zemlja zastitila, zatrazeno je odobrenje da se prosiri Muslimanska dobrovoljacka legija, i predlozeno, radi umirenja Nijemaca, da Legija bude pod direktnim njemackim nadzorom.52

Bijase to pomno odvagnut paket prijedloga, ali je vazni zahtjev, autonomija Bosne i Hercegovine, Nijemcima bio neprihvatljiv, jer su znali da bi time nanijeli nepodnosljivu uvredu Zagrebu. Njima je, medjutim, bilo stalo do daljnjeg regrutovanja mladica iz te regije. U decembru je Hitler zapovjedio da se SS divizija Princ Eugen, koja se uglavnom sastojala od pripadnika njemacke manjine iz Rumunjske, prebaci u NDH i popuni ondje svoje redove takodje pripadnicima njemacke manjine. Kad je Hitler u februaru 1943. rekao kako zeli da ta divizija nadzire stvaranje citave jedne nove divizije u Hrvatskoj, Himmler je predlozio da se jedna divizija sastavi samo od muslimana. Prijedlog je prihvacen, usprkos ostrim protestima iz Zagreba.53 Nacelo stvaranja SS divizija od "dobrovoljaca" iz okupiranih zemalja bilo je vec provjereno u praksi. Tako su nastale njemacke divizije u Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Danskoj. Muslimanska je divizija postala 13. SS divizija i dobila popuno ime "Handzar divizija" prema tradicionalnom oruzju iz te regije, turskom bodezu koji moze biti zakrivljen kao jatagan.

Regrutovanje je zapocelo u aprilu 1943., a Nijemci su iskoristili boravak u Sarajevu pronjemackog Velikog muftije iz Jeruzalema da pozove muslimansko svestenstvo na suradnju u tom poslu. (Velu muftija El Huseini bio je odavno poznat po svojoj silnoj mrznji na Britance. Nakon Balfourove deklaracije o Palestini 1917. godine pozivao je sve Arape da osnuju arapsko-muslimansko-njemacki savez protiv britanske politike.) Neki od bosanskih muftija i imama pomogli su to regrutovanje, a svaka jedinica u diviziji dobila je mladog muftiju za duhovnoga savjetnika; oficiri su, medjutim, bili gotovo cistokrvni Nijemci.54 Do kraja aprila regrutovano je 12.000 mladica, a divizija je na kraju imala 21.000 boraca. Regrutovanje je vecinom bilo dobrovoljno, samo sto se cini da su mnogi regruti imali prilicno pogresnu predodzbu o svrsi same divizije.55 Opcenito bosanski muslimani su bili razocarani, jer su povjerovali da ce ta divizija braniti njihove gradove i sela, a umjesto toga su u ljeto 1943. upuceni na dugotrajnu vojnu naobrazbu u Njemacku i Francusku, dvije skupine muslimana, iz Sarajeva i Banje Luke, poslane su da pridruze hrvatskim inzenjercima u centru za izobrazbu u Ville-pranche-de-Rouergue, nedaleko od Toulousea. Ondje su, u noci 17. septembra, pod vodstvom muslimana Ferida Dzanica i Hrvata Boze Jeleneka pohvatali svoje njemacke oficire, na brzinu ih osudili na smrt i strijeljali. Namjeravali su pobjeci i pridruziti se francuskom pokretu otpora, ali je jedan oficir digao uzbunu, pa su ih napale njemacke jedinice. Jelenek im je umaknuo, ali su petnaestorica pobunjenika poginula, a jos ih je 141 ubijen u kasnijoj operaciji ciscenja terena. Godisnjica ove pobune slavi se i dan-danas u Villefranche--de-Rouergueu pod malo jednostranim nazivom La révolte des Croates.

Posto je "Handzar divizija" upucena na daljnju izobrazbu u jos dalje mjesto u Sleskoj, u Bosni je nezadovoljstvo sve vise raslo. Bosanski su se muslimani sve cesce tuzili kako ustaske jedinice napadaju njihove ljude. Mnogi su muslimani poceli osnivati lokalne odbrambene jedinice poznate pod nazivom "zeleni kadar". Ta je organizacija imala i svoga politickog vodju, profesora Nesada Topcica, koji se takodje zalagao za autonomiju Bosne i Hercegovine. Slicno je nesto poduzeo i stariji clan Islamskog vijeca u Sarajevu Muhamed Pandza, koji je u novembru 1943. pozvao muslimane da zbace ustaski jaram i osnuju autonomnu bosansku drzavu s jednakim pravima za sve gradjane, bez obzira na vjersku pripadnost. Vijest o njegovu apelu snazno je odjeknula u Handzar diviziji, jer je on bio jedan od predvodnika kampanje za regrutovanje muslimana.57 Istovremeno su, medjutim, muslimani sve vise stupali u partizanske redove, privuceni stvaranjem "Sesnaeste muslimanske brigade", u septembru 1943.58

Nakon visekratnih zahtjeva za povratak Handzar divizije, Hitler ju je najposlije vratio u Bosnu u martu 1943. radi operacija za "odrzavanje mira". Razmjestena je po sjevernoj i istocnoj Bosni (Tuzla, Gradacac, Brcko, Bijeljina i Zvornik), gdje je u proljece i ljeto iste godine izvrsila niz okrutnih odmazdi - ubistava i drugih zlocina - nad srpskim stanovnistvom.59 Ne zna se tacan broj zrtava, ali ih je svakako bilo na stotine, a mozda i na tisuce. Kako je godina odmicala, muslimani su zbog novog razvoja prilika bivali sve spremniji da podijele svoju sudbinu s partizanima. Zbog sve otvorenije suradnje Nijemaca i cetnika, bivali su sve nepovjerljiviji prema Nijemcima, a zabrinjavao ih je i prekid diplomatskih odnosa Njemacke s Turskom.

Tito je postizao sve nove vojne uspjehe, a kad je u septembru osvojio Derventu, postavio je ultimatum svim hrvatskim i bosanskim jedinicama da pristupe partizanima, sto je i ucinilo oko 2000 pripadnika Handzar divizije. Kako su ustase bivale sve bezobzirnije u svojim pokusajima da zastrase muslimansko stanovnistvo smaknucima po kratkom postupku, medju muslimanskim je vojnicima sve vise rasla nesklonost prema NDH. Handzar divizija naglo se raspadala, pa su u oktobru njemacke vlasti u Zagrebu izvijestile Berlin da ta divizija nije vise uopste sposobna provoditi vojne operacije. Pao je apsurdan prijedlog da se osnuje nova divizija, ali od toga nije bilo nista. Na kraju 1944. godine rasformirane su sve SS jedinice koje su nastale u NDH.60

Partizani su osvojili Sarajevo 6. aprila 1945. Za dva-tri tjedna cijela Bosna i Hercegovina bila je u njihovim rukama. Na dan 28. aprila imenovana je "narodna vlada" Bosne i Hercegovine. Vecina se muslimana pomirila sa cinjenicom komunisticke vladavine. Umjesto da ih proguta Hrvatska (ustasko rjesenje) ili Srbija (cetnicki plan), ponudjeno im je nekakvo neodredjeno federalno rjesenje u kojem ce Bosna i Hercegovina i dalje opstati.

Ali, nadasve su se radovali vremenu kada vise nece biti klanja. Racuna se da je oko 175.000 muslimana izgubilo zivote u ratu, sto iznosi 8,1 posto ukupnog naroda. To je veci postotak od postotka Srba koji su stradali u ratu (7,3 posto) i svih drugih naroda osim Zidova i Roma.61

Muslimani su se borili za sve strane - ustase, Nijemce, cetnike, partizane - i bili su zrtve svih zaracenih strana. Mnogi su od njih bili u hrvatskim i njemackim logorima smrti, recimo u Jasenovcu, Buchenwaldu, Dachauu i u Auschwitzu.62

Oni nisu izazvali taj rat, najvise su se borili da se odbrane.

Samo sto ubijanju jos nije dosao kraj.

_______________________________

1 Srpski historicar Bogoljub Kocovic izracunao je da je u Jugoslaviji bilo ukupno 1 014 000 ratnih zrtava (Zrtve u Jugoslaviji, str. 124). Hrvatski naucnik Vladimir Zerjavic dosao je, nezavisno od njega, do slicnog broja: l 027 000 (Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 7).
2 Hory i Broszat, Der kroatische Ustascha-Staat, str. 89, 91
3 Levntal, ur., Zlocini fasistickih okupatora, str. 64.
4 Roth, ur., Sarajevo Haggadah, str. 8.
5 Levntal, ur., Zlocini fasistickih okupatora, str. 15, 61-70.
6 B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 2, str. 263.
7 Hory i Broszat, Der kroatische Ustascha-Staat, str. 99, 102. Grmek i drugi tvrde da su nakon njemacke invazije prve zrtve bili Hrvati i muslimani, a da su pokolji Srba tek nakon toga uslijedili (Le Nettoyage ethnique, str. 187, u fusnoti). Buduci da oni ne navode datume pogibije tih prvih zrtava, o tome je tesko suditi, ali je bjelodano jasno da je ubijanje i/ili protjerivanje Srba bio glavni ustaski cilj, a ne slucajna reakcija na neka ubistva
8 Dedijer i dr., History of Yugoslavia, str. 591-592; Dedijer i Miletic, Genocid nad muslimanima, str. 6-8. U prikazu Dedijera i Miletica ti pokolji koje su izvrsili lokalni Srbi pripisani su, neuvjerljivo, "cetnicima".
9 Dedijer i dr., History of Yugoslavia, str. 596..
10 Najbolji prikazi Mihailoviceve organizacije mogu se naci kod Roberts, Tito. Mihailovic and the Allies; Tomasevich, Chetniks ("Cetnici"); Milazzo, Chetnik Movement; i Karchmar, Draza Mihailovic.
11 O tim uputama vidi kod Roberts, Tito, Mihailovic and the Allies, str. 26, i Deroc, British Special Operations, str. 210.
12 Pavlowitch, Tito, str. 26.
13 Ibid., str. 34; Djilas, Wartime, str. 4.
14 Vidi karta kod Tomasevich, Chetniks, str. 169 (ukljucujuci i teritorije koje je trebalo oduzeti Madjarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj).
15 Ovaj je tekst prenesen u knjizi Dedijer i Miletic, Genocid nad muslimanima, str. 8-16 (sa skiciranom kartom na str. 15), i preveden na francuski u knjizi Grmek i dr., Le Nettoyage ethnique, str. 191-197.
16 Dedijer i Miletic, Genocid nad muslimanima, str. 33-34.
17 O tom dokumentu vidi ibid., str. 25-30 (gdje je predstavljen kao originalan). Foto-reprodukcije dviju stranica vidi kod Drzavna komisija, Dokumenti, sv. l, str. 11-12. Tomasevich prihvaca taj dokument kao originalan (Chetniks, str. 170); ali je Lucien Karchmar iznio detaljne i uvjerljive razloge u prilog misljenju da je posrijedi falsifikat, djelo dvojice komandanata koji su zeljeli pribaviti sebi nepobitnija ovlastenja za svoje akcije (Draza Mihailovic, str. 397, 428-430).
18 Zbornik, sv. l, knjiga 2, str. 377; datiranje ovog dokumenta nije pouzdano, a ne treba iskljuciti ni mogucnost da je krivotvoren ili pogresno atribuiran.
20 Martin, Web of Disinformation, str. 51. 211 Karchmar, Draza Mihailovic, str. 575.
19 Martin, Web of Disinformation ,str.51
20 Karchmar, Draza Mihaliovic, str.575
21 Deroc, British Special Operations, str. 226; Pavlowitch, Tito, str. 17-22.
22 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime",str. 187.
23 /te/., str. 188-189.
24 Irwin, "Islamic Revival", str. 439.
25 Purivatra, "Nacionalni i politicki razvitak", str. 52-55; Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 189.
26 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 192-194.
27 Vidi pisma Alberta Scatona (19. maja 1972.) i Normana Stonea (28. maja 1993.) u Times Literary Supplement.
28 Lees, Rape of Serbia, str. 84-85. ."
29 Roberts, Tito, Mihailovic and the Allies, str. 100. d
30 Tomasevich, Chetniks, str. 233-234.
31 Höttl, Secret Front, str. 171. Höttl (poznat i pod imenom "Walter Hagen") bio je njemacki stariji obavjestajni oficir za Jugoslaviju. On je zabiljezio i uhvacenu poruku, u kojoj Staljin daje instrukcije Titu da saradjuje s Nijemcima u slucaju saveznickog iskrcavanja. Ti su partizansko-njemacki pregovori bili zataskani dok se nije u pedesetim godinama pojavio Hottlov prikaz; poslije je o njima pisao Roberts (Tito, Mihailovic and the Allies, str. 108-109), a na kraju je i jedan od sudionika u njima, Djilas (Wartime, str. 231-237), priznao da su vodjeni.
32 Neubacher, Sonderauftrag Südost, str. 179-180. , ,
33 Milazzo, Chetnik Movement, str. 252-253, 349.
34 Tomasevich, Chetniks, str. 252-253, 349. O ozbiljnim napetostima izmedju talijanske i njemacke politike prema cetnicima u to vrijeme vidi Millazo, Chetnik Movement, str. 127.
35 Deakin, Embattled Mountain, str. 1-60.
36 Treba razlikovati direktnu kolaboraciju od "paralelnih akcija". U desifriranim njemackim depesama nije sve do ljeta 1943. bilo "nikakvih dokaza o kolaboraciji cetnika s Nijemcima". Prvi znaci takve kolaboracije javili su se tek u oktobru i novembru (Hinsley i dr., British Intelligence, sv. 3, dio l, str. 146, 154-155). U Deakinovu glavnom izvjestaju u avgustu 1943, koji je uticao na politiku Saveznika, receno je da su cetnici suradjivali s Nijemcima "tijesno, neprekidno i sve vise" u posljednje dvije godine (ibid., str. 150). Sumnjivo je da li su takozvani bosanski cetnici s kojima se Deakin vidio u avgustu 1943. imali bilo kakve veze s Mihailoviccvim snagama (Roberts, Tito, Mihailovic and the Allies, str. 120).
37 Zulfikarpasic, Bosanski muslimani, str. 14.
38 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 345; o kulturnim drustvima vidi kod Zulfikarpasic, Bosanski muslimani, str. 14.
39 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 190.
40 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 14., str. 15.
41 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 190;
42 Zulfikarpasic, Bosanski muslimani, str. 21-22; Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 16, 30.
43 Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 112-114; Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 52.
44 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 191; A. Popovié, L'Islam balkanique, str. 342.
45 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 59.
46 Dedijer i Miletic, Genocid nad muslimanima, str. XXVI.-XXVII., 3X3.
47 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 55.
48 Ibid., str. 60-61; Avakumovic, Mihailovic prema nemackim dokumentima, str. 71-72. Brojcana je procjena bazirana na Mihailovicevoj tvrdnji da su 74 posto njegovih ljudi pravoslavci, a 84 "Srbi" (str. 71-72). vjerovatno je tu uracunao i neke "Srbe katolike", ali je mozda bilo i pravoslavaca koji nisu bili Srbi.
49 Avakumovic, Mihailovic prema nemackim dokumentima, str. 71, u fusnoti. Redzic napominje da je ono muslimansko selo sto ga je "oslobodio" Popovac branila jaka jedinica muslimanskih dobrovoljaca (Muslimansko autonomastvo, str. 105-106).
50 " Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 68.
51 Ibid., str. 131, 160. n
52 Ibid., str. 71-74.
53 Sundhaussen, "Zur Geschichte der Waffen-SS in Kroatien", str. 191-193.
54 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 87, 119-120, 155. U citavoj je divizi-i bilo osam muslimanskih oficira (str. 189, u fusnoti).
55 Ibid., str. 89; Sundhaussen, "Zur Geschichte der Waffen-SS in Kroatien", str. 193.
56 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 136; Erignac, La Revolte des Croates.
57 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 140, 147, 177-178.
58 Ibid., str. 138-139; Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 114.
59 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 166-167, 183.
60 Ibid., str. 190-206; Sundhaussen, "Zur Geschichte der Waffen-SS in Kroatien", str. 193.
61 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 7.
62 Dedijer i Miletic, Genocid nad muslimanima, str. XXX.-XXXI.; Zulfikarpasic, Bosanski muslimani, str. 19-20.

 

BOSNA I HERCEGOVINA U TITOVOJ JUGOSLAVIJI 1945.-1989.

