vec dugo hodim dalekim dunjaluckim prostranstvima,

noge teske vuku se po crvenoj, izgorenoj zemlji,

Prolazeci, naidjoh kraj starog stabla,

poodavnno iscupanog, mrtvog, pomislih;

Vec umoran sjedoh, ne obaziruc se plaho.

Pred aksamsko sunce raspsnu rumenilo po dolini,

a Havarijjuni mi donose san;

San, sladji i mirisniji nego ruzino serbe,

Ja Resulellah, dusa sapnu,

gledah ga dugo i pomno; 

U nuru aska kupo sam se, 

Oci sirom otvorih,

El-hamdulillah prozborih,

Ustah sretan u sebi,

a i stablo olisti. 

tek pokoja zraka dokuci, ono sto magla ljubomorno skrivase,

Sunce, Bozijim emerom, nadvlada

i blago posta jasno srcu sto vidi.

Spokoj i sreca, ta, niceg na svijetu ljepsega nema.

Dost muezzin, zove na spas, na put miradza;

Pozurite, ihvani mili,

bujrum, lezeta veceg nema,

bujrum, Burak jahalice vec osedlane,

sretne cekaju;

Ertan Zuhdijo,

sretnik budi, tijelo abdestom skvasi;

Pozvan si na sijelo cistih;

Dusa tijelu se vrnu,

iscekujuc vrijeme polaska,

nicice zemlji padoh,

Neka Si slavljen, iskreno rekoh;

I suza, sedzdi krenu,

ostavljajuc trag na serdzadi staroj,

A Burak mi rece:

Pozuri, drustvo odabranih vec ceka;

Hitajmo brzo, sapnuh srcem,

I zatvorenih ociju vinuh se jasno,

put nebeskih sirina, slobodan, i sretan,

nadjoh se u medzlisi zikiru;

Oko mene sve Hu Allah, zbori,

jadna dusa askom mi izgori;

Zaboravih oca,majku, djecu dragu,

Hu Allah,

Ja Resulellah,

ljubavi se napih.

zapecacena mislih za navijek;

Na sedefnom pijedestalu gral od stakla; 

Miris zaboravljeni nadje put do srca,

Ushicenje zanosno me proguta;

Sjetih se davnih ljetnih veceri,

sto gajise ono sto vec skrsen gubim;

Iz grala se nasladih, nadajuc se cudu.

Istrajan da dokucim sto pogled ne mogose obujmiti stigoh do kraja

prostora,

Svrsetak staze me zapanji,

Vinuh se u beskonacnost, velicajuci Tvoje ime.