 

Titu se cesto odaje veliko priznanje da je nakon Drugog svjetskog rata donio Jugoslaviji unutarnji mir i pomirenje. Istina je da je mir zavladao, i da su ratne rane malo-pomalo zalijecene. Isto je tako istina da je Tito dobro promislio o usuglasavanju suprotstavljenih zahtjeva jugoslavenskih naroda i pokrajina. Samo sto je Titu ipak vlast bila vaznija od pomirenja, a komunisticka je vlast uspostavljena u Jugoslaviji uz vrlo visoku cijenu. U posljednje je vrijeme najpoznatiji primjer za tu tvrdnju postupanje s razlicitim ostacima protivpartizanskih snaga (i s njima zdruzenim civilima) koji su se u aprilu i maju 1945. bili sklonili u Austriju zaposjednutu Saveznicima sa slovenskim "belogardejcima", s ustasama i domodbranima, te s jednim dijelom crnogorskih cetnika. Britanci su ih na Titov zahtjev izrucili partizanima. Vecina ih je bila pobijena poslije povratka na jugoslavensko tlo.

Racuna se da je gotovo 250.000 ljudi izgubilo zivote u masovnim strijeljanjima, marsevima smrti i koncentracionim logorima 1945. i 1946. godine. U izvjestaju jednog americkog sluzbenika o situaciji u Jugoslaviji u februaru 1945. stoji i ovo: "Propaganda i organizovane 'spontane' demonstracije, prisilni rad, samovoljno rekviriranje po kratkom postupku, hapsenja i kaznjavanja te mjere zastrasivanja i suvise podsjecaju ljude na okupaciju."2

Titova tajna policija,* "Organizacija za zastitu naroda" (OZNA), revnosno je zatvarala prave ili izmisljene politicke neprijatelje. Prema Titovim vlastitim rijecima, svrha je OZNE bila da "utjera strah u kosti onima koji ne vole ovakvu Jugoslaviju" - a takvih je bilo vrlo mnogo.3 Medju njima su bili sretnije ruke oni koji su osudjeni na prisilni rad na jednom od mnogih gradilista u zemlji. Njihov su rad dopunjavali strani dobrovoljci koji su radili na "omladinskim radnim akcijama", od kojih je jedna od prvih bila gradnja zeljeznicke pruge Samac-Sarajevo 1947. godine.

Evo sta je o tome napisao neutralan posmatrac: "Auto-put Beograd-Zagreb, jedno od dicnih dostignuca iz tog razdoblja, nisu izgradile samo omladinske radne brigade, kako se trubilo na sve strane, nego je njima obilato pomagala i prisilna radna snaga, napose 'klasni neprijatelji' iz burzoaskih redova, sto je mozda i jedan od razloga sto je auto-put tako lose izgradjen."4

Kad je jednom Staljin 1948. godine iskljucio Jugoslaviju iz Kominforma (organizacije koja je naslijedila Kominternu), jugoslavenski su historicari uskoro poceli iznova pisati historiju Jugoslavije, ne bi li dokazali da je Tito oduvijek vodio nezavisnu, liberalnu i antistaljinisticku politiku. Istina je, medjutim, da je njemu prije raskida sa Sovjetskim Savezom, pa i nekoliko godina nakon toga, uzor koji je vjerno slijedio bila Staljinova politika.5 Cak je i jugoslavenski federativni ustav, proglasen u januaru 1946, bio naprosto vjerna kopija sovjetskog ustava donesenog desetak godina prije toga. U njemu je bila uobicajena mjesavina bombasticnih deklaracija i supljih fraza, prema kojima je, na primjer, svaka republika "suverena", ali nema pravo na odcjepljenje zato sto su narodi Jugoslavije jednom zauvijek odlucili zivjeti zajedno.6 Nije potrebno ni spominjati da se u ustavu uopce nije spominjala Komunisticka partija koja je fakticki drzala svu vlast u svojim rukama. Tito se posluzio metodom uobicajenom u ostalim istocnoevropskim zemljama da Partiju u prvi mah zakamuflira "Narodnom frontom", dok najposlije ne eliminira svaki trag politickog pluralizma.7

Godine 1947. najavljen je izvanredno ambiciozan Petogodisnji plan. Godine 1949, nakon raskida sa Staljinom, silom je preko noci provedena kolektivizacija u poljoprivredi, a posljedica je toga bila da je naglo opala proizvodnja zitarica te je vecim gradovima iduce godine zaprijetila glad.8

Jedna od najtipicnijih karakteristika toga razdoblja staljinisticke politike bila je antireligiozna kampanja. Posebno se grubo postupalo s Katolickom crkvom zato sto je dio njena klera suradjivao s ustasama u Hrvatskoj i Bosni. Neke su crkve unistene, a samostani i sjemenista zatvoreni. Pravoslavna je crkva prosla nesto bolje, iako je u prve tri-cetiri godine izvrsen snazan pritisak na njene institucije. Dio je njena viseg svestenstva saradjivao s kvislinskim rezimom u Srbiji, ali je i nekoliko mladih "naprednih" svestenika sluzilo u Titovoj vojsci kao vojni svestenici. Poticano je osnivanje drustava takvih svestenika u samoj crkvi da bi Komunisticka partija mogla posredno utjecati na crkvu.9

Sto se islama tice, cini se da su novi jugoslavenski vladari drzali da on ima dva ozbiljna nedostatka: prvo, smatrali su (ispravno) da je islam vrsta religije koja ne ukljucuje samo licna uvjerenja nego i drustvene obicaje, i drugo, da je natraznjacka azijatska religija. Osim toga, reklo bi se da vlast zeli nakon rata precistiti neke stare racune, kao sto su se muslimanski aktivisti poslije prisjecali: "Komunisti bi nam u to vrijeme najvece stete i gubitke nanijeli, kad bi njihove vojne jedinice usle u sela. Jednostavno bi sve potencijalne protivnike, mahom ljude na visim drustvenim polozajima i intelektualce za koje se znalo da su vjernici, poubijali bez ikakva sudjenja ili istrage."10

U ustavu iz 1946. godine stajao je, naravno, uobicajeni clan prema kojem ce Jugoslavija postivati Vjerske slobode, a crkva ce biti odvojena od drzave. Medjutim, u praksi je bilo drukcije.

Godine 1946. ukinuti su sudovi islamskog svetog zakona. Godine 1950. donesen je zakon kojim je zenama zabranjeno nositi feredze. Iste godine zatvoren je posljednji mekteb, osnovna skola u kojoj su placenici stjecali temeljno znanje o Kur'anu, a poducavanje djece u dzamijama nije bilo dopusteno. Godine 1952. zatvorene su sve tekije u Bosni i Hercegovini i zabranjeni svi derviski redovi. Prema nekim izvjestajima, muslimani koji su sluzili vojni rok ili radili u takozvanim dobrovoljnim radnim brigadama morali su jesti svinjetinu, a komunisticki su rukovodioci upozoreni da ne smiju davati sinove obrezivati. Ukinuta su muslimanska kulturna i obrazovna drustva "Gajret", "Narodna uzdanica" i druga. Dopusten je rad samo jednoj sluzbenoj (od 1947. godine pod drzavnim nadzorom) islamskoj organizaciji, sa svega jednom, strogo nadziranom medresom skolovanje muslimanskih svestenika. Zatvorena je i muslimanska stampara u Sarajevu i do 1964. godine bilo je zabranjeno izdavati islamske udzbenike u Jugoslaviji. Medjutim, neke od tih mjera potajno su se krsile: i dalje su bili u optjecaju islamski tekstovi, djeca su se poducavala u dzamijama, derviski su redovi djelovali u privatnim kucama, a studentska organizacija "Mladi muslimani" odupirala se kampanji protiv islama sve dok nekoliko stotina njenih clanova nije pozatvarano 1949. i 1950. godine.

Muslimanska je zajednica pretrpjela vec velike stete u ratu: racuna se da je u cijeloj Jugoslaviji unisteno ili tesko osteceno 756 dzamija. Mnoge su od njih lokalnom inicijativom obnovljene, ali je 1950. godine u Bosni i Hercegovini jos bilo 199 dzamija izvan upotrebe, od kojih je jedne trebalo popraviti, a druge su komunisticke vlasti poslije pretvorile u muzeje, skladista ili cak staje. Tijelo koje je upravljalo vakufima bilo je fakticki pod drzavnim nadzorom, pa je bilo prisiljeno da velik dio svoje najvrednije imovine (recimo, prvi moderni blok uredskih zgrada u Sarajevu) prepusti lokalnim vlastima. Mnoga muslimanska groblja pretvorena su u parkove ili gradilista za uredske i stambene zgrade. Istina je da je reis-ul-ulema Causevic bio predlagao nesto slicno prije rata, ali sigurno nije mislio da ce se to uraditi bez pristanka muslimanske zajednice. Posljednji udarac vakufima, ciji je imetak bio vec nakrnjen eksproprijacijom obradive zemlje, zadala je nacionalizacija nekretnina 1958. godine. Tako su nestale velike dobrotvorne zaklade koje su djelovale 400 i vise godina, kao sto je bila zaduzbina Gazi Husrev-begova iz tridesetih godina 16. stoljeca."

Opci uvjeti vjerskog zivota u Jugoslaviji popravili su se nakon 1954. godine, kad je izglasan novi zakon koji je svima zajamcio vjersku slobodu (ponovo) i kojim su crkve stavljene pod neposredni drzavni nadzor. Godine 1956. poceo se intenzivno provoditi program obnove pravoslavnih manastira, dijelom iz turistickih razloga, a dijelom i zato sto su izmedju viseg pravoslavnog svestenstva i drzave uspostavljeni nesto njezniji odnosi.12 Medjutim, opsti sluzbeni stav prema islamu izmijenio se potkraj pedesetih i u sezdesetim godinama iz sasvim osebujnog razloga: jugoslavenska je muslimanska zajednica postala tada orudje Titove toboze "nesvrstane" vanjske politike.

Kao i mnoga druga Titova uopste slavljena dostignuca, bijase politika na koju je on tako reci slucajno natrapao. Posto je (na svoje veliko cudo) bio izbacen iz Kominforma i postao uvelike ovisan o zapadnim kreditima, pomoci i diplomatskom pomaganju, bila mu je potrebna ideologija zbog koje ce se ciniti da je on navlas upao u jako nezgodni polozaj, a ujedno mu omoguciti da drzi na distanci ugodno usluzne zapadne demokracije. Otkrio je to na svom putovanju po Etiopiji, Indiji i Egiptu 1955. godine. Uskoro je nakon toga poceo drzati govore u kojima je osudjivao podjelu svijeta na blokove, a sljedece godine, kad su Jugoslaviju zajednicki posjetili Naser i Nehru, razradio je retoriku pokreta nesvrstanih.13

I Naseru i indonezijskom vodji Sukarnu predstavljen je reis-ul-ulema kad su 1956. godine posjetili Beograd. Iako je sluzbeno tijelo koje je pretstavljalo jugoslavenske muslimane "Islamska vjerska zajednica" dobilo nalog da bojkotuje Svjetski islamski kongres u Karaciju 1952. godine, njegovi su predstavnici uveliko putovali po svijetu i nastupali kao predstavnici muslimana na svim skupovima Treceg svijeta i nesvrstanih zemalja.14 Uskoro je musliman kao vjerska pripadnost postala preporuka svakome ko se nadao napredovanju u jugoslavenskoj diplomatskoj sluzbi. Oko sredine sezdesetih istaknuti muslimanski diplomati iz Bosne i Hercegovine sluzili su u vise arapskih drzava i u Indoneziji, medju njima i sin jednog bivseg reis-ul-uleme.15 Cinilo se da nije vazno sto ti diplomati clanovi Komunisticke partije koji su se uglavnom odrekli svoje religije, glavno je da su se zvali Mehmed, Ahmed i Mustafa.

Pitanje, sta znaci biti musliman u Bosni i Hercegovini - je posrijedi religiozni, etnicki ili nacionalni identitet - nije bilo skinuto s tapeta, usprkos uvjerenju Komunisticke partije Jugoslavije u prvim godinama Titove vladavine da ce se to dogoditi. U cetrdesetim godinama sluzbeni je stav glasio da ce se taj problem malo-pomalo rijesiti sam od sebe, kad se muslimani identifikuju s Hrvatima ili Srbima. Na prvom partijskom kongresu poslije rata utvrdjeno je da se "Bosna ne moze podijeliti izmedju Srbije i Hrvatske, ne samo zato sto Srbi i Hrvati zive izmijesani na cijelom tom teritoriju, nego i zato sto je taj teritorij nastanjen i muslimanima, koji se jos nisu izjasnili u nacionalnom smislu".16 "Izjasnili u nacionalnom smislu" ,znaci ovdje, da se nisu "izjasnili hoce li biti Srbi ili Hrvati".

Na partiju je izvrsen odredjen pritisak da se opredijele za jednu ili drugu nacionalnost. Analiza nacionalne pripadnosti partijskih funkcionara s muslimanskim imenima u prvom jugoslavenskom prirucniku ko je ko (1956.) pokazuje da se 17 posto njih izjasnilo kao Hrvati, a 62 posto kao Srbi - sto je, izmedju ostaloga, znak otkud je puhao vjetar u bosanskom politickom zivotu u to doba.

U popisu stanovnistva 1948. godine muslimani su imali tri opcije: mogli su se deklarirati kao Srbi muslimanske vjeroispovijesti, Hrvati muslimanske vjeroispovijesti ili kao "nacionalno neopredijeljeni".

To je bosanskim muslimanima dalo priliku da pokazu koliko se skanjuju da budu posrbljeni ili pohrvaceni: 72.000 njih izjasnilo se da su Srbi, 25.000 da su Hrvati, a 778.000 deklariralo se kao "neopredijeljeni".

Pri sljedecem popisu stanovnistva, 1953. godine, ishod je bio slican. Ovaj put je sluzbena politika provodila duh "jugoslavenstva".

"Muslimanstvo" se uopce nije spominjalo u popisu, ali su se ljudi mogli deklarirati i kao "Jugoslaveni, nacionalno neopredijeljeni". U Bosni i Hercegovini bilo je takvih 891.800.(l7)

Sluzbena politika pocela se mijenjati tek u sezdesetim godinama. Nije potpuno jasno kako je do toga doslo. U prvih petnaest-dvadeset godina nakon rata, na visim polozajima u Bosni i Hercegovini dominirali su Srbi. U cetrdesetim godinama bilo je u Komunistickoj partiji Bosne i Hercegovine 20 posto muslimana i 60 posto Srba. Politika bosanske republicke vlade bila je vrlo servilna prema Beogradu, sklona tretirati svoju republiku kao tek nesto vise od obicne pokrajine Srbije. Nakon odlaska Srbina Djure Pucara s mjesta sefa bosanske Partije 1965. godine, taj je stav donekle izmijenjen, a iskljucenjem Aleksandra Rankovica, Titova nemilosrdnog sefa sluzbe sigurnosti iduce godine, doslo je do opsteg ublazavanja politike prema srpskim narodima u cijeloj zemlji. Ali, vec se i prije tih dogadjaja javila tendencija priznavanja bosanskih muslimana kao naroda. Vjerovatno je to bila posljedica dvaju povezanih uzroka: odluke da se stane od politike "integralnog jugoslavenstva" i da se umjesto na pocetku sezdesetih, pojaca samostalnost republika, te zakasnjelog uspona malobrojne elite muslimanskih komunistickih rukovodilaca u partijskom aparatu Bosne i Hercegovine.18*

Prvi znak promjene pojavio se 1961. godine, kad su se ljudi u popisu stanovnistva mogli izjasniti kao "muslimani u etnickom smislu". Zatim je, 1963. godine, u preambuli bosanskohercegovackog ustava, stajalo izmedju ostaloga: "Srbi, Hrvati i muslimani udruzeni u proslosti zajednickim zivotom" - cime se podrazumijevalo, iako nije izrekom receno, da muslimane treba smatrati ravnopravnim narodom.19

Opcenito se drzalo da je to presudan korak, a jedan od odraza te promjene bilo je i to sto je u materijalu pripremljenom za izbore funkcionera u Savezu komunista Bosne i Hercegovine 1965. godine nacionalnost pojedinaca navedena jednostavno kao "Srbin" ili "Hrvat" ili "musliman".20

Ipak, ovo priznavanje muslimana kao nacionalnosti jos nije bilo sluzbeno proglaseno, pa se odredjeni broj akademika i rukovodilaca (pod vodstvom sveucilisnog profesora Muhameda Filipovica i uz pomoc partijskih funkcionera, kao sto je bio Atif Purivatra) i dalje zauzimao da se rijec "musliman" kao oznaka nacionalne pripadnosti pise velikim pocetnim slovom "M", a ne vise kao "musliman" u vjerskom smislu. Ipak, je jos bilo otpora ovom predlogu u Partiji, koja je 1967. iskljucila profesora Filipovica iz svojih redova.

Ali, na kraju je postignut uspjeh, u maju 1968., na sjednici bosanskog Centralnog komiteta, na kojem je izdano priopstenje u kojem je stajalo i ovo: "Praksa je pokazala svu stetnost razlicitih vidova pritisaka... iz ranijeg perioda kad su muslimani oznacavani kao Srbi ili Hrvati u nacionalnom pogledu. Pokazalo se, a to je potvrdila i novija socijalisticka praksa, da su muslimani zaseban narod."21 Ovaj je stav prihvatila i savezna vlada, unatoc zestokim prigovorima u Beogradu srpskih nacionalista medju komunistima kao sto je bio Dobrica Cosic.

I, tako se u popisu stanovnistva 1971. godine prvi put pojavljuje i naziv: "Musliman, u nacionalnom smislu".22

* Ovu tvrdnju treba mozda pojasniti. Nisu se samo muslimanski komunisticki rukovodioci zalagali za priznavanje muslimana kao nacije: i drugi bosanski politicari, recimo Branko Mikulic, Hrvoje Istuk, Dragutin Kosovac i Todo Kurtovic, podupirali su taj potez, koji se smatrao dijelom procesa podizanja statusa Bosne i Hercegovine naspram drugih republika.

Drugi izvor otpora ovom stavu bijase u partijskom rukovodstvu Makedonije. Sami su Makedonci vrlo kasno, 1945. godine, priznati kao narod, pa im se nije svidjala pomisao da bi se i njihova poveca manjina slavenskih muslimana mogla na slican nacin odvojiti od makedonske nacionalnosti.23 Medjutim, upravo nam usporedba s Bosnom omogucuje da uvidimo zasto je bosanska politika, ma koliko cudno izgledala, imala smisla. U slucaju slavenskih muslimana u Makedoniji mozemo govoriti o religiji kao o nekakvom povrsinskom sloju koji se moze oguliti i ispod kojega cemo otkriti etnicki ili nacionalni supstrat. Skinemo li taj islamski sloj, ostat ce nam Slaven koji se moze proglasiti "Makedoncem" prema kriterijima zajednickog jezika i historije. Ali, u slucaju bosanskog muslimana, kako cemo prozvati preostali supstrat? Mozemo ga proglasiti "slavenskim" ili "bosnjackim", ili ga mozemo proglasiti "srpsko-hrvatskim", ali bilo bi pogresno proglasiti ga srpskim-hrvatskim, i to iz dva razloga.

Prvo, zato sto u doba prije islamizacije nije bilo tako odredjenog "srpskog" ili "hrvatskog" identiteta kao danas, pa ne bismo mogli govoriti o "Srbima muslimanske vjeroispovijesti" u tom smislu da su mu preci bili Srbi prije nego sto su postali muslimani.

A drugo, kad su se bosanski krscani, vrlo kasno, poceli izjasnjavati kao Srbi ili Hrvati, bilo je to samo na temelju religije. (Stoga se i potomci madjarskih ili njemackih doseljenika katolicke vjere koji su u Bosnu i Hercegovinu dosli za vrijeme Austro-Ugarske deklariraju sad kao "Hrvati", a potomci rumunjskih Roma pravoslavne vjere kao "Srbi".)24

Vidjeli smo vec kako su mnogi bosanski pravoslavci zacijelo potekli od srpskih doseljenika ili Vlaha, ali je toliko priljeva i odljeva naroda bilo, kao i prelazaka na drugu vjeru, da vrlo malo pojedinaca mogu stvari sasvim sigurni kakvo im je zapravo etnicko porijeklo. Stoljecima su te dvije vrste bosanskih krscana imale isti jezik, povijest i zavicaj - sto ce reci da je u najvaznijim aspektima supstrat koji lezi ispod njihova vjerskog identiteta jedan te isti.

Drugim rijecima, kad su bosanski pravoslavci i katolici potkraj 19. i na pocetku 20. stoljeca poceli sami sebe nazivati prema etnickim etiketama Srbima i Hrvatima, bijase to umjetan potez.

Vidjeli smo da je historijski razumljivo sto su to ucinili. Ali, kad su jednom povukli taj potez, bilo je neminovno da i muslimani povuku logican potez, to jest da se vjerski ocituju kao muslimani, a da svoj etnicki supstrat nazovu bosnjackim.

Posljedica bi svega toga bila da "Bosnjak" bude trece ime uz "Srbina" i "Hrvata" - sto bi bilo isto kao i upotreba rijeci "Musliman", samo sto bi jos vise podrivalo jedinstvo, jer se sad bar sve tri grupacije mogu nazivati bosnjackim Muslimanima, bosnjackim Srbima i bosnjackim Hrvatima.

Pokretacka snaga priznavanja muslimana kao naroda potkraj sezdesetih i na pocetku sedamdesetih nije bio islamski vjerski pokret. Dapace, predvodnici su bili komunisti i drugi sekularizirani muslimani koji su zeljeli da se muslimanski identitet u Bosni i Hercegovini razvije u nesto jos izrazitije nereligiozno. U tom se razdoblju mogu pratiti u Bosni i Hercegovini dvije posve razlicite tendencije: ovaj pokret svjetovnog "muslimanskog nacionalizma" i zasebno budjenje islamske vjere.25

Najpoznatiji plod ovog potonjeg budenja poslije je postala rasprava koju je napisao (ali ne i objavio) potkraj sezdesetih godina Alija Izetbegovic pod naslovom Islamska deklaracija.26

Argumenti Izetbegoviceve rasprave (o kojoj ce biti vise rijeci u sljedecem poglavlju) ne samo sto su se razlikovali od argumenata politicara kao sto je bio Purivatra, nego su bili sasvim suprotni. Izetbegovic se nije bavio problemima Bosne i Hercegovine, nego polozajem islama u svijetu, pa je pisao o nacionalizmu kao sili koja podvaja narode i o komunizmu kao neadekvatnom drustvenom poretku.

Ovo antikomunisticko vjersko budenje bijase u pocetku beznacajan fenomen, iako je bosanskim muslimanima Titova "nesvrstana" politika omogucila da uspostave kontakte sa sirim muslimanskim svijetom i time potaknu proucavanje islamske teologije u Bosni i Hercegovini. U sedamdesetim je godinama jos vise Bosnjaka moglo studirati na arapskim sveucilistima, a godine 1977. osnovan je cak i Fakultet islamske teologije (uz financijsku potporu Saudijske Arabije) na Univerzitetu u Sarajevu.27

Takav je razvoj bio daleko od onoga za sto su se zauzimali ljudi kao Purivatra. Oni su bili zaokupljeni cinjenicom da muslimani u Bosni i Hercegovini nisu dovoljno zastupljeni u komunistickom upravnom aparatu republike, i da njihova republika kao cjelina ima nekakav nizi status od ostalih republika u Jugoslaviji. Drzali su da taj nepravedan stav prema njima potice otuda sto Bosna i Hercegovina nije nastanjena samo jednim odredjenim narodom, nego tek dijelovima drugih dvaju naroda (Srbima i Hrvatima) i jednim "nenarodom". U ovoj je analizi bilo mnogo istine.

Bosna i Hercegovina zaista nije uzivala status kakav je zasluzivala u jugoslavenskom federativnom sistemu i u ekonomskom je razvoju sve vise zaostajala za svojim mocnijim susjedima. Doslo je bilo doduse do krakotrajnog procvata ekonomije nakon raskida s Kominformom 1948. godine, kad je Tito, zabrinut zbog mogucnosti sovjetske invazije, odlucio smjestiti tvornice oruzja i druge strateski vazne opreme u nedostupnije dijelove Bosne i Hercegovine. Ali, taje faza planiranja ubrzo prosla, a nakon nje je Bosna i Hercegovina ostala s necim sto je jedan analiticar opisao kao "nove (i cesto nedovrsene) tvornice izgradjene u totalnoj izolaciji od trzista, prometnica i kvalifikovane radne snage".28

U pedesetim i sezdesetim godinama Bosna i Hercegovina je, prema ostalim dijelovima Jugoslavije, stagnirala i zaostajala, tako da joj je drustveni proizvod po glavi stanovnika pao sa 79 posto od jugoslavenskog prosjeka 1953. godine na 75 posto 1957. godine, i na 69 posto 1965. godine. Godine 1961. veci dio Bosne i Hercegovine sluzbeno je proglasen privredno nerazvijenim. Od svih jugoslavenskih republika, Bosna i Hercegovina imala je najnizu stopu ekonomskog rasta za cijelog razdoblja od 1952. do 1968. godine. Nacionalni dohodak Bosne i Hercegovine, koji je 1947. godine bio za 20 posto nizi od jugoslavenskog prosjeka, pao je do 1967. godine na 38 posto ispod jugoslavenskog prosjeka.29

Drustvena statistika govori nesto slicno otkrivajuci probleme koji su djelomicno bili simptomi ekonomske zaostalosti, a djelomicno i njeni uzroci. Na pocetku sedamdesetih Bosna i Hercegovina imala je najvisu stopu smrtnosti novorodencadi u Jugoslaviji osim na Kosovu, najvisu stopu nepismenosti (opet osim na Kosovu), najvisi postotak ljudi koji su zavrsili samo tri razreda osnovne skole (osim na Kosovu) i najnizi postotak ljudi koji zive u gradovima (osim na Kosovu). Isto je tako imala najvisu stopu migracije unutar same Jugoslavije - otprilike po 16.000 ljudi godisnje u pedesetim i sezdesetim godinama. Vecina su tih migranata bili Srbi koji su odlazili zivjeti u Srbiju.30 Djelomicno su i zato Muslimani oko sredine sezdesetih prestigli Srbe u Bosni i Hercegovini kao najbrojniji narod.

Priznavanje muslimanske nacionalnosti potkraj sezdesetih odigralo je odredjenu ulogu u budenju republickog ponosa koji je pripomogao da se pokrene bosanska ekonomija. Nekoliko promjena u saveznom ustavu u tom razdoblju, zapocetih novim ustavom 1963. godine i dovrsenih formulisanjem novih ustavnih odredbi 1974. godine, otvorile su sire mogucnosti za vodjenje politike razvoja u pojedinim republikama. U sedamdesetim godinama bosanske su vlasti financirale nekoliko grandioznih industrijskih projekata i podizanje novih neboderskih naselja u vecim gradovima. Godine 1980. jedan je posmatrac zabiljezio da Sarajevo "izgleda kao jedno golemo gradiliste javnih radova. Obnavljaju se gradski vodovod i kanalizacija, glavne su ulice u sredistu grada prekopane i popravljaju se, tramvajska se pruga zamjenjuju sirim kolosijekom" i tako dalje.31 Neposredan razlog svih takvih djelatnosti u glavnom gradu Bosne bijahu, naravno, Zimske olimpijske igre koje su se ondje imale odrzati 1984. godine. Ali, taj novi razvoj bio je tek najdramaticniji primjer one vrste radova koji su se obavljali u mnogim dijelovima republike, mahom uzajmljenim novcem.

Tendencija decentralizacije Jugoslavije, koja je dosegnula vrhunac u ustavu iz 1974. godine, ipak je vise problema stvarala nego rjesavala. Nacelo zasebnih nacionalnih politickih identiteta uvazeno je tek toliko da probudi apetit za jos vise slicnih mjera. Povijest nas uci da federacije razlicitih nacionalnih entiteta mogu uspjesno funkcionisati samo ako su zasnovane na istinskom demokratskom politickom poretku, a u komunistickoj Jugoslaviji nije bilo tako, jer je u njoj svaka teznja za vecom nacionalnom autonomijom nuzno morala upiti kao bugacica sva ona gorka politicka nezadovoljstva koja su kolala po citavom sistemu. Lako je uvjeriti jedan narod da ga drugi narod ugnjetava ili izrabljuje, kad je cijeli politicki sistem u kojem su oba naroda zatvorena nedemokratski i u stvari ugnjetavacki. A, prirodni je rasadnik svih vrsta nezadovoljstva slaba ekonomija koja ne funkcionise - sto je takodje bilo zajamceno jugoslavenskim komunistickim sistemom. Zapravo je ekonomija opcenito sve slabije funkcionisala zbog mjera koje su u sezdesetima i sedamdesetima preduzete radi decentralizacije, jer su se u republikama sve cesce udvajali industrijski kapaciteti i planovi infrastrukture. Najgora je ona vrsta konkurencije koja se javlja, kad konkurenti djeluju uz pomoc kredita i dotacija dobivenih politickim sredstvima, i kad sama konkurencija nije podlozna pravoj trzisnoj utakmici.

Od sredine sezdesetih do kraja osamdesetih probudile su se mnoge nepreboljene nacionalne pizme, od kojih su jedne mahale valjanijim opravdanjima nego druge. Najvise je to uzelo maha u Hrvatskoj i Srbiji. Potkraj sezdesetih poceo se odredjen broj razlicitih hrvatskih prituzbi i nezadovoljstava zgusnjavati: prituzbe na razvoj sluzbene verzije srpskohrvatskog jezika u kojoj su prevladavali srpski oblici rijeci, prituzbe na uticaj koji su beogradske banke imale na turisticku privredu Dalmacije i na niz drugih ekonomskih i demografskih problema.32 Taj pokret, koji je inzistirao na pravima Hrvatske i koji se udruzio s kampanjom za daljnju liberalizaciju jugoslavenskog politickog sistema, postao je na Zapadu poznat pod nazivom "Hrvatsko proljece". Pokret je bio prvenstveno uperen protiv Srba, ali je prenio borbu i na bosanskohercegovacko tlo.

Godine 1971. jedan hrvatski list objavio je analizu nacionalne pripadnosti svih rukovodilaca u upravnom aparatu Bosne i Hercegovine, iz cega se moglo razabrati da Hrvati nisu ni priblizno zastupljeni na tim polozajima koliko bi morali biti. Premda ih je bilo vise od 20 posto od ukupnog broja naroda, jedva da je bilo njihovih predstavnika na tako vaznim polozajima u javnim medijima kao sto su bili direktori i urednici Radija i televizije Sarajevo; svi su predsjednici sudova bili Srbi, a ni jedan od upravnika raznih republickih ustanova nije bio Hrvat. Istaknuti bosanski politicari, recimo Hamdija Pozderac, izjavili su na to da nije vazno koje je narodnosti neki javni sluzbenik, pod uslovom da radi za dobro citave Bosne i Hercegovine.33

Ali, suparnistvo izmedju hrvatskih i srpskih nacionalista u brizi za Bosnu i Hercegovinu bilo je vec uzelo previse maha, da bi se moglo usutkati takvim floskulama. Srpski drugorazredni knjizevnik Josip Pokozovac objavio je vec 1969. godine knjigu u kojoj je ustvrdio da su svi stanovnici Bosne (pa cak i Dalmacije) "zapravo" Srbi. Kako su takvi sporovi u sedamdesetim godinama vrcali na sve strane, hrvatski i srpski nacionalisti poceli su otvoreno govoriti o tome, kako bi trebalo dijelove "cistog nacionalnog" teritorija Bosne i Hercegovine pripojiti Hrvatskoj, odnosno Srbiji.34 Nije se uopste pokusavalo dokazati da je politika bosanskih vlasti bila izrazito protivhrvatska ili protivsrpska u tom razdoblju. Sasvim su dovoljni bili puki statisticki dokazi o ugnjetavanju na jednoj strani, i krivotvorenje nacionalne historije na drugoj. Jedina je posljedica ovakvih statistickih argumenata na razvoj situacije u Bosni i Hercegovini bilo nespretno uvodenje "nacionalnog kljuca", tako da je po jedan predstavnik svakog naroda morao biti izabran na svim javnim funkcijama - jos jedan neznatan prilog daljnjoj ekonomskoj i administrativoj sklerozi.

Na kraju se pokazalo da je srpski nacionalizam razorniji. Srbija je naoko imala manje razloga od ostalih jugoslavenskih republika da bude nezadovoljna u prvih dvadeset godina komunisticke vladavine. Zemljom se opet upravljalo iz Beograda, Srbi su dominirali u Partiji i oruzanim snagama, a oni koji su prezivjeli cetiri ratne godine, imali su snazan osjecaj da je Srbija moralno superiornija Hrvatskoj. Ali, Tito 1945. godine nije dao Srbiji onakve teritorijalne nagrade kakve se obicno daju ratnim pobjednicima. Cjelokupni teritorij jugoslavenske Makedonije postao je zasebna republika. Iako su u njoj Srbi bili u manjini, srpska ju je vojska bila osvojila u Balkanskim ratovima 1912. i 191.3. godine i pripojila Kraljevini Srbiji pod izmisljenim imenom "Juzna Srbija". Zato su tu promjenu 1945. godine srpski nacionalisti smatrali otimacinom srpskog teritorija. Sjeverna pokrajina Vojvodina, u kojoj su Srbi sacinjavali manje od 50 posto stanovnistva, postala je dio Kraljevine Jugoslavije 1918. godine. Tito joj je dao status "autonomne pokrajine" u sklopu Srbije. Neki su Srbi i to smatrali protivsrpskim cinom, premda Vojvodina nije nikad bila dio same Srbije. Pa i Kosovo, na kojem su Albanci bili u vecini i koje je Srbija takodje osvojila 1912. i 1913. godine, Tito je proglasio "autonomnom pokrajinom" u sklopu Srbije. Te su promjene pekle mnoge Srbe i pretezale u njihovim glavama nad teritorijalnim ustupkom koji im je Tito ucinio kad je Srbiji pripojio Srijem, poveci istocni vrsak hrvatskog teritorija. (Tito nije nista mijenjao na povijesnoj granici Srbije i Bosne, koja je ostala kakva je bila u otomanskom i austrougarskom razdoblju.)

Sazrele su bile prilike za teoriju urote prema kojoj je Tito, poluhrvat i poluslovenac, svjesno radio protiv povijesnih interesa Srbije. Takvi su osjecaji uzeli jos vise maha u sezdesetima i na pocetku sedamdesetih, kad su cestim izmjenama i dopunama saveznog ustava Vojvodina i Kosovo dobivale sve vecu i vecu upravnu autonomiju - sve dok u ustavu 1974. godine nisu stekle neke (i ako ne sve) kompetencije republika, pa i pravo da imaju predstavnike u svim glavnim saveznim tijelima. Nakon pada Titova sefa sluzbe sigurnosti Aleksandra Rankovica (1966. godine), koji je na Kosovu vladao zeljeznom rukom (a, s njim je pao i veci broj srpskih rukovodilaca), situacija se dramaticno izmijenila. Najprije je uslijedila protivakcija Albanaca protiv Srba na Kosovu, s antisrpskim izgredima i drugim aktima nasilja, a onda nagla "albanizacija" cijele pokrajine, za koje su Srbi na Kosovu postali neugodno svjesni svoga statusa kao neznatne manjine u pokrajini. Na tisuce Srba odselilo se iz pokrajine u samu Srbiju. Neki su od njih bjezali, jer su se osjecali ugrozeni, ali su mnogi trazili bolji posao i sudjelovali u onoj opcoj plimi naroda s periferije prema maticnoj zemlji, koja je, kao sto smo vidjeli, zahvatila i bosanske Srbe u to doba.35

Situacija na Kosovu, koja je na pocetku osamdesetih dostigla stanje permanentne krize i vojne okupacije, postala je glavno zariste budenja srpskog nacionalizma. Vec 1968. godine srpski nacionalisti medju komunistima, na primjer Dobrica Cosic, tuzili su se na zaokret politike na Kosovu nakon Rankoviceva pada. "Svjedoci smo cinjenice kako cak i medju srpskim narodom ponovo svijetli stari historijski cilj i nacionalna ideja - ujedinjenje srpskog naroda u jednu drzavu," napisao je tada.36 Zbog te tvrdnje, koja je formulisana kao upozorenje, ali je iskazana u duhu prijetnje, Cosic je bio iskljucen iz Centralnog komiteta. Nije slucajno sto se on isto tako zestoko suprotstavio predlogu da bosanski muslimani dobiju status naroda. Buduci da su kosovski Albanci vecinom muslimani, antiislamski osjecaji bivali su sve vaznija karakteristika srpskoga nacionalizma. Time je odavno bila prozeta i srpska knjizevna bastina, ali se sada to izrazavalo u mnogo zescoj formi, recimo u izrazito antimuslimanskom romanu Noz, koji je na pocetku osamdesetih objavio radikalni nacionalist Vuk Draskovic.37 Srpska pravoslavna crkva takodje je uocila priliku da probudi osjecanje vjerskog identiteta u knjizevnoj i politickoj kulturi zemlje. Zapravo i srpsko opsesivno svojatanje Kosova donekle pociva na cinjenici da se u toj pokrajini nalaze neki od najstarijih manastira i crkava srpskog pravoslavlja, pa i sama patrijarsija.

Budenje pravoslavlja pratilo je i budenje zanimanja za zabranjenu temu cetnistva u Drugom svjetskom ratu. I, bas kao sto su - ili upravo zato sto su - komunisti osudjivali sve cetnike odreda kao fasisticke kolaboracioniste, tako je i sad reakcija srpskih nacionalista bila da ih podjednako nekriticki hvale. Rezim je imao razloga pozaliti sto je predugo branio objektivno historijsko proucavanje ratnih zbivanja. Godine 1985. objavio je Dobrica Cosic roman u kojem je suosjecajno portretirao cetnickog ideologa Dragisu Vasica. Iste je godine knjiga historicara Veselina Djuretica o cetnistvu predstavljena na promociji koju je priredila Srpska akademija nauka. Taj je dogadjaj bio vazna prekretnica, signal da kulturne vlasti u Beogradu mogu sada otvoreno ocitovati srpski nacionalizam.

U januaru iduce godine dvije stotine istaknutih beogradskih akademika i knjizevnika potpisalo je peticiju u kojoj se histericno govorilo o "albanskoj agresiji" i "genocidu" na Kosovu. Sve stare srpske pizme izbile su na povrsinu, pa se u peticiji kukalo kako se "vec decenijama vodi montirani politicki proces srpskom narodu i njegovoj historiji."38

Poslije je, te iste godine, Srpska akademija nauka (ili barem jedan njen odbor u kojem se zna da je bio i Cosic) srocila "Memorandum", u kojem je kukanje nad Kosovom bilo povezano s otvorenom optuzbom da je Titova politika isla za slabljenjem Srbije. Nacionalizam je navodno "dosao odozgo". Dakako da to nije bila aluzija na srpski nacionalizam, koji su autori tog spisa zeljeli posto-poto raspiriti sa svoga visokog mjesta, nego na nacionalne identitete Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i Muslimana. Memorandum je tvrdio da je u Hrvatskoj na djelu mracan program asimilacije kojem je cilj pohrvacivanje Srba, a bilo je i prituzbi na racun toga sto srpski pisci u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ne pripadaju vise srpskoj knjizevnosti, nego "crnogorskoj" i "bosanskohercegovackoj".

Temeljni je argument "Memoranduma" da je srpski narod u cijeloj Jugoslaviji neka vrsta primarnog entiteta, koji ima jedinstveni niz prava sto nadilaze sve obicne politicke i geografske podjele. "Pitanje cjelovitosti srpskog naroda i njegove kulture u citavoj Jugoslaviji postavlja se kao sustinsko pitanje za opstanak i razvoj tog naroda."39 Upravo ce teznja za tom "cjelovitoscu" na kraju upropastiti Jugoslaviju, povlaceci za sobom i propast Bosne i Hercegovine.

Uz takvu drustvenu klimu koja se razvijala u Srbiji u sedamdesetim i osamdesetim godinama, u republickoj je vlasti u Bosni i Hercegovini sve vise rasla osjetljivost prema svakom izrazavanju muslimanskog vjerskog budenja koje bi moglo imati i politicke reperkusije. Valja napomenuti da bosanska republicka vlada nije djelovala u novom duhu srpskog antimuslimanskog nacionalizma. Naprotiv, nastojala se i dalje drzati sluzbene komunisticke politike koja je tezila za konacnim pretapanjem svih vjerskih elemenata u nacionalni identitet. Stoga je bila isto toliko zabrinuta zbog bilo kakvih znakova vjerski motivirane politike medju Muslimanima koliko i zbog nove sprege nacionalizma i pravoslavlja medju Srbima, znajuci da svaki rast prvog fenomena moze samo jos vise pothraniti onaj drugi. Muslimansko je svestenstvo u Bosni i Hercegovini sve otvorenije kritikovalo komunisticki drustveni poredak. Nakon Iranske revolucije 1979. godine pricalo se da su videne slike ajatolaha Homeinija u prozorima bosnjackih kuca, sto je izazvalo poseban val uznemirenosti. Premda je upravo njihova "nesvrstana" politika prenula islam iz mrtvila u Bosni i Hercegovini i omogucila mu kontakte s ostalim muslimanskim svijetom, vlasti su odlucile djelovati protiv svakog znaka daljnjeg porasta popularnosti islamske vjere. Godine 1979. komunisticki knjizevnik, Musliman Dervis Susic, zamoljen je da u sarajevskom dnevniku oslobodjenje objavi niz izvadaka iz knjige koju je upravo pisao i u kojoj je raskrinkao suradnju visih muslimanskih svestenika s ustasama i Nijemcima u Drugom svjetskom ratu. Kad je Susica zbog toga napalo sluzbeno glasilo islamske zajednice Preporod, u njegovu je odbranu ustao jedan od vodecih tumaca sluzbene politike prema religiji Fuad Muhic, profesor na Univerzitetu u Sarajevu. U polemiku se ukljucio i najstariji komunisticki politicar medu Muslimanima Hamdija Pozderac, javno se u vise navrata okomivsi na ono sto je nazvao "panislamizmom".4

Pod takvim je okolnostima primijenjena najpoznatija ostra mjera protiv muslimanskih aktivista u Bosni: sudenje u Sarajevu 1983. godine trinaestorici optuzenih za "neprijateljsku i kontra-revolucionarnu djelatnost s pozicija muslimanskog nacionalizma". Glavni je optuzeni bio Alija Izetbegovic, pravnik i sluzbenik u upravi gradjevnog odjela bosanskih zeljeznica, koji je svoju Islamsku deklaraciju bio napisao jos prije 13 godina. On i trojica ostalih optuzenih bili su nekad clanovi organizacije "Mladi muslimani" koja se suprotstavila komunistickim napadima na islam na kraju Drugog svjetskog rata. To su im isceprkali iz proslosti i optuzili ih za ozivljavanje "teroristicke" organizacije. Izetbegovica su jos optuzili, kao pride, da se zauzimao za uvodjenje parlamentarne demokracije zapadnog tipa. Glavni je dokaz bio tekst Islamske deklaracije koji je, po misljenju javnog tuzitelja, bio manifest sastavljen u prilog stvaranju etnicki ciste islamske drzave u Bosni i Hercegovini.

Izetbegovic je istakao da u tom tekstu nema ni rijeci o stvaranju etnicki ciste Bosne i Hercegovine, dapace, da se u njemu uopce ne spominje Bosna i Hercegovina, ali takvi detalji nisu sprijecili sud da ga osudi na 14 godina zatvora, i da mu tek na ulozeni priziv kaznu snizi na 11 godina.41

Ovo je sudenje zastrasilo muslimanske vjerske aktiviste i na neko vrijeme ucvrstilo pozicije muslimanskih komunistickih rukovodilaca, recimo Hamdije Pozderca, koji je bio za muslimanski nacionalni Identitet dok je god taj identitet u stvari svjetovne naravi. Ali, uskoro je ovom obliku muslimanske politike opet zadao tezak udarac spektakularni poslovni skandal zbog kojeg je i Pozderac pao. U skandal je bilo umijesano poduzece Agrokomerc u zapadnoj Bosni, koje je izraslo ondje iz farme peradi u sezdesetim godinama. Pod vodstvom svoga karizmaticnog direktora, Fikreta Abdica, Agrokomerc se toliko razvio da je 1987. zaposljavao 13.000 ljudi u tom kraju i uvrstio se medu 30 najvecih preduzeca u Jugoslaviji. Tajna je njegova uspjeha bila u tome sto je izdao mjenice uz visoke kamate bez ikakvog jamstva - sto je bilo u redu, dok je god mjesna banka zirirala mjenice svojim sluzbenim zigom. (Navodno je banka posudila zig Agrokomercu da se ne bi morale mjenice neprestalno nositi u banku.) To je bio prilicno tipican primjer onoga sto se zbivalo u Jugoslaviji. Jedino su bili neuobicajeni razmjeri same transakcije jer je vrijednost mjenica iznosila oko 500 miliona dolara. Poslije je jedan beogradski bankarski strucnjak rekao: "Svi su direktori banaka i politicari morali znati da Agrokomerc trosi iznad svojih mogucnosti. Ono sto je radio Abdic rade i svi ostali. On je jedino pogrijesio sto je prekardasio." Isto su tako svi znali da su s tim preduzecem bili povezani clanovi bosanske vlade, pa i Pozderac, ciji je brat Hakija bio na platnoj listi Agrokomerca kao strucni savjetnik. Sam je Abdic bio clan Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine, ali je uskoro smijenjen. Pozderac je bio na mnogo istaknutijem polozaju potpredsjednika Jugoslavije. Na kraju je podnio ostavku, iako je i dalje tvrdio da je nevin.42

Abdic je bio posebno omiljen medju obicnim muslimanskim svijetom, koji je drzao da se on svojski trsio da osigura zaposljavanje i blagostanje vrlo siromasnom kraju Bosne. Mnogi su od njih bili uvjereni da je afera izmisljena u Beogradu kako bi se naudilo najistaknutijim muslimanskim politicarima. Sam je Pozderac bio upravo na redu da postane predsjednik Jugoslavije, a predsjedavao je i ustavnoj komisiji koja je pripremala novu reviziju ustava, za koju su u Beogradu vjerovali da ce donijeti "antisrpske" izmjene. Pozderac je u svakom slucaju morao podnijeti ostavku pod pritiskom srpskih novina, napose Borbe. Posljedice te afere bile su katastrofalne za ekonomiju cijelog tog kraja zapadne Bosne u kojem prevladava muslimansko stanovnistvo.

Citava je ta epizoda dvojako simbolizirala depresiju koja je sredinom osamdesetih zavladala u Bosni i Hercegovini, pa i u cijeloj Jugoslaviji. Ponajprije je doslo do opceg kraha rasklimanog ekonomskog sistema koji je mogao cvjetati samo zahvaljujuci stranim kreditima. Zemlja je bila puna gigantskih tvornica koje bi poslovale s gubikom cak i da nisu morale otplacivati dugove s kamatama. Tako je, recimo, u Zvorniku u istocnoj Bosni podignuta najveca tvornica aluminija u Evropi, sa 4000 zaposlenih. Izgradjena je na tom mjestu uz pomoc stranih kredita da bi preradjivala lokalni boksit, a kad je vec pocela raditi, otkriveno je da taj boksit nije dovoljno dobre kvalitete, pa su 1987. godine poceli uvoziti boksit iz Afrike."43

Cijeli komunisticki ekonomski sistem - koji nije bio "samoupravljanje" nego naprosto lose gospodarenje - bio je u stanju agonije, s naglim i stalnim opadanjem realnih zarada i porastom izostanka s posla i strajkova. Kad je za predsjednika savezne vlade 1986. godine imenovan hrvatski rukovodilac iz Bosne Branko Mikulic, on je obecao da ce provesti dalekosezne ekonomske reforme i oboriti stopu inflacije na 20 posto. Uvedene su neke stroge mjere stednje koje su pridonijele opcoj nepopularnosti vlade i federativnog sistema, ali glavne strukturne reforme nisu nikad provedene u djelo, a vlada je umjesto toga mjesecima raspravljala o tome da li treba povecati pravo privatnika na deset zaposlenih ili ne treba.

Dotle je 1987. godisnja inflacija porasla na 120 posto, a 1988. na 250 posto. Do kraja te godine dug Jugoslavije stranim kreditorima porastao je na 33 milijarde dolara, od kojih je oko 20 milijardi trebalo vratiti Zapadu u cvrstoj valuti.44 Na taj nacin dugogodisnje nasljedstvo Titove ekonomske politike dovelo je do toga da je stanovnistvo bivalo sve nezadovoljnije i siromasnije - sto je bila idealna prilika za demagoge da se prihvate posla i izazovu u politici opcu kivnost.

Afera Agrokomerc je postala simbolom stanje u kojem se Jugoslavija opcenito nalazila i onim sto je otkrila o klasi visokih komunistickih rukovodilaca. Decenijama su u toj zemlji vladale lokalne dinastije, politicke porodice koje su se dobro snasle u ratu i vrlo rano zauzele pozicije s kojih su mogle razapeti oko sebe mreze licnih pokroviteljstava. Oni koji su se borili na strani partizana mogli su ocekivati da ce do kraja zivota uzivati s Titom plodove moci. (Evo o tome i jednog jugoslavenskog vica: "Koja je razlika izmedju Jugoslavije i Amerike?" Odgovor: "U Americi radis cetrdeset godina da bi cetiri godine bio Predsjednik, a u Jugoslaviji se boris cetiri godine i onda si Predsjednik cetrdeset godina.") Porodica Pozderac bila je najistaknutiji takav primjer u Bosni. Otkako je najstariji brat Nurija pristupio Titovim partizanima 1941. godine, politicka je buducnost cijele porodice bila zbrinuta. Isto je tako uspjesno trgovao svojim ratnim zaslugama i istaknuti srpski politicar u Bosni i Hercegovini u sedamdesetima i osamdesetima Milanko Renovica, jer je bio jedan od rijetkih Srba medju partizanima u izrazito cetnickom kraju.**

Ovaj se sistem poklapao sa srednjovjekovnom vlastelom koja su na svim zivotnim podrucjima imala svoju mrezu uticaja i pokroviteljstava kojima su zaduzivali pojedince. U svojoj najblazoj formi, taj je sistem mogao pomoci i zastititi pojedince koji su to i zasluzivali, ali je u svojoj osnovi bio korumpiran. Osim toga, izazivao je i stagnaciju, jer je trebalo da se generacija koja se borila u ratu napokon povuce u mirovinu, a nije se povlacila. Nova generacija koja se visoko popela u poratnoj komunistickoj hijerarhiji borila se necasnim metodama za prevlast, a opca politicka stagnacija i ekonomsko nazadovanje omogucavali su joj da lakse makne one koji su bili iznad nje. Gotovo su svi obicni Jugoslaveni bili razocarani. Mnogi su se stoga i povukli iz politickog zivota. Na konferenciji Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1987. godine glavna je zalopojka - pomalo stidljivo izrazena - glasila: "Sve vise jaca tendencija medju mladima prema pasivnosti, ravnodusnosti i neutralnosti, sto je sve odraz njihova nezadovoljstva trenutacnim stanjem."45 Medjutim, kako je ekonomija i dalje propadala, drugdje su u Jugoslaviji dolazile do izrazaja i snaznije emocije.

** Ovo spominjanje porodica Pozderac i Milanka Renovice ne treba shvatiti tako kao da postoji neki odredjeni paralelizam medju njima. Pozdercevi su bili dobro poznata i stara, ugledna porodica; vecina ljudi (ne samo muslimani i komunisti) smatrala je njihove nazore izrazito probosanskim. A, Milanko Renovica je postao savjetnik u stabu Radovana Karadzica.

U julu 1988. na tisuce tvornickih radnika demonstriralo je protiv strogih mjera stednje Mikuliceve vlade. Poslije su tog istog ljeta izbile masovne demonstracije protiv lokalnih partijskih glavesina u Vojvodini i Crnoj Gori, cime su na kraju, u oktobru 1988. i julu 1989., iznudjene ostavke svih clanova i jednog i drugog Politbiroa. Sav je taj pritisak vrlo pomno organizovao i izvrsio novi vodja srpskih komunista Slobodan Milosevic, koji je zatim uspio i zamijeniti sve te partijske funkcionere svojim ljudima. Milosevicu je zapravo poslo za rukom lukavo iskoristiti za svoje ciljeve opce nezadovoljstvo Vojvodana i Crnogoraca, pa i neke frustracije izazvane cijelim komunistickim poretkom kao takvim. Istovremeno je vrsio i snazan pritisak na komunisticku hijerarhiju na Kosovu tezeci za slicnom preobrazbom kako bi i ondje postavio svoje ljude. Cinjenica da su se Albanci odupirali tom pritisku iz Beograda omogucila mu je da prikaze tu svoju operaciju kao odbranu srpskih nacionalnih interesa od perfidnih Albanaca.

U martu 1989. Srpska je skupstina, na Milosevicev zahtjev, izglasala ustavne amandmane kojima je ukinuta politicka autonomija Kosova i Vojvodine. To je izazvalo masovne demonstracije i generalni strajk na Kosovu, sto su srpske policijske snage surovo ugusile.46 Sada su svi pojedini komadi mozaika bili na svom mjestu. U Beogradu se dakle pojavio ambiciozan politicar koji je naucio sve komunisticke metode u borbi za vlast dok se penjao po sluzbenoj ljestvici sistema. U zemlji je vladala opstaa ekonomska depresija i nezadovoljstvo, zbog cega su ljudi pozeljeli odlucno vodstvo, a ideologija srpskog nacionalizma, poodavno frustriranog, dosla je do izrazaja u politici kojom su Vojvodina i Kosovo "vraceni" pod vlast Srbije. Reklo bi se da su se dva procesa stopila u jedan: Milosevicevo uzimanje vlasti u svoje ruke i okupljanje Srba u jedinstvenu politicku jedinicu koja ce dominirati Jugoslavijom ili je razbiti.

_______________________________

1 Karapandzich, Bloodiest Yugoslav Spring, str. 20.
2 Citirano u knjizi Beloff, Tito's Flawed Legacy, str. 131.
3 Djordjevic, "Yugoslav Phenomenon", str. 329.
4 Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 38. O "omladinskim radnim brigadama" na gradnji zeljeznicke pruge vidi kod Thompson, Paper House, str. 118-120.
5 Lucidan i sazet prikaz Titova staljinizma vidi kod Pavlowitch, Tito, str. 50-61
6 Lapenna, "Suverenitet i federalizam", str. 17-18.
7 Taj je proces temeljno prikazan u knjizi Kostunica i Cavoski, Party Pluralism or Monism.
8 Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 35-36.
9 Chadwick, Christian Church in the Cold War, str. 37.
10 Poulton, Balkans, str. 43.
11 O svim ovim promjenama vidi kod Balic, "Der bosnisch-herzegowinische Islam", str. 120, 128-134; A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 347-353.
12 McFarlane, Yugoslavia, str. 79.
13 Taj je pokret zapoceo na konferenciji u Bandungu u Indoneziji 1955. godine, pod kineskim pokroviteljstvom; Tito je stao na celo pokreta 1960. godine, a njegova nacela proglasio sluzbenom jugoslavenskom politikom 1961. godine. Vecini je neutralnih posmatraca bila jasna prava narav tog pokreta jos prije nego stoje Fidel Castro postao njegov predsjednik 1979. godine. Vidi Pavlowitch, Tito, str. 61-65; Milivojevic, Descent into Chaos, str. 20-21; Ivanovic, "Reforma vanjske politike".
14 Irwin, "Islamic Revival", str. 441-442; A. Popovic, L'Islam balkanique, str. 353-354.
15 Balic, "Der bosnisch-herzegowinische Islam", str. 125.
16 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 194
17 Ibid., str. 195; posluzio sam se detaljnim pregledom podataka za 1948. godinu u knjizi Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 32-33. Höpken navodi ukupan broj "Srba" i "Hrvata" muslimanske vjere (170.000), sto je netacno; mozda je posrijedi stamparska pogreska za ukupni broj takvih muslimana u cijeloj Jugoslaviji (190.000).
18 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 199-201. S. Ramet sma-;-ta da je presudan bio pad Rankoviccv: Nationalism and Federalism, str. 178-179. O '^dominaciji Srba u Bosni i Hercegovini u razdoblju izmedju 1945. i 1965. godine vidi | kod Pcrochc, Histoire de la Croatie, str. 367.
19 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 196-197; Irwin, "Islamic "Revival", str. 444.
20 Balic, "Der bosnisch-herzegowinische Islam", str. 124.
21 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 198-200; Irwin, "Islamic Revival", str. 144.
22 Höpken, "Die Kommunisten und die Muslime", str. 200.
23 O dugotrajnom sporu s Makedonijom oko tog pitanja vidi kod S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 182-184.
24 Hadzijahic, Od tradicije do identiteta, str. 67-68.
25 O tome vidi kod A. Popovic, "Islamische Bewegungen", str. 281, i Irwin, "Islamic Revival", str. 445-446.
26 Izetbegovic se poceo pripremati za pisanje 1966. i 1967. godine, a dovrsio je svoje djelo u prvoj polovini 1970. godine (Zulfikarpasic, ur., Sarajevski proces, str. 239).
27 P. Ramet, "Die Muslime Bosniens", str. 111; A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 351 ; informacija dobivena od Maje Topolovca.
28 Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 100.
29 Ibid., str. 99-100, 119; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 138-144.
30 Svi ovi statisticki podaci (uglavnom crpljeni iz popisa stanovnistva 1971. godine) mogu se naci kod Breznik, ur., Population of Yugoslavia. Vojvodina je bila podrucje s najvecim cistim priljevom stanovnistva: nije se zeljelo samo nadomjestiti vise od 300.000 pripadnika njemacke manjine koji su pobijeni ili protjerani, nego i osigurati apsolutnu vecinu Srba.
31 S. Ramcl, Nationalism and Federalism, str. 144.
32 Ibid., str. 98-115.
33 Ibid. str. 124.
34 Ibid., str. 105, 125.
35 Vidi Magas, Destruction od Yugoslavia, str. 37, 47, u fusnoti. Lazna je tvrdnja da je u razdoblju od 1968. do 1978. "vise od 100.000 Srba" napustilo Kosovo (Beloff, Tito's Flawed Legacy). Prema popisima stanovnistva na Kosovu je 1961. godine bilo 227.016 Srba, 1971. godine 228261, a 1981. godine 209.497 (Islami, Fshati i Kosovës, str. 176).
36 Tomasevich, "The Serbian Question", str. 39.
37 Tomasevich, "The Serbian Question", str. 39.
38 Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 50.
39 Grmek i dr., ur., Le Nettoyage ethnique, str. 236-269; citati sa str. 256, 265.
40 A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 355; Irwin, "Islamic Revival", str. 448-451.
41 Zulfikarpasic, Sarajevski proces, posebno str. 240-241; Poulton, Balkans, str.42-43
42 Najbolji je prikaz ove afere, kojim sam se i ja ovdje posluzio, u knjizi Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 168-171 (citat sa str. 171); vidi takodje McFarlane, Yugoslavia, str. 171-172, i Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 111-112.
43 Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 85-86.
44 Ibid., str. 91-92, 220-222; Milivojevic, Descent into Chaos, str. 11-12.
45 Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 217.
46 Milivojevic, Descent into Chaos, str. 10; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 226-234; Thompson, Paper House, str. 163-165; Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 197-213, 227-234.

 

BOSNA I SMRT JUGOSLAVIJE 1989.-1992.

 

Na dan 28. juna 1989. okupilo se nekoliko stotina tisuca Srba na bojnom polju Gazimestanu, nedaleko od glavnog grada Kosova, Pristine, da proslave seststotu obljetnicu bitke na Kosovu.' U Srbiji se vec vise tjedana osjecalo na svakom koraku nacionalno previranje; kosti kneza Lazara, koji je izgubio glavu u toj bici, prevezene su po zemlji i, kamo god su stigle, bile cilj hodocasca. U dvoristu manastira Gracanice (juzno od Pristine), dok su ljudi stajali u redu da iskazu pocast knezevim kostima izlozenim u manastiru, na standovima su se prodavali posted nalik na ikone Isusa Krista, kneza Lazara i Slobodana Milosevica jedan do drugoga. Na samoj ceremoniji na nekadasnjem bojnom polju uz Milosevica su stajali mitropolite Pravoslavne crkve u crnim mantijama, pjevaci u tradicionalnoj srpskoj narodnoj nosnji i pripadnici tajne policije u svojim tradicionalnim crnim odijelima i s tamnim naocalama. Milosevic je rekao okupljenoj svjetini: "Poslije sest vjekova opet smo zaokupljeni borbama i svadjama. Nisu to oruzane borbe, ali nije iskljuceno da nece i do njih doci."2 Svjetina mu je gromoglasno odobravala.

Bijase to simbolicna prekretnica u historije jugoslavenskih zemalja. Milosevic je vec imao mnogo od onoga sto je htio. Stekao je osobni ugled bez premca u Srbiji zahvaljujuci spoju komunistickih metoda i nacionalisticke retorike. Od osam glasova u Predsjednistvu Jugoslavije, mogao je racunati na cetiri: na glasove Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore. Morao je jos samo pridobiti za sebe predstavnika Makedonije pa da moze raditi sto hoce. Tada ce moci iznova napisati savezni ustav i osigurati prevlast Srbije.

Medjutim, zbog samog onog procesa kojim je dosao do te tacke nije bilo vjerovatno da ce oni dijelovi Jugoslavije kojima nije jos gospodario ikad pristati na takvo preuredjenje zemlje.

Hrvatski nacionalisticki osjecaji koji su tinjali nezadovoljeni za sve vrijeme otkako je uguseno "Hrvatsko proljece" na pocetku sedamdesetih, naglo je razbudjeno budjenjem srpskog nacionalizma sredinom osamdesetih. Milosevic nije samo skinuo tabu sa stanovitih oblika protivhrvatske retorike nego ih je upravo ohrabrio - tako da su sluzbeni srpski javni mediji uskoro nazivali vodju hrvatskih komunista Ivicu Racana "ustasom".3 Ponovo su izbile na povrsinu sve stare hrvatske zalopojke, a u novoj atmosferi krsenja tabua o Drugom svjetskom ratu mnogi su poceli zamjerati i automatsko povezivanje Hrvata s ustasama, i one sluzbene historije u kojima se preuvelicavao ukupan broj ratnih zrtava u Hrvatskoj preko svake mjere. Posljedica toga nije bila pojava na sceni ustaskih apologeta (iako ce poslije i toga biti) nego takvih hrvatskih nacionalista kao sto je bio bivsi partizanski i jugoslavenski general Franjo Tudjman, koji je dugogodisnje nacionalne teznje Hrvatske za nezavisnost od Beograda zelio odvojiti od ustaske historije s kojom bijahu isprepletene. A, neovisno o svim historijskim debatama, postojala su i realna strahovanja za buducnost kakva je izazvao Dobrica Cosic u julu 1989. kad je izjavio da bi se veliki dijelovi Hrvatske morali "vratiti" jednoj drugoj republici.4

Dotle se najzapadnija i najsamostalnija od svih republika, Slovenija, spremala da se zastiti od iducih faza Miloseviceva postupnog ustavnog puca. U septembru i oktobru 1989. srocila je i izglasala novi slovenski ustav kojim je proglasila svoju zakonodavnu suverenost - drugim rijecima, obznanila da njeni zakoni imaju prednost pred saveznima - i izricito ustvrdila da ima pravo na otcjepljenje.5

Dok se to zbivalo, dramaticna propast komunistickog carstva u istocnoj Evropi prikazivala se iz veceri u vecer na televizijskim ekranima. Osnivanje nezavisnih politickih stranaka sto je u Jugoslaviji stidljivo zapocelo 1988. godine, pretvorilo se u pravu bujicu.

U januaru 1990. slovenski su komunisti demonstrativno napustili kongres Saveza komunista Jugoslavije, a nakon dva tjedna preimenovali su se u Stranku demokratske obnove. I Slovenija i Hrvatska najavile su visestBanacke izbore u proljece 1990. U prvoj je od njih na izborima pobijedila liberalno-nacionalisticka koalicija, a u drugoj nova hrvatska nacionalisticka stranka "Hrvatska demokratska zajednica" (HDZ) na celu s Franjom Tudjmanom. Milosevic je takodje promijenio ime svoje stranke (u "Socijalisticku partiju Srbije") i poceo govoriti o visestBanackim izborima u Srbiji. Ti su izbori ipak odgodjeni do kraja godine. Vjerovatno je Milosevic bio uzdrman razdobljem relativne nepopularnosti u prvoj polovici 1990. godine, pa je mozda zelio pricekati da se zaostri nacionalna kriza u kojoj ce on opet moci preuzeti ulogu spasitelja Srbije. Buduci da su radio i televizija u Srbiji bili u njegovim rukama, nije ni bilo prave opasnosti da ce izgubiti dobro planirane izbore. Ipak, u prvoj polovici 1990. morao je preispitati svoju strategiju. Do tada je uspijevao u svom glavnom naumu da zavlada Jugoslavijom preko postojecih struktura Saveza komunista i Predsjednistva SFRJ. Ali, raspadom Partije i "vertikalnom" podjelom jugoslavenske politike na niz nacionalnih stranaka u razlicitim republikama, ostao je bez te mogucnosti. Stoga je pribjegao drugoj opciji: ako ne moze vladati Jugoslavijom kao jedinstvenim entitetom, onda ce silom izdvojiti iz nje novi entitet, prosirenu Srbiju, koja ce pripadati samo njemu i nikom drugom. Slovenski i hrvatski politicari zalagali su se u vecem dijelu 1990. godine za mirnu i dogovornu transformaciju Jugoslavije iz federacije u konfederaciju - to jest iz drzave u kojoj su primane savezna vlada i savezne institucije, u drzavu u kojoj republike imaju pravu vlast, a savezna tijela samo djeluju kao njihova zajednicka zastupnistva.

Ali Milosevic nije pokazao interesa ni za koji od takvih planova. Prvi jasni znak Miloseviceve nove strategije ogledao se u Kninu i okolici u Hrvatskoj - dijelu nekadasnje Vojne krajine uz zapadnu granicu Bosne, gdje su Srbi bili u vecini. Pred hrvatske izbore u aprilu 1990. ti su se Srbi okupili oko "Srpske demokratske stranke" (SDS). Milosevic se vjerovatno od samog pocetka zanimao za tu novu pojavu, ali cini se da je stranka u stvari osnovana na inicijativu "lokalnih Srba, koji su se bojali da ce izgubiti svoj kulturni identitet : u novoj nacionalistickoj Hrvatskoj. Neki od ekstremnijih clanova te stranke izjavljivali su, ponavljajuci propagandne parole iz Beograda, da se oni moraju braniti od "ustaske drzave" - sto se u prvom redu odnosilo na obnovu hrvatskog grba u obliku sahovnice, koja je zaista bila (u malko izmijenjenu obliku) ustaski simbol, ali je isto tako bila stotine i stotine godina hrvatski nacionalni grb. Nakon izbora, kad je nova vlast pocela otpustati komunisticke funkcionere, Srbi su ustvrdili da oni masovno ostaju bez posla. Buduci da su u drzavnom aparatu Hrvatske bili zastupljeni u mnogo vecem broju nego sto je trebalo biti prema njihovoj brojnosti (tvoreci gotovo 40 posto clanstva Saveza komunista i 67 posto milicije), bilo je neminovno da upravo njih bude najvise otpusteno. Inace, zacijelo je bilo i nekih nepravednih podmirivanja starih racuna.

Medjutim, u ljeto 1990. vodstvo SDS-a u Kninu preuzeo je ekstremist koji je zacijelo bio u tijesnoj vezi s Milosevicem. U avgustu je odrzan lokalni referendum o "autonomiji" Srba, usprkos hrvatskim vlastima koje su ga proglasile protivzakonitim; na ulicama Knina pojavila se naoruzana srpska milicija, ocito potpomognuta oficirima garnizona JNA (kojem je zapovjednik poslije bio general Ratko Mladic). Hrvatske su vlasti pokusale zaplijeniti zalihe oruzja lokalnih jedinica rezervne policije, a Srbi, kojima su njihove vodje i beogradski javni mediji tvrdili da ih "ustase" namjeravaju poklati, zatrazili su pomoc od JNA. Doslo je do izgreda u kojima su stradali hrvatski policajci.

U januaru 1991. lokalni srpski celnici proglasili su to podrucje "Srpskom autonomnom oblasti Krajinom" i osnovali svoju "skupstinu". Nakon dva mjeseca naoruzani ljudi iz Krajine pokusali su zauzeti obliznji Nacionalni park Plitvice, najvaznije turisticko podrucje u unutrasnjosti Hrvatske. Bijase to neposredan i svjestan izazov hrvatskoj vlasti. Doslo je do puskaranja s hrvatskim policajcima, a savezno Predsjednistvo naredilo je vojsci (usprkos ostrom protivljenju Hrvatske) da zauzme park i "uspostavi mir".6

Ove dogadjaje sto su se zbili s onu stranu zapadne granice Bosne vrijedi pomnije prouciti zato sto su bili uzorak prema kojem se poslije radilo u Bosni i Hercegovini.

Tu su upotrijebljene tri metode, jedna opca i dvije posebne. Opca metoda je bila da se srpsko stanovnistvo podbuni neprekidnim bombardiranjem dezinformacijama i izazivanjem straha preko javnih medija i lokalnih politicara. Svaki potez Tudjmanove vlasti prikazan je kao akt "ustaskog" terora. (Valja istaknuti da su neke mjere hrvatskih vlasti bile dozlaboga netakticne, recimo naredba da se skinu imena ulica ispisana cirilicom, dok su se bosanske vlasti trsile svim silama da umire srpsko stanovnistvo.) Druga metoda je bila standardna i moze se naci u svim prirucnicima o gerilskom ratovanju: to je tehnika "kompromitovanja cijelog sela" kojom su se sluzili francuski pokret otpora, Vijetkong i nebrojeni drugi gerilski pokreti. Ta tehnika predvidja izazivanje incidenta - na primjer, oruzani napad na autobus pun hrvatskih policajaca - kako bi se izazvale ostre sankcije ili odmazda, pa se onda oruzje podijeli seljacima i kaze im se da ce ih policija sve skupa napasti. Kad naoruzana policija stigne, nije tesko zametnuti oruzani sukob, i najednom je cijelo selo, koje je do tada bilo neutralno, na strani pobunjenika. Treca metoda je jednostavan i sasvim proziran trik: izazovu se ozbiljni incidenti, a onda se zamoli vojska da intervenise kao nepristran arbitar, kad je vec potpuno jasno da je vojska odana Beogradu i svom oficirskom horu u kojem dominiraju Srbi, te da je na strani Milosevica i Srba.

Ovo komadanje hrvatskoga teritorija koje je tako zapocelo godinu dana prije hrvatskog proglasenja nezavisnosti u julu 1991, pocivalo je dobrim dijelom na tvrdnji da su Srbi u Hrvatskoj ugrozeni "ustaskim" rezimom. U Bosni takva tvrdnja nije mogla djelovati vjerodostojno, pa je trebalo izmisliti neku drugu ugrozenost. Umjesto "ustaskih hordi", bosanskim je Srbima receno da ih ugrozavaju "islamski fundamentalisti". Ukratko cemo se osvrnuti na to kako je uopce doslo do mogucnosti da se iznese takva tvrdnja, i zasto je ona bila lazna.

U Bosni i Hercegovini, kao i u vecini ostalih republika, Partija se raspala negdje na pocetku 1990. godine i nastao je niz nacionalistickih ili nacionalnih stranaka. Od 1989. godine nacionalizmi u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj uzeli su maha izazivajuci zebnju, a krajnje teznje Milosevica i Tudjmana jedva da su bile prikrivene. Milosevic je bio otvoreno povezan s pansrpskim planovima Dobrice Cosica i Srpske akademije, a Tudjman je izjavio da je vecina bosanskih muslimana "neprijeporno hrvatskog porijekla" i da Bosna i Hercegovina tvori s Hrvatskom "nedjeljivu zemljopisnu i ekonomsku cjelinu".7

U jesen i zimu 1989. neki bivsi bosanski rukovodioci izrazavali su strahovanje da ce i Srbija i Hrvatska pokusati ucrtati nove granice na karti. U martu 1990. oba doma Skupstine Bosne i Hercegovine sastala su se da zajedno osude svaku pomisao na mijenjanje granica Bosne i Hercegovine. Ipak, situacija nije bila posve simetricna izmedju Srba i Hrvata. Bilo je potpuno jasno da Milosevic ide na prekrajanje granica, a da je sluzbena politika Tudjmanove stranke, HDZ-a, protiv toga da se mijenjaju granice - jer kad bi se takva zamisao prihvatila, prve bi se na udaru nasle granice same Hrvatske. Bombardovanje propagande iz Beograda o "ugrozenosti" Srba u Bosni i Hercegovini, sto je bilo zapocelo vec u ljeto 1989., dovelo je do toga da su se bosanski Hrvati i Muslimani nasli zajedno na jednoj strani nasuprot Srbima. Kad je na pocetku 1990. osnovana i hrvatska stranka u Bosni i Hercegovini, bijase to zapravo ogranak Tudjmanova HDZ-a, koji se sluzbeno zauzimao za postivanje granica Bosne i Hercegovine. A, kad je u julu osnovana srpska politicka stranka u Bosni i Hercegovini, ona se prozvala SDS - kao i ona stranka koja je vec agitovala za "autonomiju" u hrvatskoj Krajini i koja ce se uskoro otvoreno pobuniti protiv vlasti u Hrvatskoj.8

Glavna bosanska muslimanska stranka, koja se prozvala "Stranka demokratske akcije" (SDA), osnovana je u maju 1990. Predvodio ju je Alija Izetbegovic koji je 1988. bio pusten iz zatvora. Kao glavni optuzeni u najpoznatijem procesu desetljeca, bilo je prirodno da on bude izabran za vodju prve poskomunisticke i nekomunisticke muslimanske stranke u Bosni i Hercegovini. (Zapravo, kad je napokon izabran za predsjednika Predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine, on je bio jedini drzavni poglavar u svim poskomunistickim jugoslavenskim republikama koji nikad nije bio komunisticki rukovodilac.) Nasavsi se izmedju cekica i nakovnja srpskog i hrvatskog nacionalizma, bosanski Muslimani reagovali su na dva razlicita nacina: pojacali su svoj muslimanski nacionalizam bacajuci teziste na ono po cemu se najvise razlikuju od ostalih, na svoju religijsku komponentu, a Istovremeno su isticali da se zalazu za ocuvanje jedinstvenog karaktera Bosne i Hercegovine kao multinacionalne i multikonfesionalne republike. Religiozni element izrazen je javnim simbolima SDA, zelenim barjakom i polumjesecom, a pluralisticki element stBanackim programom. Da izmedju ta dva elementa postoji stvarna napetost, pokazalo se u septembru 1990., tri mjeseca prije izbora u Bosni i Hercegovini, kad je jedan od vodja SDA, milioner i povratnik iz emigracije Adil Zulfikarpasic, istupio iz stranke i osnovao "Muslimansku bosansku organizaciju" (MBO), u cijem programu nije bilo ni traga od islama. Unatoc samom imenu nove stranke, Zulfikarpasic je nastojao udariti temelje nelokalistickoj politici u kojoj ce ljudi glasati na temelju vlastitog izbora politickog programa (liberalnog, socijalistickog ili kakvog bilo drugog), a ne samo zato da potvrde svoj nacionalni identitet. Izetbegovic je istakao da su posrijedi nerealne ambicije za to doba. Evo sta je izjavio jednom novinaru:

Komunisti su svojim zabranama probudili u narodu tu zelju za izrazavanjem svoga religijskog ili nacionalnog identiteta. Mozda cemo za cetiri-pet godina proci kroz ovo minsko polje i stici do horizonta civilnog drustva. Zasad, na zalost, nasa stranka mora biti lokalisticka. Stranke koje nastoje zastupati svakoga, male su i slabe. Nama ovdje prijeti stvarna opasnost od gradjanskog rata; nas je glavni cilj kao stranke da ocuvamo Bosnu i Hercegovinu kao cjelinu?

Ali, dakako da je sam Izetbegovic poistovjecen s religijskim elementom "religijskog ili nacionalnog identiteta". Rasprava kojom su se njegovi protivnici posluzili kao osnovom za optuzbe na njegov racun 1983. godine, Islamska deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su citatelji mozda pomislili da je to neka vrsta licnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti cesto prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalisticku islamsku drzavu. Ali, takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj deklaraciji.

Ta je rasprava, napisana potkraj sezdesetih, opca rasprava o politici i islamu upucena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna cek i ne spominje. Izetbegovic pocinje od dva osnovna elementa: islamskog drustva i islamske vlasti. On kaze da se islamska vlast ne moze uspostaviti ako vec ne postoji islamsko drustvo, a islamsko drustvo postoji samo tada kad apsolutnu vecinu naroda cine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove vecine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko drustvo) i moze se pretvoriti u nasilje."10 Ovim je preduslovom iskljuceno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - cak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobozni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog politickog sistema, koja zauzima veci dio knjige, ne moze odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegovic, na primjer, kaze (ovu su recenicu srpski propagandisti cesto citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije izmedju 'islamske vjere' i neislamskih drustvenih i politickih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko drustvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u vecini, oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije." U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politicki status bosanskih muslimana: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uslovom garancije vjerskih sloboda i normalnog zivota i razvoja, lojalne su i duzne izvrsavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje stete Islamu i Muslimanima."12

Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je receno da su "fundamentalisticke", obicni su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se slozili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegovic kaze da bi islamska drzava morala pokusati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz licnih uvjerenja nego i citav jedan nacin zivota, s drustvenom i politickom dimenzijom; i kaze da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice.13 Ni za jednu od ovih tacaka ne moze se reci da je fundamentalisticka. I sam je izraz "fundamentalizam" doduse vrlo sirok i djeluje impresionisticki: nerado ga upotrebljavaju strucnjaci za islam, koji nastoje brizljivo razgraniciti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernistickih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalisticke drzave Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija.14 Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" upotrebljavaju uglavnom politicari i novinari unoseci u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politicki ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo.

Izetbegovic izricito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko drustvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko drustvo moze stvoriti (u narodu koje je bar nominalno u vecini muslimansko) samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."

Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest zestoko politicko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegovic zaista kritikuje naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, sto je, po njegovu misljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se ustremljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve pozapadnjacili i modernizovali" i koji slicnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama.16

Ali, njegov opci stav u ovoj raspravi nikako ne znaci i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaze: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prisao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zasto bi se Islam danasnjice drukcije odnosio prema tekovinama euro-americke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugackoj liniji."17

Izetbegovic je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljnije u jednoj drugoj, opsirnijoj i vaznijoj knjizi koju je napisao na pocetku osamdesetih. Islam izmedju Istoka i Zapada, u kojoj je pokusao prikazati islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su ukljucene i vrijednosti Zapadne Evrope. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i Evropske knjizevnosti; o krscanstvu se kaze da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao tako sta napisati.

Govoriti o opasnosti od fundamentalizma u Bosni bilo je svakako sasvim neumjesno, jer su bosanski muslimani bili vec medju najsekulariziranijim muslimanima na svijetu. Neosporno je u osamdesetim godinama bilo nekih sitnih i povremenih pokusaja fundamentalisticke agitacije u Bosni i Hercegovini. U jednom izvjestaju objavljenom u muslimanskom ekstremistickom glasilu u Londonu ponosno je ustvrdjeno kako je takva agitacija "uzegla plamen islama i nadahnula na stotine bosanskih muslimana".19 Ali, cak ni "stotine" aktivista nisu mogli bogzna kako djelovati na dva miliona muslimana, od kojih apsolutna vecina nije smatrala sebe nikakvim vjernicima, nego se samo drzala nekih islamskih obicaja kao dijela svoje kulture i tradicije.

U jednom pregledu objavljenom 1985. godine naveden je podatak da su svega 17 posto muslimana u Bosni i Hercegovini bili pravi vjernici.20 Decenijama svjetovnog odgoja i komunisticke politicke kulture pridruzilo se i sve vece pozapadnjacavanje drustva. Djelovala je i sve veca urbanizacija, iako je isprva sporo tekla. Potkraj osamdesetih 30 posto brakova u urbanim sredinama bilo je "mjesovito". Za mnoge ruralne muslimane i za veliku vecinu urbanih, biti musliman znacilo je pridrzavati se samo odredjenih kulturnih tradicija: "Muslimanska imena, obrezivanje, baklava i slavljenje Ramazan-bajrama [gozba kojom se obiljezava kraj mjeseca posta Ramazana], pozivanje nekoga za kuma da odreze kosu jednogodisnjem djetetu, sklonost da se kahva pije iz malih salica bez rucice, tzv. fildzana, suosjecanje za pauke i drugi razni tradicionalni obicaji, cije je porijeklo cesto i nepoznato onima koji ih se pridrzavaju."21

Kakav je "fundamentalisticki" program uopce mogla provoditi stranka koja je najprije morala osvojiti glasove tih posvjetovljenih muslimana, a onda djelovati u vladi zajedno s najmanje jos jednom od dvije nacionalne stranke?

Kad su u decembru 1990. izbrojeni glasovi na izborima, Izetbegoviceva je stranka osvojila 86 zastupnickih mjesta od ukupno 240 u Skupstini, a druge muslimanske stranke, ukljucujuci i Zulfikarpasicevu MBO, jos 13 mjesta. Srpska stranka, SDS, predvodjena sarajevskim psihijatrom (crnogorskog porijekla) Radovanom Karadzicem osvojila je 72 zastupnicka mjesta. Ona se prilicno neodredjeno zalagala za odbranu srpskih prava, ali nigdje nijednom rijecju nije spominjala diobu Bosne i Hercegovine, cak ni mirnim putem, a kamoli ratom. Stoga se nikako ne moze prihvatiti ideja da je tim izborima, koji su opcenito dali dr. Karadzicu pravo da se naziva "vodjom" bosanskih Srba, dobio demokratski mandat za svoje kasnije akcije. (Mnogi Srbi i nisu zapravo glasali za njega, a jos je 13 drugih Srba izabrano u skupstinu koji nisu pripadali njegovoj stranci.) HDZ je osvojio 44 mjesta. Ukupno je u skupstini bilo 99 muslimana, 85 Srba, 49 Hrvata i 7 "Jugoslavena". Te proporcije (41 posto muslimana, 35 posto Srba i 20 posto Hrvata) otprilike su odgovarale nacionalnim proporcijama cjelokupnog naroda (44, 31 i 17 posto).22

Izetbegovic je formirao u stvari vladu nacionalnog jedinstva sastavljenu od formalne koalicije svih triju glavnih stranaka, cijim je predstavnicima podijelio pojedine resore. Ovo je bio znak Izetbegoviceve dobre volje, jer je on mogao vladati zemljom i obicnom muslimansko--hrvatskom koalicijom, ali vec na samom pocetku rada ove vlade bilo je jasno da srpska stranka ima sasvim drukciji program aktivnosti.

Kad je Izetbegoviceva vlada potkraj 1990. preuzela duznost, opca je situacija u Jugoslaviji bila vrlo napeta. U drugoj polovici te godine razmahalo se nadmetanje izmedju Srbije s jedne strane i Slovenije i Hrvatske s druge, u toj mjeri da je Srbija u oktobru udarila porez na uvoz robe iz te dvije republike. Isto je tako postalo jasno da je Milosevic jednostavno prigrabio velik dio jugoslavenskog saveznog budzeta i potrosio ga na Srbiju, te tako torpedovao mjere ekonomske reforme kojima je predsjednik savezne vlade Ante Markovic nastojao obuzdati vrtoglavu inflaciju u zemlji.

U decembru 1990. Slovenci su odrzali referendum o tome hoce li njihova republika postati nezavisna i samostalna drzava. Glasalo je vise od 90 posto ukupnog broja biraca, a od njih se ukupno 89 posto izjasnilo za ponudjeni prijedlog.23 U maglovitom osvrtanju nekih zapadnih politicara na razdoblje izmedju 1991. i 1993. godine, ovaj korak Slovenije prema nezavisnosti ocijenjen je kao posljedica njemackog "pritiska". Ali, svim ozbiljnim posmatracima u Sloveniji i Jugoslaviji u to vrijeme bilo je potpuno jasno da je pritisak zbog kojeg je Slovencima potkraj 1990. ekonomski i politicki zivot postao nemoguc dolazio ravno iz Beograda.

Na pocetku 1991. Milosevic je otvoreno govorio da ce on, bude li pokusaja da se federativna struktura Jugoslavije zamijeni nekom labavijom formom konfederacije, zatraziti da se Srbiji pripoje cijela podrucja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U isti mah, daleko od toga da brani federativni status quo, aktivno je rusio savezni ustav. U junu 1990. jednostrano je ukinuo skupstinu pokrajine Kosovo i sveo status te pokrajine na nesto beznacajnije od gradskog poglavarstva, ali je i dalje zadrzao predstavnika nepostojece vlasti na Kosovu u Predsjednistvu Jugoslavije.

U martu 1991, preplasen studentskim demonstracijama protiv sebe u Beogradu, pokusao je natjerati predsjednika Predsjednistva SFRJ Borislava Jovica da proglasi izvanredno stanje u cijeloj zemlji. Kad je Jovic to odbio, Milosevic je iznudio njegovu ostavku, a isto je tako povukao iz tog tijela i predstavnike Cme Gore, Vojvodine i Kosova. Zatim je preko televizije obznanio da Srbija ne priznaje vise savezno Predsjednistvo. Sljedeca dva-tri dana cinilo se da je njegov ustavni puc stupio u posljednju fazu. Ali onda se Jovic jednostavno vratio na svoje mjesto. Milosevic je uzmaknuo od ruba ponora. Sam je protivzakonito imenovao novog "predstavnika" Kosova u Predsjednistvu. U to je vrijeme Branka Magas zabiljezila: "Novi covjek, Sejdo Bajramovic, cak je i u srpskoj politici cudnovata pojava: izabralo ga je svega 0,03 posto biraca u njegovu izbornom okrugu na Kosovu... taj umirovljeni vodnik JNA poznat je samo po svojoj strasti za tombolom."24

Stav je bosanske vlade bio logican, ali nezgodan. U svakoj raspravi o tome, treba li federativnu strukturu zamijeniti labavijom konfederacijom, Bosna bi bila na strani Slovenije i Hrvatske koje su trazile tu promjenu, jer je i sama zeljela da se smanji mogucnost beogradske dominacije i manipulacije Jugoslavijom. Ali, istovremeno nije mogla u tom sporu do kraja podrzavati Sloveniju i Hrvatsku. Vecinu je Bosanaca duboko zabrinjavala mogucnost da te dvije republike ostvare svoju prijetnju i istupe iz Jugoslavije, jer bi tada oni ostali, s jos jednom slabom republikom, Makedonijom, sami pod vlascu Srbije.

Dok je Izetbegovic u prvoj polovini 1991. pokusavao izvesti tu tesku tacku balansiranja na zici, Srbi su otvoreno dovodili u pitanje opstanak i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. "Autonomna oblast Krajine", koju je u Hrvatskoj proglasila SDS, bivala je sve ratobornija u svojim zahtjevima, jer ju je Srbija sve vise naoruzavala.

U maju 1991, je SDS u Bosni i Hercegovini zatrazila da se otcijepe veliki dijelovi sjeverne i zapadne Bosne i da se sjedine s "Krajinom" u Hrvatskoj, te da osnuju novu republiku. Zatim je SDS tri podrucja Bosne i Hercegovine s pretezno srpskim stanovnistvom proglasila "srpskim autonomnim oblastima" sluzeci se navlas onom istom metodom kojom se SDS posluzila prethodnog ljeta u Hrvatskoj. Nedugo zatim jedna mala stranka u Hrvatskoj, izrazito nacionalisticka Hrvatska stranka prava, zatrazila je da se cijela Bosna i Hercegovina pripoji Hrvatskoj.

Ipak, vise je zabrinutosti izazvao podatak iznesen u julu 1991. da se redovno potajno dostavlja oruzje bosanskim Srbima prema dogovoru Milosevica, srpskog ministra unutarnjih poslova Mihalja Kertesa i vodje bosanske SDS Radovana Karadzica.25 Taj je podatak potvrdio predsjednik savezne vlade na odlasku, Ante Markovic, objavivsi sadrzaj snimljenog telefonskog razgovora u kojem je Milosevic obavijestio Karadzica da ce mu sljedecu posiljku oruzja predati general Nikola Uzelac, komandant garnizona JNA u Banjoj Luci.26

Sad vise nije moglo biti sumnje da srpski predsjednik odredjuje Karadzicu svaki potez. Karadzic se cak pohvalio pred jednim britanskim novinarom da s Milosevicem "razgovara nekoliko puta nedjeljno telefonom".27

Do tada je vec bio poceo pravi rat u Jugoslaviji. Kap koja je prelila casu Sloveniji i Hrvatskoj bilo je to, sto je Srbija odbila priznati Hrvata Stipu Mesica za sljedeceg predsjednika saveznog Predsjednistva, funkcije koja se svake godine automatski rotirala. Federativni sistem, koji je Srbija toboze stitila, opet je bio paralizovan.

Tada je Hrvatska odrzala referendum (19. maja 1991) o punoj nezavisnosti: 92 posto biraca glasalo je za punu nezavisnost.

Na dan 25. juna 1991, i Hrvatska i Slovenija proglasile su svoju nezavisnost. Sutradan ujutro usla je u Sloveniju kolona tenkova JNA. Ohrabren i Evropskom zajednicom koja je u aprilu izjavila da podrzava "jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije", i americkim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom koji je dao slicnu izjavu u Beogradu 20. juna, Milosevic je drzao da moze vrlo brzo od Slovenije napraviti primjer kojim ce zastrasiti ostale.28 Komanda JNA, u kojoj su dominirali Srbi i koja je uglavnom tezila za istim ciljevima kao i Milosevic (uostalom, zavisila je o opstanku Jugoslavije da bi zadrzala svoje privilegije, izvore financiranja - vise od 55 posto saveznog budzeta - i cjelokupni sistem vojne industrije), drzala je da moze vrlo brzo natjerati i Sloveniju i Hrvatsku da se povuku na pocetne pozicije. Ali, Slovenija je dobro organizovala otpor, pa su Milosevic i JNA uskoro digli ruke od nje. Protiv Hrvatske je vodjena politika na dva kolosijeka: opce vojno zastrasivanje (u pocetku vise nego samo osvajanje) upereno protiv Hrvatske kao cjeline, i istovremeno ucvrscivanje dzepova teritorija naseljenih Srbima koje su vec drzali u svojim rukama naoruzani Srbi. Do kraja avgusta obje su ove operacije prerasle u pravi pravcati rat: vojska je napadala gradove u Slavoniji, a u septembru je zapocela tuci granatama Dubrovnik.29

Posebno je zlokobna osobina tih okrsaja, koja je navjescivala nacin vodjenja rata u Bosni i Hercegovini, bila upotreba srpskih neregularnih jedinica. Tako je jedan komentator napisao u septembru 1991: "Cini se da je strateski cilj, da se povezu razni dzepovi srpskih podrucja, tako da se Hrvati izmedju njih otjeraju terorom i zastrasivanjem."30 U krajevima koje su u Hrvatskoj drzali Srbi u svojim rukama djelovale su od 1990. godine male paravojne jedinice koje su sudjelovale u operacijama kao sto je bilo zauzimanje Nacionalnog parka Plitvicka jezera u martu 1991. Na pocetku 1991. ministar unutarnjih poslova u Beogradu Mihalj Kertes osnovao je vojni logor za obrazovanje takvih kadrova poznatih kao "Srpska dobrovoljacka garda" pod komandom Zeljka Raznjatovica zvanog "Arkan".

Arkan je bio kriminalac u mafijaskom stilu za kojim je tragao Interpol zbog vise pocinjenih zlocina. Za njega se opcenito vjerovalo da radi za jugoslavensku tajnu policiju i da je sudjelovao u progonima i izvrsavanju atentata na jugoslavenske politicke emigrante.31 U pocetku je te jedinice financiralo Ministarstvo unutrasnjih poslova, a poslije, u toku godine, kad su se procule pod imenom "Arkanovi tigrovi", financirale su se same - i to vrlo uspjesno - punim kamionima opljackane robe koju"su dovozili iz hrvatskih gradova i sela.

Slicne su jedinice bile i samozvani "cetnici" koje je organizovao srpski ekstremist Vojislav Seselj, covjek koji je 1985. godine bio sudski optuzen i osuden zato sto je javno zatrazio da se Jugoslavija podijeli na dvije drzave, Srbiju i Hrvatsku, a da one medju sobom podijele Bosnu i Hercegovinu.32 Sad je Seselj bio na celu ekstremno nacionalisticke "Srpske radikalne stranke", pa se mogao upustiti cak i u neku vrstu licitacije u nacionalistickoj politici sa samim Milosevicem. (To je njihovo nadmetanje ipak bilo na bazi uzajamne potpore, jer je upravo Milosevic pomogao Seselju da bude izabran u Srpsku skupstinu u julu 1991.)33 U intervjuu Spiegelu na pocetku avgusta 1991. on je iznio najnoviju verziju svoga plana prema kojoj bi Srbiji pripala cijela Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora i veci dio Hrvatske, tako da bi Hrvatima ostalo samo "ono sto se moze vidjeti s vrha zagrebacke katedrale". Kad ga je novinar pitao za Bosnu i Hercegovinu, odgovorio je ovako: "Bosanski su muslimani zapravo islamizirani Srbi, a jedan dio takozvanih Hrvata zapravo su Srbi katolicke vjere." Novinar ga je dalje pitao: "A, ako se muslimani suprotstave pokusaju da im se oduzme status nacije?" Seselj: "U tom slucaju cemo ih protjerati iz Bosne." "Kuda?", "U Anadoliju."34

Kako su ovakve poglede otvoreno iskazivali i bosanski Srbi, bila je vrlo daleka mogucnost bilo kakvog politickog rjesenja krize u Bosni i Hercegovini. Vodja male muslimanske stranke MBO Zulfikarpasic pokusao je na pocetku avgusta, dobronamjerno ali bezuspjesno, sklopiti s Karadzicem "historijski sporazum" koji bi garantovao integritet republike Bosne i Hercegovine. Zamjenik predsjednika MBO profesor Muhamed Filipovic izjavio je: "Srbi su naoruzani do zuba, stvorili su u Bosni i Hercegovini drzavu u drzavi... Svakog casa moze izbiti sukob izmedju Srba i muslimana. Da bi se to sprijecilo, zelimo da se potpise sporazum o ocuvanju Bosne i Hercegovine." Takav sporazum nije mogao biti nista drugo, do politicka svecana obaveza sklopljena izmedju jedne velike stranke i jedne male stranke; nije mogla imati ustavni status, a predsjednik Izetbegovic, koji je nastojao ocuvati tronacionalnu vladu, izjasnio se protiv nje zato sto Hrvate niko nije nista ni pitao. Bilo kako mu drago, nije bilo jasno, sta bi takva obaveza znacila Karadzicu kad je njegova stranka istovremeno proglasavala velike dijelove zemlje "srpskim autonomnim oblastima" i zahtijevala da se otcijepe od Bosne i Hercegovine. Nekoliko dana posto je Izetbegovic iznio svoje zamjerke, predstavnici SDS-a u Predsjednistvu Republike iskoristili su priliku da izjave kako ce ubuduce bojkotovati sjednice Predsjednistva.35

U septembru 1991. bosanski su Srbi - ili, bolje reci, onaj njihov sicusni dio u vodstvu njihove SDS - poduzeli sljedeci korak. "Srpske autonomne oblasti", kojih je sad bilo cetiri, zatrazile su od JNA da ih, nakon niza lokalnih incidenata i puskaranja, "zastiti". (One su sad vec, zahvaljujuci pomoci JNA i Ministarstva unutarnjih poslo va, bile izvanredno dobro naoruzane.) JNA je odmah stupila u akciju: jedna kolona od stotinu vozila krenula je u zapadnu Hercegovinu, druga se kolona zaputila u centar za vezu u Nevesinju, a 5000 vojnika upuceno je iz Sarajeva u Hercegovinu. Do kraja mjeseca septembra te su jedinice uspostavile "granice" "Srpske autonomne oblasti Hercegovine". Isto je tako osnovana baza s velikim brojem ljudi za vojne operacije protiv Dubrovnika, uz samu hercegovacko-hrvatsku granicu.36 (Zauzvrat su Srbi iz Hercegovine uputili na stotine svojih ljudi, na celu s nacelnikom Trebinja, da sudjeluju u napadu na taj hrvatski grad.) Ali, nisu to bile jedine operacije JNA na bosanskohercegovackom tlu. Od sredine avgusta centar za obrazovanje tenkista u Banjoj Luci postao je jedna od baza za vojne operacije protiv Hrvatske. Kad je kolona oklopnih vozila JNA, na putu za Vukovar, potkraj jula, prolazila kroz okolicu Visegrada, zaustavili su je muslimanski civili, ali je ona otvorila vatru na njih.37

Za bosansku je vladu situacija bivala sve nepodnosljivija. Predsjednik Izetbegovic, koji je jednom kazao da je birati izmedju Tudjmana i Milosevica isto sto i birati izmedju leukemije i tumora na mozgu, izjavio je na pocetku oktobra da je Bosna i Hercegovina neutralna u sukobu izmedju Srbije i Hrvatske. Radovan Karadzic osudio je tu izjavu kao "antisrpski cin" i dodao da je rat u Hrvatskoj rat protiv "povampirene fasisticke svijesti". Rekao je i da samo suverena vlada moze proglasiti neutralnost.38 Sto se ovoga posljednjeg tice, imao je potpuno pravo, pa je bosanska Skupstina pocela ozbiljno raspravljati o prijedlogu da se proglasi suverenost Bosne i Hercegovine. Pod time se nije mislilo na potpunu nezavisnost nego na zakonodavnu suverenost u sklopu Jugoslavije, tako da bi se mogli, barem u pravno-teorijskom smislu, izglasati zakoni kojima bi se ponistilo pravo JNA da se sluzi teritorijem Bosne i Hercegovine.

Na dan 14. oktobra 1991, Karadzic je demonstrativno izveo svoje zastupnike iz Skupstine, koja je potom izglasala suverenost Bosne i Hercegovine. Nakon nekoliko dana Karadzic i njegova stranka osnovali su "Srpsku narodnu skupstinu" u uporistu JNA Banjoj Luci i okitili se svim atributima parlamenta, vlade i uopce drzave.39

Koraci koje su poduzeli Karadzic i njegova stranka - "autonomne oblasti", naoruzavanje srpskog naroda, sitni lokalni incidenti, gromoglasna propaganda, zahtjev od JNA da ih "zastiti", srpska "skupstina" - sve se to potpuno poklapalo s onim sto je ucinjeno u Hrvatskoj. Neutralni posmatraci bili su nacisto da je posrijedi jedan jedinstveni plan.

Sve eventualne neizvjesnosti o naravi tog plana rasprsene su na kongresu Miloseviceve Socijalisticke partije Srbije odrzanom 9. oktobra 1991. u Peci. Potpredsjednik stranke, bivsi disident, filozof Mihajlo Markovic, vrlo je jasno u svom govoru na kongresu opisao kako su on i njegov gospodar zamislili komadanje Jugoslavije:

U novoj jugoslavenskoj drzavi bice najmanje tri federalne jedinice: Srbija, Crna Gora i ujedinjena bosanskohercegovacka i kninska oblast [tj. teritorij sastavljen od nekoliko bosanskohercegovackih "srpskih autonomnih oblasti" i isto takve oblasti u Hrvatskoj]. Ako bosanski muslimani zele da ostanu u novoj jugoslavenskoj drzavi, moci ce da ostanu. Ako budu htjeli da se otcijepe, moraju znati da ce... drzava bosanskih muslimana biti sa svih strana okruzena srpskom teritorijom.

Komentirajuci u to vrijeme taj govor, ja sam napisao: "To znaci da se g. Milosevic zalaze za plan prema kojem ce zemlja biti Jugoslavija po imenu, a Velika Srbija u zbilji, s mogucnoscu da muslimani imaju negdje u sredini nekakvu svoju oslabljenu Bocvanu."40

Za vrijeme javnih rasprava o buducnosti bosanskih muslimana 1993. godine cesce ce se spominjati Bocvana i Bantustan.

Medjutim, na takva jasna pretstavljanja ratnih ciljeva Srbije uopce se nije obazirala vecina zapadnih drzavnika, pa ni pregovarac koga je imenovala EZ - lord Carrington, koji je i dalje vjerovao da je jos moguca neka labava forma stare federativne Jugoslavije.

U septembru su Ujedinjeni narodi nametnuli embargo na uvoz oruzja na cjelokupnom jugoslavenskom teritoriju. To nije mnogo uticalo na naoruzanje JNA koja je imala goleme zalihe oruzja i razvijenu vojnu industriju, ali je oslabilo hrvatske oruzane snage koje su u mnogim dijelovima zapadne i sjeveroistocne Hrvatske jedva nekako uspijevale zadrzati napredovanje JNA. Da su bile bolje naoruzane, mozda bi bile uspjele odbiti napade na gradove kao sto je Vukovar. Ovako su se pak neobicno zilavo branile tako da su generali JNA uskoro poceli uvidjati da je osvajanje Hrvatske operacija koja im donosi sve manje koristi. (Kad je napokon pao Vukovar, u kojem su gotovo sve kuce bile razorene, arkanovci su "ocistili" grad i pobili na stotine ljudi.)

Hrvatska je vlada ipak uspjela uspostaviti linije nabave oruzjem sa zemljama bivseg Varsavskog pakta i Bliskog istoka. Daljnji je udarac planovima Srbije zadalo medjunarodno priznavanje Hrvatske i Slovenije, oko cega se najposlije slozila evropska zajednica, na inzistiranje Njemacke, sredinom decembra, a 15. januara 1992. stupilo je to priznanje na snagu. Nakon nekoliko tjedana sklopljeno je primirje u Hrvatskoj, na inicijativu predstavnika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea. Teritoriji koje su zauzeli JNA i srpske neregularne jedinice stavljeni su u neku vrstu limba, zone "pod zastitom UN", a bilo je posve neizvjesno koliko ce dugo ostati u tom statusu. Priznavanje Hrvatske pripomogle je okoncanju rata u toj republici. To je u svakom slucaju bilo priznavanje stvarnosti. Posto su gradovi kao Vukovar pretvoreni u rusevine, bilo je iluzorno ocekivati da bi se Hrvatska mogla nagovoriti da se vrati u federativnu Jugoslaviju.

Medjutim, jedna je od posljedica toga poteza bila da je sad i Bosna i Hercegovina morala zatraziti priznavanje svoje nezavisnosti, jer bi inace ostala u krnjoj Jugoslaviji pod srpskom vlascu. evropska je zajednica to shvatila pa je pozvala i druge republike da zatraze priznavanje svoje nezavisnosti, a Bosni i Hercegovini postavila je jos uvjet da odrzi referendum o tom pitanju. Lord Carrington se zalio da mu je EZ pomrsila racune i upropastila planove za opcu nagodbu svih sest republika u okviru Jugoslavije. Ali, bilo je bjelodano jasno da Hrvati i Slovenci ne bi nikad prihvatili njegove planove, a da ti planovi ne bi zadovoljili ni ambicije Srbije - ti su planovi bili unaprijed propali.41

Jedino sto je zalopojci lorda Carringtona dalo nekakav privid izgleda na uspjeh bijase cinjenica da su korak Bosne i Hercegovine prema nezavisnosti Milosevic i Karadzic iskoristili kao izliku da zapocnu ratnu fazu komadanja Bosne. Vojni planovi bili su vec poodmakli.

JNA je u jesen 1991. bila zauzela vazne centre za vezu u Bosni i Hercegovini. Izgradjeni su polozaji za tesku artiljeriju oko vecih bosanskohercegovackih gradova, pa i oko Sarajeva, u zimu sa 1991. na 1992. godinu. Posto su u januaru i februaru smanjene ratne operacije u Hrvatskoj, kolone tenkova i topova JNA "povukle su se", uz odobrenje Ujedinjenih naroda, u Bosnu i Hercegovinu. Zacudo, predsjednik Izetbegovic dopustio je cak JNA da zaplijeni zalihe oruzja lokalnih jedinica "opstenarodne odbrane". Cini se da je time zelio uvjeriti komandante JNA u svoje miroljubive nakane, a vjerovatno ga je zavela, kao sto je svakako bila i namjera, cinjenica da je vojska "zaplijenila" i oruzje nekih srpskih paravojnih jedinica.42 Da JNA nije nepristrana ni politicki neutralna, pokazalo se 29. februara i 1. marta, kad se odrzavao referendum u Bosni i Hercegovini. Karadziceva je SDS zabranila Srbima da sudjeluju u referendumu pa je postavila i zapreke na cestama kako glasacke kutije ne bi mogle biti dostavljene na podrucja pod njihovom vlascu, a avioni JNA bacali su istovremeno letke u kojima su se biraci pozivali na bojkot referenduma. Ipak je glasalo otprilike 64 posto od ukupnog broja glasaca, medju njima i na tisuce Srba u vecim gradovima. Na glasackom je listicu stajalo pitanje: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, drzavu ravnopravnih gradjana i naroda, muslimana, Srba, Hrvata i svih ostalih koji zive u njoj?"43 Glasaci su gotovo jednoglasno izglasali "da".

Ujutro 2. marta 1992., kad su objavljeni rezultati referenduma, pripadnici srpskih paravojnih jedinica podigli su barikade na ulicama i zauzeli snajperske polozaje nedaleko od skupstinske zgrade u Sarajevu. Dvadeset i cetiri sata cinilo se da je vojska preuzela vlast u Bosni i Hercegovini, ali su na tisuce Sarajlija izasle na ulice - ispred nisana snajpera - da demonstriraju, i puc je, ko zna zasto, sprijecen. Razlog za akciju vojske bio je toboze, to sto su dvojica mladih muslimana prethodnog dana u Sarajevu ubila na svadbi jednog Srbina. To ubistvo, koje je, po svemu sudeci, bilo rezultat nenadane provale emocija bez predumisljaja, iskoristeno je kao izlika da se javno osudi muslimanski "terorizam".44 Taktika je bila sasvim prozirna. Dakako da se niko nije sjetio da podigne barikade u Sarajevu u znak protesta zbog nebrojenih ubistava muslimana i slicnih incidenata u proteklih nekoliko mjeseci, kao sto se, recimo, dogodilo kad je 7. oktobra u Sipovu grupa srpskih paravojnih dobrovoljaca ubila Mehmeda Ganibegovica, ili kad su 13. oktobra srpski vojni rezervisti pucali iz autoamtskog naoruzanja po Mehmed-aginoj dzamiji u Tuzli.45

Srpskim su politicarima preostale jos dvije mogucnosti: ili da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu vojnim sredstvima ili da je raskomadaju politickim sredstvima uz prijetnju oruzanom silom.

Ova je druga metoda bila jos moguca do posljednjeg tjedna u martu, a najvise je ovisila o drzanju bosanskih Hrvata. Dugo se vec mogla pratiti odredjena simetrija u srpskim i hrvatskim stavovima prema Bosni i Hercegovini. U martu 1991. sastali su se predsjednici Milosevic i Tudjman da rasprave na koji bi nacin mogli podijeliti Jugoslaviju, pa je na dnevnom redu bila i podjela Bosne i Hercegovine.46 Ali, simetrija je bila samo djelomicna. Srbija je bila krenula mnogo ranije i otisla mnogo dalje - bosanski su Srbi osnovali svoje "autonomne oblasti" u maju 1991, a "skupstinu" u oktobru iste godine (najposlije su 27. marta 1992. proglasili "Republiku Srpsku" u Bosni i Hercegovini), a hrvatski pandan, "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna", proglasena je tek u julu 1992, nakon tromjesecne srpske vojne ofanzive.

Vodja HDZ-a u Bosni i Hercegovini Stjepan Kljuic zelio je da se ocuvaju granice Bosne i Hercegovine, a njegova je stranka glasala za nezavisnost te republike. Vodjstvu HDZ-a nije se cak dopao ni prijedlog, da se Bosna i Hercegovina pretvori u konfederaciju "kantona" u svicarskom stilu. Tako je glavni tajnik te stranke Ivan Markesic izjavio u oktobru 1991: "Cak i u takozvanoj 'srpskoj' oblasti kao sto je banjalucka zivi 120.000 Hrvata. Ne mozemo podijeliti Bosnu i Hercegovinu na kantone. U Svicarskoj su najprije bili kantoni, a tek je onda Svicarska sastavljena od njih. U Bosni i Hercegovini kantoni bi znacili podjelu zemlje, a to ne bi islo bez rata."47

Medjutim, skupina Hercegovaca predvodjena Matom Bobanom sve je vise jacala svoj uticaj u stranci, pa je u januaru 1992., akcijom za koju se opcenito smatra da ju je organizovao predsjednik Hrvatske Tudjman, Boban dosao na mjesto Kljuica kao predsjednik bosanskohercegovackog HDZ-a.48

Hercegovacki Hrvati imali su razloga da budu nepopustljiviji od ostalih, jer su bili svjedoci naonizavanja i uspostavljanja "Srpske autonomne oblasti" u Hercegovini. (Bili su i tijesno povezani s hrvatskim paravojnim jedinicama HOS-a, a potkraj 1991. odbili su predati JNA oruzje "opstenarodne odbrane" i poceli se i sami pripremati za borbu.)49 Opcenito su Hrvati, i u vojnom i u politickom pogledu tek reagovali na srpske inicijative, a donekle ih i oponasali. Tako, recimo, kad je SDS u decembru 1991. objavila svoju kartu nacionalne "kantonizacije" Bosne i Hercegovine (s otprilike 70 posto teritorija ukljucenih u srpske kantone), HDZ je uskoro nakon toga uzvratio svojom kartom (na kojem su hrvatski kantoni obuhvacali otprilike 30 posto ukupnog teritorija).50 Bilo je ocigledno jasno da Srbi kantonizaciju shvacaju kao kompromis kojim bi mogli doci do potpunog otcjepljenja, sto su prethodno bili zahtijevali. Kad je Radovan Karadzic potkraj februara 1992. posao u Austriju da pregovara s Milosevicem i Tudjmanom o buducnosti Bosne i Hercegovine, oni nisu vise raspravljali o kantonalnoj konfederaciji, nego o podjeli teritorija.51

Ali, evropska zajednica i lord Carrington uhvatili su se za kantonizaciju kao za posljednju slamku, pa su organizovali nekoliko rundi pregovora na tu temu s tri glavne bosanskohercegovacke stranke, u Bruxellesu i Lisabonu u mjesecu martu. Na dan 9. marta, srpska je delegacija odbila prihvatiti nacrt bosanskohercegovackog federativnog ustava, prema kojem bi svaka od tri nacionalne zajednice imala pravo veta na donosenje svih vaznijih politickih ili ekonomskih odluka.52 Poslije se tog istog mjeseca evropska zajednica energicno zauzela za "kantonalni" plan zasnovan na preinacenoj verziji srpske karte. Taj su plan najprije prihvatile sve tri strane kao bazu za daljnje pregovore, a onda ga je HDZ 24. marta odbacio, a sutradan i Izetbegoviceva SDA. Nije, uostalom, cudo sto su ga Hrvati prvi odbacili, jer bi im po njemu pripalo svega 17 posto bosanskohercegovackog teritorija, a 59 posto hrvatskog naroda ostalo bi u nehrvatskim kantonima.53

Jedino sto su svi takvi planovi na kraju pokazali bila je cinjenica da bi nakon svake takve podjele na stotine tisuca bosanskohercegovackih gradjana ostale nezadovoljne.

Vecina je Bosanaca, uostalom, glasala za demokratsku i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, drzavu ravnopravnih gradjana. Bez obzira na retoricku bujicu u srpskim javnim medijima o tome kako je Bosna i Hercegovina u rukama "ustasko-fundamentalisticke koalicije", nema ni najmanjeg znaka da je bilo koji inteligentni posmatrac ikad otkrio da je bosanskohercegovacka vlada donijela, ili uopste pomisljala da donese, diskriminatorske zakone protiv bilo kojeg naroda u Bosni i Hercegovini.

Ali srpski i srbijanski politicari i javni mediji stvorili su neku vrstu politicke psihoze, u kojoj je "odbrana prava" bosanskih Srba zadobila takav apsolutni status da su se ljudi prestali cak i pitati jesu li zaista ugrozeni. Kad je jednom takva psihoza stvorena, preostao je jos samo jedan mali korak do vojne akcije.

_______________________________

1 Sluzbeni su javni mediji naveli apsurdan podatak da je bilo prisutno 3 miliona ljudi. Ja sam bio na tom skupu i procijenio sam da je bilo negdje izmedju 300 i 500.000 osoba.
2 Glenny, Fall of Yugoslavia, str. 35.
3 Magas, Destruction of Yugoslavia, str, 241. Branka Magas istice da su Racanovu porodicu pobile u ratu ustase.
4 S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 244.
5 Ibid., str. 240-242; Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 224-226; Gow, Legitimacy and the Military, str. 78-94.
6 O svim tim dogadjajima vidi kod Poulton, Balkans, str. 24-27; Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 293, 313; Glenny, Fall of Yugoslavia, str. 13-19.
7 Irwin, "Fate of Islam in the Balkans", str. 392.
8 S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 233, 243. 290
9 Thompson, Paper House, str. 99
10 Izetbegovic, Islamska deklaracija, str. 37.
11 Ibid., str. 22.
12 Ibid., str. 37-38.
13 Ibid., str. 21-24,30.
14 Lucidnu analizu jednog od vodecih naucnika vidi kod Esposito, Islam and Politics, str. 269-301.
15 Izetbegovic, Islamska deklaracija, str. 37-42.
16 Ibid., str. 7.
17 Ibid., str. 31.
18 Izetbegovic, Islam izmedju Istoka i Zapada, str. 107-109, 132, 251-264.
19 Hussein, "Communist Yugoslavia's Fear of Islam", str. 34.
20 Poulton, Balkans, str. 43.
21 Sorabji, Bosnia's Muslims, str. 5-6.
22 Poulton, Balkans, stf. 44.
23 Ibid., str. 37-38.
24 Magas, Destruction of Yugoslavia, str. 276, 283-293 (citat sa str. 293). Branka Magas neobicno lucidno prikazuje te dogadjaje.
25 S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 259.
26 Mazower, War in Bosnia, str. 4.
27 Frei, "Bully of the Balkans", str. 12.
28 Almond, Blundering in the Balkans, str. 4, 21. Nakon proglasenja nezavisnosti, jedan je opunomocenik Evropske zajednice izjavio da EZ nece uspostaviti nikakve kontakte na visokoj nivou" s te dvije republike. Mark Almond istice da je evropskoj zajednici tada bilo nesto vise na kocki od pukih nacela: upravo je bila odobrila saveznoj vladi u Beogradu kredite u visini od 730 miliona ekija (str. 20-21).
29 Najbolji sazetak i analiza ovih dogadjaja vidi kod Gow, "One Year of War", str. 1-7.
30 Moore, "Question of all Questions", str. 38.
31 Mazower, War in Bosnia, str. 5-6.
32 Sire, "National Question", str. 88-89.
33 Prema izvjestaju Duska Dodera, European, 1. januara 1993.
34 Ormck i dr., Le Nettoyage ethnique, str. 304-305.
35 S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 260.
36 Gow, "One Year of War", str. 7-8.
37 Ibid., str. 8; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 261.
38 Malcolm, "Waiting for a War", str. 15-16.
39 Magas, Destruction of Yugoslavia, str. XV.
40 Malcolm, "Waiting for a War", str. 16. Preuzeo sam citat iz Markoviceva govora objavljenog u Borbi i Politici.
41 Vidi na primjer izvjestaj Rogcra Boycsa objavljen 8. novembra 1991. u Time-su o slovenskim i hrvatskim prigovorima Carringtonovu planu. Boycs je ovako na kraju zakljucio: "U samim temeljima plana ima pukotina".
42 Gow, "One Year of War", str. 8. Ustvrdjeno je (lazno) da je bosanski ministar unutrasnjih poslova Alija Delimustafic radio u to vrijeme za saveznu vojnu kontra-obavjestajnu sluzbu.
43 Mazower, War in Bosnia, str. 7; Magas, Destruction of Yugoslavia, str. XVIII.
44 Najpotpuniji prikaz tog incidenta vidi kod Rojo, Holocausto en los Balcanes, str. 145-146.
45 Mina informativni bilten, 4. novembra 1991.
46 Hayden, "Partition of Bosnia", str. 2-4.
47 Intervjuirao sam gaja 11. oktobra 1991.
48 Prema izvjestaju Judy Dempsey, Financial Times, 8. jula 1992.
49 Cow, "One Year of War", str. 8-9.
50 Hayden, "Partition of Bosnia", str. 4-6.
51 Prema izvjestaju Michaela Montgomeryja, Daily Telegraph, 29. februara 1992.
52 Prema izvjestaju Johna Palmera, Guardian, 10. marta 1992.
53 Hayden, "Partition of Bosnia", str. 7. 

Galerija

Prijatelji